Moje krhke ljepotice

Isprva ih nisam htjela ubrati; htjela sam ih ostaviti da svoj kratki vijek proborave u sigurnosti listova koji ih nježno obavijaju zelenilom svog dodira. Onda sam se ipak predomislila; možda bi i one htjele da uživam u njihovom mirisu i njhovoj ljepoti. Ubrala sam ih, omotala crvemim ukrasom preostalim od tko zna kad i stavila u vazu.

Već godinama, početkom svibnja u mom se dvorištu iz bujnog, smaragdnozelenog lišća stidljivo ukažu ove bijele ljepotice. Skromne su, vrlo krhke i nježne, neupadljive; gotovo nevidljive dok se dobro ne zagledaš u zelenilo njihovih listova. Ali njihov miris je nešto najopojnije i najljepše što sam oćutila, možda je jedino jasmin mirisom iznad njih.
Silno ih volim iz nekoliko razloga.
Moja baka po mami jako je voljela đurđice; bile su njen najdraži cvijet. Napustila je svijet početkom svibnja, baš u vrijeme đurđica, kao da je odabrala da ode u vječnost pomazana njihovim opojnim mirisom.
Moja majka je nedugo nakon bakine smrti uspjela u cvijetnjaku zametnuti ove krasotice, i svake je godine u svibnju svojoj majci na grob odnijela tek buketić đurđica, ubran u našem dvorištu, govoreći - ovo je najljepše što joj mogu odnijeti, njima će se jedino razveseliti.
Obje žene, koje sam neizmjerno voljela, već dugo nisu pored mene, barem ne u onom voljenom fizičkom obliku. Htjela ja to ili ne, svakog me svibnja ovi krhki cvjetići podsjete na njih dvije, na njihovu ljubav i na prolaznost života.

Đurđice silno volim i zbog toga što su živi dokaz da skromnost i krhkost mogu biti samo paravan za raskošan miris i ljepotu koju prikrivaju. Nije sva ljepota rezervirana samo za ruže, orhideje i brojne druge cvjetove, obdarene iznimnom krasotom.
Meni su ove stidljive, skromne ljepotice puno bliže srcu. One izgledom i mirisom uljepšavaju kutak mog svijeta koji ne dam nikome.