30
nedjelja
lipanj
2019
Ljepše je živjeti ljeto
Dok sam bila vrlo maleni curetak, ljetne nedjelje bi obično provodili na petrinjskom kuplaištu. Iz ove perspektive se pitam kad se mama morala ustat ujutro da spoha meso, nareže paradajz i papriku, ohladi i nareže i očisti od koštica lubenicu, napravi limunadu, spakira sve te plastične kutijetine, pripremi ručnike i ležaljke i svu moju aparaturu. Iz one perspektive jedino sam jedva čekala da krenemo, užasavalo me jedino to šta sam imala dugu kosu pa sam morala istrpit to silno prepletanje i vezanje da mi se kosurina ne smoči.
Onda krenemo pješice na kupalište, usput tatu oženim za sladoled kod Behadina, pa kroz park i preko mosta u Kaniži na nasip pa na kupalište, po mogućnosti da se zauzme mjesto kod onog starog bunkera jer mama al nikako nije podnosila bit na suncu. Naravno da već u prvom namakanju smočim kosu, šta dovodi do maminog predavanja tipa - e pa znaš kad ćeš sad više ić u vodu, otprilike nikad, šta ja govorim svaki put. Naravno da odmah iza predavanja moram jest jer sam jako gladna, pa moram lokat limunadu, pa moram jest lubenicu. Sjećam se da me jedne zgode ubola pčela jer mi je sok od lubenice curio po nogama, prestala sam blejat tek kad je tata reko da će mi kupit još jedan sladoled kad se budemo vraćali kući.
Puno godina kasnije na Kupu sam išla sa društvom iz škole. Više me nije toliko smaralo jelo i hoću li smočit kosu; puno smo vremena provodili kartajuć belu i vrebajuć svoje tajne simpatije. Na Floridu nisam smjela ni pomislit otić, tamo je uvijek bio moj brat sa svojom ekipom pa sam se držala kupališta da izbjegnem svaku mogućnost eventualnih sankcija, jer ulaganje veta kod mame nije imalo prolaz. Zapravo mi je bilo najdraže ponest neku knjigu pa se pržit na ručniku i čitat, i putem doma pojest sladoled il popit limunadu kod već spomenutog Behadina.
Kupalište je i danas moje omiljeno mjesto. Volim miris Kupe i njenu zelenu ljepotu. Danas su moji prohtjevi maksimalno smanjeni, volim biti tamo jer me i pogled i prostor vraćaju u neke davno prošle godine, bezbrižna topla ljeta koja još nisu imala teret života. Zadnjih nekoliko godina skupljam kamenčiće čiji mi se oblik svidi i prazne riječne školjke; stoje u hodniku na prozoru i kad god ih pogledam pomislim na ljeto koje će odagnati sivilo neba i donijeti mlačne noći ispunjene glasanjem cvrčaka.
Ljepše je živjeti ljeto.
( photo by MojKvart - petrinjsko kupalište, nije mi se dalo tražiti moje fotke Kupe )
komentiraj (23) * ispiši * #
29
subota
lipanj
2019
Lovci na krijesnice
Godinama nisam viđala krijesnice; naprosto ih nije bilo. Prije nekoliko dana, kao nekom čarolijom, ponovo sam ih ugledala. Prvo jednu, pa još dvije, pa još nekoliko, i uskoro sam sjela na stepenice i uživala u njihovom jarkom, svijetlećem, treperavom letu. Bilo ih je toliko da nisam mogla vjerovati, i moram priznati da sam se silno razveselila. Sjetila se kako sam kao dijete uvijek ratovala sa vršnjacima iz ulice koji su ih znali loviti i stavljati u staklene teglice; uvijek sam inzistirala da to ne rade, voljela sam gledati kako rasvjetljuju mrak dvorišta i livade u našoj ulici poput tisuću malih sunaca.
Moj najdraži frajer jučer je došao prespavati kod mene. Nakon večere, slušanja njegove omiljene plejliste ( koja se, na moje ogromno oduševljenje, proširuje sa Queena i Jimmya Pagea i na Claptona - voli dijete rock, što reći ) i pojedenog sladoleda pitam ga zna li što su krijesnice. On me gleda svojim velikim plavim očima i odgovara:
- Naravno da znam. To su ti neki kukci koji imaju zadaću da svijetle u mraku. Ali nikad ih nisam vidio.
- Hoćemo čekati da padne mrak, možda ih vidimo? - pitam ga.
- Kod tebe ima krijesnica u dvorištu? Zbilja? A gdje su sad?
Objašnjavam mu da je još rano, da će ih moći vidjeti tek kad potpuno padne mrak. Svakih par minuta virimo kroz prozor i provjeravamo je li dovoljno mračno.
Kad se konačno dovoljno smračilo izlazimo u toplinu ljetne noći, drži me za ruku i sjedamo na stepenice. Nigdje ni jedne jedine krijesnice na vidiku.
- Pa gdje su sad? Mrak je, zašto ne dolaze?
Dok čekamo na svijetleća minijaturna čuda pokazujem mu Sjevernjaču; ne zanima ga previše, htio bi vidjeti krijesnice, a usput je čuo i cvrčka pa ga zanima što cvrčak jede. Sjetio se i naše prijateljice lisice, koja po njegovoj teoriji upravo kreće u lov na nekog zeca ili forsira kokošinjac. Selimo se na terasu da provjerimo vide li se možda u velikoj travi pored mog dvorišta; penje se na stolicu i drži se za moje rame. Odjednom se pojavljuju dvije ili tri krijesnice, svjetlucaju u travi pa nestanu pa se opet pojave.
- Vidio sam ih, vidi eno još jedne tamo - pokazuje mi drugom ručicom u pravcu još jedne svijetleće točkice. Presretan je što ih vidi. Govorim mu da ih je neki dan bilo puno, puno više, i to baš u dvorištu, i da mi je žao što ih nema toliko i večeras.
- Ma nema veze, pa vidio sam ove kako lete tamo dalje. Jesi sigurna da bi ih bolje vidio da su u dvorištu?
Gledamo još malo u sad već potpuni mrak, ali krijesnica više nema. Pomažem mu da siđe sa stolice i ulazimo u kuću.
Kaže da je jako umoran, pa oblačimo pidžame i utrpavamo se u krevet. Drži me za ruku.
- Nemoj mi ni pričati priču, preumoran sam. I hvala ti što si mi pokazala krijesnice, to nikad nisam vidio.
Daje mi pusu, namješta se i tone u san čim se namjestio. Slušam njegovo ujednačeno duboko disanje i razmišljam, po tko zna koji put, koliko bi trebali učiti od djece i koliko je zapravo malo potrebno da budeš sretan.
( photo by pixelizam.com )
komentiraj (19) * ispiši * #
28
petak
lipanj
2019
Slavim ove dane što sam tu
Danas je za mene poseban dan. Naime, ja sam već dvije godine na potpuno drugačiji način svjesna koliko su dragocjene male velike stvari - pogled na plavetnilo neba u svakom novom danu, uživanje u tišini jutra dok ispijam prvu jutarnju kavu, osmijeh svim poznatim ljudima koji mi dolaze u susret. Zagrljaji malenih ručica mojih najdražih frajera. Slušanje Erica Claptona.
Dozvolite mi da vam ovog posebnog dana kažem samo ovo - uživajte u svakoj sekundi svakoga dana koji je pred vama. Činite ono što vas ispunjava radošću, zagrlite one koje volite svojim riječima i ljubavlju, budite ono što jeste. Grlite svojim osmijehom cijeli svijet. Život je dragocjen i jedinstven, nemojte dozvoliti da prolazi pored vas kao da nije vaš. Postala sam svega toga svjesna prije točno dvije godine; moglo se desiti sasvim drugačije.
Zato slavim ove dane što sam tu.
( 28.06.2017. - 28.06.2019. )
komentiraj (30) * ispiši * #
27
četvrtak
lipanj
2019
Izbaci uljeza
Blaženi benefiti modernog doba. Recimo danas ko se hoće riješit prijatelja, pa to je jednostavno da nemre bit jednostavnije. Nakon šta se s nekim namrtvo posvađaš ( a ne moraš se čak ni posvađat, ajde recimo da te strefi nalet tjeskobe usljed kojeg se ličnost u potpunosti izmijeni, ko doktor Džekil i Mister Hajd ) odma se prikopčaš na vifi i obrišeš ga - u gorim slučajevima i blokiraš - na društvenim mrežama. Šta će tebi taj tamo neko gledat objave i pljuvat po monitoru dok gleda kolko si lajkova dobio za najfriškiji selfi. Za nedajbože slučaj da se sretnete negdje putem, odma na drugu stranu ceste i praviš se da ga nikad u životu nisi vidio ( mislim, isto to radi i bivši prijatelj; pitanje je samo ko je brži pa će prije stić do kompa, odnosno prije vidjet tebe nego ti njega ).
U davna vremena, dok nije bilo društvenih mreža i smartfona, sve je bilo puno teže. Prvo si moro nać sve zajedničke fotke pa ih povadit iz albuma. One na kojima i nisi bogznašta ispo - il baciš il makneš na nevidljivu lokaciju dok se ne ispušeš. E one na kojima si dobro ispo, a tvoj najnoviji neprijatelj na njima, zahtijevaju doradu, da ne kažem svojerstan fotošoping zvan "izbaci uljeza". Ovisno o tome gdje se na fotki uljez nalazi, bilo je nekoliko mogućih opcija.
Opcija A - uzet one male špičaste škare iz pribora za nokte pa izrezat glavu tog tamo nekog sa fotke. Nije bilo preporučljivo za one koji nemaju kirurški rad ruku; jebiga treba to izgledat donekle fino zaokruženo, pa ko nema mirnu ruku napravi cijeli spektakl i umjesto nepoželjne glave otfikari i pol glave onog ko mu ništa kriv nije. Pa ide popravljat i na kraju od fotke ostane samo onaj ricasti bijeli obrub. Bolje se onda ne maltretirat sa škarama, baciš fotku i kvit.
Opcija B - Kad se ne mogu nać one male špičaste škare, e onda se nečim izgrebe facu tog tamo nekog tak da na fotki dobije onaj dramatik luk nevidljive Ive. Još je jednostavnije bilo uzet crni flomaster pa prešarat tog tamo nekog; ak neko slučajno i pita ko je to prešaran, kaže se - pojma nemam, bila nećakinja kod nas pa se izmakla kontroli sa flomasterima.
Opcija C - uzmu se one veće oštre škare kojima se nekad vadilo krojeve iz Burde pa se otfikari cijelu stranu na kojoj je uljez. Zapravo je to najjednostavnije; problem su imali oni čije mame nisu bile vješte sa šivaćim mašinama, pa im nisu trebale velike škare. Ono, male škare žvaću i opet se upropasti fotka.
Problem je možda nastajo kad dođe do pomirenja i zatopljenja odnosa, pa u nekoj prigodi listanja fotoalbuma bivši uljez ugleda fotku za koju bi se zakleo da je i on bio na njoj, a ne vidi se. Al nije to zapravo neki problem, jurišno okreneš drugi list i uporno tvrdiš da su sve njegove fotke u drugom albumu koji nemreš nać već dvije godine.
Danas se to rješava brzopotezno, ne trebaju ni škare, ni flomasteri. Dva tri klika i ode prijatelj ko da ga nije bilo.
( Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna, da ne bi bilo...)
( photo by Design You Trust )
komentiraj (25) * ispiši * #
25
utorak
lipanj
2019
Ono kad si poglavica
Većinom ljude misle kak je divno imat važnu političku funkciju, nit brige nit pameti. Ono, jednom kad se uflokiš - sve behara i sve cvjeta. Sva su ti vrata otvorena, sve je podređeno tvom liku i djelu, uostalom za sva važna pitanja postoje ljudi koji rješavaju tekuće probleme, pa nećeš se ti baktat sa svim i svačim.
