30

utorak

travanj

2019

Moje drago serce...

Dan uoči svoga smaknuća, 29. travnja 1671. godine, tada pedesetogodišnji Petar Zrinski napisao je u tamnici pismo svojoj supruzi Katarini, opraštajući se od nje na jedini mogući način - sa nekoliko rečenica.

Pismo započinje riječima "Moje drago serce" i vrlo je potresno. Piše ga čovjek koji zna da će mu već sutradan krvnik odrubiti glavu, dakle svjestan je da proživljava zadnje sate svoga života. Govori kako je pripravan umrijeti i da se ne boji. Je li uistinu bio toliko hrabar, ili je samo želio utješiti onu koju je volio - nikada nećemo saznati. ( Činjenica je da su "ukazali milost" Zrinskom i Frankopanu ne odsjekavši im desnu ruku prije odsijecanja glave, ali je prema nekim pisanim izvorima krvnik bio pijan i nije iz prve uspio dovršiti posao. Trebala je Zrinskom sva pripravnost i hrabrost o kojoj je pisao, pa i više od toga. )
Piše joj da ne bude tužna kada primi njegovo pismo; moli je da mu oprosti ako ju je nečim povrijedio ili joj učinio nažao. Govori joj da se nada kako će se sastati u vječnosti.
Svaki put kada pročitam njegovo pismo, stegne me u grlu. Kako strašna mora biti spoznaja da ćeš sa svanućem novog dana otići u vječnost, na tako okrutan način, ne imajući priliku oprostiti se sa svojim najmilijima? Kakva hrabrost mora biti da dočekaš svanuće i staneš pred svoga krvnika, onog istog koji će ti kroz nekoliko trenutaka odrubiti glavu? Kome je uputio svoju posljednju misao, iščekujući spas smrti iza krvnikove drhtave ruke?

Kako li je tek bilo Katarini Zrinskoj kada je saznala, i kada je u rukama držala posljednje riječi čovjeka kojeg je voljela? Dovoljno je reći samo ovo - umrla je umno poremećena dvije godine iza Petrovog smaknuća. Njena je sudbina bila možda još strašnija od njegove; Petar je ispustio dušu vrlo brzo, Katarina je umirala dvije i pol godine sve dok joj se um nije potpuno zamračio.

Ljubav ima puno lica. Petar Zrinski volio je svoju domovinu, svoju suprugu i svoju djecu. Za vječnost je ostala njegova hrabrost u svim bitkama u kojima se borio prije strašne smrti koja ga je sustigla.
Evo i teksta Petrovog pisma:

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar

29

ponedjeljak

travanj

2019

Ajde da vidim ko pjeva na kiši

Jesam već spomenula da mrzim kišu iz dna duše? Nisam. E pa saću, dajojjebemmajkuikiši.

Naime, ja baš ne pratim vremensku prognozu. Idu mi na ganglije sa opasnim vremenskim pojavama i meteoalarmima, pa sam jutros nepripremljeno obula niske crvene cipele ( da pašu uz torbu ) i obukla haljinu, i na svu sreću navukla topliju cabajku prek haljine. Da nisam, sad bi već bila na intenzivnoj zbog pothlađenosti.
Šibam ja na poso, malo je friško al računam - biće toplije kad krenem doma. Ima se i crveni kišobran ( da paše uz cipele i torbu, jebiga; zamijenio onaj šta se rasuo ko lubenica kad sam ga prodrla na trnje ), za kišnu situaciju. Pa izađem na pauzu, a vani puše ladan vjetar ko da brije prek sibirske tajge. Zamotam se malo da ispušim na miru, ne vadim ni mobitel iz džepa jer se smrzavam. Izađem ponovo nakon dva sata - kad me nije otpuvalo prek ceste; tu i kiša pada, i to onak bogato, pljusak da bože oslobodi. Ja i dalje računam - smiriće se to dok ja krenem doma.
I konačno dođe taj krucijalni moment da se krene doma, a vani i dalje meteorološka situacija van kontrole. Posrćem pod kišobranom koji paše uz niske cipele i torbu, i dok sam došla do auta noge mokre skroz. Ljuta ja ko ris. Zamolim kolegicu da mi stane na ulazu u moju ulicu, da šta manje hodam po tom kijametu. Izlazim iz auta pa opet posrćem pod crvenim kišobranom koji paše znate već uz šta, da se ne ponavljam, i jurišnim korakom lamatam kući. Inače su moju ulicu ko asvaltirali prije nekog broja godina, i tak su to dobro napravili da na nekoliko mjesta stoje lokve do pol ceste, dubine Marijanske brazde. Dakle lamatam ja, sva sreća držim se za kišobran pa ću možda i poletit ko Meri Popins ak udari jak nalet vjetra, i uspijem nać ključ od vrata da se šta prije dočepam dvorišta.
I taman otključam vrata, da ću zakoračit u svoju rezidenciju, kadli eto paklenog vozača i zalije me od glave do pete jer voda leži gdje - tik pred mojom kućom. I to vozi naglocrveni auto, tak da paše uz moj kišobran i znate već šta. Tu ću se ja naspominjat njegovog bližeg i daljeg rodoslovnog stabla i onog kod koga je smeće položilo vozački i onog ko mu je prodo auto i svih onih koji su mi pali na pamet, a mogli bi djelomično snosit krivicu zato šta ulazim u kuću mokra al skroz. Brže se presvlačim, oblačim one debele flafi čarape iz Lidla i trenirku debelu da je ni direktan udar groma ne bi podero. Stavljam grijat juhu i marširam u šupu po klipe da potpalim kamin, usput se i našpranjim jer eto šta se ne bi i našpranjila kad već ništa ne ide kak treba.
Sad je već situacija relativno pod kontrolom, pojela sam tanjur kipuće juhe, vatra pucketa, a ja se sjetila pogledat "Singing in the rain". Pa ću sukladno tome izjavit sljedeće.

Mene da je neko natjero da hodam po kišurini, i to prvo sa kišobranom, pa bez kišobrana, pa da skinem šešir, pa da se odbijam od rasvjetnog stupa, da stepam i drljam kišobranom po ogradi dok kiša pada ko da je neko iz kante prolijeva, pa da se zajebavam oko slapa koji curi s krova jer nema oluka i onda još stanem pod slap kišurine da mi bubnja po glavi - pa ja bi ga odrobijala. Taj ne bi živio duže od kolko bi mi trebalo da ga sustignem.
A još namijedraže kad neko kaže - ajme šta je krasno šetat po kiši. Pa to odma treba eeg i magnetnu glave napravit ( doista čeka se malo duže, al moglo bi se možda progurat ko hitan slučaj, naročito kad najavljuju opasne vremenske pojave ).
I šta je najgore, sad je đubre prestalo padat. Počeće kad krenem na pjevanje, dam se kladit. Samo sad idem utrpana ko za ekspediciju na Himalaje. Niske cipele do daljnjega su u nemilosti, pa da sto puta pašu uz crveni kišobran. Il obrnuto.



27

subota

travanj

2019

Kao iz bajke

Prije nekoliko sam godina nazočila jednom od najljepših vjenčanja koje sam imala prigodu vidjeti, bajkovitom i optočenom patinom davno prohujalih vremena.

Udavala se prekrasna mlada djevojka sa kojom sam radila jedno vrijeme, i bilo mi je vrlo drago kad me pozvala na svadbu. Dan je bio pomalo hirovitog vremena; iz Petrinje nas je ispratila kiša, i bila sam pomalo i tužna što je vrijeme tako loše, ipak je drugačije kada je nekome dan vjenčanja ispunjen sunčanim plavetnilom neba.
U Bobovcu su nas dočekali oblaci, kiše nije bilo ali se činilo da će se nebo prolomiti svakog trenutka. Mladenka je bila nestvarno lijepa u blještavoj bjelini vjenčanice i vrlo uzbuđena, kao i sve mladenke svijeta. Ubrzo je dvorište njene roditeljske kuće vrvjelo gostima, razgovorom i pjesmom; sve uobičajeno, sve već viđeno i doživljeno u takvim prigodama.
A onda sam ugledala sijedog, starijeg čovjeka u svečanom odijelu, koji je u stražnji dio dvorišta uvodio dva prekrasna konja. Istimareni tako da su se presijavali, okićeni starinskim vezom i praporcima, počešljanih griva. Bili su vrlo mirni i stoički podnosili sve ljude koji su ih poželjeli fotografirati ili dodirnuti. U stražnjem dijelu dvorišta upregao ih je u okićeni fijaker, složen onako kako su nekada mlade djevojke vozili na vjenčanje.
Naša je prekrasna mladenka čekala da ljepotani zastanu pred ulaznim vratima; malo je podigla vjenčanicu kako bi lakše sjela u fijaker, zatim je pažljivo namjestila i uzela u ruke mali bijeli suncobran koji ju je trebao zaštititi ako počne padati kaša. Bljesak radosti u njenom osmijehu ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje, isto kao i suze njene majke koja ih je pokušala sakriti, ispraćajući svoju ljepoticu u novi život. U tom se trenutku iza oblaka stidljivo pojavilo i sunce, i moram priznati da sam odahnula jer bilo bi zaista šteta da je tu rijetko viđenu ljepotu pokvarila kiša iz tmastih, teških oblaka.
Trebam li uopće reći da nisam uspjela fotografirati njen odlazak iz roditeljskog doma, jer sam se i sama rasplakala, dirnuta njenom ljepotom i prizorom koji je izgledao poput daška prošlosti - mladenka u bjelini koja u bogato okićenoj zaprezi odlazi na vjenčanje.

Novopečeni bračni par nakon vjenčanja u crkvi isti su ljepotani dovezli i do izlaza iz Bobovca. Dok su mladenci izlazili iz fijakera i ulazili u automobil, pomislila sam - koja šteta, kako bi bilo sjajno da je neko drugo vrijeme i da svi idemo pirovati gledajući te sjajne konjske sapi i slušajući topot njihovih kopita dok odmiču cestom.
Bilo je baš poput bajke. Imam tek ovu fotku prekrasnih konja kao dokaz da nije sve bilo tek san.



26

petak

travanj

2019

555

Na današnji je dan došlo do epizode sa reaktorom u Černobilu. Al ne pada mi na pamet o tome pisat, dosta mi se samo sjetit šutnje koju su proizvodili Rusi i prvih reakcija kad se skužilo da se radioaktivni oblak nadvio nad evropski kontinent.

