Sve je to život...

Postoje datumi koje nikada ne zaboravljaš; naprosto urastu u tvoj život jer su ga zauvijek promijenili. Dvadeset i drugi lipnja jedan je od takvih datuma u mome postojanju. Prvo mi je donio nezamislivu tugu, a puno godina kasnije i ogromnu radost.

Imala sam tada deset godina. Sjedili smo za ručkom; sjećam se da je bilo strašno sparno, baš kao i danas. Mama se trebala svaki tren vratiti iz škole, imali su neku sjednicu. Dok smo jeli, tata je rekao da mu nije dobro; i zaista je izgledao loše. Lice mu je bilo pepeljastosivo, okupano kapljicama znoja koji se slijevao s njegovog čela. Ustao je, umio se i otišao legnuti; nije dao da zovemo liječnika. Čim je stigla kući, mama je pozvala liječnika i jedva su ga nagovorili da ide u bolnicu, tvrdio je da mu je bolje iako je izgledao stravično loše. Odvezli su ga u petrinjsku bolnicu, na interni odjel, da mu naprave pretrage i ustanove što se zapravo dešava.
Iduće jutro krenule smo nas dvije k njemu, odnijeti još neke stvari. Obukla mi mama novu haljinu, kao sad vidim crvene makove i vrpcu koja je ukrašavala bjelinu podloge. U bolnici ga nismo zatekle; tijekom noći prebačen je na neurološki odjel sisačke bolnice, sa nemjerljivim tlakom i strašnom dijagnozom moždanog udara, i to popraćenog jakim izljevom krvi u mozak. Odmah smo produžile za Sisak. Bolničkom sam krevetu prišla vrlo polako, bojeći se da ga ne probudim. Nisam znala da ga ne mogu probuditi, jer je iduća tri tjedna bio gotovo čitavo vrijeme bez svijesti, uslijed siline inzulta i krvarenja koje je pretrpio. Mama je otišla razgovarati s liječnicima, a ja sam ostala stajati kraj njega, gledajući čovjeka koji me volio više od ičega, postajući polako svjesna da više nikada ništa neće biti isto. Moj je svijet postajao košmar; zbunjenost, strah, tuga - sve se to izmiješalo izazivajući suze koje su bezglasno krenule dok sam tako stajala i čekala mamu.
Ona je ubrzo stigla, uhvatila me za ruku i izašle smo na vrelinu lipanjskog dana. Čvrsto me stisnula uza se, toliko čvrsto da sam mislila da će me ugušiti. Slutila sam zašto - da ne vidim kako se i njoj niz lice slijevaju suze. Nikada je do tada nisam vidjela da plače. Moj se svijet počeo rušiti, i nisam mogla učiniti baš ništa da to promijenim. Mogla sam tek gledati mamu kako briše moje suze, pa onda svoje suze, i slušati je kako mi govori - biće to sve dobro. Imala je svega trideset i osam godina i morala se uhvatiti u koštac sa okrutnošću onog što nas je snašlo. Iskreno, ne znam otkuda je crpila snagu sve te godine.

Dvadeset i drugi lipanj pamtim i kao jedan od najradosnijih dana u mom životu; taj je datum moj jedinac odabrao za ženidbu. Kada mi je rekao koji datum je u igri, moram priznati da me poprilično steglo u prsima; previše je bolan taj 22. lipanj u mom životu. A onda sam pomislila - možda je naprosto došlo vrijeme da zacijeli ta strašna rana, da nešto tako lijepo ublaži bol koji nosiš sve ove godine i da radost nadjača tugu.
Sve je to život; ono bolno nastojiš zatvoriti u najdublju ladicu da što manje boli, ono radosno svako toliko izvlačiš iz sjećanja jer ti je uljepšalo postojanje i ublažilo bol.
Tako to mora biti.