E pa malo morgen je tako. Ima biračkih tijela koja po vokaciji spadaju u vrlo rizičnu skupinu. Ajde nek te takvi rizikanti izaberu za poglavicu na Papui il u Francuskoj Polineziji, naprimjer. Tamo nema majci labavo. Pa to na trepavicama moraš hodat da bi svi u selu bili zadovoljni i donosit odluke koje će zadovoljit svačiji ukus. Jer ako se potrefi krivi koračić - eto problema. Odma vade kotlove i meću dinstat veću količinu luka i paprike; ne moraš uopće pitat za koga kuvaju tolko sataraša, instinktivno osjetiš da si krivo procijenio kad su se neka tamo dvojica potukla oko ampera vode. Pa se ispričaš da se žuriš kući jer te silno boli glava, a nemaš kod sebe Kafetina, i bježi kolko te noge nose. Ne stigneš se ni sa familijom pozdravit, jer dok kod kuće objasniš šta si sjebo eto njih po tebe, ko da probaš jel sataraš dosta slan pa im u probavanju slučajno upadneš u kotao.
Tamo zapravo pristat bit poglavica može jedino neko kome baš i nije previše stalo do života, neki depresivan tip koji si nemre baš puno pomoć jer kod njih još nije izmislilo Ksanaks i te kojekakve praške protiv živaca i depresije. Ko imalo normalan može pristat bit poglavica tamo gdje te biračko tijelo stalno gleda ispod oka i mjerka bil te bilo bolje skuvat u gulašu il bacit na roštilj, i samo čekaju da iskrsne prava prilika, da usereš nešta šta se moglo puno bolje riješit.
Ja bi tamo silno prosperirala; obzirom na moju kilažu ne bi im palo na pamet da me skuvaju ( šta će skuvat kad nemaju šta pojest ), a ne bi im baš davala ni puno povoda. Šta god se desi, održim ekspoze ko Kastro i prepustim biračkom tijelu da donese odluku šta napravit, pod izlikom da ja ko poglavica nikako ne mogu dopustit da moje biračko tijelo ne sudjeluje u donošenju odluka od krucijalnog značaja za dobrobit našeg umilnog sela. Samo bi morala i vrača dobit na svoju stranu; oni su uvijek kontra svega i sve im je suspektno. Ako bi u tome uspjela, mogla bi recimo doživotno poglavičarit, bez rizika za svoje krhko zdravlje.
( photo by Matrix World )
komentiraj (22) * ispiši * #
24
ponedjeljak
lipanj
2019
Vučni problem
Moguće je da imamo vučni problem. Hoću reći, problem s vukom.
Naime, moj manji najdraži frajer nedavno je bio kod mene i navaljivao da ide vidjeti susjedinog psa i kokoši drugog susjeda koje je jednom zgodom vidio preko žice.
- Gedam kukujiku i koke i Bekija ( op. prev. pijevca i kokoši i Blekija, ogromnog crnog mješanca ).
Malo prije toga padala je kiša i nije nam se dalo ići kroz mokru travu s njim, pa sam ja ničim izazvana konstatirala :
- Ne možemo ići tamo, vidjela sam da vuku viri rep iz trave.
On se naglo uozbiljio i sjeo na trosjed. Neće više ni kockice slagat, ni autiće neće.
- Hoćemo ići po kinder pingui u frižider? - pitam ja.
- Nece. Ima vuk u fizideju ( op. prev. dakle dijete sad misli da je vuk smješten i u rashladnom uređaju ).
Tu je meni podne; eto ti šta se desi kad ti se ne da dijete vuć iza kiše po vani pa lupiš ko džigericom od plot i spomeneš vuka u krivom kontekstu.
- Ma nema vuka u frižideru, daj mi samo ruku. A i da dođe, lupiću ga ja batom za meso.
- Ta je to?
- Bat za meso, misliš? Daj mi rukicu, idemo po kinder pingui pa ću ti pokazati.
Ide ipak sa mnom, ali hoda korak iza mene i čvrsto me drži za ruku. Dolazimo u kuhinju, i ja vadim bat za meso.
- Evo time ću potjerati vuka.
- Aaaa...to je bombombom ( tako on zove bat za lupanje šnicla, op. prev. ). Tuci vuka bombombom.
- Nego što. Samo ti papaj kinder pingui i ništa se ne boj, ne smije vuk ni prismrdit dvorištu i frižideru.
Sjeda i jede i gleda crtić, ali iza svakog drugog zalogaja spominje vuka i bombombom. Pa opetovano slijedi edukacija da ne smije vuk ni prić blizu jer ćemo ga batom zvanim bombombom. Pa gleda Mašu u medu, i ko za vraga eto crtića gdje vukovi sjede pod haubama; nastaje teška panika jer eto vuka u televizoru.
- Ge, to je vuk - kaže on.
- Ma to je vuk u crtiću, ne boj se.
- Tuci vuka bombombom.
I opetovano edukacija, znate već koja - ne smije vuk jer se ima bat zvani bombombom...pa si mislim - kud mi je pamet bila uopće spominjat vuka i rep, isprepadao mi se manji najdraži frajer naskroz.
Kad su krenuli doma inzistira da ga nosim, jer citiram - ima jep u tavi ( op. prev. ima rep u travi ). Nosim ga i verglam po ko zna koji put da...ma znate šta verglam, da ne pišem opet. Srećom sjetio se na ulici da je nedavno vidio dugu, pa prebacujemo lopticu na meteorološke pojave ne bi li nekim čudom prizaboravio na rep i bombombom i sve te strahote.
- Nema duge. Ni mecec nema. Ima jep u tavi. ( Tu ja već proklinjem sekundu u kojoj mi je palo na pamet da uopće potegnem priču o vuku. )
Naravno da je i doma prepričao da ima vuk i jep u tavi. I nakon par dana, kad je ponovo došao kod mene, sa vrata je pitao za vuka. Strah od frižidera u kojem je sladoled i kinder pingui više nema, jer je u kuhinji bombombom kojim ja baratam ko nindža.
Nadam se samo da neće morat nosit bombombom i u zoološki vrt ( iako kad bolje razmislim - neće, jer jedino ja time mogu potjerat vuka ).
komentiraj (19) * ispiši * #
23
nedjelja
lipanj
2019
Hešteg proćićenekad
Klimakterij je zapravo fenomenalna stvar, naročito za zimogrozne žene.
Znači čim krenu klimakterične promjene, trenutno se mijenjaju odijevne navike. Sve one smrzavice ko šta sam recimo ja preko noći više ne trebaju al ništa od vunenih stvari - ni veste, ni debele dolčevite, ma ništa takvo. Jer kad te šupi valung oblije te takav znoj da bi najrađe hodala u badekostimu, samo da ti nije bed da te vide susjedi kak rabacuješ snijeg u starom jednodijelnom kupaćem ( ono, šteta je novog, pa uzmeš onaj stari da se znojiš u njemu ). Ja sam recimo pretprošle godine cijelu zimu gorila ko rafinerijska baklja, hodala u kratkim rukavima doma i nosila drva bez flafi čarapa, samo krokse na noge i ajmo. Jedino sam na poso išla normalno obučena, al stalno u pripravnosti, sa rukom na ciferšlusu od jakne il gumbima od kaputa da se stignem raskopčat kad krene prvi znak mogućeg preznojavanja.Ljeto je još i gore; kud žeže sunce samo po sebi pa se preznojavaš od sunca, tud te dekne nalet vrućoće takvih razmjera da zapravo i ti isijavaš ko atomska bomba u atmosferu.
Osim šta se mijenjaju odijevne navike, mijenjaju se i živčane navike. Pa ti recimo u naletu tjeskobe smeta i kad neko samo trepće il diše; šta ćeš mi treptat i disat dok ja dušu puštam od muke. Kad hormoni popizde do kraja, valjda u ono vrijeme kad bi se ciklus trebo realizirat a ne realizira se, dolazi do kataklizme. Pa u pol jedanajst navečer kopaš za Milkom il nekim žele bombonima il bilo čime slatkim šta bi ublažilo nalet ludila, pa dok kopaš preznojiš se još pet puta šta od kopanja, šta od živčanoće, šta od valunga koji te dekno. Puno se i promišlja o smislu samog života, a promišljanje najčešće dovede do žestokog ribanja tuškabine il rola jer se nemaš s kime potuć kad te uhvati huja, pa bolje uzet i ribat da se ispucaš na nečem korisnom. Preporučljivo je u tim trenucima pustit nešta žestoko, recimo Deep Purple, decibeli isto doprinesu smanjenju napetosti i boljoj koordinaciji rada ruku.
Pa piješ Evine kapi il glogove kapi radi stabilizacije stanja, i tješiš se kak je zapravo dobro šta ne moraš stalno razmišljat jel imaš il nemaš rezervne uloške u torbi, a prije ti je to bio mast hev, uz sve ostalo andrlje koje moraš nosit, znači bomboni, banana ak ti padne kalij, mali kišobran, papirnate, rezervni upaljač, vlažne maramice, plaćeni računi od prošlog mjeseca, Kafetini ( puna i prazna kutija ) i sve ostalo šta je neophodno i bez čega se ne može. Zna se desit i promišljanje smisla života usred noći; zato je najbolje kraj kreveta na gotovs imat spomenutu Milku il žele bombone, pa ak te sastavi da se ne razbudiš dok nađeš slatke artikle - ležiš ko gospođa i jedeš. ( One sklonije slanom asortimanu su možda malo u problemu, ko će stalno imat na nahtkaslu kraj kreveta dasku, nož, špek i kruh, a nemreš špek ni jest bez crvenog luka; znači trebala bi i manja kanta za smeće da se može bacit ljuske od luka, da ne smrdiš ujutro ko da si spavala u pacu, plus zavoj i flasteri ak se slučajno zarežeš dok promišljaš ).
Utješno je sljedeće - svemu dođe kraj. Nakon nekoliko godina budeš ko nova, treba samo imat strpljenja i nastojat tijekom čekanja da to zlo prođe ne počinit šta verbalni, šta krvni delikt. Bolje je da nema kolateralnih žrtava; a i ti šta bi mogli ne svojom krivnjom postat kolateralne žrtve nauče treptat jako tiho i disat jako plitko. Šta je sigurno - sigurno je.
( photo by luckasta - šta reći )
komentiraj (13) * ispiši * #
22
subota
lipanj
2019
Sve je to život...
Postoje datumi koje nikada ne zaboravljaš; naprosto urastu u tvoj život jer su ga zauvijek promijenili. Dvadeset i drugi lipnja jedan je od takvih datuma u mome postojanju. Prvo mi je donio nezamislivu tugu, a puno godina kasnije i ogromnu radost.
Imala sam tada deset godina. Sjedili smo za ručkom; sjećam se da je bilo strašno sparno, baš kao i danas. Mama se trebala svaki tren vratiti iz škole, imali su neku sjednicu. Dok smo jeli, tata je rekao da mu nije dobro; i zaista je izgledao loše. Lice mu je bilo pepeljastosivo, okupano kapljicama znoja koji se slijevao s njegovog čela. Ustao je, umio se i otišao legnuti; nije dao da zovemo liječnika. Čim je stigla kući, mama je pozvala liječnika i jedva su ga nagovorili da ide u bolnicu, tvrdio je da mu je bolje iako je izgledao stravično loše. Odvezli su ga u petrinjsku bolnicu, na interni odjel, da mu naprave pretrage i ustanove što se zapravo dešava.
Iduće jutro krenule smo nas dvije k njemu, odnijeti još neke stvari. Obukla mi mama novu haljinu, kao sad vidim crvene makove i vrpcu koja je ukrašavala bjelinu podloge. U bolnici ga nismo zatekle; tijekom noći prebačen je na neurološki odjel sisačke bolnice, sa nemjerljivim tlakom i strašnom dijagnozom moždanog udara, i to popraćenog jakim izljevom krvi u mozak. Odmah smo produžile za Sisak. Bolničkom sam krevetu prišla vrlo polako, bojeći se da ga ne probudim. Nisam znala da ga ne mogu probuditi, jer je iduća tri tjedna bio gotovo čitavo vrijeme bez svijesti, uslijed siline inzulta i krvarenja koje je pretrpio. Mama je otišla razgovarati s liječnicima, a ja sam ostala stajati kraj njega, gledajući čovjeka koji me volio više od ičega, postajući polako svjesna da više nikada ništa neće biti isto. Moj je svijet postajao košmar; zbunjenost, strah, tuga - sve se to izmiješalo izazivajući suze koje su bezglasno krenule dok sam tako stajala i čekala mamu.
