Samo treba zakoračiti

Helen Keller rođena je u Alabami 1880. godine. Gluha i slijepa. Zamislite kakvu snagu uma mora imati gluho i slijepo dijete da bi se kroz dugotrajan proces učenja uspjelo naučiti sporazumijevati sa okolinom i ići u školu. Naučila je nekoliko stranih jezika i sa dvadeset i četiri godine diplomirala na Radcliffe Colledgeu. Napisala je dvanaest knjiga i aktivno sudjelovala u radu Američke zaklade za slijepe. Održala je predavanja u četrdesetak zemalja svijeta.
Ovo su njene riječi, nad kojima se svatko od nas treba dobro zamisliti:

Dok sebičnost i pritužbe izopačuju i pomračuju dušu, ljubav je nadimlje radošću i oštri njezin vid.
Kad nam sreća zatvori jedna vrata, često nam otvori i druga, ali mi ponekad znamo predugo gledati u ona zatvorena i ne vidimo otvorena.
Moji prijatelji ispisali su priču mog života. Na bezbroj načina preokrenuli su moje mane u sjajne prednosti i omogućili mi da koračam smireno i sretno pod sjenkom mog nedostatka.
Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem.
Posrćem, padam, ustajem… Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed… Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba – pobjeda.
Samosažaljenje je naš najgori neprijatelj i ako mu se predamo nikada nećemo učiniti nešto mudro na ovom svijetu.
Sreću nam ne donosi ono što vidimo i dodirujemo, ni ono što drugi rade za nas, nego ono što mislimo da možemo osjetiti i učiniti za drugoga, a onda za sebe same.

Snaga ljudskog uma i snaga volje su nemjerljive i nevjerojatno snažne sile. Ponekad se čovjek u beznađu, u bolesti ili tuzi potpuno prepusti bujici lošeg da ga nosi i razbija od stijene života. Strah i očaj unište čak i najmanji tračak nade i svjetlosti koju svi nosimo u sebi. Sve je to ljudski i razumljivo; puno je teže boriti se za sebe i iznjedriti pobjedu - nad hendikepom, nad bolešću, problemima i svim izazovima koje život postavi pred nas. Ali kad jednom posložite misli, kad u jednom trenutku shvatite da snagom svog uma i voljom možete ići naprijed, onda vam je samo nebo granica. Ruše se brane i kreće životno putovanje novorođenog stvorenja, dovoljno jakog da postigne ono što želi. Sve je u nama; samo treba odabrati želimo li se izboriti za sebe ili ostati u ponorima samosažaljenja, ili još gore sažaljevanju ljudi koji nas okružuju. Naravno da postoje problemi, ali postoje i barem dva - tri rješenja za svaki od njih. Samo treba vjerovati u sebe i hrabro zakoračiti u svijet; dotaknuti nebo i radovati se životu, svjestan svoje snage i ljepote promjena koju je donijela.

Ni ja nisam vjerovala da moje riječi mogu nekoga nasmijati ili utješiti. Sada ih željno čekam obavijene koricama jedne male knjižice, i radujem se njihovom izlasku u svijet. Sve je moguće i sve je ostvarivo; samo treba hrabro zakoračiti.