U planini mrkoj nek mi bude hum...

Moja mama radila je dugo godina u Gorama, u školi koja je nosila ime Ivana Gorana Kovačića. Sjećam se njegove velike crnobijele fotografije koja je stajala vrlo blizu ulaza. Fascinantna je bila njegova ljepota, koja je tako jasno isijavala sa fotografije. Bila sam malena i nisam znala tko je on; na moj upit mama je odgovorila - bio je pjesnik i ubijen je vrlo mlad, u drugom svjetskom ratu.

Kasnije sam susrela njegovo stvaralaštvo, Ognje i rože i stravičnu poemu Jama koja je vrištala u nebo svakim napisanim stihom. Saznala sam i da je ubijen vrlo mlad, imao je tek trideset godina kada je preselio onkraj duge. Ponesen idealima pravednosti i borbe protiv zla napustio je svijet 13.srpnja 1943., daleko od svog rodnog Lukovdola.

Slijediti svoje ideale i boriti se za ono što smatraš pravednim i dobrim u ekstremnim uvjetima znači i da moraš biti spreman dati život, gotovo jedino čime možeš voljno upravljati. A opet, što znači živjeti ako živiš dozvoljavajući da te gaze i prisiljavaju da živiš suprotno svojim pogledima na svijet? To je tek pristanak na preživljavanje, na život suprotan svemu onom u što vjeruješ ili želiš vjerovati.

Zato je Ivan Goran Kovačić velik kao čovjek, jednako kao svi oni ljudi koji su položili živote za pravednu ideju u koju su vjerovali.
Neka mirno sniva.