8372

Hasan Hasanović imao je tek dvadeset i jednu godinu kada je u srpnju 1995. pokušao napustiti srebreničku enklavu zajedno sa još petnaest tisuća ljudi.

Na jednom se raskršću odvojio od supruge i šesnaestomjesečnog sina misleći da je to najteže što će doživjeti. Putem je pronašao oba brata. Ubrzo je došlo do napada na kolonu ljudi, i kada mu je susjed rekao da je njegov brat Hajro ubijen vratio se sam natrag, hodao neka tri sata da bi došao do mrtvog brata kojem je skinuo jaknu i prekrio mu lice. Iduća dva dana sam je lutao šumom dok nije stigao na Kameničko brdo i tamo pronašao drugog brata Hasiba. Hodajući dalje ušli su u minsko polje, u kojem je njegov drugi brat vrlo teško ranjen; utroba mu je bila raznešena. Hasan je teško ranjenog brata nosio nekih devet sati hodajući prema spasu, a onda ga je brat zamolio da ga spusti jer više ne može trpjeti. Spustio ga je na zemlju i stavio bratovu glavu u svoje krilo. Brat ga je zamolio da kaže majci kako nije patio i preminuo. Hasan je tijelo svog mrtvog brata nosio sve do stadiona u Nezuku; novinarima je rekao da nije osjećao njegovu težinu kao teret koji mu otežava put.
Hasanu su u Srebrenici ubijena sedamdeset i dva člana bliže obitelji. On ima sina i kćer, i kaže da ih ne uči mržnji.

Kada se suočite sa ovakvom bolnom i stravičnom životnom pričom, onda shvatite koliko su beznačajni i minorni svi problemi koje doživljavate nerješivima. O tome čime se sve opterećujete nije vrijedno ni govoriti.
Nijedan rat nije donio ništa dobrog svijetu, tek stotine tisuća ovakvih priča sa kojima preživjeli moraju živjeti sve do kraja svog životnog puta.
Srebrenica i dalje svijetom hodi; nije je sa karte svijeta obrisalo bezumlje i strašna mržnja koja je donijela smrt tolikim nedužnim žrtvama i nezamislivu patnju njihovim obiteljima.
Srebrenica svijetom hodi, natopljena krvlju nedužnih dječaka, njihovih očeva, stričeva, ujaka i djedova. Slana od suza njihovih majki, sestara i baka. Budna već godinama od silne tuge koja se svakog srpnja nadvija nad Potočare.

Uvijek i u svemu budite ljudi jedni drugima. U svakom čovjeku koji vam kroči u susret oćutite sebe. Neka se nikada, nigdje ne začuje jauk žena poput onog iz Srebrenice.