Pa ću se prisjetit Willa Shakespearea, kojeg je ispaćena roditeljica porodila na današnji dan prije okruglo 555 godina. Napiso čovjek tridesetsedam drama, sve puno krvi i zle kobi, i ako bi ikog volila izmesarit, pardon preradit onda bi to bio on.
Za početak ajmo malo zanimljivosti o onome kojeg sam morala čitat u lektiri, a ne znaš šta je crnje - Romeo i Julija, Hamlet, Macbeth...božemeoslobodi zapleta, a tek raspleta - krvi do koljena kud god se okreneš.
Svaštanešta se o njemu priča. Da je bio biseksualac, jer da su svi njegovi soneti upućeni mladiću. To ću odma zaboravit, jer jako volim njegove sonete i volim mislit da ih je posvetio muškarac ženi ( jebiga, ludo romantično žensko, šta reći ).
Dalje znanstvenici tvrde da su na njegovoj luli našli tragove marihuane. Eto ti ga na sad; pa onda se nije čudit šta je krv špricala na sve strane, ko zna kakve je on sve prikaze vidio ak je piso nadimljen. Nadalje, on je izgleda bio jedan od prvih kladioničara; navodno su se u Globe Theatre-u održavale borbe pasa i medvjeda i ljudi plaćali da vide ko će pobijedit.
I žena i kćeri su mu bile nepismene, jedino je sin tjero neku školu. Pa jel to nije prestrašno, ajde recite? Znači sin je mogo glavinjat po školi i naučit pisat, a ove nek bleje u slova ko bik u sikiru. ( Tu me malo i razočaro, al šta ću...soneti su mi i dalje vrh vrhova ). A otac mu se bavio svim i svačim, al je svakako zanimljivo da je bio kušač piva; e to je poso - samo čekaš da natoče i degustiraš e da bi konstatiro jel to za išta il za ništa.

I za kraj, dozvolte da još jednom objavim svoje viđenje soneta broj 18, koji mi je najdraži od svih ljubavnih pjesama ikad i drznula sam ga se prevest, naravno na svoj način. ( Original teksta je dolje, pa ko voli - nek uspoređuje ).

Jel da te s ljetnim usporedim danom?
Ljepša si mi stoput, ljepša si od svega.
Boli me šta vjetar pupoljke drmusa
I šta prekratko traje ljetna žega.

Uglavnom prevruće bude ljeto,
Ajme miline kad oblaci dođu;
Ljepota vaka, ljepota naka –
Nijedna kod mene nema prođu.

Jer ti si mi ljeto šta vječno traje,
Ljepotu ne gubiš, pa nije to dugme.
O smrti neću, sačuvajmebože,
Jer ti kroz vrijeme urasla si u me.

I dokle dišem, dok te oči prate
Riješit te se neću. Stalno mislim na te.

( ja sam sigurna da bi se Willu prijevod jako svidio...dobro, možda malo manje nego meni, al njega se ne pita za prijevod )


25

četvrtak

travanj

2019

Pa jel to nama zbilja treba

Jutros se spremam za radit, pijem kavu i mislim si - e pa baš ću se nasandrčit u cipele na petu. Zima je prošla, marte će morat odmarat neko vrijeme, pa šta ja ne bi obukla suknju i malo mučila stopala? Nisam dugo.

I ajde, obukla se i obula cipele, ma nije to ni neka visoka peta, možda šest sedam centimetara. Stabilna, nije ko štrikaće igle pa da mislim oću vrat skrhat ak nedajbože krivo stanem pa se strmoglavim na nogostupu.
Hodam ja, ide to dosta dobro, jedino moram zaobić pokrpane raskopine prema školi da zbilja ne završim na kirurgiji, pa idem skroz okolo, i već negdje na pola puta počinje klanje u stopalima, ko šta sam i mislila da će bit. Zapravo bi nama, koji rijetko nosimo pete, bilo najpametnije stavit starke u najlonkesu pa u torbu pa se preobut kad klanje postane neizdrživo. Al kupila sam malu crvenu torbu, jebala me ona takva malena, pa jedva stane u nju novčanik, rezervna banana ak mi padne kalij i ona klasika - tablete za glavu, rezervni upaljač i ključevi od svega i svačega. A nosit starke u vrećici u rukama nekak mi se baš i ne da.
Doševrljala čak vrlo dobro do posla, al kad sam išla doma s posla proklela sam jutro i fiks ideje o nošenju peturina jer su me noge tolko bolile da mi je došlo da pužem, al kud ću puzat u suknji; raspuhalo se, još da mi vjetar prebaci šos prek glave pa da maznem čelom u kakav prometni znak.

I hodam paćenički sporo ( mislim, ne kuži se to, gaziš uspravno ko alkarski momak - doista bez dodatne opreme - ne dajuć naslutit onima koje susrećeš da bi najrađe cipele zavitlala u tri vražje matere i hodala bosa ), pa se sjetim kak sam pred par godina obula nove sandale sa pozamašnom petom, isto iduć na posao. Napravili mi se takvi krvavi žuljevi na prstima da sam al krajnjim naporom došepala do prvog dućana sa obućom, ušla unutra, izula se i rekla - brzo mi dajte japanke broj tridesetosam, bilo koje boje, i nemojte me samo puno ispitivat, eto vam kartica i naplatite. Žena bez riječi donijela crne japanke, veli jel mogu ove. Reko - rekla sam bilo kakve, dajte ih vamo da obujem. Jedva ja nagurala ranjave prste u njih, provukla Ameriken i krvavih nogu kući. Vučem ja noge, nosim one usrane sandale u vrećici i mislim bil ih zavitlala u prvi kontejner il ko slučajno ostavila u pekari. Al onda se sjetim kolko su koštale i donesem ih kući. Eno i sad stoje, kad god ih pogledam sjetim se da sam mogla iskrvarit kroz žuljeve s njima na nogama i samo ih zguram nazad u kutiju.

Sad sam odbila malo želju, sjetila se kak cipele na petu kolju stopala i kolko sam visoka kad se natakrčim na peturine pa sam mirna neko vrijeme. A najavljuju i neko zahlađenje, iće marte opet u pogon.
Milina.

24

srijeda

travanj

2019

Money, money, money

Ronaldo došo i za tri dana otišo iz, kako kažu u dijelu teksta koji sam pročitala, našeg najpoznatijeg turističkog gradića. Jebote, ko da je bio za Uskrs u Burkini Faso a ne u Dubrovniku.

Da odma raščistimo - dečko je maksimalno unovčio svoj talent, višegodišnji rad i noge. I pravo ima. I bolje da je bio u Dubrovniku neg na Havajima.
Mene je impresioniralo par sitnica. Sat iznajmljivanja aviona kojim je doletio košta šest hiljada eura. Pa vi stavite matematiku na papir, sedamdesetidva sata puta šest hiljada eura jednako je četristotridesetdvijehiljade eura. Kad se sad nisam onesvijestila nad cifrom. Evo imam viziju kako bi izgledala moja rezidencija u Brezju da u nju zgruvam navedene pare. Jebeš vilu Šeherezadu šta bi to bilo. Sve novo osim mene ( dobro, možda bi i sebe malo renovirala da baratam sa cifrom, čisto da se uklopim u eksterijer i interijer, pa nemreš po friško renoviranom zdanju bauljat u staroj pidžami i bez frizure. Točno bi u jednu sobu namjestila frizeraj da to svaki dan hauba radi čim oči otvorim ). I šta pilot radi dok čeka da njih dvoje odmaraju? Usisava avion, pere presvlake, prodaje na crnjaka šalicu iz koje su pili njih dvoje?
Dalje, dovezlo je čovjeka u crnom autu do vrata od restorana; jedini se do sada tamo dovezo papa. Princ Čarls i Merkelica i još hrpa drugih je šibala pješke onuda, po sistemu - ak si gladan i oćeš jest e pa izvoli se malo rastegnut i pružit korak. Da te ne bi još navozavali po staroj gradskoj jezgri. E Ronalda se dovezlo. Dobro da nije uvezlo auto u kuhinju. Malo me frapirala haljina u kojoj se cura ušetala u restoran, prvo sam mislila da je zaboravila obuć hlače il suknju al onda se ispostavilo da je to minjak. Ono, ko malo širi remen za levisice. Šta reći, ima dvadesetpet godina pa nosi sve šta usput otkriva i krajnike i jajnike, može joj bit. Inače je ona zaštitno lice linije donjeg rublja ( čuj lice, otkad je za gaće nužno lice al ajde - ja sam provincijalka pa slabo vladam modnim pojmovima ), a kad joj se ne da zajebavat sa gaćama onda malo pripazi na četvero nejačadi, jedno njihovo plus troje onih otprije šta je zatekla kad je upoznala čovjeka svog života.
Nadalje, tri noćenja u Šeherezadi izađe samo dvadesetjednuhiljadu eura. Da mi je samo vidit te madrace i krevete na kojima zaspiš svjestan da će ti izbit iz džepa sedam hiljada novaca za noć. To sigurno postoje posebne svilene bube koje onda pod strogim nadzorom predu madrace na kojima spavaš ko na najfinijoj svili. Kakav dormeo i te štokakve madračine, pa za sedam hiljada eura kupiš cca dvanajst dormeo madraca i spavaš dok si živ, još može ostat u najlonu i za nasljednike.

Da skratim - otišli su jako zadovoljni, čak se Ronaldo i rukovo sa osobljem vile. Sad ovi neće prat ruke ko zna kolko dugo jer su se rukovali s njim, pa svi koji planirate ić spavat u Šeherezadu pričekajte malo dok im dojadi govorit - evo ovom sam se rukom rukovo s Ronaldom. Možda su prizaboravili i šta od čarapa i majica pa ima i za pokazivat onim najvećim obožavateljima nogometa.
Strpljen - spašen. Odite u sezoni, do tad će se relikvije iz soba maknut, ruke oprat i onda možete uživat ko nikad u životu.
( Ajme ljudi koja je to lova...pa ja sam osupnuta. )

23

utorak

travanj

2019

Šparogomantija

Ja sam čula za svakakve metode proricanja budućnosti - oćeš gledanje u soc od kave, oćeš gledanje u talog od čaja, pa karte ko pomoćno sredstvo za savjetodavnu funkciju, pa gledanje u dlan, pa svaštanešta.

U Aziji recimo vele da koriste metodu čitanja lica; malo ti se zapilji u facu i na osnovu onog šta vidi proriče budućnost. Pa onda isto znaju čitat iz dlana. Ima jedna zanimljiva metoda gdje moraš prodrmat bambusovu krošnju pa ti vidilac na temelju drmanja krošnje predvidi šta će te sve snać kroz godinu dana. Šta reći? Koju vražju mater on može vidjet iz drmanja bambusove krošnje? Al ajde - neupućena sam, valjda ima načina da pogodi barem nešta iz tog trešenja bambusa.
U Africi uglavnom gledaju u kosti. Porazbacaju ih pa onda iz toga ko vide šta će te sve snać. Zamislite samo koju edukaciju moraju proć ti bacači kostiju; pa samo dok skuži za šta je koja kost treba mu četrnajst godina, a ne daj bože da ode na neki seminar pa pomiješa kosti sa kolegom iz drugog plemena...ode sve znanje u propast. Uči opet ispočetka ko da nikad ništa znao nisi.
Al ovo šta sam danas pročitala - e pa nek sam i to saznala, pa šta bilo da bilo. Znači žena gleda u šparoge i predviđa budućnost. I to ni manje ni više nego kraljevskom paru. Porazbacala šparoge i tvrdi da će princeza Megan rodit blizance, curicu i dečkića.
Navodno žena od djetinjstva razbacuje šparoge i gleda iz njih budućnost. Sad jel joj slučajno ispo pušlek šparoga pa se od toga razvijalo znanje - to ne piše, al činjenica je da koristi šparoge umjesto svih drugih raspoloživih sredstava.
Kak uopće ima šparoge prek cijele godine, jel ih drži u kištri za duboko? Sumnjam, to je ladno ko padavica za ruke; kućeš smrznuto povrće razbacivat pa gurmičat po tacni. A mora ih imat, mislim ak se time bavi, pa nemre gledat samo to kratko vrijeme dok ima friških šparoga za nabrat. I kud s njima poslje gledanja, ubije ih u tavicu il šta? Koristi samo jedan pušlek za gledanje?

