Utočište

Glazba je oduvijek bila moje utočište. Bijeg od sivila stvarnosti, od svega ružnog i lošeg, od ljudi koji su me povrijedili. U radosnim i strašnim trenucima oblačila sam je poput ogrtača, čija je boja ovisila od trenutka; za radost jarkocrveni, za jezu tamniji od najmračnije noći. Glazba me ovijala u najnježniji zagrljaj, noseći me u sasvim drugu dimenziju, nevidljivu ljudskom oku a opet tako blisku i moćnu.

Dok sam bila malena djevojčica, najdraži trenuci bili su mi kada bi brat uzeo gitaru i satima svirao. U mojim je očima bio poput čarobnjaka, jer je ispod njegovih prstiju izranjala čarolija zvuka, tako meka i topla, bez obzira što je svirao. Kad sam malo stasala znali smo zajedno i pjevati. Ti su zvuci zauvijek urasli u mene, postali neodvojivi i bili su mi uvijek na dohvat ruke onda kada mi je to bilo potrebno.
Što god da mi je život donio, glazba je uvijek bila tu - da me utješi, da me osnaži, da me uspravi na noge i nakon najgorih udaraca. Beskrajno sam zahvalna na daru prepoznavanja moći glazbe.

Kako je to sjajno rekao meni najdraži Clapton - ona odnosi sav bol.
Ja bih možda dodala - oboji svijet čudesnim bojama. Baš poput riječi kada ih se pravilno koristi.