31
srijeda
srpanj
2019
Moji nježni divovi
Već nekoliko godina imam paradajz terasu; ako Esplanada može imat oleander terasu, e pa mogu i ja u svojoj rezidenciji imat paradajz terasu. Šta će mi oleanderi, ionak su otrovni dozlaboga. Bolje mi je svakog proljeća posadit nježne divove, koji me razvesele svojim slatkim crvenim plodovima.
Zašto nježni divovi? Zato što cherry paradajzi narastu sve do oluka, zavezala sam za stupove mrežu po kojoj se plentraju i cijelo ljeto uživam u njihovom zelenilu i berem svoj paradajz, koji mogu pojest da ga uopće ne perem jer nisu ničim špricani. Volim miris koji ostane na rukama nakon šta ih privezujem i otkinem zaperke koji samo crpe biljku.
Jutros sam, unatoč bolnim leđima, malo njuškala po mojim ljepotanima i vidjela kako se crveni jedno veliko volovsko srce. Ne mogu dočekat da dozori do kraja, da ga uberem i tako mirisnog pojedem u nekoj finoj salati.
Sjećam se kako smo u ratu imali ogroman vrt, u koji bi pokojna baba ( između ostalog ) našibala i barem pedesetak sadnica paradajza, plus onaj šta sam nikne pa ga je šteta iščupat, znači barem još pedesetak komada. Pa kad počne dozrijevat eto festivala. Prvo ga poberi, pa ostavi da malo odstoji. Operi, očisti od peteljki i stavi kuhat. Pa kuhaj i kuhaj. Pa propasiraj. Pa još kuhaj i kuhaj dok mu se duša ne skuha. Pa puni u boce ili u teglice, koje prije toga treba oprat i ugrijat. Ali kad otvoriš tu bocu miriši cijela kuhinja, da ne govorim o okusu koji ima paradajz juha skuhana od tog domaćeg preparata.
Sad ih imam premalo za takvu egzibiciju, ali dovoljno da cijelog ljeta uživam u njihovom zelenilu, mirisu i okusu. One koji ne uspiju dozrijeti ukiselim u finoj šarenoj salati, sa lučicom i paprikom i kupusom.
Valjda i oni osjete moju ljubav, jer me izdašno nagrađuju svojim plodovima iz godine u godinu.
komentiraj (28) * ispiši * #
30
utorak
srpanj
2019
Nećeš, ne
Imala sam najbolju namjeru danas pisat malo o nekadašnjim plesnjacima, čisto da obilježim rođendan Paula Anke ak ništa drugo. Al omelo me naskroz trenutno stanje mojih leđa.
Naime, jutros ću se ja malo pozabavit svojim stopalima ( ono - namakanje, turpijanje, rezanje noktiju, svaštanešta tog tipa a vezano za stopala ). Pa valjda kak sam bila fajn dugo sagnuta na fajn niskom stolcu sastavila me bolit kičma da se jedva mogu ispravit. Popila jedan prašak za protiv bolova, malo izmasirala nekom kremom - ništa. Popila nakon nekog vremena drugi prašak za protiv bolova, izmasirala drugom kremom - ništa. Hodam ja, al to više liči na hod Kvazimoda. Pa mi ide na živce jer nisam navikla bit tak spigana. Pa se izvrnem na dvosjed i promišljam šta se to dešava; i sve je dobro dok ležim. Jel se krenem ustajat - eto problema. Ko da mi neko čupa kičmu naživo.
I kak da ja sad uopće slušam Paula Anku? Ajde šta kaže - stavi mi ruku na rame, to je i donekle izvedivo. Al kad kaže - stisni me čvrsto...pa ja jedva vučem noge po crnoj zemlji, jebemti stiskanje. Možda bi uz puno problema i mogla stisnut, al da mene sad ovakvu spiganu neko stisne mislim da bi mu glavu rašerafila. Požalio bi dan kad je izmislilo riječ stiskanje.
Srećom sam na urlaubu, pa se mogu prevlačit ko kišna glista vamotamo po trosjedu i dvosjedu, ne moram jašit na posao i razmišljat oću uspjet uopće ustat sa stolca kad sjednem ( pod uvjetom da uopće sjednem ). Doista, to znači da su trenutno obustavljene sve zakazane radne akcije tipa peglanje tone pamučnih majica i koječega, skidanja i pranja zavjesa, pospremanja špajze etcetera. Samo vrlo oprezne kretnje, da ostane ovako kako je; nema majci jurišat i mlatit sa sobom kojekuda po stambenom objektu.
A baš sam se nabrusila radit nešta korisno. Gle kak neću. Hešteg miruj, bez naglih pokreta i zamišljaj se kak radiš. ( Da se razumijemo - to je sjajna opcija ak ležiš a da te ništa ne boli. Ovako je vrlo nezgodno. )
komentiraj (9) * ispiši * #
29
ponedjeljak
srpanj
2019
Bila je tako posebna
Jacqueline Bouvier Kennedy imala je sve, i nije imala ništa; ovisno iz kojeg kuta gledate.
Bila je oličenje profinjenosti, inteligencije i ženstvenosti, modna ikona prošlog stoljeća i jedna od najmlađih prvih dama Amerike. Udala se sa dvadeset i četiri godine za ondašnjeg senatora; njih su dvoje naizgled bili savršen par. Nažalost, ključna je riječ "naizgled". Nebrojeno je žena promarširalo kroz njegove manikirane ruke tijekom njihovog braka. Negdje sam pročitala da je Marilyn Monroe imala dovoljno petlje da je nazove u Bijelu kuću kako bi s njom porazgovarala o aferi koju ima sa njenim suprugom, na što je Jackie rekla tek: " Odlično! Iselit ću se iz Bijele kuće, a ti preuzmi sve probleme!".
Na svim je fotografijama nasmiješena, besprijekorno odjevena i vrlo šarmantna. Chanel i Oleg Cassini bili su njeni omiljeni kreatori, i nosila ih je poput profesionalnog modela. Kako se osjećala hodajući pored čovjeka koji ju je nemilice varao gdje god je stigao - to je onaj gorki dio priče. To zna samo ona.
Sudbina je htjela da bude uz njega i u automobilu onog jezivog dana u Dallasu, 22. studenog 1963. godine, kada je izvršen atentat. U Washington se vratila kao udovica, u okrvavljenom ružičastom kostimu koji nije skinula sa sebe. Ispratila ga je na počinak vodeći za ruke njihovu djecu.
Sudbina je htjela da se i dalje u životu bori sa preljubom. I Aristotel Onassis, za kojeg se udala 1968. godine, varao ju je sa Mariom Callas. Doista, njena sestra Lee prva je bacila oko na grčkog brodovlasnika, a on je na kraju odabrao Jackie.
Kad to sve prezbrojim - ne bih joj bila u koži za sve novce ovog svijeta. Zaista je imala sve, a nije imala ništa; barem ne ono što vrijedi imati u životu - nečiju ljubav i poštovanje. Spoznaju da čovjek kraj kojeg se smiješiš vidi tisuću žena, ali u svima njima vidi jedino tebe.
Pitanje za milion dolara glasi - postoji li uopće takav čovjek, ili je to tek pusta maštarija romantičnih domaćica koje su pročitale previše ljubavnih romana?
( photo by pinterest; Jackie Bouvier Kennedy, rođena 28. srpnja 1929., meni jedna od najdražih njenih fotki u fenomenalnom žutom kostimu )
komentiraj (14) * ispiši * #
28
nedjelja
srpanj
2019
Crveno je boja ljubavi
Džej Lo za pedeseti rođendan dobila naglocrveni Porše, vrijedan stodvadeset hiljada dolara. Pare iskeširo zaručnik broj četri. Ima čovjek pa kešira; zaručnički prsten je dijamant veličine manjeg nahtkasla, a da ne bi imo za Porše.
Obični smrtnici koji ne zaručuju dive neg obične žene kupuju i obične poklone za rođendan. Možda ispočetka sijevne nešta ekskluzivnije, al s godinama se prelazi na takozvane multipraktik poklone. Ono, ak je roknula pegla kupi se nova, il neki čistač na paru da je brže gotova sa higijenskim djelatnostima, il nova rostfraj tacna. Ako voli kuvat, e onda neka pregača plus kuvače gratis, gril tava veća od stare da lakše riješi tri kile ćevapa, veći lonac za sarmu i tak. Za slučaj da slabo pamti datume pa prizaboravi, uvijek može odletit u deem i kupit neki parfem il one tako korisne pakete koji sadrže gel za tuširanje, dezić i mlijeko za tijelo, plus neki cvijet u tegli. Ako skroz zaboravi, e onda jedino preostaje vodit na večeru ( uz obligatan tekst - eto da ne kuvaš za rođendan), da se izbjegne gluha misa idućih par dana.
Kad je ljubljena selebriti, e onda ništa od nabrojanog ne prolazi. Kuhinjske alatljike uglavnom ne koristi, veš ne pegla, cvijeće ne stigne ni presađivat ni zalijevat. I šta drugo preostaje nego kupit Porše? To je ujedno i znak besmrtne ljubavi, to se ne kupuje onak za usput jer eto ne znaš šta bi joj kupio. A i nema šta nema; ormari pucaju od robe i cipela, kreme za lice ima kod svoje osobne kozmetičarke, ima par vila i kućerina još od ranije... Tu jedino prolazi nešta crveno i veliko i skupo.
I onda da on i napravi ne znam šta, ne može se ljutit na njega jer se iskilavio da zaveže mašnu oko auta. Znate vi kak je to pipavo za vezat? Ako zbog ničeg drugog, onda zbog oblika Poršea, skliže se mašna kako god je vezo.
