07

nedjelja

srpanj

2019

Mom velikom dječaku

Moj najdraži frajer danas navršava šest godina. Toliko je ljepote i radosti unio taj dječak u moj život da ponekad mislim kako zapravo ni ne mogu pronaći prave riječi kojima bi se moglo opisati koliko ga volim.

Danas prijatelje iz vrtića vodi u pustolovinu zvanu rođendanska proslava u Mekiću. Jučer je održana uvertira proslave za bake, tete i kumove. Slavljenik i mlađi brat dočekali su goste u jednakim majicama i hlačama. Najdraži frajer ispočetka vrlo ozbiljan, dok se nisu svi skupili, a manji najdraži frajer presretan jer su svi uzvanici i njemu donijeli poneku sitnicu, pa je i on otvarao svoje poklončiće. Dvorište puno graje i dječjih glasova. Jedni skaču u trampolinu, drugi igraju nogomet, treći se otimaju za raznovrsna prometala - romobil, bicikliće, bobija sa i bez prikolice. Najdraži frajer dobio je i nove golmanske rukavice koje uopće ne skida s ruku - ni dok igra nogomet, ni dok skače u trampolinu, ni dok trči po dvorištu. Jedva ih je skinuo kad je došlo vrijeme od torte.
A kad je stigla torta nastaje šouprogram; torta je naime u obliku nogometnog igrališta, sa popikanim figuricama nogometaša i kokosom pobojanim u zeleno - pravi travnjak. Djeca sjede za malenim stolovima, čekaju da se pušu svjećice, a manji najdraži frajer se dočepao jedne figurice i nemilice je vadi i gura natrag u tortu. Uzalud mu svi govorimo nemoj; on tek konstatira - pavim jupu ( pravim rupu, op. prev. ) i nastavlja dalje svoju kopačku djelatnost sve dok mu ne bude zaprijećeno da će ići u kuću. Smrknut je, drži onakav znojan figuricu u ruci i čim ugrabi trenutak opet pavi jupu, jer ga to silno zabavlja. Nakon završenog puhanja svjećica nastavljaju se igrati; ja sjedim za malenim stolom i jedem svoj komad torte, a manji najdraži frajer već dobrano zalijepljenih prstića pavi jupu u mom komadu i sretan je jer mu niko ne govori nemoj.
Gledam ih kako skaču, svi su bosi i znojni, i divim se njihovoj silnoj energiji. Nitko ne odustaje od skakanja unatoč sparini. Sve prolazi bez izgreda; tek je jednom najdraži frajer bubnuo manjeg najdražeg frajera po nosu ( iz njemu poznatih razloga, natezali se oko nečega ) pa se manjeg najdražeg frajera teškom mukom odvratilo da ne uzvrati. Smirio se tek u trampolinu, skakao je toliko jako da me bilo strah da ne izleti preko one mreže.
Stali su tek oko pola devet navečer, kad se nama odraslima već dobrano zavrtilo u glavi od praćenja situacije po dvorištu. Konačno su sjeli jesti, i bilo mi je čak i čudno bez njihovog skakanja po travi.

Čime drugim poželjeti sretan rođendan mom velikom dječaku nego Claptonom, za kojeg on kaže, citiram - jel ti čuješ kako taj čovjek svira?
Neka mu samo nebo bude granica u životu. Neka njegova silna radost uvijek isijava poput tisuću sjajnih zvijezda na ljetnom nebu.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.