Ona je ubrzo stigla, uhvatila me za ruku i izašle smo na vrelinu lipanjskog dana. Čvrsto me stisnula uza se, toliko čvrsto da sam mislila da će me ugušiti. Slutila sam zašto - da ne vidim kako se i njoj niz lice slijevaju suze. Nikada je do tada nisam vidjela da plače. Moj se svijet počeo rušiti, i nisam mogla učiniti baš ništa da to promijenim. Mogla sam tek gledati mamu kako briše moje suze, pa onda svoje suze, i slušati je kako mi govori - biće to sve dobro. Imala je svega trideset i osam godina i morala se uhvatiti u koštac sa okrutnošću onog što nas je snašlo. Iskreno, ne znam otkuda je crpila snagu sve te godine.
Dvadeset i drugi lipanj pamtim i kao jedan od najradosnijih dana u mom životu; taj je datum moj jedinac odabrao za ženidbu. Kada mi je rekao koji datum je u igri, moram priznati da me poprilično steglo u prsima; previše je bolan taj 22. lipanj u mom životu. A onda sam pomislila - možda je naprosto došlo vrijeme da zacijeli ta strašna rana, da nešto tako lijepo ublaži bol koji nosiš sve ove godine i da radost nadjača tugu.
Sve je to život; ono bolno nastojiš zatvoriti u najdublju ladicu da što manje boli, ono radosno svako toliko izvlačiš iz sjećanja jer ti je uljepšalo postojanje i ublažilo bol.
Tako to mora biti.
komentiraj (24) * ispiši * #
21
petak
lipanj
2019
Summer time
Kako je dobro kad se u jednom danu potrefe dvije stvari koje jako voliš. Pa se recimo dvadesetprvi lipnja obilježava ko svjetski dan glazbe, a ujedno je i prvi dan ljeta; jel postoji bolja kombinacija, ajde recite?
Ajmo naopako krenut, prvo ćemo malo o ljetu. Uopće neću slušat kuknjavu kak je prevruće, kak se nemre jest, kak se otapa asfalt ko sladoled. Ja ko zimsko dijete, rođena usred siječnja, ovdje svečano izjavljujem da studen mrzim više od ičega. Onu zimsku idilu zvanu minus osamnajst ujutro, kad po mrkloj mrakači krećeš od doma na poso i odsklizavaš po snijegu i ledu ko na turneji četri skakaone, jedino nemaš skije i kacigu. Al zato imaš podgaće, gaće i nadgaće, grilonke i flafi čarape iz Lidla, potkošulju, majicu, debelu vestu, pernatu jaknu, vunenu kapu, šal duljine dva i pol metra omotan prek kape i pernate jakne, rukavice i protuproklizavajuće teške čizme na nogama. Pa nedajbože past u toj pustoj robi - nemreš se ustat i da hoćeš, pa se sve nadaš da će naić neka dobra duša il grtaličar da te barem osovi na noge da možeš dalje odšepesat svojim transportno - cipelarnim putem. Pa kad ti procuri nos, dok odmotaš šal obrišeš sve šmrklje šalom i samo ga zbandažiraš nazad. I sad to usporedit sa ovom milinom - imaš na sebi možda neku tanku opravu il dugačku majicu za po kući. Kad zahladi malo izađeš na dvorište gledat krijesnice ( koje sam bajdvej konačno vidjela u velikom broju, nakon nekoliko godina ) i usput ubiješ stodvadesetšest komaraca veličine vrapca, al nema veze - topla je ljetna noć, padaju zvijezde i ne skliže ti se pod nogama. Najhladnije šta ti se može desit je jedan dobar sladoled od lješnjaka.
Glazba je još bolji fenomen. Kak god da si poštelan, šta god da radiš - ona je stalno tu. Mogu recimo dat neke svoje primjere, otkud znam šta kome paše. Kad radim ono šta najviše mrzim, dakle kad peglam, onda uvijek ide rok - AC/DC, Gary Moore, Azra, Deep Purple, Dire Straits, i to razjapljeno do daske, da ne čujem kak šišti para iz pegle. Ak treba ribat nešta, e onda imam blast to the past, znači idemo u rikverc pa tu prolazi i Boney M, i Elvis, i svi ti fosilni ostaci; ima i rezervna opcija koja se zove DJ Tiesto, David Guetta, Bob Sinclar, to je za jako ribanje uzrokovano naletom tjeskobe. Kad sam sjebana, da ne kažem uznemirena, e onda zaokrećemo za tristošezdeset u smjeru žestokih žiloreza koji iziskuju zamračenu prostoriju i buljenje u prazno, tipa Streisand, Celine Dion, stari stiskavci Beatlesa, Moody Blues, Santana. Za podizanje samopoštovanja i pretvaranje svoje nesvijesti u svijest jedino i isključivo može proć Aretha Franklin. Gospodin Clapton ide u svim opcijama, u svim raspoloženjima i u svim okolnostima, jer je on nedodirljiv. Za promišljanje smisla života ide Bach, Mozart i Vivaldi.
Ja mu ga zapravo dođem ko neki mršavi džuboks; sve ovisi od dana do dana, jer toliko toga šta slušam nisam ni spomenula, trajalo bi ko Kastrov govor pa nema smisla da sad odnemila donedraga ispisujem cijelu plejlistu koja je pozamašna i nikad ne znam kako će počet i kako će završit. Slušajte glazbu i uživajte u današnjem solsticiju, ko zna kakva se sve čudesa mogu desit pod ta dva utjecaja. Ja još malo pa idem vrebat krijesnice i pojest sladoled na rođenoj terasi, ako mi ga ne otmu komarci.
( moj najdraži stavak ljeta, starog rockera Vivaldija )
komentiraj (15) * ispiši * #
20
četvrtak
lipanj
2019
Dječak zvan hrabrost
Njegovo ime niste nikada čuli. Zvao se Liang Yaoyi, jedanaestogodišnjak iz Kine. Dječak tih godina trebao bi ići u školu, prolaziti prve slatke pubertetske probleme, možda trenirati nogomet ili učiti svirati neki instrument.
On nije imao priliku činiti ništa od toga, iako je bio vrlo dobar učenik. Dijagnosticiran mu je tumor na mozgu kad je imao devet godina. Kada je postalo jasno da mu više nikakva terapija neće pomoći, rekao je svojoj mami da želi donirati organe kada za to dođe vrijeme. Čitao je o tome i donio odluku da želi spasiti druge živote, kada već ne može učiniti ništa da spasi svoj život, i da će tako ipak živjeti na jedan drugi način.
Kada je došlo vrijeme, liječnici su uistinu učinili ono što je tražio umirući dječak; pripremili su njegove organe za transplantaciju, spasivši tako nekoliko života. A onda su se poklonili velikom jedanaestogodišnjaku, koji je odlazeći sa ovog svijeta učinio nešto vrlo plemenito, nešto možda veće od samog života.
Sve sam više sigurna da djeca gledaju svijet sasvim drugim očima, sa puno više radosti i sa puno više hrabrosti. Pogledajte samo što sve vrišti sa naslovnica svih mogućih portala; toliko ljudske gluposti i plitkosti, polugolih sponzoruša, toliko mržnje i okrutnosti. Sve to pada u vodu pred hrabrošću djeteta koje umire i svojim odlaskom udahnjuje život nekom drugom.
Toliko beznačajnih, trivijalnih stvari nam je bitno. Nekome je to biti eksponiran očima javnosti, nekome nositi markiranu odjeću, nekome proživjeti život gledajući isključivo sebe i svoj trenutni osjećaj ugode.
Zapravo se svi možemo sakriti u mišju rupu pred ovim hrabrim djetetom, i nakloniti poput liječnika koji su ispunili želju umirućem.
( photo by Reddit )
komentiraj (22) * ispiši * #
19
srijeda
lipanj
2019
Drži vodu dok majstori odu
Daj da čujem jel i vi dobivate u mesindžer poruke od selebritija i onak kojekakvih specijalista, tipa zubara il šta ja znam okulista naprimjer? Čisto da znam jel jedino mene zaobilaze u širokom luku, i da probam prokljuvit ključ po kojem se nekima javljaju, a nekima ne.
Zašto pitam? Pa eto zato šta se jednoj kolegici s posla od moje frendice u mesindžeru porukom javio jedan od najtraženijih glumaca današnjice. Ko da joj zahvali šta je ko zna kad ostavila neki blabla komentar na njegovoj stranici. Pa se ona prvo uopće nije mogla sjetit jel je il nije ikad il nikad komentirala išta dotičnome; pa ga pitala - pa jeste to zbilja vi, zamajkubožju? On uzvratio sa trinajst smajlića, da neg ko bi bio neg on, jer eto voli komunicirat sa svojim fanovima. Ajde pustila ona na stranu činjenicu da se uopće nemre sjetit jel ikad išta komentirala il nije, jer je njega zanimalo ko je ona i gdje živi i s kim živi i svašta ga je zanimalo, al bio je pristojan pa mu je odgovorila, ono - napisala svoj kratki životopis, kad već čovjeka zanima. Pa je pito da jel ima neku sliku, da je bolje vidi ( jebote, ko vuk iz Crvenkapice ); ona odgovorila da nije baš talent za naslikavanje, pa ak hoće da pogleda to nešta fotki šta ima na profilu. Da nema on vremena sad pregledavat profil, ko u gužvi je nekoj, kasnije će ( ja sam sigurna da mu je na vratima zvonio Spilberg da nek pročita novi scenario za film ). I puno je pozdravio, i nesto iz njenog virtualnog prostora. Nakon par sati krenula ona malo još pregledat tu prepisku, kadli ispod piše - ne možete više sudjelovat u ovom razgovoru. Nesto on u vidu čajnih kolutića.
( Bilo joj malo i krivo, nije ga stigla ništa pitat o njemu jer je stalno on ispitivo. )
Drugoj ženici javio se neki šatro fensišmensi ortoped, koji li specijalist. Da jel bi mogli prijatelji ikako postat. Ona odgovorila - pa pošalji mi zahtjev za prijateljstvo. E on bi se samo dopisivo. E ona ne bi, jer nije njen inboks Vrtuljak ljubavi iz nekadašnje Arene. I prestalo zanimanje od strane stručnjaka. ( A mogla je sve pretrage prek reda obavit; eto kad ne razmišljaš onda kad treba. Mogla je sredit koljeno koje škripi već deset godina. Al kad se nećeš dopisivat - e pa nek škripi i dalje ).
Pa si razmišljam - kak mene zaobilaze ti levati, pardon slavni i stručni kadrovi? Ko da imam roge i kopita. Moram poradit na tome da postanem zanimljivija.
komentiraj (21) * ispiši * #
18
utorak
lipanj
2019
Glazba je čudo
Glazba je vrlo moćna. Baš poput riječi, i ona će vas oviti svojom snagom pa vas poput neprobojnog štita skloniti od svega lošeg što vas okružuje. Mislim da su glazba i pisana riječ najsnažnije oružje ljudskog roda. Glazbom sam uvijek zacjeljivala neke svoje ožiljke, čak i one najdublje.
Moj je gradić u nedjelju bio dijelom glazbene karte svijeta. Hrvatsko pjevačko društvo "Slavulj", čiji sam i ja član, ove godine obilježava stotinu pedeset i petu godišnjicu neprekinutog rada i djelovanja. Ponosno i sa sigurnošću možemo reći da nas ova obljetnica svrstava među najstarije zborove Evrope. U nizu obljetničkih koncerata, ove je nedjelje održan koncert sjajnog zbora Capella Victoria Jakarta iz daleke Indonezije. Naši dirigenti već neko vrijeme surađuju, i tako je i došlo do realizacije njihovog nastupa u Petrinji, a u sklopu putovanja u Hrvatsku, Italiju i Austriju, gdje će imati niz koncerata i sudjelovati i na jednom natjecanju zborova.
Ono što me prvo oduševilo kad sam ih ugledala jesu njihova nasmiješena lica. Unatoč umoru, nakon dvadesetčetverosatnog putovanja i tri nastupa u dva dana u Petrinju su stigli nasmiješeni. Divno je vidjeti nasmiješene ljude. Nakon što smo se malo upoznali, imala sam ih priliku čuti na akustičkoj probi, i moram priznati da dugo nisam čula tako dobar zbor. Sjajni pjevači koji pjevaju izuzetno težak program takvom lakoćom, kao da je riječ o najbanalnijim pjesmuljcima, a pjevaju između ostalog i Palestrinu. Oni koji slušaju klasiku znaju o čemu pričam.