Lamborđini je puno lakši za shendlat. Čisto zbog oblika.
To da zna za idući rođendan il godišnjicu.
komentiraj (14) * ispiši * #
26
petak
srpanj
2019
Bonbonierra
Bonbonierra je bila moj najdraži dućan. Na ovoj staroj razglednici vidi se taj famozni ćošak sa ulazom u moj nekadašnji svijet slatkiša.
U Bonbonierri su slatkiši stajali u onim ogromnim, staklenim posudama. Grožđice ( rekli bi Petrinjci cvebe ) u čokoladi koje sam jela u nemjerljivim količinama, Kraševi bomboni svih vrsta, keksi, čokolade...nema čega nije bilo. Unutra sam ulazila kao u najveću svetinju. Sjećam se da je svjetlo bilo prigušeno, postavljeno tako da se šarenilo prekrasnih slastica presijavalo u svim bojama. Pa kad uđeš, prodavačica u bijeloj kuti ispunjava tvoje želje važući odabrano na onoj prastaroj bijeloj vagi sa utezima i pakira u bijele papirnate vrećice. Osim već spomenutih grožđica u čokoladi, moj je favorit bila Runolist čokolada, i to onaj mini Runolist, Kiki bomboni i Životinjsko carstvo. Mamin je očuh, kad god je dolazio k nama, dolazio debelo naoružan svim nabrojenim slatkišima; iz džepova njegovog kaputa uvijek su virile bijele vrećice koje je malo prije toga napunio u Bonbonierri.
Na policama su stajale Kraševe bombonjere; oduvijek su najljepše i najskuplje bile "Opera" i "Rimljanka s lutnjom". "Opera" je imala žarkocrvenu, ogromnu kutiju, i bila je zaista ispunjena najfinijim čokoladnim bombonima. Bajadere su posebna priča, i one su oduvijek bile vrlo skupe, ali okus vrijedi svake lipe; neusporediv je sa svim drugim čokoladnim slasticama. Njima sam se uvijek radovala više od ičeg ( ono, dobije mama od nekog u školi ili za rođendan, i onda ja to vrlo kvalitetno potrošim jer ona baš i nije bila od slatkog ).
Životinjsko carstvo tada je imalo sličice koje su se lijepile Carbofix ljepilom za likovni, nisu bile samoljepive kao sad. Mislim da sam pojela za manji kamion Životinjskog dok sam skupila album. Pa iščekivanje dok je stigao poklon - paket, koji me razočarao jer sam ja u svojoj malenoj glavi zamišljala paketinu od tko zna koliko kila slatkiša i barem jednu bombonjeru.
Danas ima za kupiti slatkiša kakvih hoćeš, uvoznih ili domaćih. Meni silno nedostaje Bonbonierra i šuškanje papirnate vrećice dok vadim cvebe ili Kiki bombone iz nje.
( fotografiju razglednice pronašla sam na nečem što se zove stare razglednice )
komentiraj (14) * ispiši * #
25
četvrtak
srpanj
2019
Nema šanse bit dio toga
Da vam ja sad nešta kažem. Ne bi se ni puškom dala natjerat da budem dio kraljevske obitelji.
Osim onog suludog tečaja koji moraš završit da naučiš držat šalicu za čaj i srkat iz iste, a o kojem sam već naširoko pisala, oni imaju tovar odredbi kojih se moraju pridržavat.
Kad kraljica stoji, svi stoje, bez iznimke. Nećeš ti majci sjest ako te kolje cipela il ti se ne da stajat. Dok ona stoji, imaš bit na nogama pa makar ti puklo slijepo nedajbože crijevo. Nadalje, nema više jela kad kraljica prestane jest; jel ona spustila beštek - ostavljaj sve i briši se, nema više. ( Sigurna sam da svi kasnije odu rovat po frižideru kad ona ode leć, il drže po sobama one priručne frižidere. ) Naklon je obligatan, i to za žene onaj sa savijanjem koljena do u polučučanj; pa mene bi izbacilo nabrzinu, meni puca u koljenima ko u nepodmazanim vratima. Znate ono - šta će nam kad se nemre ni naklonit bez škripe.
Nema držanja za ruke. Šta se imaš držat za ruke, a i ko zna šta je taj kojeg imaš u vidu primit za ruku držo u istima do maloprije? Prije prosidbe monarh odobrava brak; šta imaš ti prosit onog koga voliš, imaš prvo pitat jel smiješ. Kraljevski vjenčani buket mora sadržavat mirtu, niko ne zna zašto. I šta ak je mlada alergična na mirtu, šta onda? Nek šmrklja i kiše do oltara i pred oltarom i dok svekoliki spektakl ne završi.
Članovi obitelji ne smiju igrat Monopoli. E ajde nek mi to sad neko objasni zašto? Sto posto je neko gadno gubio, pa odlučio kraljevskim ukazom svima zabranit da se zabavljaju.Nadalje, za večerom kraljica uvijek započinje razgovor sa osobom koja joj sjedi sa desne strane; kad dođe drugi sljed okreće se onom sa lijeve strane. Ja kakve sam sreće taman bi imala puna usta nečeg kad bi se okrenula k meni i eto opet problema; kud ću punih usta se obraćat okrunjenoj glavi?
Dvije stvari mi se recimo sviđaju. Ne smiju jest školjke jer su brzopokvarljive, da se ne potruju; e to mi se sviđa jer ne volim školjke. Ne smiju nosit pravo krzno; to mi se još više sviđa, samo umjetnjače ko ove moderne sponzoruše.
Doručak je uvijek isti kod kraljice - čaj i kornflejksi. Znači strašno. Kad ide kava i cigareta, valjda kasnije?
Evo još jedne strave - češnjak je najstrože zabranjen. Uopće se ne koristi. A ja bez češnjaka ko bez glave, jebote, jedino ga u juhu ne stavljam. Zamislite češnjovke bez češnjaka, halo?!
Kraljici se ne smiju okrenut leđa, ona prva mora otić. Eto još jednog problema; recimo puši ti se il moraš na vece, a ona nikako krenut? Šta onda? Zapalit pa puhat u nju dim il se popišat na pločice? A kad stavi torbu na stol, večera je službeno gotova. Najbolje joj je sakrit torbu, onda nema šta stavit na stol da te prekine u jelu.
E da, pripadnici kraljevske obitelji smiju vozit bez vozačke. Pa kod nas takvih bez vozačke ima na vagone, a i onih šta divljaju ko da nikad nisu ni polagali.
Ajde nek nam je nešta i zajedničko.
komentiraj (16) * ispiši * #
24
srijeda
srpanj
2019
Hešteg samokopaj
Nešta razmišljam kakvu je sreću imo Keops šta ga je rodilo prije dvijehiljadešesto godina, i to daleko odavde, pa si je mogo priuštit da ga se veselo ukopa u piramidu visoku samo stočetrdesetpet metara. Pa nećeš faraona zatrpat pijeskom ko da se mačka posrala; on mora imat komforni smještaj i nakon smrti.
E da se dotični rodio u ovo moderno doba recimo u mome kraju, pa to bi bio sveopći spektakl. Obzirom na brzinu izvođenja radova, trebalo bi krenut sa gradnjom piramide još dok majka faraonka dobije trudove, sve drugo vodi ravno u propast. Jer kod nas kad sastave rovat...pa to su igre bez granica. Prvo sve razruju i ostave neko vrijeme, valjda da zemlja odmori od rovanja. E onda taman kad se navikneš hodat po iskopinama ravnim onima dok je kopalo za ostacima Troje - e onda udare polagat cijevi il šta već polažu, pa opet ostave. Ovaj put da odmaraju cijevi. Pa taman kad se naučiš preskakat iskopine - e onda ih zatrpaju i ostave da odmara i zemlja i cijevi. Pa se sve veselo praši ak je sunce i veselo šprica blato kad raspali kiša. Onda nakon dugotrajnog odmaranja cijevi i zemlje konačno kresnu asfalt, pa kroz tjedan dana popucaju stare cijevi ( a možda i nove ) na par mjesta, pa se opet kopa. Ono, osjećaš se u rođenom dvorištu il ulici ko neki veleuvaženi arheolog koji ruje svim raspoloživim sredstvima e da bi došo do epohalnog otkrića.
Znači, stari Egipćani su prije toliko i toliko stotina godina za gradnju Keopsove piramide utrošili dvadeset godina; imajte na umu da se sve radilo golim rukama, bez bagera, kamiona i štajaznam čega sve ne. Svaki kameni blok bio je težak oko dvije i pol tone. I da sad ne davim sa svim tim fascinantnim podacima oko starih Egipćana - pa kod nas jedva drže lopate kad se kopa. Bude tu ljudi oko rupe, al uglavnom promišljaju kud da se zavuku da ih niko ne gleda dok promišljaju, i ako baš moraju bit oko rupe nastoje ne smetat previše. Kad je puno ljudi uglavnom poso šteka, pa je bolje smanjit doživljaj i pustit one koji se vole trgat nek se trgaju. Pa nekako mislim da bi u friško izgrađenu piramidu bio zakopan tek Keopsov praunuk, a i to je diskutabilno. Jer čim bi neko nešta pomakno unutra, neku vazu il kakvu kutiješinu sa osobnim stvarima blagopokojnog faraona - ode piramida ko da je bilo nije, pa ajde ispočetka. Poravnaj, ostavi da zemlja odmara, pa opet ispočetka. I tak u nedogled.