Ne znam jel mi prekasno da i ja krenem u te ezoterične vode. Recimo ja strašno volim jest kiselo zelje, mogla bi dok ga ima slagat proročanstva iz kiselog zelja. Kad dođe mušterija, lagano u kacu po frišku glavicu i ajmo. Možda miris malo nije apetitlih, pogotovo ak bi recimo morala otkidat listove pa bacat po tacni, al šta ćeš - treba nešta i istrpit da bi se saznalo šta te čeka.
Prek ljeta je lakše - možda bacat čeri paradajze, oni su zgodni mali ko one nekadašnje pikule i nema mirisa ko od kiselog kupusa. Malo porazbacaš i odma vidiš šta je na stvari.

Ma sve nekako, al gledanje u šparoge nikako. Možda zato šta ih ne volim jest.
I kak se naziva ta vještina, šparogomantija? Ja još uvijek nemrembilivit.



( photo by bespuća interneta )

22

ponedjeljak

travanj

2019

Krpica

Da mi je samo znat koliko ste kolača pekli za uskršnje blagdane. Smiksali biskvita, izubijali dizanog tijesta kuvačom, razvlačili ono usrano tanko tijesto za štrudl koje ja mogu razvuć samo u mislima. Pa napravili fila, namljeli se oraha, napržili lješnjaka. Pa smatali gibanice. Svaštanešta.

Plus toga, ima onih koji još uvijek sami vole napravit rezance za juhu il one fine krpice. Svašta se mijesilo ovih dana, bila prigoda za potrošit par kila brašna ko je bio voljan. Al ovak nešta niste sigurno zamijesili, garantiram svojim životom.
Naime, za očekivat je kad se piše recept za bilo kakvo tijesto da se onda otkrije i svrha. Ono, za šta se mijesi i šta s njim kad se zamijesi. Jel se reže na rombove, široke rezance, jel se trga il šta se s njim radi.
E pa ak ste očekivali da ćete to pročitat u još jednom unikatnom receptu iz sad već poprilično poznate kuharice nepoznatog autora - krivo ste očekivali. Recept kodnog naziva "Krpica" glasi:

Metnem brašno u ranjglu, ulijem jedno jaje, može i malo mlijeka ako imam i zamijesim sa vodom.

I to je sve šta trebate znat. Jel to za neku tjesteninu, jel to za nešta slano il slatko - to je pitanje za milion novaca. Bitna je ranjgla ( čudi me da ne piše crvena sa bijelim točkama ), jaje, mlijeko može ako se ima i zamijesi se sa vodom. Dalje je sve prepušteno mašti i snalažljivosti izvođača brašnastih radova. Šteta šta kuvari u onom hotelu u Dubrovniku gdje je večero Ronaldo nisu imali pristup ovom biseru od recepta, mogli su mu skuvat šta u životu pojeo nije. Pa da i pita šta ste mi to skuvali, šta će mu reć? Ubili jaje u brašno i zamijesili s vodom i skuvali u slanoj vodi, šuti i jedi.

Ja bi recimo od ovog najrađe napravila one fine krpice sa zeljem. ( Dobro, i sam naslov kaže da je vjerojatno riječ o tijestu za krpice, al otkud znam? I ja i vi skupa sa mnom? Možda je naslov napisan reda radi, tek toliko da nešta piše. Ne sjećam se da sam tijesto za krpice mijesila sa mlijekom ; iako i nije bitno mlijeko, piše - može i malo mlijeka ako imam. Znači ako nema - nikom ništa, drljaj sa vodom. )

Baš će mi bit žao kad potrošim sve recepte iz ovog kulinarskog čuda pisanog rukom. A nema ih još puno. Jedino da i ja počnem pisat tak neke kraće naputke koje nemreš uhvatit ni za glavu ni za rep. Čisto da sjebem račune kuvarskoj eliti; pojma oni nemaju čime ja baratam.



( et voila :) )

21

nedjelja

travanj

2019

Ja od jutros nisam stala

Probudila se u šest i petnajst. Skočila ko oparena s kreveta misleć da je radni dan i odahnula kad sam se sjetila da je Uskrs.

Stavila kuhat kavu. Popila magnezij i be vitamin, jer se silim popit odmah ujutro čašu vode pa usput dopunila zalihe onog šta mi fali u organizmu. Očistila grincajg za juhu i stavila kuhat istu. Ispolirala onaj bolji beštek i čaše koje će ić na stol. Oprala ovale koji se koriste samo za svečani stol. Procijedila juhu i stavila kuhat jaja. Narezala šunku i složila je na oval. Ogulila jebena jaja, proklinjuć kokošinjac i pernate zvijeri koje su ih snijele jer se nisu dala gulit ( prefriška ). Napravila smjesu za punjenje jaja i nafutrala ih, pa složila na oval i jedva ih ugurala u frižider jer u njemu viš nije bilo mjesta ni za dvije čačkalice ( šunka je unutra, pa sokovi, pa mineralna, pa piva, plus svo ostalo andrlje koje i inače stoji u frižideru ).
Priredila piletinu za pohanje, jer najdraži frajeri ne jedu šunku. Očistila i oprala zelenu salatu. Spohala piletinu. Očistila mladi luk. Krenula napravit grisknedle za u juhu; morala prat pod jer mi je jedno jaje krnulo na pod pa nije bilo druge neg skupljat i prat, ljuta ko ris. Napravila grisknedle i zakuhala juhu. Postavila stol po peesu - plitki i duboki tanjuri, šljašteći beštek i čaše sjajne da bi trebali jest s maskama za varenje. Stavila salvete, narezala kruh. Ponovo preprala salatu i našla jednog puža; u panici išla prat ponovo list po list da ne osvane još koji u zdjeli na stolu. Jedva pobrala s poda magnezij u kapsulama koji mi se prosuo kad sam potegla košaru za kruh, nisam dobro zatvorila kutiju kad sam ga išla lokat.

Stigli najdraži frajeri s roditeljima. Stariji najdraži frajer ide jest, manji najdraži frajer neće ni čut pa jede pod prijetnjama. Mi se uredno pretrpavamo juhom, šunkom i jajima, francuskom salatom, mladim lukom i hrenom. Skačem od stola i čistim nabrzaka rotkvice koje sam u naletu ludila zaboravila očistit. Bacam tanjure u sudoper i slažem kolače na tacnu. Donosim najdražim frajerima paketiće koje je ostavio zeko i nastaje determinirani kaos jer tu ima i smokija, i ribica, i žvakaća, i svačegnečeg. Zakuhavam kavu i eto mlađeg najdražeg frajera sa vrećicom od ribica, praznom; brže juriš u boravak, srećom ih je prosuo po stolu pa je došo naknadno po zdjelicu.
Sjedimo na dvorištu, stariji najdraži frajer manirima najdražeg Modrića mlavi loptom po ogradi, a manji najdraži frajer komunicira sa Boni i stalno neko mora intervenirat jer bi htio bit s njom, a boji se.
Ja i dalje stalno mlatim van - unutra jer smo stalno žedni od unešene soli, a nužne su i vlažne maramice jer manji najdraži frajer baca Boni kost pa se zaboravi i čačka po ustima. Još na kraju malo igramo žmirice, jedva sam se s manjim najdražim frajerom u dva navrata dovukla do pika jer me ubi hren, previše sam ga pojela.

Evo sam konačno sjela, razmišljam kak bi bilo dobro jest sa papirnatih tanjura i pit iiz plastičnih čaša pa to sve šiknut u kantu kad se natrpaš i popiješ osvježavajuće napitke. Sudoper se eno urušava od suđa koje ću sad morat ić prat, a od jutros nisam stala. A trebaće još i večerat. Neka mi se Svevišnji smiluje, jer nisam još ni ručak provarila.
Da, zbilja - sretan vam Uskrs, nadam se da i vi varite ko anakonde i da ste uživali u ovom divnom sunčanom danu.

19

petak

travanj

2019

Deja vu

Jutro kao i svako drugo; uobičajena rutina, osim što znam da ću nešto ranije izaći s posla i sretna sam zbog toga. Sunčano je, ali dosta hladno.

Izlazimo iz Petrinje. Jedem svoje pecivo i sjetim se prekrasne žene koja mi je pružila ogromnu podršku i psihološku pomoć nakon teške prometne nesreće koju smo doživjeli idući istom ovom cestom, samo nekoliko kilometara dalje. Ona je na Veliki petak u još stravičnijoj prometnoj nesreći ostala bez podlaktice i time je okončan njen san o karijeri neurokirurga. Razmišljam o njenoj ljepoti, i tjelesnoj i stostruko više duhovnoj, i o tome kakve joj misli na današnji dan prolaze glavom.
Na oštrom zavoju pred mojim se očima najednom podiže oblak zemlje, gust i gotovo opipljiv bez obzira što sam u automobilu, vide se tek ogromni kotači kamiona - kipera punog zemlje koji izlijeće sa kolnika, mrvi se kabina i stropoštava se na zelenilo proljetne trave. Prosuta zemlja pada posvuda, sliježući se uokolo.
Nisam sigurna mogu li uopće pronaći prave riječi kojima bih mogla opisati što mi je sve u tim sekundama izronilo iz sjećanja. Glas kolege koji govori - što ovaj radi, crnilo automobila koji nas je gotovo odnio na put bez povratka i još veće crnilo koje je uslijedilo u svim satima i danima iza toga. Jutros sam bespomoćno promatrala kako se pred mojim očima dešava strava, a nisam mogla učiniti ništa. Samo strašna sjećanja koja poput demona izviru iz zakutaka podsvijesti. Mislila sam da ću se ugušiti; gorak okus u ustima, silna mučnina i stezanje u prsima. Stravičan osjećaj koji se još više pojačao kad sam pored kamiona ugledala i osobni automobil koji se isprva nije vidio jer je sive boje. Postao je vidljiv tek kad se slegnula prosuta zemlja.
Rasplakala sam se. Gledala ljude koji su pritrčali da vide koliko je ljudi u automobilu i može li vozač kamiona izaći iz smrvljene kabine. Gledala kolegicu s posla koja je nazvala hitnu. Gledala sve to i u glavi imala ponovnu projekciju svog filma, bez načina da ga zaustavim. Shvatila da je puka sreća što je jedno vozilo skretalo sa glavne ceste, pa smo morali usporiti. Inače bi kamion pokosio i nas.

Veliki je petak. Dan muke i smrti Gospodnje. Mene je, po tko zna koji put, podsjetio koliko zahvalna trebam biti na životu koji mi je ponovo dan. Na bljeskovima radosti i ljepote kojoj će jednom doći kraj. Ali ne još.
Ima još puno toga što moram napraviti, izgleda.