Koncert smo odradili zajedničkim snagama - prvo gosti, pa onda malo mi, pa opet gosti i na kraju smo zajedno izveli dvije prekrasne skladbe maestra Josipa degl'Ivellia. Zbor od sedamdesetak ljudi vrlo je moćan i zvučalo je kao da pjevamo godinama zajedno.
Nakon koncerta otišli smo na zajedničku večeru i kratko druženje, jer je pred njima već u ponedjeljak bio put za Italiju. Malo se i zapjevalo, a vrhunac večeri bilo je njihovo pjevanje šokačke pisme "Ej diko moja, moje zlato suvo". To što suvereno vladaju Palestrinom je jedno, ali otpjevati ovako nešto u revijalnom dijelu nakon koncerta je nešto sasvim drugo.
Zadovoljstvo mi je reći da sam vrlo ponosna što smo postali dijelom glazbenog svijeta i stekli nove prijatelje. Glazba uistinu ne poznaje ni granice ni jezične barijere; ako je zavoliš povede te u sasvim drugu dimenziju, u kojoj ljude koji pjevaju pored tebe osjećaš jedino kao one koji, kao i ti, silno ljube glazbu. I ništa više; to je sasvim dovoljno.
( Fotografije - oba zbora iza zajedničkog završnog nastupa, i dva alta - Gordana i Winny )
komentiraj (27) * ispiši * #
17
ponedjeljak
lipanj
2019
Poješće me naskroz
Ako me iko na svijetu jako voli, onda su to komarci. Oni su sa mnom povezani nevidljivim sponama ovisničke ljubavi, i to već godinama. Ja sam sigurna da oni svoju ljubav prema meni prenose sa koljena na koljeno, ono - čim se novi komarac okomari, odma ga upozore da je moja krv nešta najfinije šta mogu probat u životu. A ove godine ih ima trilijarda, i imam osjećaj da samo mene vrebaju kad ću napustit stambeni objekt.
Sinoć se istutnjalo nevrijeme, kasno došla doma pa sam tek jutros vidjela da su moji paradajzi prešli u podni uzgoj, povaljalo ih, i vjetar i kišurina. Vratim se s posla i presvučem se, pa ću krenut osovit moje zelene mezimce i ponovo ih povezat, kadli eto neke moje rođakinje u prolazu ko Meri Cetinić, al ne da se ni puškom utjerat u kuću, ko malo ćemo samo popričat na plotu. A leteći bataljoni nadiru iz čempresa i grizu ko da nikad krvi vidjeli nisu. Tu ja udaram po sebi, šta ću, pa malo - malo spljeskam jednog; jebiga, jednog spljeskam a na njegovo mjesto eto još dvojice, veselo zujeći. Reko slušaj, ja više nemrem stajat tu, poješće me gadovi, oćeš uć il šta ćeš. Da neće ulazit, ide ona dalje.
Čim je okrenula leđa ja bris u kuću, da zaustavim rođeno krvoproliće bar na kratko, jer me tek čeka salauka dok povežem paradajze. Popijem malo kave, sjednem, iščešem se i sjetim se našpricat autanom, pa izađem van. A tek šta me vole kad sam pod autanom, majko mila...pa ulaze mi u oči, uši, grizu ko krokodili. Svakih četrnajst sekundi ubijem po jednog, pa svežem jedan paradajz. Pa opet ubijanje, pa svežem drugi paradajz. Pa tak u petnajst minuta svežem četri paradajza i ubijem dvjesto komaraca. Noge i ruke krvave ko da me inkvizicija ispitivala. Još se počela i znojit, pa braća navalila združenim snagama iz svih raspoloživih pravaca. Sad se tu već i frućke počele pojavljivat, svrbi za poludit.
Eto sam ušla u kuću, oprala krv sa sebe, iščešala se i namazala nekom kremom za protiv ugriza. Čekam da me prestane svrbit, pa da mogu izać opet van i nastavit ubijat jata koja se zloguko nadvijaju nad Brezjem i samo čekaju da se primim kvake. Točno bi mi bilo najpametnije obuć zimsku jaknu i stavit kartonsku kutiju na glavu, al ne da mi se vadit jaknu iz ormara i krojit rupe za oči na kutiji.
Ako nastave ovim tempom, za par dana ostaću bez kapi rođene krvi. Pa ovim putem molim sve koji imaju nula pozitivnu, a spremni su donirat ubogoj izgriženoj ženi barem deci il dva, da se jave u inboks. Valjda ću bit u stanju odgovorit na poruku. Srećom nemaju zube ko pirane, već bi me oglodali davnih dana.
( photo by zajebanko )
komentiraj (32) * ispiši * #
15
subota
lipanj
2019
Kud me nije rodilo ko influensericu
Da imam dvadeset godina manje, dala bi sve od sebe da postanem influenserica. Pa to je nešta fenomenalno. Nije uopće bitno na šta ćeš influensirat, bitno je da samo keljiš fotke po društvenim mrežama e da bi vojska pratitelja mogla normalno zaspat navečer.
Pa čitam kak je neka Australka, fitnes trenerica šta li je, dvadesetčetri sata iza poroda odma bubnula frišku fotku da obožavatelji vide na šta je nalika nakon šta se porodila. Uz srceparajući popratni tekst da eto neće vježbat idućih šest tjedana jer se mora posvetit obitelji. Meni je recimo strašno žao šta influenserice još uvijek ne koriste opciju prijenosa uživo, poglavito iz rađaone, jer ono šta se tamo dešava zapravo je puno zanimljivije od fotki. Jebeš fotku nakon dvadesetčetri sata, daj ti nama da čujemo kak urlaš na bistričkog bokca zvanog muž jer ti nije uspio uhvatit ruku na vrijeme kad je kreno još jedan u nizu trudova, il napadaš babicu da jel ti više misli pomoć da taj cirkus Kolorado od bolova i poroda konačno bude gotov. A možda influenserice porađaju nekim vanzemaljskim tehnikama, pa onda taj svekoliki ivent prođe ležerno i umirujuće i za osoblje i za porađateljicu.
Zapravo još se jedino ne zna kak influenseri i influenserice bave vece. Ono, jel utvrdo il u meko, jel troši vece papir u boji il regularni bijeli, il sa mirisom breskve, il troslojni il se uopće ne briše. Sve druge situacije su popraćene - buđenje, ustajanje, doručak, promišljanje kud izać a da budeš viđen, ulazak u lift, selfi u veceu al ne kad se koristi - samo da se vide sanitarije i pločice i možda kotlić, pa sa večernjom haljinom, pa bez večernje haljine, pa zalijeganje prije bjutislipa s krastavcima na kapcima. Kud god krenu - eto popratnog izvještaja u vidu fotke, uz heštegove tipa - vide mene, samo jako, kud plovi ovaj brod, jesam pošla il sam došla. I ne kužim kak ih lakat ne boli od tih tolikih nakretanja da se uslikaju, pa meni ruka utrne dok uspijem napravit jednu profilnu sliku ( istinabog, nisam baš prefotogenična pa mi treba vremena ko da oslikavam Sikstinsku kapelu ).
E zato ću ja nastojat da u idućem životu budem influenserica. Sad sam neznatno zakasnila; teško da svekoliku svjetsku javnost može zanimat moja nesanica, pa povremeni ispadi vrućine usljed privođenja klimakteričnih promjena samom završetku, pa moje priče bez kraja i konca. I šta da tu fotkam? Sebe, nadrndanu na entu jer nemrem zaspat pa izgledam ko gladni alien u pol tri ujutro? Il sebe svu zajapurenu kak ribam šparet po kome je iskipila paradajz juha jer nisam na vrijeme smanjila temperaturu kola na kojem kipi? Il hrpu veša koju trebam krenut peglat, a pravim se da imam očobolju pa je ne vidim?
Ništa od toga. Ljude koje prate influensere zanimaju sasvim druge pojedinosti. Pa ću u drugoj reinkarnaciji krenut na vrijeme, tak da mogu po cijeli dan se samo naslikavat i stavljat fotke uz pripadajuće heštegove. I svakako moram savladat tehniku dakfejsa, to mi je bolna točka. I moram prestat pisat, to nikog ne zanima.
komentiraj (25) * ispiši * #
14
petak
lipanj
2019
Ono kad zaboraviš sakrit corpus delicti
Lipanj je oduvijek bio moj najdraži mjesec. Dok sam bila mlađa značio je kraj još jedne školske godine, bezbrižne dane pune odlazaka na Kupu, čitanja knjiga i odlazaka u kino, uz obavezan sladoled kod Behadina; dok nisu počeli radit sladoled od lješnjaka jela sam uglavnom vaniliju i punč.
Već od polovice svibnja Kupa je znala bit dovoljno topla da se može kupat. Nije bilo većeg gušta nego kad pred kraj školske godine profesori počnu puštat sa satova sve nas kojima su bile zaključene ocjene, pa se otputimo na Kupu - malo bela, malo kupanje, malo navirivanja hoće li se odnekud pojavit neko ko ti je zapeo za oko, pa kad se konačno pojavi praviš se da ga ne vidiš jer pojma nemaš šta bi mu rekla a da ne ispadne prozirno ko celofan.
Onda doma sakrivaj badić u torbu, jer ak ispaćena roditeljica vidi da se nosi badekostim - eto situacije. Kućeš sa badićem, a škola traje i trebaš bit na nastavi. Pa kad dođeš ikad nekad doma, suši badić dok je nema kod kuće bilo gdje samo ne na štriku od veša, jer ne stigneš ga otić skinut kad čuješ da se otvaraju ulazna vrata.
I tako jednog divnog lipanjskog dana proboravili mi uredno na Kupi, pustili nas profesori ko i svaki dan da im ne trgamo živce dok ispituju one koje moraju. Kartali dok nam se kartalo pa ćemo se ić okupat. Zašto su dečki malo prije nego šta ćemo ić doma baš mene morali taj dan onak lapit za ruke i noge pa me žvajznut naglavačke u vodu - to ni oni nisu znali. Uglavnom smočila se moja kosurina ( a bila je fala na pitanju negdje do pola leđa, ko deka ). Sad ja već vidim da očigledno imam ozbiljan problem. Jer kak ću objasnit kad dođem kući zašto mi je kosa mokra? Šta da kažem, da sam je oprala u lavabou u školskom veceu jer mi je bilo vruće? Ljuta ja ko ris, uzela nečiji ručnik pa probala to kolko - tolko osušit, pa sjedila na suncu - uzalud vam trud svirači. Moram kretat doma, a kosa mokra ko da sam je taj čas oprala pa ofrlje obrisala. A znam da će mama bit doma kad dođem. A nemam čime podić kosu, uvijek sam je nosila il zavezanu u rep il raspuštenu.
Idem doma i jedino šta mi pada na pamet je da ravno s vrata idem u kupaonu, i uz spominjanje strašne vrućine u kadi smočim i kosurinu. Ušuljam se ja u dvorište ko nindža, pa polako otvorim ulazna vrata i bris u kupaonu. Okrenem ključ, bržebolje pustim vodu da curi u kadu i još brže se strmopizdim u kadu, pa brže šampon na glavu i ajmo peri. Ispaćena roditeljica čula da curi voda, pa joj nije jasno ko drnda po kadi, pa za vrata.
- Ko je unutra?
- Ma ja sam, sva sam se preznojila pa se evo idem nabrzaka oprat.
- Pa šta si se zaključala?
- A slučajno okrenula ključ, šta sad? Evo brzo ću ja bit gotova.
- Ajde požuri se, moram ja na vece.
Jurišno ja isperem šampon, preperem se tušem, obrišem se i obučem...i u toj strci zaboravim da je jebeni badić osto na vešmašini. Mokar mokrijan.
Eto nje k meni u sobu, ja brišem kosurinu ručnikom.
- O sunce mamino, pa ti si i kosu oprala kolko si se preznojila?
- Ma da, imali smo tjelesni pa smo igrali...
Kad će ona potegnut moj mokri badić iza svojih leđa.
- Radila si tjelesni u badiću il si prala kosu u badiću?
Ja se momentalno smrzla.
