Glazba je čudo

Glazba je vrlo moćna. Baš poput riječi, i ona će vas oviti svojom snagom pa vas poput neprobojnog štita skloniti od svega lošeg što vas okružuje. Mislim da su glazba i pisana riječ najsnažnije oružje ljudskog roda. Glazbom sam uvijek zacjeljivala neke svoje ožiljke, čak i one najdublje.

Moj je gradić u nedjelju bio dijelom glazbene karte svijeta. Hrvatsko pjevačko društvo "Slavulj", čiji sam i ja član, ove godine obilježava stotinu pedeset i petu godišnjicu neprekinutog rada i djelovanja. Ponosno i sa sigurnošću možemo reći da nas ova obljetnica svrstava među najstarije zborove Evrope. U nizu obljetničkih koncerata, ove je nedjelje održan koncert sjajnog zbora Capella Victoria Jakarta iz daleke Indonezije. Naši dirigenti već neko vrijeme surađuju, i tako je i došlo do realizacije njihovog nastupa u Petrinji, a u sklopu putovanja u Hrvatsku, Italiju i Austriju, gdje će imati niz koncerata i sudjelovati i na jednom natjecanju zborova.
Ono što me prvo oduševilo kad sam ih ugledala jesu njihova nasmiješena lica. Unatoč umoru, nakon dvadesetčetverosatnog putovanja i tri nastupa u dva dana u Petrinju su stigli nasmiješeni. Divno je vidjeti nasmiješene ljude. Nakon što smo se malo upoznali, imala sam ih priliku čuti na akustičkoj probi, i moram priznati da dugo nisam čula tako dobar zbor. Sjajni pjevači koji pjevaju izuzetno težak program takvom lakoćom, kao da je riječ o najbanalnijim pjesmuljcima, a pjevaju između ostalog i Palestrinu. Oni koji slušaju klasiku znaju o čemu pričam.

Koncert smo odradili zajedničkim snagama - prvo gosti, pa onda malo mi, pa opet gosti i na kraju smo zajedno izveli dvije prekrasne skladbe maestra Josipa degl'Ivellia. Zbor od sedamdesetak ljudi vrlo je moćan i zvučalo je kao da pjevamo godinama zajedno.
Nakon koncerta otišli smo na zajedničku večeru i kratko druženje, jer je pred njima već u ponedjeljak bio put za Italiju. Malo se i zapjevalo, a vrhunac večeri bilo je njihovo pjevanje šokačke pisme "Ej diko moja, moje zlato suvo". To što suvereno vladaju Palestrinom je jedno, ali otpjevati ovako nešto u revijalnom dijelu nakon koncerta je nešto sasvim drugo.

Zadovoljstvo mi je reći da sam vrlo ponosna što smo postali dijelom glazbenog svijeta i stekli nove prijatelje. Glazba uistinu ne poznaje ni granice ni jezične barijere; ako je zavoliš povede te u sasvim drugu dimenziju, u kojoj ljude koji pjevaju pored tebe osjećaš jedino kao one koji, kao i ti, silno ljube glazbu. I ništa više; to je sasvim dovoljno.

( Fotografije - oba zbora iza zajedničkog završnog nastupa, i dva alta - Gordana i Winny )