( Michelangelova Pieta, najveća bol koja postoji )

18

četvrtak

travanj

2019

Kuglaj me / se nježno

Nikad nisam kužila kuglanje. Ono, koji ti je gušt bauljat po onoj sklizavoći od parketa, pa ko glumit duboku koncentraciju da bi se zaletio i bacio kuglu tešku ko padavica i srušio neke tamo čunjeve?

Pa se u teškom koncentriranju i bacanju dešava svašta - kugla upada u one nekakve kanale koji služe svemu al ne da kugla poruši čunjeve, pa ljudi padaju ko pokošeni jer pretpostavljaju da su dosta fletni ( a ispadne da nisu ), ma svašta tu bude.
Jedna od najdirljivijih, istinitih priča koju znam o kuglanju je sljedeća. Naime, osobno poznajem tipa koji je išo na kuglanje zbog ekipe. Znate ono - dobra zafrkancija, malo se pokugla, malo pozajebava, nešta više popije i prođe večer. Opremu za kuglanje nosio je najčešće u većoj najlonkesi - šlape, donji dio trenirke i tak te potrepštine. Mislim, torba mu nije trebala, pa nije putovo na svjetsko prvenstvo u kuglanju. I desi se jedne zgode da se ekipa malo žešće zaigrala nakon kuglanja, nakon čega je vidno polje bilo poprilično zamućeno a osjetilne funkcije malo sužene. O tome da je sjećanje na sve šta se događalo neću ni pričat. I stigo čovjek doma, uredno sportsku opremu objesio na vješalicu u hodniku i odševrljo spavat. Zaspo vjerojatno još dok se pokrivo, umoran od sportskih i inih aktivnosti.
Ujutro se probudio, malo težeg toka svijesti, i dok se spremo radit ulazi njegova ispaćena roditeljica prokušanih vrlina ( ona nije kuglala, pa je bila odmorna za podranit u vrt recimo ) i pita ga onak usput:
- Daj mi reci šta kog boga rade one ručke na vješalici?
- Koje ručke? - pita on, još vidno nerazbuđen.
- Pa to ja tebe pitam, ajde vidi u hodnik.
Tu će on polusvečanim korakom u hodnik ustanovit o kakvim ručkama se radi. Kad na vješalici stvarno ručke, i to od najlonkese. One iste u kojoj je odnio sportsku opremu za kuglanje, pa je nesvečanim korakom donio kući al samo u vidu ručki od spomenute najlonkese. Sportska oprema je putem netragom nestala i nikad više nije pronađena. Al on je, poštivajući pravila kuće, uredno objesio ručke na vješalicu i otišo u svoj krevet.
Sa kuglanjem je nastavio, al je ubuduće nastojo da ga se nakon žešćeg zaigravanja na kuglani prebaci autom doma, čisto da ne vješa ručke i zrak između njih na vješalicu u hodniku.

Vidim danas da se i gradonačelnik naše metropole malo bavio kuglanjem. Naime, ima neka akcija - ne bi vjerovali, zove se "Kuglom protiv pušenja" - pa je on prigodno sudjelovo i nasto je šouprogram. Trebo je kuglom pogodit kutiju od cigareta složenu na stazi. Prvo bacanje - kugla odlazi u neželjenom smjeru zvanom onaj jebeni kanal koji ne služi gađanju. Drugo bacanje - već viđeno u prvom pokušaju, samo sad kugla odlazi na drugu stranu. I konačno treće bacanje - nakon izbačaja kugle on se strmopizdi na koljena ničim izazvan i ustaje s poda dok kugla ruši simbolično složenu kutiju na kojoj piše "cigarete".
Šta to treba značit, pitam ja vas? Da nepušači nisu u stanju kuglat, eto šta.

Da je bilo dat kuglu u ruke nekom ko nije zapalio dva - tri sata, taj bi kuglom srušio ne kutiju na kojoj piše "cigarete" nego pola kuglane samo da cirkus bude gotov i da može izać van zapalit ko čovjek i uživat u kašlju koji se javlja jer se pluća raduju nikotinu koji do njih dopire nakon trosatne pauze. Već se vidim kak rušim sve šta se od mne traži da srušim, samo da se dočepam cigarete.
Nije to sport za mene.

17

srijeda

travanj

2019

Hešteg samotrpaj

Ove sam godine skroz podbacila. Al totalno.

Naime, sutra je već četvrtak, a ja još nisam ni složila šta sve trebam kupit. Dobro, to i nije tak trašno, ionak uvijek cedulja ostane na stolu pa kad dođem doma iz potjere po dućanima onda usporedim kupljeno s onim šta piše na cedulji i uglavnom nema al nikakve veze jedno s drugim, ko da je neko drugi piso a ja kupovala.
Ono šta sigurno znam je da moram utanačit ono najvažnije, a to je termin kuvanja šunke. Lako za sve drugo, šunka je na prvom mjestu. Znači kad utanačim tajming za šunku, onda tome prilagođavam sve ostalo. Jer ak tu podbacim - džabe sve drugo.
Ostala sam zblanuta spoznajom da ove godine nisam ostavljala ljuske od luka za farbat pisanice. A one su mi najljepše, ne volim one naglocrvene i otrovno zelene i turboplave koje izgledaju ko da su žive u košari. A kad smo već kod pisanica, danas kak god znam i umijem moram pronać košaricu sa sačuvanim prekrasnim voskom ukrašavanim pisanicama koju sam prošle godine tražila i nisam je uspjela nać al nigdje ( pripisala sam to traumi glave usljed prometne ). Isto tako moram pronać onih par stolnjaka sa zečevima i jajima, nek se vidi da se ima i tih dezena za stavljat na stol.

Nadalje, sve će bit ok kad se uspijem u nekom od trgovačkih centara probit do svega šta mi treba. A treba mi sve. Već sam rekla da još nisam složila cedulju. Nadam se da ću se ove godine sjetit grincajga za juhu, prošle godine sam stavila meso da se kuha i onda skužila da me grincajg čeka u kateceu na polici. Zadnji sam ispred nosa lapila nekoj ženi; da pogled može ubit ostala bi ležeć u predblagdanskoj dućanskoj gužvi, ne bi ovo sad pisala.
Uglavnom, last minit šoping uključuje čak i jebena jaja koja idu uz šunku, pa onda još malo kruha, pa kompot od ananasa jer meni paše iza slanog, pa možda koja vrećica čipsa il kokica za uz teve ( možda opet bude "Quo vadis", uvijek ogladnim dok to gledam ).
Kolači me uopće ne uzbuđuju, to ionak slabo jedem pa ću il nešta smrljat il ko prava milejdi kupit nešta gotovo, ako nekom baš padne na pamet jest slatko. Mene ionak najviše zanima šunka i punjena jaja i mladi luk. Pa tak jedno pet - šest puta tokom dana, dok mi ne dođe slabo od jela.

O akciji čišćenja namjerno neću pisat, jer je moj napis o božićnom čišćenju viralno ukraden valjda četrnajsttisućaosamstopedesetdva puta, pa se ne želim izlagat riziku da i uskršnje čišćenje krene istim tokom. Pa znate da bi sve trebalo očistit i da vam to ne kažem. I tu možda neznatno zaostajem, stalno me nešta prekida i onda kad krenem nastavit obično ne nastavim tamo gdje sam stala pa u tom napreskokce zapravo se uopće ne vidi da sam nešta korisno napravila.

Ko što rekoh - najbitnija je šunka. Termička obrada šunke od krucijalnog je značaja. Stolnjaci, pisanice, obrisana prašina i te trice izgube na značenju čim se sjetim šunke. Biće hešteg samotrpajdoktinepozli.
Znači listu šta sve trebam ne moram ni pisat. Eto jednog posla manje.



( photo by Medium )

16

utorak

travanj

2019

O vodi

Nikada nisam mogla shvatiti laž. Valjda zato što sam oduvijek govorila ono što osjećam, što mislim i što želim. Naprosto nisam znala drugačije.

Upravo zbog te moje iskrenosti uvijek me iznova znala zateći nespremnu tuđa neiskrenost. Slatkorječivost koja počiva na glinenim nogama i uruši se poput kule od pijeska. Laž koja se otkrije onda kada joj se najmanje nadaš i ostavi te zapanjenu i povrijeđenu.
Najmanja je briga laž koju izgovaraju oni površni poznanici. Nju probaviš poput loše skuhanog jela; možda malo nelagode i prođe. Ali laž koju ti priušti netko do koga ti je stalo zapravo je vrlo bolna. Pitaš se čime zaslužuješ tako nešto, pokušavaš shvatiti razloge i nastojiš se prilagoditi novonastaloj situaciji. Kao kad sjediš u mraku i iznenada svjetlost ispuni prostor. Postaneš svjestan da je sve ono što si mislio da znaš o nekome zapravo tlapnja. Tvoja projekcija nečega što vrlo vjerojatno ni ne postoji osim u tvojoj irealno postavljenoj stvarnosti.
Gorak je okus tuđe laži, i prilično bolan. Koliko god se trudiš ubijediti samog sebe da to uopće nije bitno i da ne vrijedi jednog trenutka tvog vremena - vrlo je teško izaći kao pobjednik. Treba proći puno vremena da se izgubi gorčina.

Nisu me previše lagali oni do kojih mi je bilo stalo. Desilo se svega nekoliko puta, ali moram priznati da me vraški zabolilo. I svaki sam put poželjela biti voda, pa makar i ovakva malena kaskada. Voda odnosi, voda ispire, voda pročišćava, kako tijelo tako i dušu.
Zažmiriš i ćutiš snagu studenvode koja svojom čistoćom i bistrinom odnosi povrijeđenost daleko od tvojih misli. Odnosi tugu i žal zbog doživljenog. Prelijeva se preko ožiljka i ispire krhotine koje razdiru.

Voda je vrlo moćna.



( moje zen mjesto u divljini :) )

15

ponedjeljak

travanj

2019

Kad se ja sad razjačam...

Idem doma s posla i svratim se u ljekarnu, kadli na snazi besplatno mjerenje vitamina i minerala. Oćete izmjerit? Da oću izmjerit, neg šta ću, čisto da vidim jel uopće posjedujem te tvari u organizmu.