- A tolko puta sam ti rekla da jako loše lažeš. I kad probaš, uvijek pođe po zlu. Sad mi još reci da si bila na Kupi.
- Pa na Petrinjčici se kupaju klinci, mama...pustili nas profeso...
- Sad me dobro slušaj. Ajde nek još samo jednom odeš na Kupu a da ja za to ne znam. Pa nisi normalna, jel znaš ti da se prošle godine utopio...( pa kreće ekspoze o utapanju koji moram odslušat uz tugaljivu facu i klimanje glavom, i samo razmišljam hoće li mi na kraju reć da za vikend nema nosom promolit van, za kaznu )...i odmah da ti kažem da u subotu nema nikud. Nemoj ni pokušat pitat.
Odlazi s mojim badićem, reko sad još kad ga bubne u smeće. Nije, odnijela ga prostrijet na terasu da se suši; i dobacila mi u prolazu:
- Badić od trena kad bude suh ide u moj ormar, il kud ga već stavim. Jel to jasno?
- Jasno.
Odlazi ko jahač apokalipse, a ja razmišljam kako ću ga detektirat. Mislim na badić. Srećom, tata je gledo neki film na teveu dok ga je sakrivala pa sam ja već navečer znala kud ga je zgurala. Dalje se koristio pod najstrožim mjerama opreza, ko da idem na obezbjeđenje švedskog kralja.
Mislim badić.
Promoviraj
komentiraj (28) * ispiši * #
13
četvrtak
lipanj
2019
Djeca su svjetlost svijeta
Nisam mu čak uspjela saznati ni ime; koliko se mogu sjetiti, u tekstu su stajali tek inicijali. Tada četverogodišnjeg dječačića prije nekoliko je godina poočim batinao do smrti. Kasnije se ispostavilo da su svi znali što je čudovište svakodnevno činilo djetetu, ali nitko nije učinio ništa da ga zaustavi. Zapravo ga je zaustavila tek dječja smrt, strašna i nepojmljiva nama normalnim ljudima. Danima sam razmišljala o silnoj muci koju je to maleno, nezaštićeno tijelo moralo istrpiti. To je nešto pred čime ostaješ bez riječi, stjeran u zakutke suosjećanja i nezemaljske tuge koja ga neće vratiti u život. Kad god idem na groblje, uvijek ponesem i zapalim kod središnjeg križa jedan maleni fenjer u obliku srca, za nevinu dušicu četverogodišnjaka ispred kojeg nitko nije stao da ga zaštiti i iščupa iz ruku monstruma.
Gotovo identična priča izišla je ovih dana, samo je sada žrtva bila trogodišnja djevojčica. Opet poočim, opet batinanje do smrti. Ne mogu, a da se ne zapitam kako je moguće da nitko ne vidi i ne prepoznaje nakupine bjelančevina koje hodaju svijetom sa samo jednom svrhom - da naude na najgori mogući način onim najslabijima, nezaštićenima, bespomoćnima čije krikove nitko ne čuje. Nisam uopće htjela otvarati članak, ne znam gdje se desilo niti želim znati; dovoljan mi je bio naslov i uvodna rečenica. Sjetila sam se istog trena mojih najdražih frajera i siline ljubavi koju osjećam za ta malena bića; oni su nešto najljepše što sam mogla dobiti od života, i boli me svaka njihova modrica koja se pojavi iza nekog pada u vrtiću ili igranja nogometa. Kada bih mogla, padala bi umjesto njih. Ne mogu pojmiti niti razumski objasniti da uistinu postoje čudovišta koja su u stanju gadno nauditi djeci.
Što tek reći o vršnjačkom nasilju? Na jučerašnji je dan, prije jedanaest godina, od posljedica premlaćivanja preminuo Luka Ritz, zagrebački maturant. Njegovi su roditelji, umjesto slatko - gorkih briga oko upisa na fakultet, morali donijeti odluku žele li donirati Lukine organe za transplantaciju kako bi se spasilo nekoliko života, vjerojatno u svojoj boli ipak svjesni da će njihov sin barem na taj način nastaviti živjeti. Trebala su tri vještačenja da se dokaže kako je Luka umro od posljedica premlaćivanja.
Što zapravo želim reći? Ako samo naslutite da netko želi ugasiti svjetlost svijeta, a djeca to uistinu jesu - reagirajte. Borite se riječju i djelima za one koji su premaleni i preslabi da bi se sami mogli zaštititi od čudovišta koja hodaju svijetom prerušena u ljude i u stanju su počiniti takvo zlo. Nemojte dozvoliti da i jedno dječje lice bude uplakano; svaka dječja suza pada kao najveći teret na duše svih onih koji im nisu htjeli pomoći, a mogli su.
Hoću li ja sad ispasti čudovište ako kažem da sam mišljenja kako za ubojice djece treba uvesti najdrakonskiju kaznu? Onaj tko je u stanju nauditi djetetu ne zaslužuje da ga se zove čovjekom, ne zaslužuje život.
Odgajajte svoju djecu i unuke na način da svakom drugom čovjeku pristupaju kao samome sebi. Naučite ih na vrijeme da prihvaćaju sve kao jednako vrijedne i jednake sebi. Zaustavite kod njih svaku, pa i najmanju pomisao i ponašanje koje bi moglo dovesti do toga da agresivnošću grade svoj put kroz život. Naučite ih da vole i poštuju sve ljude koji ih okružuju; jedino tako možda još uvijek postoji nada za ovaj svijet.
komentiraj (17) * ispiši * #
12
srijeda
lipanj
2019
Balegari vjeruju sreći
Ispričaću vam jednu priču za koju zapravo ne znam kud bi je svrstala. Ajde neka ide u tragikomediju, i neka ima radni naslov "Balegari vjeruju sreći" ( čisto da se podsjetimo Il Grande Štulića ).
Ženski akter priče bila je prekrasna žena koju sam imala sreću poznavat, i moram priznat da mi je dala hrpu korisnih savjeta u raznim situacijama. Kad mi je jednom zgodom ispričala ovo šta ću ja sada vama prepričat, u mojim je očima još više narasla.
Dakle, šta se desilo? Upoznala je jednom prigodom tipa koji ju je izuo iz cipela, znate ono - kad čitaš neki truli ljubić pa glavna junakinja u trenutku kad ugleda glavnog junaka ostane bez kisika i na očigled plavi, nadajuć se da će nekim čudom preživjet i da će se kisik sam od sebe vratit u njena pluća. E pa to se njoj desilo, i to u nedoba, kad je već mislila da ljubav jedino i postoji samo u trulim ljubićima. Pa je on nju muvo, prvo onak izdaleka, pa je pustio da grize sve dok nije popravo zagrizla i skužila da je najebala u tom njegovom postavljanju mamaca. Zatelebačila se žena al naskroz.
On, naravno, nije; on se igro, ko dijete kad dobije novu igračku pa malo drnda s njom dok se ne zasiti. Viđali su se tu i tamo, ne baš onak i onoliko koliko je ona htjela; uvijek su iskrsavali neki problemi koji su sprečavali da njih dvoje provedu neko vrijeme skupa. Te ima puno posla, te ide na put, te je bolestan. On je vodio igru, dolazio i odlazio onda kad se njemu htjelo. Ona je čekala ko Penelopa, uglavnom blejala i bila presretna kad se njegovo veličanstvo udostoji pojavit. Šta je on više igro toplo - hladno, ona je sve više grizla.
I naravno da se moralo desit da se svemir pobrine za konačno rješenje njenog problema. Išla žena nekim poslom u metropolu, pa je tu palo malo i sređivanja - haljina, pase cipele i torba, malo se i naflajbala da ne ide ko neka bezveznjakovićka. Znači hoda žena centrom metropole, i na terasi nekog tamo birca vidi koga? Ajde pogađajte. Sjedi laverboj za stolom s kim? Ajde pogađajte. S nekom ženom; sjedi blago nagnut prema njoj, drži je za rukicu i priča ko zna šta, sa smiješkom Mona Lize zvane Đokonda. Njoj se u trenu prvo srušio svijet; sve je mogla očekivat, al da će to vidjet iz čistog mira, naletit ničim izazvana na tipa koji njoj uporno prodaje fore da je strašno zauzet i da nema vremena da se vide...Kad je prodisala, onda je iz ruševina njenog svijeta izronio ponos, onaj isti kojeg je dotični satro svojim ponašanjem.
Pa je popravila haljinu, i hodom alkarskog vojvode krenula prema njihovom stolu. Prva ju je ugledala žena, nemajući pojma ko je ona pa je piljila u nju, a onda se i laverboj okreno da vidi kud ova pilji, pa je on za promjenu malo osto bez kisika. Pa je piljio ko da duha vidi.
Prišla stolu, sa najljepšim osmijehom kojeg je mogla razvuć, odložila svoju torbu na slobodnu stolicu i upitala:
- Glava ili krilo?
On nije ništa odgovorio, i dalje je piljio ko da ga je kap deknula.
- Obzirom da nećeš odabrat, onda ću ja recimo na prvu odabrat krilo - rekla je, uzela šalicu s kavom i izlila je po njegovim hlačama, šarajuć da tekućine bude kojekuda.
On je i dalje šutio ( valjda bio sretan šta se kava oladila dok je on držo govor, a sve u nastojanju da išarmira slušačicu ). Dok je uzimala torbu, slušačica ga je upitala:
- A ko ti je ova?
On je i dalje šutio, pa je proljevačica kave odgovorila:
- Ja sam ona za koju gluhonijemi gospodin nikad nema vremena. A sad me ispričajte, malo mi se žuri.
Okrenula se na peti i hodom alkarskog vojvode napustila stolnu lokaciju. Rekla je samo ovo - da se osjećala ko milion novaca i da su joj koljena počela klecat tek kad je zamakla iza ćoška.
Balegari zbilja vjeruju sreći. Dok se ne dokaže suprotno.
komentiraj (19) * ispiši * #
11
utorak
lipanj
2019
Red kiše, red vrućine
Najdraže mi je skočit iz zimske jakne i čizama u ljetne haljine i japanke. Nema boljeg.
Cijeli svibanj ložiš vatru jer je vani smrzavoća, a onda dođe lipanj i raskomotiš se naskroz. Doista, treba malo duže da se organizam navikne na temperaturni šok; teba preživjet izlazak iz perja u tanki pamuk. Pa idem danas doma s posla, vučem se ko krepana mačka jer je takva sparina da nemreš uopće normalno disat. Zaboravim kupit pola stvari koje mi trebaju u dućanu, al zato kupim sve ono šta mi uopće ne treba. Ne da mi se uopće razmišljat šta sam ono jutros vidjela da fali; u dućanu klima šiba sve u šesnajst, a ja onakva znojna i smućena ušla sa plus osamsto u klimatizirani prostor i ne usuđujem se prić frižideru, jebote ko da sam došla na Aljasku. Pa ubacim kojekakve gluparije u košaru, platim i izlazim opet na usijani beton.
Zahvaljujem nebesima šta ne moram kuhat, jer da sad još moram upalit peć kad dođem doma mislim da bi me srušilo devet nesvijesti. Dok se malo ne priviknem na zatopljenje planiram jest sir i vrhnje, paradajz i čvarke i te frižiderne stvari.
Pa se sjetila moje ispaćene roditeljice, koja je u nedostatku ljetne kuhinje, a u naletu klimakteričnih strava kupila plinsko kuhalo i svako ljeto kuhala na terasi. Pristavi ručak, pa izleti kad baš mora nešta promiješat il dodat i bris unutra. Počinjala je kuhat u cik jutra, čim se vani malo razdani. Sav normalan svijet spava, a ona kuva da se sve praši; naročito nedjeljom, jer nedjelja bez juhe i pohanja nikako nije mogla proć. Do osam, dok se otvore dućani, ona već ima završen ručak i zrela je za spavanje.
Točno se bavim mišlju da i sama uvedem ljetno kuhanje na terasi; smontiram šparet van i milina. Tu sam još u debeloj prednosti, jer ako se recimo probudim u pola tri u noći pa ne mogu zaspat ( a zna toga bit često ) onda recimo pristavim juhu il čušpajz il šta bi već trebalo bit na meniju i do pola šest sam gotova s kuvanjem. Napravim s i kavu i uživam u izlasku sunca dok pijevac tek izviruje iz kokošinjca. Nema milijardu stupnjeva u kuhinji i preznojavanja dok se ide jest.
