Marketing
Cijepanje kišobrana na atome
Nisam sigurna koliki je točan broj kišobrana koje sam uspjela potrgat ( one koje sam posijala kojekuda po autobusima i tramvajima neću ni spominjat, ti se ne računaju ), al ovo šta se dešavalo jutros zapravo je prestrašno.
Dakle krećem na posao, vani serucka kiša, i uzimam svoj poglomazni kišobran sa motivima Pariza i divnih cvjetnih aranžmana ( zato sam ga i kupila, jer je proziran pa mogu gledat kud će bubnut grom ako grmi dok sam vani ). Otvaram ga i skužim da je jedna žica malo izvitoperena, al može se normalno otvorit i zatvorit pa računam da neće bit nepredviđenih situacija. U tom uvjerenju dolazim do susjedine ograde, gdje zapravo počinje kataklizma.
Jer susjeda ima ružu koja nije baš obrezana po peesu pa se komforno može zapet svačimnečim ak ne gledaš, a ja sam recimo zapela kišobranom. I prvo me malo curikne unazad ( mislim gdje me neće curiknut, zapela plastika u trnje, halo ) pa se čuje onak zvuk – ja bi rekla nekakvog drapanja, bušenja, čega li već. Tu ja pogledam unazad, vidim da je kišobrelo ovlaš zapelo, pa ću ja ko svaka dobra Trnoružica potegnut prema naprijed da vratim kišobrelo u pravilnu putanju sukladnu mom radijusu kretanja. Kad iskočiše još dvije žice. Sad kišobran već izgleda ko da ga je neka centrifuga gadno potrgala pa mi ga stavilo u ruke. Al šta da radim, kiša i dalje serucka pa moram nosit to šta mi je raspoloživo.
Dođem do dućana i jedva ga uspijem zatvorit; tu je već deformacija vrlo vidljiva, al i dalje se ja hrabro nosim sa posljedicama trnoboja. Kupujem šta mi treba, trpam u torbu i izlazim van. Otvaram kišobran, iskočiše još dvije žice. Sad je to već opće rasulo, al i dalje ga nosim, ne obaziruć se na ljude koji me ispod oka pogledavaju jer iznad glave nosim nešta ful neprepoznatljivo.
Dolazim na posao. Zatvaram kišobran, iskočiše još dvije žice. Zafrkavamo se da bi možda dečki iz održavanja mogli osposobit kišni glavopokrivač. Dolazi još jedna kolegica i pita da čemu se smijemo. Ja uzimam kišobran da joj pokažem šta vidila nije, i ispadaju sve žice van na beton; meni u ruci ostaje štap i sparušena plastika sa deformiranim slikama Pariza i jebenog cvijeća. Nastaje urnebes. Ja kupim žice i sfafuljam ih oko štapa, pa ću potegnut onu plastiku kojom se kišobran omota da ne strši na sve strane. I ona puca. Znači – totalno ranojutarnje rasulo uporabnog predmeta koji se raspo gotovo na atome.
Uostalom, evo vam fotka pa pogledajte. Ovo je za rubriku „Vjerovali ili ne“.
Jedino ne znam bil se štap dao preuredit za selfi štap. Ono, kakav niko nema.
Post je objavljen 12.04.2019. u 17:30 sati.