Priča o kosi...da se nikad ne zaboravi

Po zanimanju je bio brijač, frizer, kako hoćete. Zahvaljujući tome preživio je Auschwitz.

Nakon oslobođenja mjesta strašne, nezamislive ljudske patnje odselio je u Izrael, gdje je otvorio brijačnicu. U njoj su i snimali razgovor s njim. Moram priznati da je to nešto najpotresnije što sam vidjela i čula u svome životu.
Kada je stigao u logor smrti i kada je rekao da je po zanimanju brijač, odmah su ga odvojili na stranu onih koji će živjeti. Ubrzo je saznao i zašto. On je svoje sunarodnjake šišao prije ulaska u plinske komore. Prvih nekoliko dana mislio je da je zbilja riječ o svojevrsnom sprečavanju pojave ušiju, ali je ubrzo uvidio čemu svjedoči. Njegovo su lice i dodire ruku toliki ponijeli sa sobom u strašnu smrt i vječnost.
Jednoga je dana vlakom stigla čitava njegova obitelj. Svi su odabrani za kolonu koja je išla ravno u komoru. Nije mogao učiniti baš ništa da ih spasi; jedino što je mogao bilo je umiriti ih onako prestravljene, da u smrt pođu smireni. Govorio im je da se ništa ne boje, da ih moraju ošišati zbog ušiju i kojekakvih kožnih bolesti.
Čovjek priča šišajući neku svoju stalnu mušteriju u Tel Avivu; vani je sunčan dan, ulica vrvi ljudima i puna je života. I govori o najstrašnijim trenucima koje je mogao doživjeti. Kaže da mu je bilo najstrašnije kada je morao ošišati svoju sestru, jer je imala prekrasnu dugu kosu spletenu u pletenicu. Kaže da je mislio kako će mu se srce slomiti od tuge kada su škare u njegovim rukama odsjekle njenu pletenicu. Umirivao ju je i tješio. Govori kako ni dan danas ne zna otkud je našao toliku snagu da se ne slomi i da ne vrišti na sav glas od bola. Znao je kuda idu, a ponašao se kao da se ništa neće desiti; samo da odu smireni u smrt koja ih je čekala iza zatvaranja vrata.
U Auschwitzu je pronađeno 7700 kg ljudske kose. Stravična brojka koja govori o stravičnom zlu koje se desilo u srcu Europe.

Stigavši kući poslije posla upalila sam tv i ugledala strašne slike koje su izašle u svijet nakon oslobođenja logora smrti Buchenwald, koji je oslobođen na današnji dan 1945. godine. Podsjetilo me to na ovu prestrašnu, prebolnu priču nakon koje dugo nisam mogla normalno zaspati.
Znate što ću vam reći? Svako zlo na kraju bude uništeno. Ne može nitko okaljati ruke ili um potpuno nevinim žrtvama i proći nekažnjeno. Zlo prije ili kasnije nestane sa lica zemlje. Upitno je samo kako se uopće može dogoditi da zlo u takvim stravičnim razmjerima prvo pohara sve oko sebe, a onda nestane.
Nitko od nas nije mogao rođenjem odabrati svoj spol, rasu, vjersku ili nacionalnu pripadnost. Želim živjeti u svijetu u kojem će konačno, jednom i zauvijek, ljudi shvatiti koliko malo treba da bi živjeli životom dostojnim čovjeka, uvažavajući pritom sve one koje se od njih razlikuju. Nije uopće teško. Samo treba u svakom drugom ljudskom biću gledati svoj odraz.