Uostalom, nemre faraon pobjeć. A i mumificiran je, pa može stajat u lijesu stopedeset godina, neće se pokvarit. Kod nas bi sredili piramide ne za dvadeset neg za dvjesto godina. I to sa punom mehanizacijom.
( a gle sfingu šta je zgodna; i naša ne bi imala nos sto posto )
( photo by rtvhit.com )
komentiraj (10) * ispiši * #
23
utorak
srpanj
2019
Stignu me sjećanja...
Konačno sam se danas dočepala kupališta i Kupe.
Zapravo je sve gotovo isto kao nekad; zgrada kupališta, stepenice, njene zelene ruke koje nježno rashlade i pomiluju za dobrodošlicu, kao da pita - pa gdje si do sada? Ima dosta ljudi na kupanju. Ulazim polako u vodu jer sam preznojena i vruća. Grupa klinaca se ganja po plićaku, pa i mene zaliju. Već sam krenula zagalamiti, ali me baš poput vode zapljusnulo sjećanje kako su me jedne godine ( mislim da sam bila osmi razred ) dečki lapili za ruke i noge i zafitiljili ravno na glavu doktoru Kozjaku, našem petrinjskom pulmologu. Potonuli obadvoje ko Titanik, ja se ispričavam kad smo izronili, on kaže - mala Rossova, tužiću te mami. To je nedostatak života u malom gradu, poznaje te i onaj za kojeg nikad ne bi rekla da ima pojma tko si i čiji si.
Gledam puno manje klince koji neumorno kopaju po torbama i traže štapiće, lubenicu, kekse, boga pitaj šta sve ne traže. Kod moje mame nije bilo kopanja po torbi; ako sam nešto trebala, prvo pitaj pa čekaj da izvadi ono što sam tražila. Naročito ako je u torbi bilo pohanog i tih gluparija, da ne ostane otklopljena posuda ili frižider. Sad ima sladoled za kupit na kupalištu, na kuglice; nekad sam morala čekat skroz do Behadinove slastičarne da se dočepam limunade ili sladoleda.
Pijem kavu tik uz nekadašnji plesni podij, u stara dobra vremena dok je ljeti postojalo nešto zvano disko na Kupi. Ajme tih visinskih priprema; prvo namoli da te se uopće pusti ( i to da si doma najkasnije u pola dvanaest; kašnjenja nema jer onda više ne moraš pitat za ništa a kamoli za ići u disko ), pa se jurišno spremaj, pa bris od kuće već iza pola devet da malo prohodaš po gradu i taman kad stigneš na kupalište i postane zanimljivo - ajmo kući, jer kašnjenje ne prolazi kod kućnog Sokol Marića.
Gledam prema mostu, i prisjećam se lukova nekadašnjeg starog mosta koji su za mene bili nešto posebno. Kud god da sam odlazila, željno sam iščekivala povratak i pogled na lukove kupskog mosta, jer su oni za mene bili dom, poput moje kuće u Brezju.
Zapravo sam se najviše ja promijenila. Kupa i dalje teče, grleći neke nove klince i nas koji je nosimo u sjećanju i srcu već godinama, zelena i prekrasna kao što je uvijek bila. Teče i vraća film unatrag, u neko bezbrižno vrijeme rane mladosti, prvih ljubavi i života koji se tek počinjao formirati u neki prepoznatljivi oblik. Godine su oblik poprilično izmijenile, ali je ostala ljubav prema rijeci mog života.
( a disko večeri su gotovo uvijek počinjale Shadowsima...)
komentiraj (14) * ispiši * #
22
ponedjeljak
srpanj
2019
Doručak bez Tifanija
Čitam danas kak su neki ispljuvali jelsku, da ne kažem doručkovnu ponudu na Hvaru.
Pazi sad - omlet sa šparogama platićete stodeset kuna. Tost će vam izbit iz džepa stodvadeset kuna. Jaja Benedikt su teška ćifa, samo stoosamdeset kuna. Po osobi, naravno. Pa puta četri - eto cifre od najmanje četristoosamdeset kuna za fruštuk. ( Navodno je u cijenu uračunata i kava i sok od narandže. ) Jel znate vi kolko možete kupit jaja za četristoosamdeset kuna? Četristoosamdeset komada, bravo, i to domaćih, pa jest jaja dok ne požutite od žutanjaka naskroz. I sad zamislite da vam dijete neće pojest jebena jaja iz tanjura; tlak odma raste na nemjerljivu vrijednost, šta od toga jer vas sekira najranije ujutro, šta od toga jer ste vi požderali svoja plus još dva jaja, šta od toga jer će dijete na plaži za sat vremena bit gladno. Ode još pedeset kuna za dva sendvićka, do ručka nije ni blizu, a vama izbilo iz džepa petstotrideset kuna.
Ja zapravo moram nać prikladnu lokaciju na kojoj bi se mogo smjestit kokošinjac i odselit na Jadran, može i Hvar jer su tamo najskuplja jaja. Znači napravit pitoresknu nastambu za koke i pjetlušinu ( zbog obima posla broj bi moro bit pozamašan, recimo stotinjak komada kokoši plus nekoliko pijetlova; pa nemrem tamo speć deset jaja ujutro i dangubit dok one opet ne snesu friška jaja ). Obavezno pazit da nastamba ne bude blizu hotela il kampova, da pijetli ujutro kukurikanjem čim se malo dan zabijeli ne podignu sve goste. U tu svrhu moglo bi im se možda zalijepit kljunove flasterima, samo dok odmakne dan, pa onda nek mažu po vani. Navečer opet flastere na kljunove.
Moglo bi se recimo organizirat i za one koji nikad uživo nisu vidjeli kokoši razgledanje nastambe i jajonosaca, s time da onda treba jedan djelatnik koji će stalno skupljat govna, znate kakve su kokoši - malo malo pa drisne. Onda kad već razgledavaju mogu recimo odabrat i jaja koja bi pojeli; štajaznam, ima jaja raznih veličina pa kad već plaća dva jaja stodeset kuna nek ih bar vidi prije neg šta ih ubijem u tavicu.
Dok jaja cvrlje ižmičem narandže nafriško, skuvam kavu i eto love. Sto kokoši riješi doručak za pedeset ljudi, pa vi računajte moju dnevnicu.
E već kad sam skroz razradila taktiku zdravog doručka od friških jaja iz podnog uzgoja, onda dalje pročitam da je sat masaže sedamstodevedeset kuna. Kad se nisam zanesvijestila. Kud nisam išla za fizioterapeuta, jebo me pedagoški Šuvarov usmjereni smjer damejebo? Pa mogla sam ko gospođa samo raspečit šator, stol unutra i ajmo. Ja oću bit teta iz vrtića. E pa eto mi sad tete. Dok bi sad završila neki jurišni kurs il dva za masiranje, pa dok kupim stol, pa vamotamo...ništa od toga.
Biće red preć na peradarstvo. Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje. A sto jaja vrijede najmanje pethiljadapetsto kuna, friško pečena ter servirana uz pogled na more i nastambu u kojoj nastaju.
Hešteg kukurikukokodak, imamlovepunrudnjak.
komentiraj (16) * ispiši * #
21
nedjelja
srpanj
2019
Rezultat poserumljavanja
Dakle, prošlo je tjedan dana od početka poserumljavanja, i moram priznat da sam osupnuta rezultatima. Naravno u pozitivnom smislu.
Pa ja se više uopće ne prepoznajem, jebote. Sve one tvrdnje ispisane na kutiji, koje sam baj d vej jedva pročitala jer su slova predviđena za čitat pod mikroskopom, su točne od riječi do riječi. Moje mimičke linije su prošlo svršeno vrijeme, zaglađene ko da me juče rodilo. Koža gusta i zategnuta da nemrem ni žvakat kak treba, jedem samo jušno i kašasto dok se ne naviknem na tu novu gustoću. Lice sam imala ovalno, al sad je turbonagloovalno, ko oni ramovi za Vilerove goblene ( naravno manjeg formata, da ne bi sad ispalo ko ram za konje na pojilu il makove, to su iks iks el veličine Vilera ). Efekt liftinga...šta reći, već sam rekla da je zategnulo kožu ko praćku i da nemrem žvakat. Sunce me zaobilazi u širokom luku jer serum odbija i loš efekt sunčevih zraka, evo sam bijela ko porculanska vaza.
Ma skroz sam si drukčija, čak mi se i nos smanjio. To recimo ne piše na kutiji, šta je skroz ok jer se i dodatno razveseliš kad skužiš da serum ima širokopojasno djelovanje. Od ajmo reć prosječnog lica napravi čudo.
Ne prepoznaju me više ni u dućanima u kojima svaki dan kupujem. Ono, pitali bi - jeste vi Hajdi, al boje se valjda da im se priviđa od vrućine. ( Mislim, šta me ne prepoznaju drugi - pa sama sebe ne prepoznajem, kad stanem pred špigl sve gledam jel to neki poster il sam stvarno ja. )
E sad moram pauzirat, šta je napravilo - napravilo je, i to piše na kutiji. Sad krećem s maskom od kokosovog ulja, navodno ona isto fino djeluje na teksturu kože, pa možda popusti malo ta zategnutost da mogu jest i nešta drugo osim juhe i pire krumpira i zdrepane banane.
U drugom naletu korištenja preobražavam se u Šeron, to mi je nekak vizija. Kak je dobro imat za kupit te hijaluronske serume, naprave od tebe model u roku sedam dana.
Jedino ne znam jel bi djelovalo da sam imala viziju lica Naomi Kembel, a ne Hajdi Klum. Al neću se s tim smarat, jer mi je Hajdi puno ljepša, a obzirom da se radi o mom licu onda biram ono šta mi se više sviđa.