Dakle, i ja svečano zatvaram sezonu kukanja zbog kiše i otvaram sezonu nabrajanja zbog vrućine. Takvo je vrijeme došlo da stalno imaš neadekvatne meteorološke uvjete.
komentiraj (17) * ispiši * #
09
nedjelja
lipanj
2019
Čovjek koji je dohvatio snove
Život je uistinu čudo. Doista, zna donijeti puno boli i patnje iz koje se onda iznjedri nešto snažno, gotovo neuništivo.
Branko Lustig je kao dvanaestogodišnji dječak odveden u Auschwitz zajedno s majkom. Nije odveden u plinsku komoru jer je njegova majka slagala da ima šesnaest godina, pa je odveden na rad u rudnik ugljena. Kasnije je bio u radnom logoru u središnjoj Njemačkoj, pa zatim u Bergen Belsenu, gdje je dočekao i oslobođenje. Imao je svega tridesetak kilograma, i u jednom intervjuu rekao je da je, vidjevši Engleze i čuvši zvuk gajdi, mislio da je umro i da mu anđeli sviraju na nebu. Slučajno je saznao da mu je majka preživjela pakao logora i nakon puno muke uspjeli su se pronaći.
Pučku školu završio je u Čakovcu, pa zatim otišao u Zagreb. Bio je član KUD "Joža Vlahović", upisao glumačku akademiju i uzdržavao se, kako sam kaže, recitirajući i najavljujući filmove u kinu Balkan. Tako mu je i ponuđeno da radi kao prevoditelj sa nekom filmskom ekipom iz Mađarske; ostalo je povijest. Malo pomalo pročulo se za tipa u Zagrebu koji zna sjajne filmske lokacije, a 1984. otišao je u Ameriku. Postao je producent, i to kakav, ovjenčan dva puta Oscarom za filmove koje je producirao.
"Schindlerova lista" dobila je sedam kipića, i izišao je na pozornicu zajedno sa Spielbergom. Rekao je:
"Moj broj je A3317. Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u nasljeđe da ako preživim, pričam kako je bilo.”
Drugog Oscara dobio je za "Gladijatora".
Što zapravo želim reći? Pomalo je nevjerojatno kakve je kalvarije čovjek u stanju istrpiti, kakve boli i poniženja pretrpjeti, kakve tuge i strašna sjećanja mora nositi u sebi sve do kraja svog života, a ipak usprkos svemu tome ostati čovjek i uspjeti nastaviti živjeti, podsjećajući uvijek da se preživljene strahote i patnje ne smiju zaboraviti. Uvijek se sjetim velike, prekrasne Alice Herz Sommer, vrhunske pijanistice koja je preživjela logor smrti i doživjela duboku starost. Toliko radosti u jednom ljudskom biću rijetko se može sresti. Ona je bila u stanju izgovoriti ove riječi, iza svega što je preživjela:
"Svaki dan je čudo. Koliko god moje okolnosti bile loše, imam slobodu izabrati svoj stav prema životu i čak pronaći radost. Zlo nije novina. O nama ovisi kako ćemo pristupiti dobru i zlu. Tu nam moć nitko ne može oduzeti."
Ljudi poput Branka Lustiga zapravo odašilju vrlo jasnu poruku svijetu - nikada ne treba gubiti nadu, čak ni onda kada se čini da nema niti tračka svjetlosti ni mogućnosti da izađeš kao pobjednik u borbi za goli život. Nakon što pobijediš u takvoj okrutnoj, irealnoj borbi, naprosto shvatiš da je sve moguće, pa i krenuti putem na kojem malo njih uspije.
Sretan rođendan gospodinu Lustigu, nekadašnjem broju A3317. Rijetko hrabar Čovjek koji je dohvatio svoje snove.
( photo by Getty Images )
komentiraj (22) * ispiši * #
08
subota
lipanj
2019
Krenula sam po Vieni, pardon dvorani
Znači obišlo se jurišnim tempom malo centar Beča, jelo se, šokiralo se cijenama u Šanelu i u dobro tempiranom vremenu krenulo se nazad u dvoranu.
Odlučila sam ne ulazit čim se dvorana otvori, šta ću ćubit sat vremena prije početka koncerta tamo, a kemijska mi crkla u busu pa ne mogu rješavat kvizoramu. Osim toga, znam da ima i predgrupa, znači na živuće gitarističko božanstvo ne kasnim ni u kom slučaju.
Dakle ulazim ja u dvoranu, očitaju mi barkod na karti, pitam stjuarda na ulazu gdje je žuti ulaz, kaže tip - samo uz stepenice i udri redom dok ne dođeš do boje. Jer šta bi on pročito koji blok je u igri, nema on za to vremena. Pa ja uz stepenice, eto boje za bojom - narandžasta, crvena, zelena, helblau, naglodrap, lipsala do žute farbe. Eto na vratima stjuardese. Pitam jel tu ulazim, ona uzima kartu i kaže - a nene, na drugu stranu dvorane, ima isto žuti ulaz. Ja u sebi jebem žutu majku žutom ulazu, al nju pitam kroz gdje da sad prođem na drugu stranu jer kroz zid nemrem, nisam Drakula. Veli stjuardesa - imate hodnik okolo, pa nadesno. Šibam ja hodnikom pa nadesno, pa opet eto boje za bojom - narandžasta, crvena, zelena, helblau, naglodrap, lipsala po drugi put do žute farbe. Eto opet stjuardese. Jel tu - je. Otvara ona meni žuta vrata ( mater sam im već opsovala pa neću više ) i ulazim ja unutra.
Na stejdžu je već predgrupa, u dvorani mrak ko u kotlu kad ga poklopiš. Stanem ja, čisto da se malo oči priviknu na dunkl, i da se probam orijentirat gdje je moj red.Sviđa mi se mjesto jer se stejdž odlično vidi, dosta sam blizu. Kad eto meni najstarije stjuardese ikad viđene, da šta ja ne idem sjest jer se ne smije stajat. Reko - čekam da mi se rašire zjenice dovoljno u mraku, pa ću onda pomalo nać. Da gdje mi je karta pa da ona vidi gdje ja sjedim. Smijem se ja i vadim kartu, možda frau misli da sam ušla u dvoranu kroz kanalizacijski sustav. Upali ona onu malu bateriju, pogleda kud bi trebala ić sjest i ode iz dvorane. Ajde reko fala nebesima, možda joj je došlo slabo. Kad eto nje za par minuta sa pojačanjem - dopeljala mladog kolegu da me on otpelja na moje mjesto, biće se bojala da se ne stropošta u onoj mrakači dok mene vodi ko da sam retardirana. E pa reko sad kad me vodiš onda ćeš me vodit po peesu; primila ga ja pod ruku i ajde dečko, dovedi me kud treba. Smijemo se obadvoje, šta ćeš drugo.
Ujašim preko nekih par ljudi na svoje mjesto. Prezadovoljna svojim placom, sve se fino vidi i blizu je. Vidjela Kleptona kroz neki otvor pokraj stejdža kak dolazi pred sve nas, vidjela i bekvokal kak pridržava suknju dok sjedi jer je imala malo veći razdrljak sa prednje strane. Uživala na maksimum idućih sat i četrdeset minuta, a onda više naprosto nisam mogla sjedit. Proradila moja skolioza i sjebani vrat.
Dignem se i spustim niz te male stepenice, reko stajaću tu dok ne završi. Eto meni, pogađate već, najfriškije stjuardese. Da se tu ne smije stajat za vrijeme koncerta. Tu ja održim duži ekspoze, gledajuć Kleptona na videozidu, u kojem joj kažem da sam putovala sjedeći pet sati i da moja kičma više ne sluša, i da sam došla na rok koncert a ne u dom penzionera. Odgovara mi da radi svoj posao. Reko - ja si ispunjavam želju, i nemam se namjeru vraćat sjest pa da vi sad salto napravite. Stojim tu i amen. Ajde smaknuće se ona, valjda je vidjela da mi kreće pjena na gubicu pa se izmakla. Završava "Cocaine", maher se nakloni publici i odlazi sa stejdža. Rulja se diže na noge, pljeskom svi tražimo da se vrati natrag i odsvira bar još jedan bis. Stjuardesa vreba ko kobac da ne bi ja slučajno napravila neki unfal. Eto njih na bis natrag, a ona opet k meni da jel bi ja ipak išla sjest. Ja je samo pogledala, nisam rekla ni a. Otišla i krenula maltretirat nekog tipa koji je s druge strane izbaso iz mraka; on je uredno odslušo, potapšo po ramenu i osto stajat isto ko ja.
Koncert je bio snoviđenje, bolje nije moglo bit, al eto nikad ne može bit savršeno. Stjuardi i stjuardese koji rade svoj posao izjedu ti kilu živaca jer ne smiješ stajat. Šta bi tek bilo da sam legla na štinge u naletu tjeskobe? Eto međunarodnog incidenta, pa istukla bi je torbom da me krenula dizat, majke mi.
komentiraj (19) * ispiši * #
07
petak
lipanj
2019
Krenula sam kroz Vienu, prvi dio
Jučer sam imala poprilično buran dan. Prvo putovanje, to sve znate kak ide - odmataj sendvićak sa domaćom kobasicom iz folije petnajst minuta nakon kretanja, pa razmišljaj dok jedeš kak ćeš sad izdurat ne pušit iza jela do prvog stajanja ( srećom se kod Slovenaca sve nešto pokvarilo kad smo trebali preć granicu uz predočenje dokumenata, pa smo samo promarširali pokazujući u ruci osobne i bilo je vremena izdimit jednu ), pa si iza sendvićka mrtav žedan i lijevaš u sebe romerkvele uneznano i jedva dočekaš stajanje jer se bojiš nakašljat da ne nastane jezero na tvom kraju autobusa.
Kad konačno stigneš u Beč, izlaziš ispred dvorane i brže se vataj najbržeg puta prema centru grada, kad si već tu da malo nešta i vidiš. E al putem skužiš da si možda malo prigladan, pa brže traži mjesto u jednom od najboljih mjesta gdje rade vineršnicle, pa nećeš u Beču tražit banhof da vidiš jel ima kakva ćevabdžinica. Ajde smjestiš se za stol, naručiš klopu i pivu, pa skužiš da moraš na vece jer onaj spomenuti romerkvele još nije izašo iz urotrakta. Pitaš konobara, on te naperi prema sanitarnom čvoru. A tamo je spektakl - sa lijeve strane špigli od plafona do poda, sa desne strane dvoja vrata pa neki ormar pa još dvoja vrata. Uđeš, obaviš, pa opereš ruke i otvaraš redom vrata, uključujuć i ona od ormara ( jebote, dobro da nisam u Narniji završila ) - ne bi potrefio van da si bog. Jedva pogodiš prava vrata, e onda pogodi u kom je smjeru tvoj stol; restoran je ogroman i kud god okreneš ne stižeš do svog jelskog prostora. Vamo je muški vece, tamo je zid, na sve strane stolovi, dolje neke štinge gdje su opet hrpe ljudi za stolovima...jedva se iskopala iz labirinta. Konobar za susjedni stol tipu doneso vineršnicl prek cijelog tanjura, al doslovno; misliš si - pa kak ću ja to pojest? Al srećom on je uzeo neku drugačiju kombinatoriku, u tvom tanjuru stiže regulativa. Najedeš se ko stoka, calen bite kad iskapiš pivu i brže u potragu za kavanom Hawelka, koja je fensišmensi. Kava je odlična, strusiš i kavu i ideš malo hodat da vidiš jesi pošla il si došla.
