Vučni problem

Moguće je da imamo vučni problem. Hoću reći, problem s vukom.

Naime, moj manji najdraži frajer nedavno je bio kod mene i navaljivao da ide vidjeti susjedinog psa i kokoši drugog susjeda koje je jednom zgodom vidio preko žice.
- Gedam kukujiku i koke i Bekija ( op. prev. pijevca i kokoši i Blekija, ogromnog crnog mješanca ).
Malo prije toga padala je kiša i nije nam se dalo ići kroz mokru travu s njim, pa sam ja ničim izazvana konstatirala :
- Ne možemo ići tamo, vidjela sam da vuku viri rep iz trave.
On se naglo uozbiljio i sjeo na trosjed. Neće više ni kockice slagat, ni autiće neće.
- Hoćemo ići po kinder pingui u frižider? - pitam ja.
- Nece. Ima vuk u fizideju ( op. prev. dakle dijete sad misli da je vuk smješten i u rashladnom uređaju ).
Tu je meni podne; eto ti šta se desi kad ti se ne da dijete vuć iza kiše po vani pa lupiš ko džigericom od plot i spomeneš vuka u krivom kontekstu.
- Ma nema vuka u frižideru, daj mi samo ruku. A i da dođe, lupiću ga ja batom za meso.
- Ta je to?
- Bat za meso, misliš? Daj mi rukicu, idemo po kinder pingui pa ću ti pokazati.
Ide ipak sa mnom, ali hoda korak iza mene i čvrsto me drži za ruku. Dolazimo u kuhinju, i ja vadim bat za meso.
- Evo time ću potjerati vuka.
- Aaaa...to je bombombom ( tako on zove bat za lupanje šnicla, op. prev. ). Tuci vuka bombombom.
- Nego što. Samo ti papaj kinder pingui i ništa se ne boj, ne smije vuk ni prismrdit dvorištu i frižideru.
Sjeda i jede i gleda crtić, ali iza svakog drugog zalogaja spominje vuka i bombombom. Pa opetovano slijedi edukacija da ne smije vuk ni prić blizu jer ćemo ga batom zvanim bombombom. Pa gleda Mašu u medu, i ko za vraga eto crtića gdje vukovi sjede pod haubama; nastaje teška panika jer eto vuka u televizoru.
- Ge, to je vuk - kaže on.
- Ma to je vuk u crtiću, ne boj se.
- Tuci vuka bombombom.
I opetovano edukacija, znate već koja - ne smije vuk jer se ima bat zvani bombombom...pa si mislim - kud mi je pamet bila uopće spominjat vuka i rep, isprepadao mi se manji najdraži frajer naskroz.
Kad su krenuli doma inzistira da ga nosim, jer citiram - ima jep u tavi ( op. prev. ima rep u travi ). Nosim ga i verglam po ko zna koji put da...ma znate šta verglam, da ne pišem opet. Srećom sjetio se na ulici da je nedavno vidio dugu, pa prebacujemo lopticu na meteorološke pojave ne bi li nekim čudom prizaboravio na rep i bombombom i sve te strahote.
- Nema duge. Ni mecec nema. Ima jep u tavi. ( Tu ja već proklinjem sekundu u kojoj mi je palo na pamet da uopće potegnem priču o vuku. )

Naravno da je i doma prepričao da ima vuk i jep u tavi. I nakon par dana, kad je ponovo došao kod mene, sa vrata je pitao za vuka. Strah od frižidera u kojem je sladoled i kinder pingui više nema, jer je u kuhinji bombombom kojim ja baratam ko nindža.
Nadam se samo da neće morat nosit bombombom i u zoološki vrt ( iako kad bolje razmislim - neće, jer jedino ja time mogu potjerat vuka ).