Ne može se ubiti Grad

Ne može se ubiti Grad.

Mogu se slomiti lukovi Njegovih mostova koje sam toliko voljela. Mogu se srušiti tornjevi Njegovih crkvi. Mogu se razbiti izlozi Njegovih dućana. Mogu se ubijati Njegovi stanovnici. Mogu se spaljivati Njegove kuće i vrištati u nebo dok gore. Ali Grad se ne može ubiti.
Grad koji je postao prije toliko stoljeća i preživio toliko osvajača i razaranja ne može se izbrisati sa lica zemlje. On naprosto strpljivo čeka da prođe uragan zla, i u samoći vida svoje rane sve dok ne dođu ljudi koji će ga voljeti. Čeka da dođu neka nova djeca, koja će sjediti na klupama u parku, gledati lipe Ilirke koje su posadili Napoleonovi grenadiri, i moćno stablo gingko bilobe koje se uzdiže visoko iznad parka, prosipajući ujesen najljepši žuti tepih koji sam ikad vidjela ispod svoje prekrasne krošnje. Čeka da se iz nanovo izgrađenih kuća, koje su vrišteći gorjele, opet začuje dječji plač i smijeh.
Grad nosiš u srcu kud god da odeš. Ovijaš Ga svojom silnom tugom i ljubavlju, i tako skriven duboko u tebi ostaje onakav kakav je bio prije strašnog razaranja. U tvojim mislima i snovima Njegove su kuće pune života i smijeha; nema zadaha smrti, slomljenih krošanja i nagorenih ruševina. Nema stravične tišine koja je zavladala nakon što je utihnula rika topova; u tvojim mislima i snovima zrak je ispunjen lepetom krila i cvrkutom svih Njegovih ubijenih ptica.
Kada Mu se konačno vratiš, nakon godina izbivanja, grliš svaku Njegovu ranu, otireš i svoje i Njegove suze, grliš stabla lipa koje nigdje tako zlatno i mirisno ne prosipaju svoj prah kao na stazicama tvog djetinjstva i života.

Neka se nikada nigdje ne ponovi pokušaj ubijanja Grada kakav je preživjela Petrinja u rujnu 1991. godine.

( fotografija - Zoran Filipović, snimljena u centru Petrinje u rujnu 1991. )