Skidaj jaknu, sjedaj i primi u ruku nekakav komad metala. Žena malo prisloni drugi komad metala na čelo, na obraz, na bradu, pa malo na vrat i dekolte, pa na trbuh...i ispričala mi više neg šta bi mi doktor reko da mu donesem kofer kojekakvih nalaza koje bi trebala vadit idućih osam godina. Pita me jel imam problema sa kralježnicom i vrtoglavicom i grčevima u nogama, i sa kakvim se stresom borim. I da zašto ne pijem više tekućine. A ja držim tu skalameriju u rukama i mislim si - pa otkud sve znaš, jebote?
Dakle da skratim - fali mi be vitamina i magnezija. Karotenoida, omega masnih kiselina, kalcija, cinka, kroma, koenzima q10 i vitamina d3 imam kolko mi srce poželi. Ja sva sretna šta sam zdrava ko aligator brže kupim magnezij, šta ću kad mi fali pa ću ga prisilnom metodom unosit u tijelo. A be kompleks imam doma, pa ću i to pit.
Stigla u svoju rezidenciju, stavila grijat juhu i udri u potragu za be kompleksom. Ima andola, kafetina, prašaka za spavanje, prašaka za bolove, ima svega al be kompleksa nema. A mora ga bit jer sam popila par komada i ostatak osto eto da stoji na polici i kupi prašinu. Pa jedva nađem kutiju i slavodobitno s njom na stol, nema majci više labavo; svaki dan deknut po jednu, za tri mjeseca ću imat be vitamina na izvoz.
Jer kad proguglam namirnice u kojima ima be vitamina pa vidim jetricu - pa mrak mi padne na oči. Kućeš mi to gurat pod nos, sve mi slabo dolazi od slike a kamoli da je moram ić nedajbože jest. Ajde banane, jaja, zeleno lisnato povrće, grožđice - to sve ide. Al jetrica ni pod razno.
Pa se sjetim da ima u frižideru i cijela brokula; fletno s njom u vodu nek se kuva da i to pojedem večeras. Između ostalog ima puno ce vitamina i magnezija.

Znači ova euforija bi me trebala držat dva - tri dana. Bilo bi idealno da me drži stalno, al onda bi na iduće besplatnom mjerenju vitamina i minerala ženi eksplodiro uređaj i raznijelo bi sve u krugu tri do četri metra od količine mojih rođenih vitamina i minerala. Il da se stalno kljukam zdravijom hranom i be vitaminima i magnezijem pa da ni ne moram ić ništa mjerit, samo važno kažem - fala, neću mjerit, zdravlje iz maj midl nejm.
Pa jel se ne vidi?



( photo - Pamper.My )

14

nedjelja

travanj

2019

I sad ti plovi...

Prije ravno stosedam godina navodno nepotopivi brod je dekno u ledenjak i pokazalo se da je još kako potopiv.

Sve šta uglavnom znamo o Titaniku znamo iz filma Jamesa Camerona. Ono šta vidite u filmu vjerna je replika onog šta je potonulo sa brodom - namještaj, porculan, pojasevi za spašavanje, ligeštuli...sve je napravljeno ko vjerna replika onog šta se nalazilo na brodu. Ljubavna priča koja je isprepletena sa isplovljavanjem i potonućem - to je nešta sasvim drugo. Cura iz nekad bogate familije koja je na rubu bankrota i mater je tjera da se uda za trulog bogataša e da bi spasila familiju. Pa na Titaniku upozna zajebanta koji je sliko po Parizu i ludo se zatelebaju...ma neću uopće pisat sadržaj, odma se najadim. Sva sreća pa mi se potrgo video plejer, kod mene se DiCaprio smrzno držeć se za vrata od ormara ( na čemu li je ona ležala, ne sjećam se više ) jedno pedesetšest puta. Kad god sam išla peglat il bila malo sjebana, ubacim "Titanik" i tri sata i kusura peglam i stravim se, božemesačuvaj.
Ono šta me baš zabezeknulo je da sad postoji opcija da platiš sto somova dolara, i spuste te podmornicom na dubinu od - pazi sad - tritisućesedamstoosamdesetčetri metra da vidiš olupinu Titanika. Ostala sam začuđena ko začuđeni svatovi. Pa da imam sto somova dolara ne bi mi palo na pamet sjest u podmornicu ( točnije podmorničicu, jer u nju stane četvero putnika plus ušminkani vozač podmornice ) i spuštat se u crnilo oceana da bi vidjela olupinu nečeg šta je u dubine povuklo tisućupetsto ljudi. Jebate, jedva na Kupi malo proplivam ( a i to onak ofrlje, tek tolko da ne stojim u vodi ko čaplja ), a da bi me spustilo na tu dubinu da ko nešta gledam. Sigurno bi me dolje dočeko orkestar i postavljen stol za romantičnu večeru, naravno sa menijem za prvu klasu identičnim ko onu noć kad je sve ošlo kvragu, znači teleća juha, file minjon, kuvani losos sa krastavcima, janjetina s umakom od metvice, ladne šparoge i pašteta od guščje jetre; za desert breskve u nekakvom fensišmensi želeu i waldorfski puding. Ne znam samo kak bi baratala beštekom na toj dubini.

Al pustimo sad to, ionak nemam sto somova. Za manje od mjesec dana ja trebam ić brodom na Kornate. Računam da sa sobom ne nosim ništa robe, samo kojekakva pomoćna sredstva za spašavanje - znači barem nekakav čamac na napuhavanje, šlauf, onaj prsluk za djecu kad uče plivat, peraje, ronjalicu i te stvari. Jel trebam spomenut da na brod ulazim nakon šta popijem tri normabela, znači unose me ko tabure i bude kad cijela epizoda sa ukrcajem i razgledanjem i iskrcajem završi. Jer drugačije ne znam kak bi trebala funkcionirat; bolje da prespavam tu cijelu salauku neg da vrištim i uznemiravam one koji uživaju u pogledu na morske dubine.

Kad bolje razmislim, krećem danas sa normabelima, da me zbetonira skroz do dana polaska. Doću na brod ko Bare na Porin - preparirana i ladna ko špricer. Ja drugog načina ne vidim.



( pa ja kad ovo vidim slabo mi dođe )

13

subota

travanj

2019

Šta sve ljudi ne običavaju...

Danas sam zapravo htjela pisat o tome šta sve ljudi kojekuda jedu za Uskrs. Htjela vidjet jel i drugdje mlate po šunki i hrenu i mladom luku i rotkvicama. Pa sam poduzela neke korake ( da ne kažem kopala po bespućima interneta ) da bi se prosvijetlila, al slabo sam pronašla šta jedu. Našla nešta o uskršnjim običajima diljem Europe.

Neki su poprilično čudni. Recimo u Irskoj zakapaju haringe da označe kraj korizmenog posta i početak pretrpavanja hranom. Pa jel moraš haringe zakapat, zaboga; imaš kalendar pa vidiš datum pa valjda znaš koji je dan i jel možeš krenut sa jelom il ne. Još se i sa lopatom i krampicom borit umjesto da jedeš ko sav normalan svijet.
U Škotskoj po brdima pale velike vatre. To je isto baš zgodno, naročito ak puše pa se lomača izmakne kontroli; dok se dokoturaju vatrogasci ( koji vjerojatno isto sjede za stolom i pojačavaju režim ishrane ) ode cijelo brdo, ak ne i dva. Ni to mi se baš ne sviđa - te traži hepokocke, te suvlje grančice za potpalit, pa deblje za pojačat vatru...čista fizikalija. Pa bolje se kvrcat pisanicama i prejedat, ko sav normalan svijet.
U Finskoj se ljudi međusobno udaraju po leđima svežnjem brezovih grančica, a djeca izlaze na ulice pa lupaju i larmaju svim raspoloživim sredstvima, ko da najave kraj korizmenoj tišini. Ovo s lupanjem grančicama je zapravo ko sauna, jedino nije kipuće ko u paklu, a djeca - jedva dočekaju stvarat nered i buku, šta reći.
U Švedskoj je glavna uskršnja boja žuta, pa pisanice ne donosi zec neg pilići ( pa dobro jel ja sad moram pisat i o tome da kokoši nose jaja, zec je samo paravan da bi se djeci uručilo neke slatkiše; kud i piliće trpaju u sve to? ). Dalje, Šveđani ukrašavaju domove brezovim grančicama i ukrasima od perja.
U Poljskoj nastoje sačuvat običaj polijevanja vodom. To mora bit prekrasno; ideš ulicom pa te kroz nečiji prozor sastavi lavor vode, još ako je mrzla...pa da uđeš unutra i istučeš ga lavorom i usput slupaš pisanice, čisto da vidi s kim ima posla.
U Australiji zaručnici na Uskrs odlaze na obližnji potok il rijeku kako bi zagrabili tekuću vodu i sačuvali je do dana vjenčanja, e da bi se njome međusobno poškropili za sreću u braku. Kak je to slatkičko, naročito ak se oduži razdoblje od zaruka do vjenčanja pa voda malo bude...pa recimo ustajala. Kud ćeš ljepše neg da te iz flaše polije žabokrečina po vjenčanici jer ste čekali šest godina da se vjenčate.
A u Grčkoj kuvaju juhu od janjećih iznutrica. Duša mi je bila u nosu kad sam pročitala, ja na sam spomen bilo čijih iznutrica dobijem akutni napad slaboće. Jebiga, tražim uskršnje jelovnike, ništa pametno nemrem nać, i onda mi ko jedino jelo sa nečijeg uskršnjeg menija bude ponuđena juha od iznutrica.

Zato se najbolje držat šunke iz kotla, hrena i mladog luka. Pofarbat jaja u ljuski od luka. Pa malo kolača ( pet - šest vrsta, tek za pod zub ). Pa sok koji pršće da podeblja proces varenja.
I ležat dok se sve ne slegne. Kakve brezove grančice i paljenje vatre i potjera za vodom iz potoka. I anakonde leže kad se najedu, jer to pogoduje bržem i boljem varenju. A količina hrane koja se kod nas pojede u prazničnim prigodama ekvivalentna je količini koju poždere vrlo gladna anakonda. Znači - trpaj pa brže lezi. Vantjelesno iskustvo.



( photo by List Međimurje, tako bar piše )

12

petak

travanj

2019

Cijepanje kišobrana na atome

Nisam sigurna koliki je točan broj kišobrana koje sam uspjela potrgat ( one koje sam posijala kojekuda po autobusima i tramvajima neću ni spominjat, ti se ne računaju ), al ovo šta se dešavalo jutros zapravo je prestrašno.

Dakle krećem na posao, vani serucka kiša, i uzimam svoj poglomazni kišobran sa motivima Pariza i divnih cvjetnih aranžmana ( zato sam ga i kupila, jer je proziran pa mogu gledat kud će bubnut grom ako grmi dok sam vani ). Otvaram ga i skužim da je jedna žica malo izvitoperena, al može se normalno otvorit i zatvorit pa računam da neće bit nepredviđenih situacija. U tom uvjerenju dolazim do susjedine ograde, gdje zapravo počinje kataklizma.
Jer susjeda ima ružu koja nije baš obrezana po peesu pa se komforno može zapet svačimnečim ak ne gledaš, a ja sam recimo zapela kišobranom. I prvo me malo curikne unazad ( mislim gdje me neće curiknut, zapela plastika u trnje, halo ) pa se čuje onak zvuk – ja bi rekla nekakvog drapanja, bušenja, čega li već. Tu ja pogledam unazad, vidim da je kišobrelo ovlaš zapelo, pa ću ja ko svaka dobra Trnoružica potegnut prema naprijed da vratim kišobrelo u pravilnu putanju sukladnu mom radijusu kretanja. Kad iskočiše još dvije žice. Sad kišobran već izgleda ko da ga je neka centrifuga gadno potrgala pa mi ga stavilo u ruke. Al šta da radim, kiša i dalje serucka pa moram nosit to šta mi je raspoloživo.
Dođem do dućana i jedva ga uspijem zatvorit; tu je već deformacija vrlo vidljiva, al i dalje se ja hrabro nosim sa posljedicama trnoboja. Kupujem šta mi treba, trpam u torbu i izlazim van. Otvaram kišobran, iskočiše još dvije žice. Sad je to već opće rasulo, al i dalje ga nosim, ne obaziruć se na ljude koji me ispod oka pogledavaju jer iznad glave nosim nešta ful neprepoznatljivo.
Dolazim na posao. Zatvaram kišobran, iskočiše još dvije žice. Zafrkavamo se da bi možda dečki iz održavanja mogli osposobit kišni glavopokrivač. Dolazi još jedna kolegica i pita da čemu se smijemo. Ja uzimam kišobran da joj pokažem šta vidila nije, i ispadaju sve žice van na beton; meni u ruci ostaje štap i sparušena plastika sa deformiranim slikama Pariza i jebenog cvijeća. Nastaje urnebes. Ja kupim žice i sfafuljam ih oko štapa, pa ću potegnut onu plastiku kojom se kišobran omota da ne strši na sve strane. I ona puca. Znači – totalno ranojutarnje rasulo uporabnog predmeta koji se raspo gotovo na atome.

