16

utorak

travanj

2019

O vodi

Nikada nisam mogla shvatiti laž. Valjda zato što sam oduvijek govorila ono što osjećam, što mislim i što želim. Naprosto nisam znala drugačije.

Upravo zbog te moje iskrenosti uvijek me iznova znala zateći nespremnu tuđa neiskrenost. Slatkorječivost koja počiva na glinenim nogama i uruši se poput kule od pijeska. Laž koja se otkrije onda kada joj se najmanje nadaš i ostavi te zapanjenu i povrijeđenu.
Najmanja je briga laž koju izgovaraju oni površni poznanici. Nju probaviš poput loše skuhanog jela; možda malo nelagode i prođe. Ali laž koju ti priušti netko do koga ti je stalo zapravo je vrlo bolna. Pitaš se čime zaslužuješ tako nešto, pokušavaš shvatiti razloge i nastojiš se prilagoditi novonastaloj situaciji. Kao kad sjediš u mraku i iznenada svjetlost ispuni prostor. Postaneš svjestan da je sve ono što si mislio da znaš o nekome zapravo tlapnja. Tvoja projekcija nečega što vrlo vjerojatno ni ne postoji osim u tvojoj irealno postavljenoj stvarnosti.
Gorak je okus tuđe laži, i prilično bolan. Koliko god se trudiš ubijediti samog sebe da to uopće nije bitno i da ne vrijedi jednog trenutka tvog vremena - vrlo je teško izaći kao pobjednik. Treba proći puno vremena da se izgubi gorčina.

Nisu me previše lagali oni do kojih mi je bilo stalo. Desilo se svega nekoliko puta, ali moram priznati da me vraški zabolilo. I svaki sam put poželjela biti voda, pa makar i ovakva malena kaskada. Voda odnosi, voda ispire, voda pročišćava, kako tijelo tako i dušu.
Zažmiriš i ćutiš snagu studenvode koja svojom čistoćom i bistrinom odnosi povrijeđenost daleko od tvojih misli. Odnosi tugu i žal zbog doživljenog. Prelijeva se preko ožiljka i ispire krhotine koje razdiru.

Voda je vrlo moćna.



( moje zen mjesto u divljini :) )

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.