Moji nježni divovi

Već nekoliko godina imam paradajz terasu; ako Esplanada može imat oleander terasu, e pa mogu i ja u svojoj rezidenciji imat paradajz terasu. Šta će mi oleanderi, ionak su otrovni dozlaboga. Bolje mi je svakog proljeća posadit nježne divove, koji me razvesele svojim slatkim crvenim plodovima.

Zašto nježni divovi? Zato što cherry paradajzi narastu sve do oluka, zavezala sam za stupove mrežu po kojoj se plentraju i cijelo ljeto uživam u njihovom zelenilu i berem svoj paradajz, koji mogu pojest da ga uopće ne perem jer nisu ničim špricani. Volim miris koji ostane na rukama nakon šta ih privezujem i otkinem zaperke koji samo crpe biljku.
Jutros sam, unatoč bolnim leđima, malo njuškala po mojim ljepotanima i vidjela kako se crveni jedno veliko volovsko srce. Ne mogu dočekat da dozori do kraja, da ga uberem i tako mirisnog pojedem u nekoj finoj salati.
Sjećam se kako smo u ratu imali ogroman vrt, u koji bi pokojna baba ( između ostalog ) našibala i barem pedesetak sadnica paradajza, plus onaj šta sam nikne pa ga je šteta iščupat, znači barem još pedesetak komada. Pa kad počne dozrijevat eto festivala. Prvo ga poberi, pa ostavi da malo odstoji. Operi, očisti od peteljki i stavi kuhat. Pa kuhaj i kuhaj. Pa propasiraj. Pa još kuhaj i kuhaj dok mu se duša ne skuha. Pa puni u boce ili u teglice, koje prije toga treba oprat i ugrijat. Ali kad otvoriš tu bocu miriši cijela kuhinja, da ne govorim o okusu koji ima paradajz juha skuhana od tog domaćeg preparata.

Sad ih imam premalo za takvu egzibiciju, ali dovoljno da cijelog ljeta uživam u njihovom zelenilu, mirisu i okusu. One koji ne uspiju dozrijeti ukiselim u finoj šarenoj salati, sa lučicom i paprikom i kupusom.

Valjda i oni osjete moju ljubav, jer me izdašno nagrađuju svojim plodovima iz godine u godinu.