( photo by pinterest, al ko da sebe gledam )
komentiraj (16) * ispiši * #
20
subota
srpanj
2019
Operacija navlaka
Ponesena uspješno okončanom misijom zvanom Operacija ormar danas ću ja skinut navlaku sa madračine 190x200 i zgurat je da se opere, e da bi se osušila na ovoj paklenoj vrućini.
Smandrljam ja navlaku sa madračine, šta i nije toliki problem jer ima se ciferšlus okolonaokolo, pa ide ( tu i tamo malo zapne al onda staneš pa langzam, jer takav novi ciferšlus možeš kupit otprilike nigdje ) i zbubam je prat. Opralo se to na onom divnom programu gdje je napisan leptir na vešmašini, iznijela ja na terasu pa udri razvlačit oprano govno po štriku. Kak god okrenem - negdje zapinje ona glupa mrežasta tkanina koja ide s donje strane madračine. Pa podmetni stol i dva stolca da se to šta nemrem nariktat ne vuče po betonu dok ja riktam. Pritom moram napomenut da imam raspon ruku ko albatrosova krila, oću reć trebalo bi to ić malo lakše al ne ide. Pa vamo, pa tamo, pa nategni, pa rastegni; preznojila se dvanajst puta dok sam razvukla da stoji donekle normalno na štriku.
Kad sam došla sebi strpala prat i onu plahtu na gumu za navedenu madračinu, i još neki prekrivač. Satrla se i s tim prostiranjem, znate i sami da i ta plahta kolko god da je praktična uvijek bude šouprogram kad se stavlja na štrik, a pogotovo kad se treba složit. Gledala ja i neki prigodni klipić kak se to zapravo složi da nigdje ne viri ništa; gledala par puta uzastopce i odustala. Pa ženica u klipiću to gurne vamo, preklopi tamo, podmotava, presmotava; trebala bi imat ekran veličine od zida do zida da uspijem dobro vidjet kud sve preklapa plahtu, i još daljinski u ruci da zaustavim svaki put kad nešta preklopi il zgura, a čime ću onda slagat, nogama valjda? Tak da ja to ispreklapam najbolje šta znam a da nije kvrga na najjače i strpam u ormar.
E sad možda imam manji problem. Navlaka od madračine je suha ko barut, al sam zaboravila da je ja sama al nikako nemrem navuć nazad. Džabe mi albatros raspon ruku, jerbo jedan par ruku treba za hendlat madračinu, a drugi par ruku za zajebavat se s navlakom i pazit da ne potrga ciferšlus. Šta znači da vrebam prvu kolateralnu žrtvu koja će se sutra eventualno pojavit da mi pomogne nategnut mirišljavu navlaku na madračinu.
Sama je mogu jedino mrzit. Il u naletu tjeskobe usljed neuspješnog pokušaja natezanja na madračinu zapalit nasred dvorišta, šta nikako nije dobro. Da ne zahvati krijes živu ogradu. Kak da objasnim vatrogascima da nemrem shendlat navlaku i da su zato morali tiruriru doć gasit čemprese.
komentiraj (20) * ispiši * #
18
četvrtak
srpanj
2019
Umor duše
Umor duše daleko je teži od umora tijela.
Umormo tijelo utone u san bez snova, teško poput olova i željno počinka. Umorna duša pokušava pronaći mir i skutriti se u tišini, u sigurnosti svog doma, preumorna da shvaća ili traži rješenje.
Pa pijući čaj od matičnjaka pusti Amiru Medunjanin, sklupča se poput nekadašnjih štrena vune iz kojih su nastajale najljepše veste i sklopi oči, prelazeći u jednu sasvim drugu dimenziju u kojoj nema ni straha, ni boli, ni nerješivih situacija.Ležeći tako sklupčana dovuče se do tijela koje već naveliko spava, uvlači se u krhko vozilo koje nam je dano na ovom ponekad tako surovom putu i nemirna čeka trenutak da počine i barem na tren zaboravi svoju tugu.
I sve je dobro dok pjeva Amira; kad utihne njen prekrasni glas ostaje mukla tišina prepuna demona i tuge. Duša se uvlači sve dublje i dublje u tijelo pokušavajući odahnuti, skinuti svoj teret od uspomena, od boli, od razočaranja. Uglavnom budna dočeka novo jutro, novu nadu da će novo jutro iznjedriti novu nadu i razvući olujne oblake.
Kad uvidi da nije tako, skupi ono malo snage preostale za novi dan, nadajući se da će kismet učiniti svoje.
Ako i ne učini, opet ostaje divna Amira koja svojim glasom tako divno miluje dušu.
I tako danima. Sve dok umor ne ishlapi poput boce loše zatvorenog vina i ne ostane samo gorak okus u ustima; jer mora doći dan da se gorčina prelije u radost i rasvijetli dušu poput najljepšeg plavetnila proljetnog neba.
Treba samo izdržati. Doći će taj trenutak. Prije ili kasnije.
komentiraj (24) * ispiši * #
17
srijeda
srpanj
2019
Dan od ormara
Danas je bio dan od ormara. Naime trebo je bit jučer, al su me spasili najdraži frajeri koji su se svratili i jedna frendica koja se odma po njihovom odlasku svratila za usput. Danas se nije svratio niko, i morala sam se primit te dosade od posla.
Sa velikim zadovoljstvom moram reć da sam čak i odlučila bacit dio onog šta sam zadnji put obukla kad je krunilo englesku kraljicu. Ko šteta je bacit, pa trebaće nekad ( a ne treba nikad ), pa ostaviću nek stoji ako bi nekad možda to mogla obuć. Pronašla sam nekih majica i haljina za koje uopće ne znam šta rade u mom ormaru i kad sam ih kupila il mi ih je neko kupio. Jebote, ko da neko ubacuje robu dok me nema kod kuće pa usput i ispremiješa, tak da nakon nekog vremena pojma nemam otkud to kod mene.
Grilonki imam otprilike za devet zima, debele vesturine i dukse da ne spominjem ( upotrebljive za po gradu, zaflekane za po doma - lopatanje i drvarenje kad nastupi moje najdraže godišnje doba, u snu se ne snilo ). Rasparenih stopalica bilo bi za još devet zima, al to sam bacila, samo stvaraju pomutnju. Našla sam i žutu vestu koju tražim od seljačke bune, i sad je izronila u punom sjaju ( mislim, sad je ne mogu ni nosit, zato sam je valjda i našla ). Ormarnu lokaciju napustili su i neki stari badekostimi, košulje koje su isto uvijek ostavljane za slučaj zvan - možda ću ih sparit s nečim, pa onda nešta naglodekoltiranih majica koje sam obukla zadnji put nikad, jer kad god ih krenem obuć skužim da je razdrljak prevelik i tak čame u ormaru od dolaska Hrvata na more.
Mislim, nisam ja ni blizu gotova; ima se ormara sa posteljinom, stolnjacima, zavjesama, dekama. Biće i tamo ruswaja za pobacat. Pa ormar sa jaknetinama i sakoima koji isto stoje eto ak bi se nekad obukli. ( Pouzdano znam da tamo stoje dva zimska skafandera koji al nijednom nisu obučeni, a ni neće jer odoše danas u vječna lovišta ). Pa kad krenem prebirat obuću, mila majčice; ove kolju al mi se sviđaju, ove su oguljene al biće za po dvorištu, ove imaju previsoku petu al nek ostanu za ako bi nekud trebalo nabadat u štulama...festival ko u Sanremu. Pa onda usput idem i probavat ono šta dugo nisam obuvala, čisto da se sjetim kak mi stoji na nogama.
I tako svake godine pretumbacija i svekoliko čuđenje otkud sve te prnjetine.
Ponekad mi se čini da su moji ormari zaozbiljno prolaz u Narniju, pa svi oni likovi tumaraju van - unutra i usput ostavljaju robu. Ko da nemam svoje dosta.
komentiraj (18) * ispiši * #
16
utorak
srpanj
2019
Gdje je mama
On ima tek dvije godine. Liječnici kažu da je prestrašen i pothranjen. U bolnicu je dovežen sa svježom frakturom ručice i nekoliko starih, neliječenih fraktura podlaktica, sa masnicama i ožiljcima za koje pretpostavljaju da su nastali gašenjem cigareta. Živio je u šupi od deset kvadrata, bez prozora; tu ga je sa "dadiljom" ostavila žena koja ga je rodila i otišla raditi sezonu. Kao da ostavlja nepotrebnu stvar.
Sada se odnekud pojavila žena koja je rodila ženu koja je rodila njega i traži skrbništvo nad njim. I izgovara rečenicu koja mi je iščupala srce - pitao me gdje je mama.
On ne sluti da majčin dodir može biti tako nježan, da majčine ruke mogu tako puno grliti i ne nanositi strašnu bol. Ne sluti da majčine ruke mogu i hraniti, i milovati, i utješiti u sigurnosti zagrljaja. On ženu koja mu je nanijela toliko patnje zove mama, jer u njegovoj malenoj glavici nema mjesta za mržnju - on ne poznaje taj osjećaj. Jedino vidi da je negdje drugdje i da nema mame.
Moram priznati da me dugo nešto nije ovako potreslo. Svjesna sam da je svijet prepun okrutnosti, da se svakodnevno dešavaju strahote nezamislive normalnom ljudskom umu, ali ovo me strahovito zabolilo. Te nakupine bjelančevina koje su u stanju činiti tako nešto dvogodišnjaku ne zaslužuju da ih se naziva mama ili baka. Jedna zato što je bila u stanju činiti ta zvjerstva, druga jer se najednom odlučila djelovati. Osobno bih vrlo rado provela nasamo sa svakom po sat - dva; da požale dan kada su samo ispružile ruku prema njemu i uputile mu tek pogled.