Kad - ispred tebe najednom osvane zgrada na kojoj piše Chanel. Ispred stoji petnajstak turistkinja koje čekaju da ih puste u dućan, valjda tak rade kad ih ima puno. Tu ću ja ležerno prić malo da škicnem u izloge, da vidim šta je in e da bi možda ja nekad ušla pa kupila. U prvom izlogu kaputić slonova kost, sa ogromnim našivenim džepovima i nekim rožama, i ispod njega pripadajuća oprava; nije ništa posebno, očekuješ od Šanela robu koja obara s nogu na prvu. Vidim ja dolje ispod lutke i cijene, pa ću se sprignut da vidim šta piše. Bilo bi bolje da se nisam sprigibala jer su me cijene oborile na prvu. Naime, kaputić košta šest hiljada osamsto eura, a oprava četri hiljade devetsto eura. Tu mene hvata nalet tjeskobe od cifri, al ne da mi vrag mira pa idem vidjet drugi izlog. E tamo je kostimić ko od onog nekadašnjeg buklea, nagloplava boja s nečim onak lila špricanim tu i tamo - e taj košta jedanajst hiljada osamsto eura. Znači trebala bi dić kredit od trideset hiljada eura da u Šanelu kupim kaputić, opravu i kostim i možda još dvije bluze ak je sniženje.
Vrti se meni u glavi od cijena, Pradinom i Vuitonovom izlogu ni ne prilazim jer me strah da bi morala dić još trideset hiljada eura kredita da kupim još neke kvalitetne robe i tašku.
Idem prema dvorani i mislim si - pa šta ne bi digla šezdeset hiljada eura kredita da se malo ponovim s robom, samo trebam nać jamce. Jedino onda kad to obučeš moraš imat pripremljen plastični stoljnjak koji na sredini ima rupu za glavu, da nategneš preko robe, jer šta ako jedeš pa štrcne nekog kečapa il gulaša po Šanelu, il te neko zapne ćikom po rukavu? Jebote, moraš dizat novi kredit, a prvog nisi otplatila možda dvije, tri rate.
( photo by Wien for Women only )
komentiraj (17) * ispiši * #
Želje se ostvaruju kada dozriju
Želje se ne ostvaruju onda kada to najviše očekujemo, kada izgaramo od iščekivanja i nestrpljivo pokušavamo nešto ubrzati. Želje se ostvaruju kada za to dođe vrijeme; valjda i one moraju dozrijeti, slatke i zanosne poput prvih ubranih trešnji.
Jedna od mojih najvećih želja postala je stvarna i opipljiva. Oduvijek sam htjela Mr Slowhanda čuti kako svira, a da zvuk ne oćutim putem vinilnih longplejki kao nekoć davno ili na YouTube kanalu kad god mi padne na pamet. Jučer sam doživjela ostvarenje sna. Prvo putovanje, pa vreva i ljepota Beča, i konačno Wiener Stadthalle, puna ljudi koji su željeli doživjeti isto što i ja - čuti živuće gitarističko božanstvo kako svira.
Ne mogu riječima opisati što sam osjećala dok sam ga u mraku dvorane gledala kako prvi izlazi na pozornicu. Svakako nisam očekivala da će u bujici emocija krenuti i suze, ali bilo je i njih, toplih od radosti što konačno vidim čovjeka uz čiju sam glazbu odrastala. Bliže od ovoga mu nikada neću biti, na možda pedesetak metara; tako blizu i tako nabijeno emocijama.
Svaka je pjesma donosila bujicu sjećanja. "Pretending" me vratila u vihor rata, kada sam u sisačkoj robnoj kući kupila album "Journeyman" na kaseti, presretna što ponovo imam njegovu glazbu u svojim rukama i očajna jer sam bespovratno izgubila sve njegove ploče. "Layla" i "Cocaine" odnijele su me u davninu, kada sam kao balavica slušala tu glazbenu divotu, jer je i moj brat to slušao. "Holly Mother" su odsvirali tako majstorski da sam ponovo brisala suze, zahvaljujući nebesima što nisam sklona pretjeranom šminkanju. Svaka me izvedena pjesma vratila u neki dio bespovratno prošlih dana; kako li je tek njemu bilo odsvirati svaku od njih i kuda li su njega sinoć nosili zvuci.
Ostario je, ali glas je još uvijek onakav kakvog pamtim; ruke još uvijek majstorski izvlače rifove koje tako volim, tjerajući čovjeka da uživa i upija silnu vibraciju njegove glazbe. Doživjela sam i zauvijek utisnula u sjećanje ispunjenje toliko priželjkivanog sna.
Zato željama treba pustiti da dozriju. Doći će vrijeme da se ostvare i donesu toliko željenu ljepotu.
komentiraj (25) * ispiši * #
05
srijeda
lipanj
2019
Ono kad si umrežen
Bit dio društvene mreže je prava pošast.
Šta god kreneš radit - ajde objavljuj prije neg šta kreneš. Jer kak ćeš ručat a da nisi posliko juhu, pa meso, pa salatu? Pa oni najodaniji frendovi brže komentiraju - dobar tek, jel ima viška, ja više volim ciklu s pohanjem, pa kak nema kolača etcetera. Dok im odgovoriš ručak je debelo pothlađen, il su oni normalniji u familiji pojeli sve do zadnje mrve dok ti odgovaraš na komentare da nema viška / ima viška ( zavisi ko pita ) i da nemaš druge salate jer natijebolja cikla i da je kolač izgorio dok si fotkala tanjure i objavljivala fotke.
Kak ćeš bit bolestan a da brže ne nakeljiš na zid objavu - taj i taj osjeća se bolesno na toj i toj lokaciji. Pa eto odmah upita - pa šta je bilo, ajde drži se, jesu ti napravili pretrage, kad su posjete etcetera. E sad...ako je nešta gadno u pitanju, onda kad drugi put uletiš na društvenu mrežu treba ti cijeli dan da odgovoriš na upite i polajkaš sve one koji su baš jako zabrinuti ( a moraš odgovorit, neće drugi put ni tužnog smajlića stavit, sam te preskrola na tačskrinu ).
Kak ćeš kupit nešta novo, a da odma to novo ne natafrljiš u vidu fotke uz komentar - stigo poštar, eto sam u devet nesvijesti. Odma euforija - to lete srca, to oduševljenje isijava iz komentara - pa divno, nek si baš kupio/la, pa šta je to ( u slučajevima gdje eto baš moraš komentirat a pojma nemaš šta je na fotki, al komentiraš da ne ispadneš nezainteresiran ).
Kak ćeš otić negdje, a da ne objaviš barem četrnajst postova tipa - evo saćemo još malo stić, pa označi lokaciju, pa označavaj one šta su s tobom jer je nos do plafona ak nekog zaboraviš. Pa opet lete srca i komentari - sretan put, samo uživaj, ajme divno. Dok to sve polajkaš i odgovoriš barem izbjegneš da moraš stavljat i petnajstu lokaciju, recimo Macolu, pa na miru odeš popit kavu jer ti je pun kufer smajlića i bonvojaž želja.
Kak ćeš otić na neki koncert a da ne iskoristiš opciju prijenosa uživo, naprimjer? Pa to je ko da nisi ni bio na koncertu. Pa se desi recimo ko jednoj gospođi na sjajnom koncertu gospela, na kojem sam bila, da joj ide prijenos uživo a mobitel joj dekno na pod. Ljudi na stejdžu i dalje pjevaju, a ona pogurena tavrlja i diže mobilni uređaj, vidno razočarana jer se smeće ugasilo kad je palo i propo prijenos uživo. Dok ga je upalila i unijela pin i razlokotala sve šifre - ode pjesma. Pa ajmo na drugoj opet prijenos, kad je već prvi pokušaj propo; ovaj put drži mobitel s obadvije ruke, da opet ne bubne na pod. Šta će reć, gdje je bila a prijenosa uživo nije imala?
Kak nećeš nakeljit neku prastaru fotku ( za koju zna svega nekoliko ljudi ) pa iščekivat da se tih nekoliko javi, uz komentare prepoznatljive samo sudionicima prapovijesnog iventa? Onda ovi koji ne znaju o čemu se radi stavljaju samo smajliće, kud će pisat kad pojma nemaju ni ko je bio, ni kad je bio, pa ispadaju neupućeni, a dobri su s objavljivačem i nezgodno je ne komentirat.
Kak nećeš nakeljit neku najnoviju fotku pa pratit lajkove i komentare tipa - ajme kako dobro izgledaš, eto te ko filmska zvijezda, šta jedeš kad tak pucaš od ljepote, šta si starija sve si ljepša. Pa brže odgovaraj - ma nisam baš nešta ispala, eto imam ja i puno boljih fotki al hvala, promijeni dioptriju i tak ( sve zavisi ko je komentiro ).
Znate šta ću vam reć? Iskreno žalim za vremenima kad nismo piljili u mobitele, kad smo razgovarali i smijali se i živjeli bez prijenosa uživo.
Evo i ja ovo pišem i sve gledam kroz prozor jel niska naoblaka ode prema Sisku il će kakav grom bubnut pa mi spalit i ruter i komp. Kak ću vidjet jel ima lajkova il nema?
( photo by Smijesne. com )
komentiraj (47) * ispiši * #
04
utorak
lipanj
2019
Moje dvije duge
Moj manji, drugi najdraži frajer sve više priča. Zapravo toliko priča da uglavnom on vodi glavnu riječ, i vrlo je glasan kad se upliće u razgovor, želeći dati do znanja da ima nešto za reći.
U nedjelju su stigli k meni kad je stao potop praćen tučom. Ulazi u dvorište, noseći u ručici jednog malenog konja.
- Ge, i konj ide baki. Padava je kisa, moko je - pokazuje mi travu dok mi daje pusu.
- Jesi čuo kako je grmilo? - pitam ga.
- Ta je to?
- Kad grmi, misliš? To je jako opasno, ne smijemo biti vani kad grmi.
- Da. Daj mi cokovadicu.
Grmljavina pada u drugi plan, jer me vodi u kuhinju, u pretres frižidera i viseće u potrazi za čokoladama.
- Nema čokolade, nisam kupila.
Otvara frižider i naravno vidi kinder pingui.
- Ima, ima, ge pingui. Daj mi, i batu jedan.
Izvlači dva komada i juriša u sobu, daje jedan bratu i brže otvara svoj. Jede i nastavlja s pričom.
- Sagaću ti dovac ( op. prev. radi se o dvorcu od drvenih kockica ).
Vadi platnenu vrećicu sa kockicama, jede i slaže toranj od nekih pet ili šest okomito položenih kockica, viši od sebe. Mi gledamo i ne vjerujemo kako se to ne ruši. Onda ga ruši sam.
- Neću sagati vise. Daj mi mojim te keksice.
Opet idemo u kuhinju, ali pored keksića vidi kinder bueno.
- Daj mi bueno, i batu jedan.
Bržebolje juriša s novim slatkim trofejom u sobu, daje bratu jedan i vuče me pred kompjuter.
- Paji mi gagaga ( op. prev. hoće slušati Queen, Radio ga ga ).
Palim komp, šta ću...ali dolazi do izmjene glazbenih želja.
-Neću gagaga, paji mi ijaijao.
Dok ja nađem ijaijao, predomišlja se i traži Pepu pig. Zna cijelu špicu - dobar dan, ja sam Pepa ( pa rokće ), ovo je moj brat George ( pa rokće malo jače ), ovo je mama ( pa još malo jače ), i ovo je tata ( rokće najjače i smije se zvonko i vrlo glasno ). Malo gleda crtić, pa se sjeti Boni.
- Puti Boni ( ona je uvijek siroče u kućnom pritvoru kad on dođe, jer jako skače pa se manji najdraži frajer boji ).
- Jesi siguran?
- Da, puti Boni.
Poučena iskustvom, stavljam Boni na povodac, pa ona grebe da dođe do njih dvojice i da ih pozdravi onako majušna.
On inzistira da idemo u dvorište.
- Bacam Boni kot ( op.prev. Boni ima žutu gumenu kost za kojom trči, pa joj on baca i juriša za njom i panično bježi kad ona nosi kost prema njemu ).
Najdraži frajer naravno odmah traži loptu, nastaje nogometno ludilo u kojem Boni otima malu loptu svima, manji najdraži frajer inzistira da damo Boni loptu, a najdraži frajer pokušava zabiti što više golova. Moj posao je ići po loptu kad preleti preko ograde ili kod susjeda u dvorište.
Kreću kući. Ja ih pratim do auta, kao i uvijek.
- Nema mecec ( op.prev. uvijek gledamo vidi li se mjesec na nebu ).
Pogledavam preba oblacima i ugledam prekrasan komadić duge, jedini znak da je nedavno završilo nevrijeme. Podižem ga na ruke i pokazujem mu blistavu divotu na nebu.
