Lovci na krijesnice

Godinama nisam viđala krijesnice; naprosto ih nije bilo. Prije nekoliko dana, kao nekom čarolijom, ponovo sam ih ugledala. Prvo jednu, pa još dvije, pa još nekoliko, i uskoro sam sjela na stepenice i uživala u njihovom jarkom, svijetlećem, treperavom letu. Bilo ih je toliko da nisam mogla vjerovati, i moram priznati da sam se silno razveselila. Sjetila se kako sam kao dijete uvijek ratovala sa vršnjacima iz ulice koji su ih znali loviti i stavljati u staklene teglice; uvijek sam inzistirala da to ne rade, voljela sam gledati kako rasvjetljuju mrak dvorišta i livade u našoj ulici poput tisuću malih sunaca.

Moj najdraži frajer jučer je došao prespavati kod mene. Nakon večere, slušanja njegove omiljene plejliste ( koja se, na moje ogromno oduševljenje, proširuje sa Queena i Jimmya Pagea i na Claptona - voli dijete rock, što reći ) i pojedenog sladoleda pitam ga zna li što su krijesnice. On me gleda svojim velikim plavim očima i odgovara:
- Naravno da znam. To su ti neki kukci koji imaju zadaću da svijetle u mraku. Ali nikad ih nisam vidio.
- Hoćemo čekati da padne mrak, možda ih vidimo? - pitam ga.
- Kod tebe ima krijesnica u dvorištu? Zbilja? A gdje su sad?
Objašnjavam mu da je još rano, da će ih moći vidjeti tek kad potpuno padne mrak. Svakih par minuta virimo kroz prozor i provjeravamo je li dovoljno mračno.
Kad se konačno dovoljno smračilo izlazimo u toplinu ljetne noći, drži me za ruku i sjedamo na stepenice. Nigdje ni jedne jedine krijesnice na vidiku.
- Pa gdje su sad? Mrak je, zašto ne dolaze?
Dok čekamo na svijetleća minijaturna čuda pokazujem mu Sjevernjaču; ne zanima ga previše, htio bi vidjeti krijesnice, a usput je čuo i cvrčka pa ga zanima što cvrčak jede. Sjetio se i naše prijateljice lisice, koja po njegovoj teoriji upravo kreće u lov na nekog zeca ili forsira kokošinjac. Selimo se na terasu da provjerimo vide li se možda u velikoj travi pored mog dvorišta; penje se na stolicu i drži se za moje rame. Odjednom se pojavljuju dvije ili tri krijesnice, svjetlucaju u travi pa nestanu pa se opet pojave.
- Vidio sam ih, vidi eno još jedne tamo - pokazuje mi drugom ručicom u pravcu još jedne svijetleće točkice. Presretan je što ih vidi. Govorim mu da ih je neki dan bilo puno, puno više, i to baš u dvorištu, i da mi je žao što ih nema toliko i večeras.
- Ma nema veze, pa vidio sam ove kako lete tamo dalje. Jesi sigurna da bi ih bolje vidio da su u dvorištu?
Gledamo još malo u sad već potpuni mrak, ali krijesnica više nema. Pomažem mu da siđe sa stolice i ulazimo u kuću.
Kaže da je jako umoran, pa oblačimo pidžame i utrpavamo se u krevet. Drži me za ruku.
- Nemoj mi ni pričati priču, preumoran sam. I hvala ti što si mi pokazala krijesnice, to nikad nisam vidio.
Daje mi pusu, namješta se i tone u san čim se namjestio. Slušam njegovo ujednačeno duboko disanje i razmišljam, po tko zna koji put, koliko bi trebali učiti od djece i koliko je zapravo malo potrebno da budeš sretan.