Neprekidno razmišljam hoće li velika količina ljubavi, ako je dobije u nekoj udomiteljskoj obitelji, biti dovoljna da ispere svu strašnu bol koju je oćutio.
Pa se sjetim mog manjeg najdražeg frajera; nedavno je bio kod mene na čuvanju, navuklo se strašno nevrijeme, pa smo uz tutnjavu gromova palili i gasili baterijsku lampu, svijetlili prema stropu i pravili sjene - pticu, psa, vuka. U jednom trenutku uzeo je malog drvenog konjića i stavio ga pred jarku svjetlost; koliko je sreće bilo na tom malenom lišcu kada je ugledao sjenu konjića na stropu.
- Gedaj, napavio sam konja - i smijeh prepun radosti jer je otkrio nešto novo, dotad neviđeno.
Zaustavimo sve one koji ubijaju svjetlost svijeta i radost u dječjim očima. Svaka dječja suza pada kao strašni teret na savjest svih onih koji slute ili još gore znaju, a ne čine ništa da se čudovišta zauvijek zaustave.
komentiraj (12) * ispiši * #
15
ponedjeljak
srpanj
2019
Poserumljavanje
Ušlo se tako u neke godine kad skužiš da se ima bora; oko očiju, na čelu, na obrazima...nisu tak prestrašne al brate ima ih.
Prvo šta sam zaključila je da se pod hitno moram prestat smijat; nonstop budeš raskešen i onda se gužvaš ko markizet kad se opere na šezdeset stupnjeva, a ne tamo gdje je na vešmašini nacrtan leptir. Jel mi ne bi bilo pametnije bit onak...ozbiljna ko na fotki za osobnu? Nema rizika za boranje, al nimalo. A plus toga ljudi te i drukčije doživljavaju u ozbiljnom izdanju; skuže da imaju posla sa vrlo ozbiljnom lažnom plavušom koja uopće ne pomiče crte lica ni dok jede.
Osim prelaska u ozbiljnu fazu ( na kojoj tek moram poradit ), kupila sam i serum za - pazi sad - duboke bore. ( Dobro, moje još nisu dubine Marijanske brazde al ako se ne prestanem smijat i ne počnem odma drljat po tim gužvotinama postaće duboke u roku sad. ) Ako je vjerovat onome šta piše na kutiji, ja ću nakon samo sedam dana bit nova Hajdi Klum. Znači stara Hajdi - nula bodova, eto mene iza poserumljavanja da preuzmem sve funkcije. Jer serum sadrži stopostotnu hijaluronsku kiselinu koja će:
- zagladit mimičke linije
- obnovit gustoću kože
- oblikovat oval lica
- izazvat efekt liftinga nakon samo sedam dana korištenja
- spriječit loš efekt sunčevih zraka
Pa jel vi znate šta to znači? Nema majci više frkafuljaka oko očiju i na obrazima. Koža tolko gusta da izgleda ko cerada. Lice koje nije ovalno mijenja se kroz sedam dana u toj mjeri da te više ni rođeni ukućani ne prepoznaju. A tek efekt liftinga; žene lupaju pare na estetsku kirurgiju i zlopate se sa zatezanjem, a pojma nemaju da sam ja otkrila serum koji će me preobrazit u fotomodel, da ne kažem manekenku. Sunce će se samo odbijat od lica kolko je to moćno sredstvo.
Pa još kad prođe prvi tjedan primjene seruma, kad ja napravim masku od kokosovog ulja i natrackam je prije spavanja...vratiće mi se koža u vrijeme kad sam imala šesnajst.
Nemrem iščekat da počne padat mrak, pa da krenem sa poserumljavanjem. Pa umasiram i popijem šlaftabletu i zaspim. Ujutro čim se probudim juriš pred špigl, da vidim kolko je eliminiralo zgužvanaca. I kroz sedam dana - tadaaaa, gleda mene Hajdi iz špigla veselo pjevajući, kaže - alzo guten morgen, šacilajn, kako si mi zapeglana jutros.
Moraću svima objašnjavat da sam to zapravo ja a ne ona, i da kad prođu tri tjedna opet mogu čarobirat sa serumom. Iza te druge primjene bi se mogla recimo pretvorit u Šeron Stoun. ( Monika Beluči otpada, već smo konstatirali da mi je kosa prekratka i da mi se ne da farbat u naglotamni kesten ).
Biće to preobrazba par ekselans.
komentiraj (22) * ispiši * #
14
nedjelja
srpanj
2019
Trinaesta sekunda
Ljubav se ne može krivotvoriti ni sakriti.
Dolazi nenadano, poput ljetne oluje kada se plavetnilo neba iznenada zamrači i grmljavina utiša pjev ptica. Razlika je u tome što oluja prođe; nebo se ubrzo razvedri i kao da se ništa nije desilo. Dan se nastavlja uobičajenim ritmom, tek poneka lokvica i miris ljetne kiše upućuje na činjenicu da se nešto neuobičajeno pojavilo u sasvim uobičajenom predvečerju. S ljubavlju je sasvim drugačije.
Ponekad je dovoljan tek pogled; dubina duše naprosto sluti što se dešava i što će se tek desiti. I sve je dobro ako onaj drugi pogled prepozna, ako nasluti koliko je podrhtavanja izazvao u nečijoj nutrini. Ako izgubi taj dragocjeni trenutak ili ga ne doživi jednakim intenzitetom, zamračio je onaj drugi uzdrhtali pogled na tko zna koliko dugo. Možda zauvijek. Jer koliko god vremena da prođe, ostaje neizgovoreno pitanje - kako je moguće da nije vidio ili vidjela? Sve je bilo tako očigledno. Prođu godine, prođe život koji krene sasvim drugim tokovima. S vremena na vrijeme iz duboko sakrivene ladice izroni onaj pogled, tek toliko da se nutrina naježi. Obično to izazove neka sitnica - pjesma na radiju, neki miris ili predmet kojeg dugo nisi oćutio ni vidio. Pitanje se vrati, možda ne onim intenzitetom kao nekada, ali dovoljno da zapeče. Zagura ga se natrag u ladicu, duboko udahne i krene dalje, tokom života koji to možda i nije.
Ponekad se pitam je li ljubav blagoslov ili prokletstvo. Jesu li sretniji oni koji su je oćutili i ostali kao gromom ošinuti, ili oni koji zapravo nikad nisu pogledom naslutili njen dolazak? To je pitanje za milion dolara, i svatko ima svoj odgovor na njega.
Trinaesta sekunda fantastično je odglumljen pogled koji na trenutak zaustavi vrijeme, disanje, sam život.
Koliko takvo nešto ima smisla i koliko je vrijedno...to je još jedno pitanje za milion dolara.
Nismo svi isti. I bolje da je tako.
komentiraj (0) * ispiši * #
13
subota
srpanj
2019
U planini mrkoj nek mi bude hum...
Moja mama radila je dugo godina u Gorama, u školi koja je nosila ime Ivana Gorana Kovačića. Sjećam se njegove velike crnobijele fotografije koja je stajala vrlo blizu ulaza. Fascinantna je bila njegova ljepota, koja je tako jasno isijavala sa fotografije. Bila sam malena i nisam znala tko je on; na moj upit mama je odgovorila - bio je pjesnik i ubijen je vrlo mlad, u drugom svjetskom ratu.
Kasnije sam susrela njegovo stvaralaštvo, Ognje i rože i stravičnu poemu Jama koja je vrištala u nebo svakim napisanim stihom. Saznala sam i da je ubijen vrlo mlad, imao je tek trideset godina kada je preselio onkraj duge. Ponesen idealima pravednosti i borbe protiv zla napustio je svijet 13.srpnja 1943., daleko od svog rodnog Lukovdola.
Slijediti svoje ideale i boriti se za ono što smatraš pravednim i dobrim u ekstremnim uvjetima znači i da moraš biti spreman dati život, gotovo jedino čime možeš voljno upravljati. A opet, što znači živjeti ako živiš dozvoljavajući da te gaze i prisiljavaju da živiš suprotno svojim pogledima na svijet? To je tek pristanak na preživljavanje, na život suprotan svemu onom u što vjeruješ ili želiš vjerovati.
Zato je Ivan Goran Kovačić velik kao čovjek, jednako kao svi oni ljudi koji su položili živote za pravednu ideju u koju su vjerovali.
Neka mirno sniva.
komentiraj (16) * ispiši * #
12
petak
srpanj
2019
Eto ga opet
Čitam danas kak je neki tamo teoretičar zavjere najavio smak svijeta za prosinac ove godine.
Ja ne znam kak se nije moglo desit da ranije iz medija doznam za ovaj kataklizmični ivent. Naime, ja sam ne znajući za ovo kupila dvanajst metara drva; presložila se stara drva, očišćena šupa i za dva dana se navedena drva pile. I šta sad ja da radim? Kud sam slupala pare za ogrjev koji mi prema onom šta sam pročitala neće trebat, tud ih sad treba i pospremit. Pa pokupit piljevinu i klipe za potpalu, pa sve očistit, pa da sad ne nabrajam - uglavnom ima da se slomimo, i drvoslagači i ja ko domaćica prokušanih vrlina.
