Nisam mu čak uspjela saznati ni ime; koliko se mogu sjetiti, u tekstu su stajali tek inicijali. Tada četverogodišnjeg dječačića prije nekoliko je godina poočim batinao do smrti. Kasnije se ispostavilo da su svi znali što je čudovište svakodnevno činilo djetetu, ali nitko nije učinio ništa da ga zaustavi. Zapravo ga je zaustavila tek dječja smrt, strašna i nepojmljiva nama normalnim ljudima. Danima sam razmišljala o silnoj muci koju je to maleno, nezaštićeno tijelo moralo istrpiti. To je nešto pred čime ostaješ bez riječi, stjeran u zakutke suosjećanja i nezemaljske tuge koja ga neće vratiti u život. Kad god idem na groblje, uvijek ponesem i zapalim kod središnjeg križa jedan maleni fenjer u obliku srca, za nevinu dušicu četverogodišnjaka ispred kojeg nitko nije stao da ga zaštiti i iščupa iz ruku monstruma.
Gotovo identična priča izišla je ovih dana, samo je sada žrtva bila trogodišnja djevojčica. Opet poočim, opet batinanje do smrti. Ne mogu, a da se ne zapitam kako je moguće da nitko ne vidi i ne prepoznaje nakupine bjelančevina koje hodaju svijetom sa samo jednom svrhom - da naude na najgori mogući način onim najslabijima, nezaštićenima, bespomoćnima čije krikove nitko ne čuje. Nisam uopće htjela otvarati članak, ne znam gdje se desilo niti želim znati; dovoljan mi je bio naslov i uvodna rečenica. Sjetila sam se istog trena mojih najdražih frajera i siline ljubavi koju osjećam za ta malena bića; oni su nešto najljepše što sam mogla dobiti od života, i boli me svaka njihova modrica koja se pojavi iza nekog pada u vrtiću ili igranja nogometa. Kada bih mogla, padala bi umjesto njih. Ne mogu pojmiti niti razumski objasniti da uistinu postoje čudovišta koja su u stanju gadno nauditi djeci.
Što tek reći o vršnjačkom nasilju? Na jučerašnji je dan, prije jedanaest godina, od posljedica premlaćivanja preminuo Luka Ritz, zagrebački maturant. Njegovi su roditelji, umjesto slatko - gorkih briga oko upisa na fakultet, morali donijeti odluku žele li donirati Lukine organe za transplantaciju kako bi se spasilo nekoliko života, vjerojatno u svojoj boli ipak svjesni da će njihov sin barem na taj način nastaviti živjeti. Trebala su tri vještačenja da se dokaže kako je Luka umro od posljedica premlaćivanja.
Što zapravo želim reći? Ako samo naslutite da netko želi ugasiti svjetlost svijeta, a djeca to uistinu jesu - reagirajte. Borite se riječju i djelima za one koji su premaleni i preslabi da bi se sami mogli zaštititi od čudovišta koja hodaju svijetom prerušena u ljude i u stanju su počiniti takvo zlo. Nemojte dozvoliti da i jedno dječje lice bude uplakano; svaka dječja suza pada kao najveći teret na duše svih onih koji im nisu htjeli pomoći, a mogli su.
Hoću li ja sad ispasti čudovište ako kažem da sam mišljenja kako za ubojice djece treba uvesti najdrakonskiju kaznu? Onaj tko je u stanju nauditi djetetu ne zaslužuje da ga se zove čovjekom, ne zaslužuje život.
Odgajajte svoju djecu i unuke na način da svakom drugom čovjeku pristupaju kao samome sebi. Naučite ih na vrijeme da prihvaćaju sve kao jednako vrijedne i jednake sebi. Zaustavite kod njih svaku, pa i najmanju pomisao i ponašanje koje bi moglo dovesti do toga da agresivnošću grade svoj put kroz život. Naučite ih da vole i poštuju sve ljude koji ih okružuju; jedino tako možda još uvijek postoji nada za ovaj svijet.
Post je objavljen 13.06.2019. u 19:55 sati.