Mom malom gitaristu, za sreću

Danas je veliki dan za mog najdražeg frajera.

Već nekoliko mjeseci ide u glazbenu školu i sve sigurnije svira svoju gitaru. Toliko sam sretna i ponosna na njega da naprosto ne mogu pronaći riječi koje bi bile dovoljno snažne da opišem kako se osjećam dok ga slušam kako svira. Vratim se godinama unatrag i slušam svoga brata kako svira u svojoj sobi. Ne postoji žičani instrument koji nije znao svirati. Bolest mu je oduzela ono što je volio više od ičega; bio je vrstan tamburaš ali i gitarist. Zato me još više oduševio moj najdraži frajer, koji je odlučio naučiti svirati gitaru. Konačno netko u našoj obitelji tko će svirati i zavoljeti glazbu i gitaru jednakim žarom, bar se nadam.

Zgrada u kojoj je bila glazbena škola oštećena je u potresu, pa naša djeca prve glazbene korake čine u prostoru baptističke crkve koja jedina ima adekvatan prostor. Tamo će danas moj najdraži frajer biti dijelom produkcije glazbene škole i odsvirati dvije kratke skladbe na svojoj gitari. Ne znam što bih dala da mogu biti tamo; nažalost, epidemiološke mjere onemogućavaju da veći broj ljudi bude u tom prostoru, pa ću se morati zadovoljiti snimkom. Nazvala sam ga danas da mu poželim dobru svirku; tvrdi da ga nije strah. Pitanje je hoće li se jednako osjećati kad izađe pred veći broj ljudi. Rekla sam mu samo - zamisli da sviraš doma ili kod mene u Brezju, i uživaj.

Neka mu nebo bude granica u svemu što bude odabrao da radi. Ja bih silno voljela da gitara postane njegova velika ljubav i da velikim koracima uroni u svijet glazbe, jer je glazba čista magija.
Prenese te u sasvim drugu dimenziju, daleko od svega ružnog i bolnog što te okružuje.

( photo by Pinterest )