Al sad barem znam da nema potrebe krečit dok sam na godišnjem. Šta ću koju vražju mater lizat po zidovima i razmicat sav namještaj i sve ribat dok mi ruke ne otpadnu, a najavilo da će se svijet pretvorit u prah i pepeo? Bolje mi je cijeli godišnji uživat na suncu, malo na Kupu, možda malo na more ( dok ga još ima ) i ne dizat ništa teže od šalice s kavom. Znači ni zimnicu ne treba spremat; zaboravi na pranje flašica, pa kuvanje ajvara i ljutenice i kiseljenje paprika i krastavaca, ionak se to sve nemre pojest do prosinca. Dobro, možda napravim malo, tek da odbijem želju. Kupus nema teorije kiselit, taman bi bio najbolji za sarmu i dinstanje kad bi trebalo doć do kataklizme. Šta da radim, da nazovem tog tamo nekog i zamolim ga da odgodi smak negdje do proljeća, dok se ne poždere četrdeset kila kiselog kupusa?
Otpada i sve ono predbožićno ribanje i ribanjsko prigovaranje. Da ne bi možda prala firange i prozore i tepihe i glancala po stambenom objektu, a najavilo šouprogram neviđenih razmjera; pa to će bit šute do koljena. Otpadaju sve aktivnosti koje bi mogle dovest do bespotrebnog umaranja. Usto moram kak god znam skurit sva drva do prosinca; kad sam ih već kupila, e bome ću ih i potrošit. Ložim makar crkla od vrućine. Ja kupila - ja ću ih i skurit.
Isto tako moram do prosinca porješavat sve primjerke knjižice, koja samo šta nije izašla. Šteta da zbog smaka svijeta ljudi ostanu zakinuti za moje riječi, objedinjene u jednom kolosalnom tiskanom izdanju. To me recimo možda čak više brine od zimnice i kiseljenja kupusa, da neću stić ispromovirat svoj prvijenac jer je ovaj tamo teoretičar baš ove godine moro najavit sudnji dan. Jel se nije mogo strpit još do recimo iduće zime, zaimebožje?
( Doista, skikso je već par puta. Pa se iskreno nadam da je i sad zbrljavio. A ako ja skurim sva drva i ne napravim ajvar i ne skiselim paprike, a sve prođe bez salauke...e onda će on možda imat malo problema. Ne zna on šta je bijes žene koja cijelo ljeto loži dva kamina da potroši drva i ne skuva zimnicu jer je on najavio jedan u nizu smakova. Ako ga ja budem morala tražit negdje iza Nove godine požaliće dan kad mu je palo na pamet slagat teorije zavjere. )
komentiraj (14) * ispiši * #
11
četvrtak
srpanj
2019
Hešteg transformacija
Kad neko nešto previše želi, onda se desi da putem malo izgubi kompas pa se stvar izmakne kontroli.
Pa ima cijela hrpa žena koja bi eto baš jako htjela izgledat ko Barbika. Pa vade rebra, povećavaju usta i šta smo ono rekli mlječne žljezde, a sve u cilju da izgledaju ko Barbika. E sad...ako se ja dobro sjećam originalne Barbi bebe, ona je imala noge do vrata, sasvim normalno poprsje i možda neznatno veće ćube, ništa posebno. Pa kad vidim ženu koja eto ništa drugo neće od života nego bit Barbika, a ima cicke peteroduplo veće od rođene glave jer to tako Barbi beba treba imat...meni se momentalno smrači. Znači platiš puste pare za nešta šta ne da izgleda, nego ne izgleda. S tim nemreš ni zaronit ni potonut; to diže na površinu ko da imaš luftmadrac u grudnjaku od badekostima. Kak se s time sagnut, jebote; pa to mora pretezat prema dolje. Šta ja znam, ispadne ti nešta u dućanu i onda valjda moraš puzat da to digneš, jer ak se sagneš prevali te taj čas, još moraš gledat oće naić neko da te digne s poda. Svu robu moraš šivat, nema tog konfekcijskog broja u koji ćeš utrpat prednjicu težu od cijelog tijela a da odgovara ostatku istog. Dobro, sumnjam da baš nešta puno cijepa drva ( ko recimo ja ) i riba tuškabinu, to Barbike ni ne rade; one samo ležerno čekaju da im kakav Ken dobavi sve šta treba. Po mogućnosti Ken da je ono...financijski podmazan, šta će joj neki tamo bistrički bogac koji će je samo gledat ko Mona Lizu.
Ja recimo nikad ne bi htjela bit Barbika. Sačuvajmebože. Ja jako volim Moniku Beluči. Možda čak ne bi puno trebala ić pod narkozu da joj se približim. Viša sam četri - pet centimetara od nje, to je zanemarivo; pa neću ić da mi skraćuju noge. Ima žena smeđe oči isto ko ja. Jedina investicija bi mi bila pofarbat se u tamno i možda malo sredit usta, čini mi se da je ona na tom polju nešta izraženija. Mogla bi i počet vježbat ćubljenje, a navodno se i dobrom šminkom može dobit volumen.
Ovo ljeto nikako nemrem postić željeni luk, prekratka mi je kosa, al zato imam vremena do idućeg ljeta pustit lapu da naraste, pofarbat se u naglotamni kesten i do tad usavršit volumen usta a da ne idem pod nož. Zašto ljeto? Pa Monika Beluči najljepše izgleda u haljinama, eto zašto.
Zapravo treba samo pogodit dobar uzor kojem se želiš približit, a da te ne opali po džepu i da ne moraš bit pod narkozom ko Bare svaka dva mjeseca.
Kud ću htjet bit Barbi pa čupat rebra i plaćat dvjestotridesethiljada novaca ko ova spomenuta da bi mi napuvalo usta i prsni koš? Lakše mi se pofarbat i pustit kosu i nosit haljine. A onda mogu i dalje cijepat drva i ribat tuškabinu, bez straha od pretezanja s prednje strane.
( photo by pinterest, milimojbože )
komentiraj (16) * ispiši * #
10
srijeda
srpanj
2019
8372
Hasan Hasanović imao je tek dvadeset i jednu godinu kada je u srpnju 1995. pokušao napustiti srebreničku enklavu zajedno sa još petnaest tisuća ljudi.
Na jednom se raskršću odvojio od supruge i šesnaestomjesečnog sina misleći da je to najteže što će doživjeti. Putem je pronašao oba brata. Ubrzo je došlo do napada na kolonu ljudi, i kada mu je susjed rekao da je njegov brat Hajro ubijen vratio se sam natrag, hodao neka tri sata da bi došao do mrtvog brata kojem je skinuo jaknu i prekrio mu lice. Iduća dva dana sam je lutao šumom dok nije stigao na Kameničko brdo i tamo pronašao drugog brata Hasiba. Hodajući dalje ušli su u minsko polje, u kojem je njegov drugi brat vrlo teško ranjen; utroba mu je bila raznešena. Hasan je teško ranjenog brata nosio nekih devet sati hodajući prema spasu, a onda ga je brat zamolio da ga spusti jer više ne može trpjeti. Spustio ga je na zemlju i stavio bratovu glavu u svoje krilo. Brat ga je zamolio da kaže majci kako nije patio i preminuo. Hasan je tijelo svog mrtvog brata nosio sve do stadiona u Nezuku; novinarima je rekao da nije osjećao njegovu težinu kao teret koji mu otežava put.
Hasanu su u Srebrenici ubijena sedamdeset i dva člana bliže obitelji. On ima sina i kćer, i kaže da ih ne uči mržnji.
Kada se suočite sa ovakvom bolnom i stravičnom životnom pričom, onda shvatite koliko su beznačajni i minorni svi problemi koje doživljavate nerješivima. O tome čime se sve opterećujete nije vrijedno ni govoriti.
Nijedan rat nije donio ništa dobrog svijetu, tek stotine tisuća ovakvih priča sa kojima preživjeli moraju živjeti sve do kraja svog životnog puta.
Srebrenica i dalje svijetom hodi; nije je sa karte svijeta obrisalo bezumlje i strašna mržnja koja je donijela smrt tolikim nedužnim žrtvama i nezamislivu patnju njihovim obiteljima.
Srebrenica svijetom hodi, natopljena krvlju nedužnih dječaka, njihovih očeva, stričeva, ujaka i djedova. Slana od suza njihovih majki, sestara i baka. Budna već godinama od silne tuge koja se svakog srpnja nadvija nad Potočare.
Uvijek i u svemu budite ljudi jedni drugima. U svakom čovjeku koji vam kroči u susret oćutite sebe. Neka se nikada, nigdje ne začuje jauk žena poput onog iz Srebrenice.
komentiraj (21) * ispiši * #
09
utorak
srpanj
2019
Ništa nas ne može iznenadit
Obzirom na klimatološko - meteorološka sranja koja nas sve više snalaze, mislim da je krajnje vrijeme pozabavit se sigurnosnim uvjetima koje treba zadovoljit kad udari grmljavina il nešta još gore.
Nećemo sad ić u širu zajednicu, idemo vidjet šta svaka obitelj ima napravit da bi se ispunile sigurnosne norme. Za početak bilo bi nužno skupit sve na hrpu i podijelit zadatke svakom članu. Zapovjedni kadar trebala bi svakako bit supruga i majka - roditeljica prokušanih vrlina, jer ona jedina zna gdje se šta u kući nalazi, uključujući garantne listove od bijele tehnike, rezervne osigurače, alat koji bi mogo zatrebat u kriznoj situaciji i sve te sitnice koje mogu bit od krucijalnog značaja. Izviđač može bit jedino muška glava, uz pretpostavku da je najteži pa ga olujni vjetar ne može otpuhat i da je zamijenio sve one stare metalne blombe po kutnjacima, da ga ne dekne grom kad krene vidjet jel se naoblaka primiče il odmiče. Djeca su recimo IT podrška i obavljaju sitnije poslove ko šta će uslijedit.