- To je duga, vidi kako je krasna.
- Daj mi. Kini.
- Pa ne mogu je skinuti, samo je možemo gledati.
Zove i tatu i brata, pokazuje im prstićem dugu i viče iz petnih žila - vidi dugu. Ori cijela ulica.
Daju mi puse i odlaze mašući iz auta.
Oni ne znaju da su moje najblistavije i najdraže duge, one koje ispune svojim blještavilom moje srce čak i onda kada mi je najteže.
( photo - National Geographic Society )
komentiraj (15) * ispiši * #
03
ponedjeljak
lipanj
2019
Ahtung, das pijesak
Jutros se probudim uobičajeno prerano, malo prije pet; pa okreni pa zakreni, vidim da tu od barem nekog drijemanja do alarma neće bit ništa. Dignem se i stavim kuhat kavu, pa ću se još malo smotat u dnevnom boravku, ono - glumit da spavam.
I pijuckam ja kavu, kad najednom me lagano probode s lijeve strane, u visini bubrega. Mislim si - ma to me onak nešta bezveze malo piknulo, nisam se naspavala pa mi se pričinjava. Kad ono opet, pa još opet. Hvata mene al teška panika, obzirom da sam nekoliko puta šta s bubrežnim kamencem šta s pijeskom u bubrezima imala prave festivale od bolova. To je neopisiv bol; nema riječi kojima se može opisat, možeš vjerovat tek kad doživiš tak nešto.
Tu ću ja ustat i popit jednu tabletu za bolove, al na moj užas bol se širi i postaje vrlo neugodan. Nema druge nego se počet spremat, pa il na hitnu il svojoj doktorici, za koju nikad ne znam kad radi. Provjerim na internetu ( blaženo novo informatičko doba ), radi moja doktorica ujutro. Prošlo pola sedam ujutro, a ja pod punom ratnom spremom idem u smjeru ordinacije. Boli, al da se trpit. Malo kreće i mučnina, pa nastojim mislit sretne misli, tipa kak ću se dobro osjećat kad dobijem koktel pikicu za bolove pa me prestane klat po leđima.
Stižem ja do ordinacije, rajske dveri mi se otvaraju al se naglo zatvaraju kad mi sestra kaže da doktorica dolazi tek u osam. Još sat vremena. Pa svake tri i pol do četri minute gledam na sat, ko da pratim nečije trudove jebote; nikad proć tih sat vremena, svaka minuta ko sat. Eto konačno doktorice, tu će ona mene poslat da izvadim krv i dam malo urina na pregled, i da obavim snimanje na rentgenu. Ja napol ozbiljno, napol šaljivo kažem - ko da će mi rentgen nešta pokazat, ako je samo pijesak neće se vidjet. Al idem, šta ću...bitno mi je da prije dijagnostike legnem na onaj krevetac i primim spasonosnu pikicu koja će onemogućit da bol postane nesnosna.
Odem izvadit krv - ni kap neće krenut iz lijeve ruke. Ja sjedim i čudom se čudim, ne sjećam se da sam bila izložena napadu vampira pa da je polokalo sve zalihe koje imam. Pa prelazimo na desnu ruku ( to je već treća igla to jutro ), i ajde uspije nakapat to šta treba. Pa u vece, skoro prolila po sebi ono šta sam nacijedila u čašu, jebo me šos damejebo, kud sam ga išla oblačit; pa pridržavaj izbušenim rukama šta čašu šta šos, pa jedva nekako shendlam zahodsku situaciju i urin. Pa na rentgen, pa čekaj, pa još malo čekaj, pa onda još malo čekaj. Pa me uslikalo, po nalaze mogu doć oko dvanajst. Pa odem ponovo do svoje doktorice, kaže sestra - ma sve je to super, al doktorica ima nekih obaveza, neće vas moć primit iza dvanajst. Pa u pol dvanajst krenem na turneju sakupljanja nalaza, ajde krv je bila gotova, al na rentgenu je pauza. Pa će ljubazna tehničarka zamolit doktoricu da pogleda snimak mog zanosnog urotrakta. Doktorica hoće napravit ultrazvuk jer joj nešto izgleda čudno, da nek donesem uputnicu za ultrazvuk pa će me odmah primit. Ja opet svojoj doktorici, ajde da mi uputnicu, vratim se ljubaznim curama na ultrazvuk, sva splašena jer ne znam šta mogu očekivat.
Dakle kamenca nema, ima pijeska i ima skolioze za izvoz. Dobila praške za bolove i neki ultraturbonaglojaki antibiotik. Došla kući umorna ko da sam u rudniku kopala a ne hodala od vrata do vrata cijelo dopodne. Disciplinirano skuvala lončugu čaja ( pogađate - uvin ha i još neke biljčice ), malo jela i sklupčala se pod svoju crvenu dekicu. Pa razmišljala kak je krasno kad te nešto boli, pa naletiš na ljubazne ljude koji ti žele, a onda i mogu pomoć.
Tak da hvala svima, počevši od moje matične liječnice i prateće sestre, preko laborantice koja mi je vadila krv i ranije dala nalaz, do rtg tehničarke i iznimno ljubazne liječnice koja je moj urotrakt pretresla od a do ž. Divno je znat da još uvijek ima iznimno ljubaznih ljudi na ovom svijetu.
komentiraj (27) * ispiši * #
02
nedjelja
lipanj
2019
Ko bi reko...
Moj tata silno je volio gledat boks. Nije bilo nijedne borbe Mate Parlova i Marijana Beneša, a borbe za titule svjetskih prvaka da ni ne spominjem, koje on nije gledo.
Navijalo se vekericu da bi on u koji komad noći mogo na crnobijelom teveu pratit boks. Pa se onda u žaru navijanja razgalami, raspsuje i probudi i nas koje nije pretjerano zanimalo gledat dva frajera kak se mlate u ringu.
- Ma kućeš tamo, daj se povuci, digni ruke...aperkat, to...sad ga dokrajči...e jebiga, ništa opet...
Onda mama, onakva bunovna, pita:
- Jel moraš ti baš i komentirat i tolko psovat? Nije dosta šta si nas probudio?
On se nema kad raspravljat, jer kakve je sreće dok bude s njom raspravljo nokautiraće neko nekoga a on neće vidjet, pa samo odmahne rukom u njenom pravcu:
- Spavaj, ko te tjera da me slušaš...gle kud on mlati u prazno...pa kud gledaš, jesi ćorav, jebote?
Pa tako sve do kraja borbe. Mi molimo Svevišnjeg da bilo koji bubne onog drugog dovoljno jako da možemo dalje spavat. Nekad se znalo razvuć da nijedan ne padne do kraja, pa slušaš dvanajst rundi kak on psuje i pljuje po televizoru jer nije zadovoljan ni taktkom, ni tehnikom onoga za koga već navija. Kad konačno završi tarapana, jedva zaspi jer se nasekiro dozlaboga, a nema s kime komentirat jer mama nije dovoljno stručna, a nije ni gledala borbu pa pojma nema o čemu on priča.
Kad sam malo frknula, znala sam i ja s njim pogledat boks, pogotovo kad su boksali naši dečki. Gle, ionak ne mogu zaspat jer on ima verbalne ispade pa onda gledam, i moram priznat da je bilo zaista sjajnih boksača koje je bilo gušt gledat.
Danas sam pogledala reprizu noćašnje borbe Anthonya Joshue protiv izazivača Andya Ruiza, i moram priznat da me kraj jako iznenadio. Joshua izgleda ko da ga je Michelangelo iskleso iz mramora, sjajan boksač, vrlo elegantan. Izazivač...pa teško ga je zapravo opisat, izgleda ko sve drugo samo ne ko boksač - recimo da je neznatno bucmast, vrlo šaroliko istetoviran, sa zlatnim rukavicama na rukama i u ogromnim gaćama sa zlatnim pasom. Sušta suprotnost svjetskom prvaku. Bila sam sigurna da će past ko gnjila kruška možda već u drugoj, trećoj rundi. I pao je, al je odmah iza toga dva puta nabubo svjetskog prvaka za dva nokdauna. Pa sve gledam i ne vjerujem, jel moguće da će on uzet titulu, a nikako ga ne mogu povezat s tim sportom i naslovom svjetskog prvaka? I uzeo čovjek titulu, a bio je rezervni izazivač i samo četrdeset dana je imo da se pripremi za borbu.
Na trenutke mi se, iza trećeg rušenja na pod, činilo da Joshua ne zna gdje je ( a možda su ga samo smuvale one puste tetovaže na izazivaču, šareni se to pred očima a i velike su brate dragi, ko zastor u HNK ).
Kako god, lijepa je bila slika njihovog zagrljaja nakon borbe. Čestito bivši prvak novom prvaku, a ja ostala ko začuđeni svatovi. Ni na kraj pameti mi nije blo da ću odgledat tak nešta. To je samo još jedan dokaz da izgled i autfit znaju jako zavarat; Ruizu kad ga tak pogledaš ne bi dao ni dvije nacrtane gliste da čuva. Vidiš kak se može prevarit u nečijem izgledu, i to jako.
( photo by sky sports )
komentiraj (24) * ispiši * #
01
subota
lipanj
2019
Samo treba zakoračiti
Helen Keller rođena je u Alabami 1880. godine. Gluha i slijepa. Zamislite kakvu snagu uma mora imati gluho i slijepo dijete da bi se kroz dugotrajan proces učenja uspjelo naučiti sporazumijevati sa okolinom i ići u školu. Naučila je nekoliko stranih jezika i sa dvadeset i četiri godine diplomirala na Radcliffe Colledgeu. Napisala je dvanaest knjiga i aktivno sudjelovala u radu Američke zaklade za slijepe. Održala je predavanja u četrdesetak zemalja svijeta.
Ovo su njene riječi, nad kojima se svatko od nas treba dobro zamisliti:
Dok sebičnost i pritužbe izopačuju i pomračuju dušu, ljubav je nadimlje radošću i oštri njezin vid.
Kad nam sreća zatvori jedna vrata, često nam otvori i druga, ali mi ponekad znamo predugo gledati u ona zatvorena i ne vidimo otvorena.
Moji prijatelji ispisali su priču mog života. Na bezbroj načina preokrenuli su moje mane u sjajne prednosti i omogućili mi da koračam smireno i sretno pod sjenkom mog nedostatka.
Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem.
Posrćem, padam, ustajem… Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed… Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba – pobjeda.
Samosažaljenje je naš najgori neprijatelj i ako mu se predamo nikada nećemo učiniti nešto mudro na ovom svijetu.
Sreću nam ne donosi ono što vidimo i dodirujemo, ni ono što drugi rade za nas, nego ono što mislimo da možemo osjetiti i učiniti za drugoga, a onda za sebe same.
Snaga ljudskog uma i snaga volje su nemjerljive i nevjerojatno snažne sile. Ponekad se čovjek u beznađu, u bolesti ili tuzi potpuno prepusti bujici lošeg da ga nosi i razbija od stijene života. Strah i očaj unište čak i najmanji tračak nade i svjetlosti koju svi nosimo u sebi. Sve je to ljudski i razumljivo; puno je teže boriti se za sebe i iznjedriti pobjedu - nad hendikepom, nad bolešću, problemima i svim izazovima koje život postavi pred nas. Ali kad jednom posložite misli, kad u jednom trenutku shvatite da snagom svog uma i voljom možete ići naprijed, onda vam je samo nebo granica. Ruše se brane i kreće životno putovanje novorođenog stvorenja, dovoljno jakog da postigne ono što želi. Sve je u nama; samo treba odabrati želimo li se izboriti za sebe ili ostati u ponorima samosažaljenja, ili još gore sažaljevanju ljudi koji nas okružuju. Naravno da postoje problemi, ali postoje i barem dva - tri rješenja za svaki od njih. Samo treba vjerovati u sebe i hrabro zakoračiti u svijet; dotaknuti nebo i radovati se životu, svjestan svoje snage i ljepote promjena koju je donijela.
Ni ja nisam vjerovala da moje riječi mogu nekoga nasmijati ili utješiti. Sada ih željno čekam obavijene koricama jedne male knjižice, i radujem se njihovom izlasku u svijet. Sve je moguće i sve je ostvarivo; samo treba hrabro zakoračiti.
komentiraj (15) * ispiši * #