Uostalom, evo vam fotka pa pogledajte. Ovo je za rubriku „Vjerovali ili ne“.
Jedino ne znam bil se štap dao preuredit za selfi štap. Ono, kakav niko nema.

11

četvrtak

travanj

2019

Priča o kosi...da se nikad ne zaboravi

Po zanimanju je bio brijač, frizer, kako hoćete. Zahvaljujući tome preživio je Auschwitz.

Nakon oslobođenja mjesta strašne, nezamislive ljudske patnje odselio je u Izrael, gdje je otvorio brijačnicu. U njoj su i snimali razgovor s njim. Moram priznati da je to nešto najpotresnije što sam vidjela i čula u svome životu.
Kada je stigao u logor smrti i kada je rekao da je po zanimanju brijač, odmah su ga odvojili na stranu onih koji će živjeti. Ubrzo je saznao i zašto. On je svoje sunarodnjake šišao prije ulaska u plinske komore. Prvih nekoliko dana mislio je da je zbilja riječ o svojevrsnom sprečavanju pojave ušiju, ali je ubrzo uvidio čemu svjedoči. Njegovo su lice i dodire ruku toliki ponijeli sa sobom u strašnu smrt i vječnost.
Jednoga je dana vlakom stigla čitava njegova obitelj. Svi su odabrani za kolonu koja je išla ravno u komoru. Nije mogao učiniti baš ništa da ih spasi; jedino što je mogao bilo je umiriti ih onako prestravljene, da u smrt pođu smireni. Govorio im je da se ništa ne boje, da ih moraju ošišati zbog ušiju i kojekakvih kožnih bolesti.
Čovjek priča šišajući neku svoju stalnu mušteriju u Tel Avivu; vani je sunčan dan, ulica vrvi ljudima i puna je života. I govori o najstrašnijim trenucima koje je mogao doživjeti. Kaže da mu je bilo najstrašnije kada je morao ošišati svoju sestru, jer je imala prekrasnu dugu kosu spletenu u pletenicu. Kaže da je mislio kako će mu se srce slomiti od tuge kada su škare u njegovim rukama odsjekle njenu pletenicu. Umirivao ju je i tješio. Govori kako ni dan danas ne zna otkud je našao toliku snagu da se ne slomi i da ne vrišti na sav glas od bola. Znao je kuda idu, a ponašao se kao da se ništa neće desiti; samo da odu smireni u smrt koja ih je čekala iza zatvaranja vrata.
U Auschwitzu je pronađeno 7700 kg ljudske kose. Stravična brojka koja govori o stravičnom zlu koje se desilo u srcu Europe.

Stigavši kući poslije posla upalila sam tv i ugledala strašne slike koje su izašle u svijet nakon oslobođenja logora smrti Buchenwald, koji je oslobođen na današnji dan 1945. godine. Podsjetilo me to na ovu prestrašnu, prebolnu priču nakon koje dugo nisam mogla normalno zaspati.
Znate što ću vam reći? Svako zlo na kraju bude uništeno. Ne može nitko okaljati ruke ili um potpuno nevinim žrtvama i proći nekažnjeno. Zlo prije ili kasnije nestane sa lica zemlje. Upitno je samo kako se uopće može dogoditi da zlo u takvim stravičnim razmjerima prvo pohara sve oko sebe, a onda nestane.
Nitko od nas nije mogao rođenjem odabrati svoj spol, rasu, vjersku ili nacionalnu pripadnost. Želim živjeti u svijetu u kojem će konačno, jednom i zauvijek, ljudi shvatiti koliko malo treba da bi živjeli životom dostojnim čovjeka, uvažavajući pritom sve one koje se od njih razlikuju. Nije uopće teško. Samo treba u svakom drugom ljudskom biću gledati svoj odraz.

10

srijeda

travanj

2019

O ljubavi

Jutros ispijam zadnje gutljaje kave prije polaska na posao, i dok čekam tih nekoliko minuta da zaključam vrata i krenem listam po Facebooku objave svojih prijatelja.

Pred mojim se očima otvara nešto najljepše što sam pročitala u posljednje vrijeme. Sanja Domenuš objavila je upravo ove stihove:

Ljubav

rano je shvatio da je najsretniji samo s njom
volio ju je davno prije nego su se sreli
u nju bi se zaljubio čak i da je bio slijep
njen izgled mu nije bio bitan
ona je oživljavala stabla i puštala ih da rastu
trebao joj je taj san,o drveću koje raste
trebalo joj je vrijeme
zapetljano u neostvareno klupko snova
koje je željela u tišini odmatati
zamijenio bi sve svoje gradove
za jedan njen zaljubljeni pogled
ali tu nije ništa mogao učiniti
izgarao je za njom,a ona se bojala
da njegov plamen ne zapali njezino drveće
tjerala ga od sebe,mahala krilima po njegovom nebu
rekla mu je što to sve vrijedi kad će umrijeti i nestati
on je rekao da želi pokušati
jer nema što izgubiti,osim nje
pomislio je,samo da je mogla pogledati u njegovo
srce
vidjela bi ljubav koja vrti svijet oko sebe
vidjela bi u njegovom srcu svoj plamteći lik

Pročitala sam je jednom, pa još jednom, pa je čitala hodajući polagano pod olovnim jutarnjim nebom, pa je čitala vozeći se na posao. Ne znam što sam prepoznala u njenim riječima da me tako dirnulo, ali znam da me nagnalo da ja napišem ovo:

Njena strana ljubavi

možda je prekasno shvatila da bez njega uopće nije sretna
voljela ga je davno prije nego su se sreli
promatrala ga je krišom kroz krošnje stabala
koja su ozdravljala pod njenom krhkom rukom
nikad se nije usudila odmotati neostvareno klupko snova
zapravo je mrzila sve njegove gradove
čeznući za zvukom poznatih koraka
koji zastaju pod njenim stablima
izgarala je za njim, ali se užasavala plamena
koji bi ih oboje progutao poput vatrene stihije
rekla mu je da se ne usuđuje udisati njegov dah
nije mu rekla da iza sklopljenih očiju
svaku noć dodiruje njegovo lice
pomislila je, kad bi samo mogao pogledati u njeno srce
vidio bi ljubav beskrajnu poput neba
vidio bi u njenom srcu jedino svoj odraz
i ništa više

O ljubavi je toliko toga rečeno. Meni je Sanja svojim stihovima uljepšala ne samo ovo jutro; ponukane njenim stihovima i moje su riječi slavile ljubav, moćnu i nezaustavljivu energiju koja na ovaj ili onaj način uvijek pronađe put, tamo gdje ga treba pronaći.



( photo by photobucket, kao što je vidljivo )

09

utorak

travanj

2019

Prvooptužena

Prije izvjesnog broja godina, u sam smiraj subotnjeg dana doševrlja do mene jedna od mojih najboljih frendica na ganc novom, prekrasnom biciklu. Muž joj kupio za već neku tamo prigodu, nije sad ni bitno za stravu koju trebam ispričat.

Nakon kraćeg divljenja međunožnom prometalu parkiralo se već spomenuto prometalo u dvorište, i ušle u kuću popit kavu i pretresat smisao života. Obzirom da je smisao života vrlo širok pojam prilično smo se i zadržale. Tu je počela i Eurovizija, pa se još natezale oko toga da šta ne bi otišle nekud na neku cugu il malo proplesat. Ona nije bila od akcije, ko neće jer nije dogovorila ništa doma, a i na biciklu je pa da se ne mora vraćat u neko doba k meni po bicikl.
Krenuće ona doma, mi u dvorište...bicikla nema. Pojelo ga dok smo mi elaborirale. U šoku ona, u šoku ja. Pa se sve navirujemo po dvorištu ko da su mu narasle noge pa se preselio nekud, ničim izazvan. Tijekom očevida došle smo do zaključka da je neko moro vidjet da ostavlja bicikl u dvorištu, pa nakon nekog vremena ležerno ušo unutra i dok smo mi raspredale i komentirale oprave od pjevačica odvezo se u nepoznatom pravcu na biciklu za koji se još ni tinta na računu nije osušila.
Otišla doma pješice, šta će drugo. Njeni ostali osupnuti; pa šta, pa kako...a njen pokojni otac ( koji je već bio dosta bolestan ) momentalno konstatiro da sam ja to sve dogovorila, u smislu da sam eto naručila krađu prometala pa ga preprodala jer je bio ispod čekića. Oni na njega, al ne da on za pravo nego ja kriva i šlus.
Da stvar bude još gora, ja iz zajebancije kupim neki upaljač u obliku bicikla i poklonim joj. E pa to kad je vidio dokraja je bio uvjeren da je misterij nestanka bicikla moje maslo.
Da stvar bude još dvaput gora, meni nije rečeno da sam ja glavni osumnjičenik. Pa ja nakon nekog vremena došla k njoj na kavu. Prolazim kroz hodnik, a njen otac sjedi u sobi i gleda teve. Ja sa osmijehom Mona Lize pozdravljam:
- Dobar dan, kako ste?
On mumlja u bradu "dobar dan", gleda me onak ispod oka i ja prolazim dalje prema blagovaoni gdje ćemo sjest. Kad čuješ njega u sobi:
- Pu ( to ko pljuje ) jebotipasmaterlopovsku...
pa još u bradu nešta nerazumljivo.
Ja ostala ko pofurena, upitnici oko glave. Reko - šta ovo treba značit? Kaže ona poluglasno:
- Ma ništa, stari je ubijeđen da si ti maznula moj bicikl. Hoćeš mineralne s kavom?
- Jebeš mineralnu, pa kak mi nisi rekla kojim tijekom idu njegove misli? Jesi ti normalna?
- Ma stalno mu govorimo da ti nemaš veze s tim, ne brini ništa.
Pa dobro da me nije pogodio nečim iz sobe, tabureom il tanjurom s keksima. Ja ko Generalić ulazim raskešena, a on u meni vidi Kalamiti Džejn koja je riješila bicikl u roku odma, čim ga se uvezlo u moje dvorište.