Bilo bi jako dobro odma u startu dogovorit koju će se prostoriju u kući koristit za nekakav zajednički smještaj ukoliko grmljavinsko nevrijeme preraste u kataklizmu. E sad - ako je u pitanju familija požderuha onda svakako nek to bude špajza, pod uvjetom da nema metalne police neg drvene, valjda ne moram objašnjavat zašto. Pa se na gornje police složi ratne rezerve, a na donje police i ispod njih se može leć. Ako je u pitanju familija sklona panici onda obavezno nek to bude vece, jer prevodit stalno nekoga od špajze do zahoda je tehnički neizvedivo.
Nadalje, bilo bi dobro s vremena na vrijeme sprovest vježbu da se vidi kojom brzinom se može sve evakuirat u slučaju nužde. Pa na izviđačevu dojavu djeca iskapčaju sve električne aparate i produžne kablove ( osim onih od ladičarke i frižidera, to im stalno ponavljat ), zatvaraju sve prozore i balkonska vrata, skidaju tridesetosam tegli sa cvijećem sa terase, donose na mjesto evakuacije torbu sa ljekovima protiv živaca, glavobolje, anksioznosti i povraćanja, spremaju cucka na sigurno i provjeravaju zalihu vode i pive. Ispaćena roditeljica donosi dormeo nadmadrace, plastične čaše i tanjure, zalihe kruha i lonac filane paprike ( ne mora bit, može i nešta drugo jestivo ) i otključava vrata izviđaču koji je osto na dvorištu, a ne smije tamo bit; isti opet lovi cucka i zatvara ga. Ak ste u špajzi, nije zgoreg zakrenut frižider prema zidu čisto da se ispoštuje fengšui, oću reć da ne klopara stalno neko po vratima i traži jest, a niste unutra ni pet minuta. Ak ste u zahodu nije potrebno fengšuirat, ko će tamo jest. Izviđača se može vratit ponovo van da prekrije dekom od bračnog kreveta auto da ga ne slupa led, i najstrože mu priprijetit da će ostat vani ak ne zaključa vrata iza sebe il mu opet pobjegne cucak. Dovikuje mu se i da donese djeci tablete il mobitele, jer jamraju da im je dosadno
Za potrebe vježbe nema potrebe isprobat jel ima dovoljno mjesta da se može jest i jel svi mogu legnut; dovoljno se u šta kraćem vremenu potrpat u evakuacijski prostor da se vidi jel to uopće izvedivo il ne. Ako je majka ko zapovjedni kadar sklona ručnom radu, onda joj se ima osigurat prostor da može heklat il štrikat, jer tak odmara živce i neće stalno postrojavat djecu da jel moraju non - stop jest i lokat.
S vremenom ćete se tolko ispraksirat da ćete na samu riječ "oblak " bit sa svime gotovi za par minuta i u miru iščekivat grmljavinu.
Sve je stvar organizacije. Onda vas ništa ne može iznenadit.
( photo by pozadine.info )
komentiraj (23) * ispiši * #
08
ponedjeljak
srpanj
2019
Mlječne žljezde
One su sastavni dio ženskog tijela. Nazivaju ih raznim imenima - dojke, grudi, odnedavna po gotovo svim portalima u naslovima vrišti riječ sise, ja recimo koristim riječ cicke. Činjenica je da govorimo o žlijezdama kojima je svrha dojenje djece, a zapadnjačka civilizacija od njih je stvorila cijela čuda.
Pa sa svih društvenih mreža vrište fotke pjevačica, glumica, starleta, influenserica sa dubljim dekolteima, sa dekolteima tak dubokim da se zapravo sve vidi, sa mlječnim žljezdama zamotanim u prozirne krpe, sa istima na izvolte...Iskreno, meni ko nekoj prosječnoj ženi je pun više kufer ( u dva ne bi stalo ) tih vrisaka od fotki. Pa sve ih imamo, jebote. One koje imaju male htjele bi imat velike, one koje imaju velike htjele bi imat male, one koje imaju novaca hodaju po plastičarima pa se igraju ko Alisa u zemlji čuda kad ono nešta pojede pa se smanji, pa se poveća. Sve ih imamo i čemu radit nauku od tih izraslina na prsnom košu? Pogotovo pritom mislim na sve one koje nemaju pametnijeg posla neg od mlječnih žljezda normalne veličine napušu lopte, koje onda guraju svima pod nos jer je to najbitniji faktor nečijeg uspjeha. One koje imaju genetsku strukturu takvu da prirodno imaju ogromne mlječne žljezde još gore bombardiraju, al non stop - te u ovom, te u onom, te se napni nalijevo, te se napni nadesno. A sve uz prigodne poruke tipa - alaj volim ljeto, vide mene na klupi, evo pišem pa mi palo na pamet opalit selfi i tak. Uglavnom dubokoumlje prati to eksponiranje mlječnih žlljezdi, jer ih se naprosto mora eksponirat. Ona koja ih ne eksponira, osuđena je na nepraćenje i trnovit put do uspjeha ( osim naravno onih koje su svoj put do uspjeha izborile davno, dok još za to nisu trebale fotke mlječnih žljezda i bilo je dosta znat pjevat il glumit ).
Ja ko prosječna žena želim ovdje izjavit da mi je al stvarno pun kufer i njih i njihovih žljezda i silikonskih umetaka veličine San Marina. ( Vjerujem da se muškarci i neće složit sa mojom tezom, pa nek slobodno uživaju u širenju spoznaja iz biologije i estetske kirurgije. Ja više ne mogu, života mi. Krenem pročitat vijesti, a ono samo izlijeće - evo je sve pokazala, evo je srušila Instagram, evo je zapalila pola Evrope. Pa baš ću morat prestat čitat vijesti po portalima.
Kad bolje razmislim, ni to nije loše. Ionako ništa pametno nema za pročitat, samo se nasekiram. )
komentiraj (16) * ispiši * #
07
nedjelja
srpanj
2019
Mom velikom dječaku
Moj najdraži frajer danas navršava šest godina. Toliko je ljepote i radosti unio taj dječak u moj život da ponekad mislim kako zapravo ni ne mogu pronaći prave riječi kojima bi se moglo opisati koliko ga volim.
Danas prijatelje iz vrtića vodi u pustolovinu zvanu rođendanska proslava u Mekiću. Jučer je održana uvertira proslave za bake, tete i kumove. Slavljenik i mlađi brat dočekali su goste u jednakim majicama i hlačama. Najdraži frajer ispočetka vrlo ozbiljan, dok se nisu svi skupili, a manji najdraži frajer presretan jer su svi uzvanici i njemu donijeli poneku sitnicu, pa je i on otvarao svoje poklončiće. Dvorište puno graje i dječjih glasova. Jedni skaču u trampolinu, drugi igraju nogomet, treći se otimaju za raznovrsna prometala - romobil, bicikliće, bobija sa i bez prikolice. Najdraži frajer dobio je i nove golmanske rukavice koje uopće ne skida s ruku - ni dok igra nogomet, ni dok skače u trampolinu, ni dok trči po dvorištu. Jedva ih je skinuo kad je došlo vrijeme od torte.
A kad je stigla torta nastaje šouprogram; torta je naime u obliku nogometnog igrališta, sa popikanim figuricama nogometaša i kokosom pobojanim u zeleno - pravi travnjak. Djeca sjede za malenim stolovima, čekaju da se pušu svjećice, a manji najdraži frajer se dočepao jedne figurice i nemilice je vadi i gura natrag u tortu. Uzalud mu svi govorimo nemoj; on tek konstatira - pavim jupu ( pravim rupu, op. prev. ) i nastavlja dalje svoju kopačku djelatnost sve dok mu ne bude zaprijećeno da će ići u kuću. Smrknut je, drži onakav znojan figuricu u ruci i čim ugrabi trenutak opet pavi jupu, jer ga to silno zabavlja. Nakon završenog puhanja svjećica nastavljaju se igrati; ja sjedim za malenim stolom i jedem svoj komad torte, a manji najdraži frajer već dobrano zalijepljenih prstića pavi jupu u mom komadu i sretan je jer mu niko ne govori nemoj.
Gledam ih kako skaču, svi su bosi i znojni, i divim se njihovoj silnoj energiji. Nitko ne odustaje od skakanja unatoč sparini. Sve prolazi bez izgreda; tek je jednom najdraži frajer bubnuo manjeg najdražeg frajera po nosu ( iz njemu poznatih razloga, natezali se oko nečega ) pa se manjeg najdražeg frajera teškom mukom odvratilo da ne uzvrati. Smirio se tek u trampolinu, skakao je toliko jako da me bilo strah da ne izleti preko one mreže.
Stali su tek oko pola devet navečer, kad se nama odraslima već dobrano zavrtilo u glavi od praćenja situacije po dvorištu. Konačno su sjeli jesti, i bilo mi je čak i čudno bez njihovog skakanja po travi.
Čime drugim poželjeti sretan rođendan mom velikom dječaku nego Claptonom, za kojeg on kaže, citiram - jel ti čuješ kako taj čovjek svira?
Neka mu samo nebo bude granica u životu. Neka njegova silna radost uvijek isijava poput tisuću sjajnih zvijezda na ljetnom nebu.
komentiraj (20) * ispiši * #
05
petak
srpanj
2019
Crveno na točkice
Idem jučer doma s posla, kad u izlogu dućana crvena haljina na bijele točkice.
