On ima tek dvije godine. Liječnici kažu da je prestrašen i pothranjen. U bolnicu je dovežen sa svježom frakturom ručice i nekoliko starih, neliječenih fraktura podlaktica, sa masnicama i ožiljcima za koje pretpostavljaju da su nastali gašenjem cigareta. Živio je u šupi od deset kvadrata, bez prozora; tu ga je sa "dadiljom" ostavila žena koja ga je rodila i otišla raditi sezonu. Kao da ostavlja nepotrebnu stvar.
Sada se odnekud pojavila žena koja je rodila ženu koja je rodila njega i traži skrbništvo nad njim. I izgovara rečenicu koja mi je iščupala srce - pitao me gdje je mama.
On ne sluti da majčin dodir može biti tako nježan, da majčine ruke mogu tako puno grliti i ne nanositi strašnu bol. Ne sluti da majčine ruke mogu i hraniti, i milovati, i utješiti u sigurnosti zagrljaja. On ženu koja mu je nanijela toliko patnje zove mama, jer u njegovoj malenoj glavici nema mjesta za mržnju - on ne poznaje taj osjećaj. Jedino vidi da je negdje drugdje i da nema mame.
Moram priznati da me dugo nešto nije ovako potreslo. Svjesna sam da je svijet prepun okrutnosti, da se svakodnevno dešavaju strahote nezamislive normalnom ljudskom umu, ali ovo me strahovito zabolilo. Te nakupine bjelančevina koje su u stanju činiti tako nešto dvogodišnjaku ne zaslužuju da ih se naziva mama ili baka. Jedna zato što je bila u stanju činiti ta zvjerstva, druga jer se najednom odlučila djelovati. Osobno bih vrlo rado provela nasamo sa svakom po sat - dva; da požale dan kada su samo ispružile ruku prema njemu i uputile mu tek pogled.
Neprekidno razmišljam hoće li velika količina ljubavi, ako je dobije u nekoj udomiteljskoj obitelji, biti dovoljna da ispere svu strašnu bol koju je oćutio.
Pa se sjetim mog manjeg najdražeg frajera; nedavno je bio kod mene na čuvanju, navuklo se strašno nevrijeme, pa smo uz tutnjavu gromova palili i gasili baterijsku lampu, svijetlili prema stropu i pravili sjene - pticu, psa, vuka. U jednom trenutku uzeo je malog drvenog konjića i stavio ga pred jarku svjetlost; koliko je sreće bilo na tom malenom lišcu kada je ugledao sjenu konjića na stropu.
- Gedaj, napavio sam konja - i smijeh prepun radosti jer je otkrio nešto novo, dotad neviđeno.
Zaustavimo sve one koji ubijaju svjetlost svijeta i radost u dječjim očima. Svaka dječja suza pada kao strašni teret na savjest svih onih koji slute ili još gore znaju, a ne čine ništa da se čudovišta zauvijek zaustave.
Post je objavljen 16.07.2019. u 21:17 sati.