Stignu me sjećanja...

Konačno sam se danas dočepala kupališta i Kupe.

Zapravo je sve gotovo isto kao nekad; zgrada kupališta, stepenice, njene zelene ruke koje nježno rashlade i pomiluju za dobrodošlicu, kao da pita - pa gdje si do sada? Ima dosta ljudi na kupanju. Ulazim polako u vodu jer sam preznojena i vruća. Grupa klinaca se ganja po plićaku, pa i mene zaliju. Već sam krenula zagalamiti, ali me baš poput vode zapljusnulo sjećanje kako su me jedne godine ( mislim da sam bila osmi razred ) dečki lapili za ruke i noge i zafitiljili ravno na glavu doktoru Kozjaku, našem petrinjskom pulmologu. Potonuli obadvoje ko Titanik, ja se ispričavam kad smo izronili, on kaže - mala Rossova, tužiću te mami. To je nedostatak života u malom gradu, poznaje te i onaj za kojeg nikad ne bi rekla da ima pojma tko si i čiji si.
Gledam puno manje klince koji neumorno kopaju po torbama i traže štapiće, lubenicu, kekse, boga pitaj šta sve ne traže. Kod moje mame nije bilo kopanja po torbi; ako sam nešto trebala, prvo pitaj pa čekaj da izvadi ono što sam tražila. Naročito ako je u torbi bilo pohanog i tih gluparija, da ne ostane otklopljena posuda ili frižider. Sad ima sladoled za kupit na kupalištu, na kuglice; nekad sam morala čekat skroz do Behadinove slastičarne da se dočepam limunade ili sladoleda.
Pijem kavu tik uz nekadašnji plesni podij, u stara dobra vremena dok je ljeti postojalo nešto zvano disko na Kupi. Ajme tih visinskih priprema; prvo namoli da te se uopće pusti ( i to da si doma najkasnije u pola dvanaest; kašnjenja nema jer onda više ne moraš pitat za ništa a kamoli za ići u disko ), pa se jurišno spremaj, pa bris od kuće već iza pola devet da malo prohodaš po gradu i taman kad stigneš na kupalište i postane zanimljivo - ajmo kući, jer kašnjenje ne prolazi kod kućnog Sokol Marića.
Gledam prema mostu, i prisjećam se lukova nekadašnjeg starog mosta koji su za mene bili nešto posebno. Kud god da sam odlazila, željno sam iščekivala povratak i pogled na lukove kupskog mosta, jer su oni za mene bili dom, poput moje kuće u Brezju.

Zapravo sam se najviše ja promijenila. Kupa i dalje teče, grleći neke nove klince i nas koji je nosimo u sjećanju i srcu već godinama, zelena i prekrasna kao što je uvijek bila. Teče i vraća film unatrag, u neko bezbrižno vrijeme rane mladosti, prvih ljubavi i života koji se tek počinjao formirati u neki prepoznatljivi oblik. Godine su oblik poprilično izmijenile, ali je ostala ljubav prema rijeci mog života.

( a disko večeri su gotovo uvijek počinjale Shadowsima...)