Smatam unutra, dobar dan - dobar dan, pa gledam malo po robi dok dođem na red, bilo još potencijalnih kupaca. Inače sam se jučer natakrčila u cvjetnoljetne platforme, šta je rezultiralo nenadanom visinom i izgledom ko kad se gledaš u onim ludim špiglima pa te jedan izduži ko žirafu, a drugi te smanji i zaobli ( mene je jučer izdužilo ). I dođem ja na red, reko bil mi dali tu haljinu na tufne da je idem probat. Bi, kak ne bi. Ulazi cura u izlog, ronda po bebama i iza malo rondanja eto je sa opravom iz izloga van.
Pitam koja je veličina, kaže ona - nema veličine, to je univerzalna veličina. ( Čuj univerzalna veličina, znači trebalo bi je moć obuć žensko visoko 152 i žensko visoko 175 plus platforme ). Ide prema meni ko prema Velom Joži ( dosta je niža, a i ja sam se umjetno povisila ), pruža mi haljinu i idem ja u kabinu. Putem prolazim i kraj šefa od dućana, kojem taka natakrčena na štule mogu komforno jest s glave. Srećom onaj zastor na kabini je visoko postavljen pa ne moram mislit oću svalit i zastor i kabinu kad ubauljam unutra.
Ajde probam haljinu, dobra je ta univerzalna veličina, al na preklop je pa mi je dekolte malo onak suspektan. I vidim pod rukom da nema onog usranog elastina, pa ću u torbi potražit naočale da vidim šta piše na etiketi. Rujem ja, nema naočala ko da ih je pojelo; usput rušim svoje prnje i dok ih kupim u onoj maloj kabini biće pomičem zastor, jer me prodavačica s druge strane zastora pita jel sve u redu. Ma reko je, malo tražim naočale pa se borim s torbom. Konačno ih nađem, piše - pamuk 95%, elastin 5%. A lažu jer ne da ga nema, nego se vidi sa najudaljenijeg Saturnovog prstena da ga nema. Pa se još malo gledam u špigl i zamišljam se kak peglam to maksi čudo ( jer pamuk moraš peglat, još kad se strefi da je lošiji pamuk e onda je to festival od peglanja ). Na samu viziju peglanja dugačke haljine gubim volju za kupovanjem, skidam haljinu i izlazim van iz kabine.
Pita ona mene da jel dobra. Reko je, al ne za mene i krenem objasnit zašto, kad će ona meni - malo ste previsoki. Ja nju gledam, mislim se jel da je pitam jel moguće da ona misli da su meni moje cvjetnoljetne platforme kirurškim putem sašivene za noge il da sam rođena s tom deformacijom na nogama. Nasmiješim se ja, pogledam je odozgora, reko - nisam ja previsoka, to je samo optička iluzija uzrokovana štulama na kojima hodam. Htjela sam vam reć da mi haljina nije dobra jer se treba peglat, pamučna je.
Ona sliježe ramenima i odlazi vratit haljinu u izlog na bebu ( negdje mi se naspominjala familije, al šta ja mogu ), a ja bez haljine izlazim iz dućana.
Danas nosim ravne đonove, da ne stravim ljude putem. Nema goreg neg kad vidiš ženu koja može bez lojtre mijenjat žarulje u plafonjeri.
( photo by glami.hr )
komentiraj (20) * ispiši * #
03
srijeda
srpanj
2019
Kiša pada, trava raste...
Ovih dana definitivno postoji mogućnost da te tijekom dana spali sunce, a u ranim večernjim satima grom.
Alzo jučer ja ravno s posla produžim do frendice, nismo se dugo vidjele, pa ću kući busom u pola devet. Čekam ja bus, smrklo se ko da će smak svijeta. Mislim si - ma neće to bit ništa, pa čitala sam prognozu. ( Doista, na jednom portalu pisalo vruće ko u paklu, a na drugom postoji mogućnost grmljavinskih pljuskova. Pa možeš odabrat šta ti bolje paše; ja sam odabrala vruće ko u paklu ). Taljiga bus prema Petrinji, i već negdje na pola puta vidim ja da to i neće baš bit samo vruće ko u paklu. Sijeva nebo iznad mog ljubljenog gradića Pejtona sve u šesnajst. Ja i dalje tjeram pozitivu, prvo zato šta nemam kišobran, drugo zato šta mi se baš i ne hoda pod udarima gromova po cesti. Šta smo bliže, situacija sve više izmiče kontroli; puše, grmi, sijeva, nema šta se ne dešava.
Izlazim ja kod suda, bubne grom za dobrodošlicu da se asfalt streso. Bržebolje premandrljam prek ceste, jer još moram i cigarete kupit. Počinje kiša, naravno; samo je mene čekala da dođem pa će malo se ispadat, nema ljepše nego kad imaš sandale na gole noge pa se sandale smoče pa se stopala skližu i sve čekaš kad ćeš se stropoštat ko vreća. Kupim cigarete i jurišnim korakom odabirem put kroz Brezje, da ne bauljam okolo. Svakih šesnajst i pol sekundi dekne grom, a kiša pada da je milina jedna. Dok sam došla na pol puta bila sam mokra al naskroz, oćeš kosa, oćeš roba, oćeš sandale. Šljapkam ja najbrže šta mogu i proklinjem meteoportale i premalu torbu u koju naprosto ne mogu stavit kišobran. Svaki put kad bubne grom ja odskočim malo u zrak; ono, vidiš da je sijevnulo al kad bubne čini ti se da je opalilo na dva metra od tebe.
Konačno stižem do rođene kuće, otključavam vrata i ulazim u hodnik. Kožni su đonovi na sandalama pa se malo i okliznem na pločicama jer su natopljeni vodom; pa reko oću sad vrat slomit kad sam se konačno dočepala krova nad glavom? Ne palim ja ni svjetlo, grmljavina postaje još triput gora neg dok sam bila vani. Upalim ja mirisnu svijeću, izbrišem kosu, skinem friško opranu košulju i suknju, nategnem opravu za po doma i gledam kroz prozor kako vani sijeva. Na momente se vidi da bi mogo radit Vilerov goblen bez problema. Svalim se na krevet i krenem pisat pričuljak na mobitelu, ionak nemrem zaspat dok se meteorološka situacija ne smiri. I onda za petnajstak minuta ko da ništa nije bilo; kiša prestala padat, prestalo grmit, a ja ležim u mraku i razmišljam kak sam mogla pričekat da stane salauka pa ko gospođa na kompu pisat ekspoze o gastronomskim mrljotinama po tanjurima, a ne se patit na mobitelu.
Digla se, ispuvala fenom kosu, razbudila se skroz pa još išla jest, pa pit cedevitu, pa čuda cijela dok mi se prispavalo.
Moram pod hitno kupit veću torbu. Neće veća torba spriječit udare groma, al ću moć stavit kišobran u nju pa izbjeć tuširanje nasred ceste, i to uz zvučnu kulisu ko iz horora.
komentiraj (16) * ispiši * #
01
ponedjeljak
srpanj
2019
Nemoj misliti na torticu
Danas samo tridesetpet stupnjeva u hladovini; na asfaltu je onda valjda stotridesetpet.
Idem doma s posla ( mislim idem, vučem se nogu pred nogu da se što manje znojim iako je i od toga slaba vajda al barem pokušavam ). Jedva se nekako dovučem do dućana i ulazim u klimatizirani prostor, sva sretna šta sam barem na tih par minuta utekla sa vrućoće. Kupujem ono čega sam se uspjela sjetit; ono čega nisam - e bez toga će se do sutra izdržat da je ne znam šta u igri. Otvaram kištru sa sladoledima i razmišljam jel bi bilo glupo zamolit prodavačicu da me pusti leć unutra par minuta, samo da se oladi haljina koja je na meni; odustajem jer bi se moglo desit da žena zovne hitnu pa da me časom odbace do najbliže psihijatrije, dok ja objasnim da sam se zajebavala eto mene u neklimatiziranoj sobi pod tabletama protiv živaca pa šta ću onda.
Plaćam i izlazim van na tridesetpet; jedem sladoled i nogu pred nogu dolazim konačno do rođenog dvorišta. Još na kućnim vratima bacam stvari, skidam haljinu i vatam se kupaone da se samo malo uspijem oladit vodom, bar na tren. Ajde nekako se malo razladim, popijem cedevitu i palim teve ( ne zato šta će me oladit, da čujem vijesti ), kadli kaže da je u Guadalahari, u Meksiku, padala tuča i napadala metar i pol.
Pa sve gledam i ne vjerujem; sunce piči, a ceste zatrpane ledom; šta ceste - auti i kamioni zatrpani ledom. Pa si mislim - nedajtibože da sad počne krnjadat ovako i kod nas, pa kud ću na tu vrućinu još lopatom mlavit da raščistim do ceste, plus nogostup. Valjalo bi možda jedino rukama razbacivat malo pomalo, kad već moraš čistit da se barem malo i oladiš. Jedino bi možda bilo problem šta obut; kud u led u japankama. Morala bi obuvat one flafi čarape, jedva mi se malo primirio onaj usrani pijesak u bubrezima. Znači bosa u led ne mogu ni pod razno, pa da skapavam od vrućine.
E sad sam se malo rasfriškala ( šta gledajuć led, šta boraveć u kući ), sad evo vršim visinske pripreme za izać i pokosit dvorište. Sve mi slabo dolazi od same pomisli. A ništa, zamišljaću da kupim led dok batrgam kosilicom vamotamo. Ko onaj pas u reklami - nemoj misliti na torticu. Znači ja kosim, al zapravo ne kosim nego su mi ruke plave ko šljive od skupljanja leda.
Pis of kejk. Samo da se još malo saberem idem se van zaledit.
( photo by Fresh Press )
komentiraj (22) * ispiši * #