Bogme sam pričekala dok nije večero i lego spavat pa sam tek onda išla kući. Čisto da ne moram reć laku noć, ko zna šta bi čula za odzdrav.



( e ja bi recimo ovakav bic sebi kupila; photo by giant.hr )

08

ponedjeljak

travanj

2019

Ono kad odabereš jaku ženu

Prije par godina kad se odvozio glomazni otpad odlučili mi iskrčit takozvani mauzolej, da ne velim sobu koja se ne koristi pa se unutra natovarilo svaštanešta, korišteno zadnji put pri naletu kmetova na Stubicu.

Osvanula nedjelja, krasan sunčan dan, ručalo se i popila se kava, znači visinske pripreme izvršene. Otvorili ogradu i krenula evakuacija mauzoleja. Kad se to krenulo nosit, majko mila... dva polukauča, četri fotelje, četri stolice koje su stajale ako nekad zatrebaju, noge od stola koji je išo uz jebene stolice dok se nije razbilo pripadajuće staklo, tri nahtkasla, dvije prastare karniše, jedan prahistorijski luster, dva stolića ko za kavu pit, neke lajsne ostavljene za ak bi nekad zatrebale, stari ormarić za cipele, dva pokvarena usisavača i produžni kabl koji me skoro ubio. Pa ja nagruvala u vreće još nekih starih firangi i prnja, papira raznih sorti za jedne tačke, kutija od kojekakvih servisa i suđa. Čudo jedno gdje je sve to stalo.
I zadnji će se iz garaže iznest tiš šparet na kojem sam kuhala zimnicu, propalo mu ložište. Taman dečki krenuli da će ga privuć hrpi mebla, kad staje tamić. Muž i žena, nikad veće žene u životu vidjela nisam.
- Dobar dan, jel može malo da preturimo pa ako šta odgovara da vozimo?
Može komforno. E al vide oni šparet.
- Izvinte, jel i onaj šparet za u smeće pa da uzmemo?
Mi se zgledavamo, kažem ja - pa kak ćete ga iznijet preko ove hrpe?
- Ništa ti gospoja ne brini, mi raskrčimo i iznesemo i vratimo nazad.
Ajde pustićemo mi nek se raskrči i iznese i vrati. Ma za tri minute eto prolaza, ona ko grtalica smiče stvari. Lapi peć, on malo samo primio tek tolko da sudjeluje i ode šparet iz dvorišta ko da ga bilo nije.
Kažu moji dečki - bome jaka ti je žena, on veli:
- Pa znam ja da biram. Gospoja (pa glavom prema meni) ni metlu nemož' da digne, jel izlazi ona van ako jako duva?
Ja ko prozvana gospoja uvrijeđeno odmarširam usisavat mauzolej. Usisavam ja, kad odjednom znate onaj osjećaj kad vam se čini da vas neko gleda. Dignem glavu - žena na vratima.
- Izvini gospoja, poslali me mladići, kažu da imaš neko špiglo pa da vidim.
Pokažem ja špiglo, ona prezrivo odmahne rukom:
- Jebeš to, ja mislila da je venecijaner pa da imam za spavaću sobu.
Htjede reć - jel i gondolu trebaš kad je već venecijanski štih u šlafcimeru, al nisam, prevelika je bila, da me ne zavitla kroz prozor u živicu.

Odoše njih dvoje u tamiću, a moji mladići vrište od smijeha. Da kakva sam ja žena kad nemam venecijansko špiglo. Reko sjebana. Pa jel vas pred deset minuta pito čovjek da jel izlazim kad jako duva.
I onda skužimo da su maznuli i metlu; srećom bila je i ona u raspadu. Pa kad je bal...



( peć nije moja, bespuća interneta su u igri)

07

nedjelja

travanj

2019

Hešteg samozdravo

Jel radite na tome da budete zdravi? Barem malo? Ono, nastojite promijenit loše navike?

Ja uglavnom znam šta sve treba radit, al nekako uvijek ispadne da se loše pridržavam savjeta. Evo recimo jedna od prvih stvari je pit barem dvije litre tekućine dnevno. Padam ko gnjila kruška već na prvom savjetu. Naime ja nikad nisam žedna; možda nekad kad je vani baš jako vruće, pa eto onda popijem nešto malo više tekućine. U zadnje vrijeme se silim da čim ustanem iz kreveta popijem prvu čašu vode, dok stavljam vodu za kavu. Više od toga ne smijem jer trebam stić do posla ( odnosno vecea ) suha, a čim pogledam u čašu s vodom mjehur mi je napola pun.
Druga vrlo bitna stvar su prehrambene navike. Tu bi se mogo napisat manji roman, toliko je toga lošeg šta se potrpa u sebe, pogotovo recimo u nekom svatovima; te jedi prvo kod mladenca, pa kod mlade, pa večera od dva - tri slijeda, pa odojak, pa torta, pa gulaš pred jutro. U tom jednom popodnevu i večeri pojedeš za normalnih tri - četri dana. A pretjeruju i stručnjaci za prehranu; prvo trube da je nešta tolko zdravo da ćete samo gledajuć u tu namirnicu bit ko novi, a onda kad je taman počnete jest eto njih sa idejom da ni za boga to jest jer izaziva sve raspoložive dijagnoze.
Vrlo je bitna i tjelesna aktivnost. I tu padam iz prve. Kad da stignem vježbat, kad? Na poslu od osam do četri, pa dva puta tjedno probe zbora, pa dok nešta napišem, pa dok nešta napravim po doma - ode ne dan neg cijeli tjedan. Volim se vozit na biciklu, al i to mi je ukralo iz dvorišta davnih godina i ja od tada kupujem bicikl i još ga nisam kupila, pa da barem malo vrtim pedale tu i tamo kad već nemam vremena za rastezanje na pilatesu il tak nečem. A trebala bi, sjedeći posao plus sjedenje na probi plus sjedenje za kompom - eto meni sjedaćeg problema.
Dalje kažu - izbjegavat stres. Najviše volim taj savjet. Jer stres će se odma prepast kad mu ja kažem - bježi da te oči moje ne vide. Kak izbjeć stres kad si u preši non - stop, šta na poslu šta iz raznoraznih drugih razloga? I zna se, kad si pod stresom ide više cigareta ( vidiš, pušenje nisam spomenula, još jedan problem više ), lošije se spava ( a ja ne spavam normalno već skoro dvije godine, eto me ko zombi ) i sto se čuda dešava jer te melje i ono šta treba i ono šta ne treba.
Ravnoteža duha i tijela je kažu isto jako važna. Ja radim na tome da moj duh i moje tijelo budu u ravnoteži neviđenoj od postanka svijeta; imam neke svoje sisteme kojima punim baterije, pa kroz to punjenje duh i tijelo budu ko švicarski sat. Problem možda nastaje kad me nešta izbaci iz kolosijeka, jer je u takvim situacijama teško zadržat sve konce u rukama i bit dobro izbalansiran.

Ne znam jel stignem još preselit među Hunze. Žive ljudi u brdima Pakistana, i to potegnu do stodvadeset godina. Doista, imaju malo žestok režim - kupaju se u ladnoj vodi, jedu samo ono šta uzgoje, dva do četri mjeseca u godini piju samo sok od sušenih marelica i dnevno prehodaju po dvadeset kilometara po neravnom terenu. I da me prime, sve bi nekako bavila al kupanje u mrzloj vodi i dvadeset kilometara dnevno - neizvedivo. Mislim da bi slučajno pala niz kakvu kozju stazu kad bi im dopizdilo moje jaukanje da jel baš moram ja svaki dan jašit pješice po friškom zraku. ( A i kad bi stigla recimo pisat tamo, na hodajuć valjda po tim brdusinama? )
Tak da ništa od toga da ću potegnut stodvadeset. S tim sam se pomirila.



( fotka - index.hr, volim zeleno )

06

subota

travanj

2019

Prepolovljavanje

Čitam kak je frau Farenhajt objavila na Instagramu fotku onak ležerno malo raskopčana, uz komentar tipa - smanjile se za dva broja od onolkog plesa, prepolovile je te silne probe i koreografija i svaštanešta.

Pa sam se na jedvite jade nakanila pogledat šta se to tak zahtjevno plesalo da je poprsje splasnulo, jer rijetko gledam teve pa sam propustila te zvjezdane trenutke. I naravno odma mi izbacilo rumbu koja je digla puno prašine i svačegnečeg drugog. Zapravo se ne sjećam da sam ikad gledala jašećeležeću rumbu. ( Mislim, nije da sam neki vrhunaravni plesni ekspert, al znam zguglat ljude koji znaju plesat rumbu i to majstorski pa zalijepit ko dokaz. ) Najlakše se drljat po podu pa sjašit pa uzjašit; ples je nešta sasvim drugo. Sad će ljubitelji lika i djela Farenhajtove reć - eto kak laje na ženu. Ma ne lajem, samo mislim da je bolje šta je ispala iz šouprograma, jer da je ostala do kraja - ode sredstvo za rad, mislim poprsje. Kak pjevat bez dekoltea do pupka, ak ne i neznatno dubljeg? Kak uopće pjevat? Ko će slušat glas bez tih prednjestražnjih nuspojava? ( Budimo realni, broj pratitelja dotične na kojekakvim društvenim mrežama ne ide u prilog onom šta ja sad tu ko nešta pišem, naprotiv. Pogotovo su muški pratitelji silno zabrinuti za njenu dobrobit i svekoliko opće stanje njenog organizma, pa kućeš im napisat da jebeni grudnjak više nije osmica neg šestica?! Zapalio se Instagram od poruka podrške i izljeva ljubavi. )
Znači sve vi koje mislite da vam je poprsje premaleno okanite se plesa ovog trena, otopiće vam se prednji kraj ko polarne kape budete li plesale. Ak ste nekom greškom upisale plesni tečaj - odma sad mobitel u ruke i recite da vam se dijete dočepalo mobilnog uređaja dok je bio na punjaču i slučajno stislo broj plesne škole. S druge strane, vi koje kukate da vam je prednji kraj prenaglašen - eto vam recepta. Plesat, plesat i plesat dok se ne raspadnete od plesa, i doćete sa nekakve petice na dvojku ( oću reć, neće vam grudnjak ni trebat, šta će vam grudnjak za dvojku? ).

Pa kad već trkeljam o broju, razmišljam kolko ja debelo kasnim u vremenu da bi došla do broja od dvjestopetnajsthiljada pratitelja. Ja se tu satirem da napišem neki pričuljak, jer druge metode nemam. Naime, sumnjam da bi moje fotke povukle vojsku obožavatelja. Prvo, totalni sam antitalent za držanje prsta u ustima i ćubljenje dok se patim da napravim neki selfi e da bi promijenila profilnu sliku; drugo, prestara sam da bi svaki dan keljila fotke u kojima se prevrćem po krevetu, uz popratni tekst koji je zapravo nebitan; treće, tolko me boli kičma da se jedva okrenem kad legnem; četvrto, nemam osmicu. Znači osuđena sam na pisanje, bez mogućnosti da se radi mene zapali društvena mreža ( osim ako nedajbože dođe do kratkog spoja pa mi pregori komp, al onda neću ni pisat jer mi je teško baš tak dugo tipkat na mobitelu ).
A vi uživajte u ovoj rumbi. Ili u prekrasnom sunčanom smiraju dana. I pazite na poprsje, poučeni gorespomenutim primjerom ( pritom ne mislim na sebe, naravno ). Jer šta ak je to sve istina?

04

četvrtak

travanj

2019

Lamperija uvijek uzvrati udarac

Lamperija uvijek uzvrati udarac. Prije ili kasnije. Naime, za sve u životu dođe vrijeme, pa tako i za kojekakve obračune i inventure koje se naprosto mora obavit jer dalje više ne ide.

Hoćete primjer? Evo jedan koji mi je možda čak i najdraži. Rosa Parks bila je Crnkinja koja je živjela u strašnom vremenu rasne segregacije u Americi. Išla žena kući s posla busom, umorna ko pas, i šta se dešava? Ulazi još jedan bijeli putnik, nema više mjesta za sjest, što znači da se neko od Crnaca mora ustat da bi bijelac sjeo. Nije baš da su sjedala znala ko na njih sjeda, o tome je odlučivao vozač busa. I on tražio od naše Rose da se digne i prepusti svoje mjesto.
Valjda se u tom trenutku sve poklopilo - i njen umor, i segregacija koju je svakodnevno živjela; pretpostavljam da joj je naprosto puko film. Znate onaj osjećaj kad dođete do točke kad vam postane skroz svejedno šta će se desit, znate samo da tako dalje više ne možete i reagirate instinktivno, uglavnom buntovnički. E pa Rosa se odbila ustat i prepustit svoje sjedalo. Došla policija i uhapsila je zbog građanskog neposluha. Drznula se tamo neka Crnkinja usprotivit jer je bila umorna i htjela se sjedećke dovest kući. Platila je ona i globu na sudu, ali je istovremeno pokrenula lavinu događanja. Bojkot prijevoza busom razvuko se na 382 dana, ostalo je povijest. Rosa je kasnije zaradila mirovinu radeći u administraciji afroameričkog kongresmena i ostala zapamćena ko majka modernog pokreta za ljudska prava.

Šta zapravo hoću reći? Sve ima svoje granice. Svi trpimo dok možemo, a onda se desi trenutak da se sve posloži i počnemo se borit za sebe. Zapravo niko drugi neće vodit naše bitke. Mogu vas drugi saslušat, dat vam neki savjet, ali svoje bitke morate dobit sami. Pitanje je samo koliko ste spremni podnosit ono što vas muči. Ali zamislite sjajnog osjećaja kad konačno dignete glavu i kažete - sad je dosta. Već je to strašna pobjeda, a kamoli kad iza tog "sad je dosta" uslijedi i vidljiv rezultat. Kasnije se zapravo pitate - pa šta mi je uopće bilo da ranije nisam stala ( il stao ) na loptu?

Za one jako strpljive il možebitno manje hrabre postoji i rezervno rješenje zvano karma. Ona uglavnom nema milosti prema onima koje sam u jednoj priči nazvala direktorima svemira; kad - tad dođe na naplatu svaki neljudski i ružan postupak.
Na nama je samo odabir hoćemo li prije ili kasnije ko lamperija uzvratit udarac, ili ćemo čekat da jednog divnog dana karma odradi svoj dio posla.


03

srijeda

travanj

2019

Tu ga malo pržim

Čušpajz od kelja me užasavo dok sam bila dijete. Ajme šta ga nisam volila jest; čim vidim u frižideru onu dunklzelenu glavurdu popadne me muka, džabe i faširani šnicli i palačinke koje je mama uvijek znala speć da popuni jelsku ponudu.
Još kad sam dubokoumno izjavila da čemu furi kelj prije kuhanja i ostavi ga da čmrlji u onoj kipućoj vodi jer time ubije sve vitamine i željezo ( učili iz biologije pa se htjela napravit pametna ). Samo je podigla jednu obrvu i rekla:
- Gospodična, ovim ste upravo postigli da ću kuvat kelj svaki tjedan. Šta ti znaš o kelju i o kuvanju, molim te? To se tak kuva i amen. A upravo od danas će se, ko šta sam rekla, kuvat svaki tjedan.
Džabe argumenti da smo to učili na satu biologije; nije uopće bila impresionirana. Sutradan ja stižem iz škole, osjetim vonj kelja još na dvorištu. Mama se sprema za školu i dočekuje me uz frajerski osmijeh govoreći:
- Na peći je čušpajz u kojem je ubijeno sve šta se moglo ubit furenjem, pa izvolte ručat. Daću ti ja ubijanje vitamina i željeza. I to odma ideš grabit, da vidim kako jedeš.

Ovaj recept koji možete vidjet na fotki potječe iz sad već vrlo poznate, a slučajno pronađene kuharice moje frendice Nade. Vrlo je osebujan, naročito kada nepoznata autorica izrijekom napiše - tu ga malo pržim, govoreći o crvenom luku koji dinsta na masti. Smijale smo se tome ko lude; i danas ako razgovaramo o jelu ubacimo - ako je tehnički izvedivo - tu ga malo pržim.
Pa vi koji ste neupućeni u tajne keljne pripreme - evo kak se to radi:

Izrežem kelj i stavim ga u kipuću vodu da kuha. Dok on tu kuha ja dotle u ranjgli pripremim masti, izrežem manje od pola glavice luka, tu ga malo pržim, metnem malo crvene paprike, kelj istresem u šuplju zdjelu bez ispiranja i istresem ga u tu ranjglu, promješam u tome jedan do dva, tri puta i nalijem vode koliko je potrebno, ogulim 2-3 krumpirića, isječem ga u kelj i to sve kuha. Dok to kuha napravim zapršku i u tome još kuha malo i gotovo.
( Znači - poanta je u tu ga malo pržim i da to sve kuha, preko nekoliko puta. Nemre bit jednostavnije. )

02

utorak

travanj

2019

Kud je prolazio, trava više nije rasla

Danas sam se mislila malo bavit kulinarstvom, al onda sam ko usput čula da je na današnji dan rođen Kazanova, pa kad malo bolje razmislim možda je pametnije da ipak njega istresem iz gaća neg da pišem o kelju.

Strašno mi je žao šta nije izmislilo fotoaparat dok je on još hodo crnom zemljom, pa da se može kak treba vidjet to čudo od frajera. Jebiga, rođen je 1725. pa je osto ovjekovječen tek na slikarskim malarijama. Pa kad ga ovak pogledam, nije mi jasno al nikako, čime je on muvo sve te silne žene koje mu se pripisuju. Kad kažem muvo prvenstveno mislim na izgled; ajde vi pogledajte tu njušku, pa ne bi bicikl prislonila na njega. Biće da je govorio ko Ciceron, uz naravno ostale plemenite vještine potrebne da bi se zbarilo ženu, pogotovo u njegovo vrijeme. Znate ono, tad je bila umjetnost uspjet vidjet golu žensku ruku a kamoli se dovest u situaciju da je skine naskroz. Danas je puno jednostavnije, širok je dijapazon vještina kojima su moderni gladijatori ovladali da bi se dočepali žene. Navodno je jedna od najboljih dobra pila i sposobnost da predmet svojih najskrivenijih žlja odvede kud god joj se prohtije, jer mu je tata tajkun. ( Nemojte me sad popljuvat, ja samo teoretiziram jer pojma nemam o tome, davno su prošla vremena kad se meni upucavalo. Ja samo pokušavam dijagnosticirat kog je vraga taj frajer imo da su žene ničice padale pred njim. I ne znam samo jel vodio i pisara sa sobom, da pobroji i popiše sve te žene koje je obrlatio; sumnjam da je on stigo bilježit jer se bavio obrlaćivanjem, pa kud još i evidenciju vodit, halo? )
Kazanova je zapiso, citiram - otklonio sam mogućnost neuspjeha u kategoriju nemogućega. Pa sve čitam i ne vjerujem. To se zove samouvjerenost, kad znaš unaprijed da joj se drmusaju koljena pod onom glomaznom opravetinom jer si je samo pogledo; šta će tek bit kad je oboriš u grmlju, iskočiće Zemlja iz svoje osi i pomaknuće se polarne kape na jebenom globusu?
Uglavnom bavio je on sve u šesnajst, ak je vjerovat njegovim zapisima i suvremenicima.
Al sigurna sam da ne znate ko ga šije po broju oborenih žena, i to debelo. Pazite ovo - drug Kastro je prema nekim izvorima navodno smuvo tridesetpethiljada žena tijekom četrdeset godina. Ostala sam osupnuta; njega tek ne vidim ko multipraktik zavodnika. Pa još kad počne pričat, mila majko...njegov najkraći govor je možda dvosatni, i to kad mu se ne da razgovarat s nikim.

A možda ja imam problem sa vidnim poljem i kognitivnim sposobnostima? Možda ja uopće nisam svjesna svoje nesvijesti, dok frajere takvog renomea i kalibra doživljavam manje od asparagusa u tegli?
Sad sam malo i zabrinuta.



( eto se uvjerite sami - frajer samo takav )

01

ponedjeljak

travanj

2019

Taši, s ljubavlju

Ovo je prvi tvoj rođendan u kojem gledaš stablo svoje drage starice u onostranoj, plavetnoj dimenziji.

Nekako ipak osjećam potrebu da stavim fotku njenog umornog ranjenog tijela, koje je svejedno pronašlo snagu da na samom vrhu krošnje procvjeta snježnobijelim cvjetovima, kojih je nekad bilo puno više. Prišla sam joj vrlo blizu, uhvativši tako i njen nježni slabašni cvat, i cvat voćke koja je odjenula prekrasnu bijelu cvjetnu haljinu kakvu je nekad nosila i naša starica. Vidi se i suncem protkano, prekrasno plavo nebo iznad naše ulice.
Tužna sam jer ti nećeš zagrliti svojim zvonkim smijehom moju čestitku. Tužna sam jer nećeš danas zagrliti svoje najdraže onako kako bi učinila da si još uvijek tijelom ovdje. Tužna sam jer te ne mogu nazvati i nasmijati te, kao nekad.
Isto sam tako bolno svjesna činjenice da si naprosto morala zaspati. Toliko je bola istrpjelo tvoje tijelo da je naprosto vapilo za snom iz kojeg nema povratka. Zato snivaj u vječnosti, mila. Teško je onima koji su ostali iza tebe, ali sam nekako sigurna da negdje u plavetnilu svijetliš jednako kao što si za života svijetlila svojom snagom i ljepotom i osmijehom. Sigurna sam i da tvoj san nije kraj, tek odmor ratnice koja je morala potražiti snagu van nama vidljivog svijeta.

Zato ipak stavljam našu staricu i pišem čestitku tebi koja ćeš me jednom, kada za to dođe vrijeme, dočekati u plavom snu iz kojeg se ni ja neću probuditi.
Nosim te u svojim mislima i srcu, danas možda malo više nego ostalim danima.
Mirno snivaj, Tašo.





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.