Kućica od ježa

"Ježeva kućica" bila je prva slikovnica koju mi je podiglo u gradskoj knjižnici. Naučila sam čitat sa nekih pet i pol godina, ničim izazvana ( dobro, tata je operiro sljepo crijevo i dugo bio na bolovanju jer rana nikak nije zarastala, pa je sam čito Arenu i Sportske, i onda sam ja davila do iznemoglosti - pa daj i mene nauči, pa ja bi isto čitala, i mic po mic savladala ja slova ). Brat me učlanio u knjižnicu kad sam imala šest godina i donio mi "Ježevu kućicu".

Sve je bilo dobro dok je trajo uvod - dok se jež spremo i brusio bodlje, pa dok su se on i lisica ožderavali i držali zdravice, al kad je po mrklom mraku kreno kući nije mi baš bilo svejedno. Pa još kad su za njim udarili medo, i vuk, i divlja svinja...oči ko tanjuri od straha. Srećom sve je dobro završilo po ježa.
Danas su druga vremena, još je izbacilo i ježa i kućicu iz lektire klincima. Pa bi ja kreirala moderniziranu verziju navedene priče u stihovima, šta ja ne bi.
Dakle, današnja lisica može bit samo neka umišljena likuša, puna silikona i sličnih preparata, kojoj je jež zapeo za oko jer je eto bila sigurna da ima para ko Ronaldo. Pa šta će, kud će, pošalje mu zahtjev za prijateljstvo, i čim je prihvatio odma mu bubne poruku u mesindžer.
"Hvala šta si prihvatio moj zahtjev. Jako sam se razveselila. Volim sve šta vole mladi i jako sam zgodna ko šta možeš vidjet na fotkama. Pa sam mislila, obzirom da mi se al baš jako sviđaš, da se vidimo ovih dana na nekoj večeri. Evo ja ću se potrudit pa skuvat recimo paštašutu. Bil ti došo?"
Jež siromašak računa - ajde bar nije tražila da je vodim u neki restoran il ko zna kud, pa šta ne bi prihvatio? A i zgodna je, nema tu šta. Pa odgovori.
"Hvala tebi šta si prihvatila zahtjev. Zgodna si svakako. Kak si samo pogodila da volim paštašutu više neg išta? Naravno da ću doć, samo daj adresu."
Brže ona šiljne adresu i dogovore večeru za dva dana. Ona naruči da joj mater skuva paštašutu jer šparetu ne prilazi ni u ludilu, jedva nekako postavi stol i dočeka ježa spremljena ko da nosi Armanijevu reviju. Malo se razočarala kad se on pojavio u trenirci, al ajde - računa blato je kroz šumu il je bio na treningu Bitno da ima para.
Pa se natrpali paštašute i zelene kristal salate, priredila ona i vina nebil se situacija zakuvala još dok je paštašuta na izdisaju iz tanjura. Pa ga između zalogaja ispituje - čime se baviš, šta radiš ti i tak; on sve okoliša i sve nešta neodređeno - ma nisam ti ja baš nešta s lovom, ja sam frilenser, ak šta uvatim u fušu to odradim. Al puno radim. Misli si ona - pa to mi reci, bejbe, bitno da radiš da se ima za trošit.Pa navalila - ajde ti ostani, dosta je kasno, oćeš da te još neko napadne, imam ja trosjed na razvlačenje evo saćeš vidjet kad ga rastegnem. Ne da on ni čut - nenene, pa nisam ja ponio pidžamu, a i nemrem nikak zaspat u tuđem krevetu.
I tak on krene doma, a ona brže šibne poruku svojim frendovima da jel bi išli s njom da vide gdje dotični živi, jer neće prespavat kod nje ni da ga zaveže. I ajde, dođu oni onak prek volje, šta će od luđakinje. Pa izdaleka za njim dok nisu došli do nekog kućeperka koji se ispostavio ko ježeva kuća. Pa se udri isprdavat od nje - e kak si glupa, pa čim je došo u trenirci trebalo ti je bit jasno da ne vozi Porše. Jaka mu je kuća, pa tu u dvorište ni bicikl ne stane.
Jež čuo larmu pa izašo, i vidi svoju novu frendicu sa još nekima koje ne pozna, i izruži ih na pasja kola. Nju zato šta je mislila da on može past na paštašutu, a njih jer oni pojma nemaju da je uplatio ojrodžekpot i samo čeka izvlačenje, da ih sve skupa sram može bit.

Oni se razišli razočarani. Jež odma blokiro lisicu na društvenoj mreži, tak da nikad nije saznala da je paštašutom nahranila slavodobitnika ojrodžekpota, koji je onda na mjestu svog kućeperka izgradio dvore prema kojima su Kulmerovi prava sprdačina. I kupio Porše, čisto da vidi kak se vozi u takvim kolicima.

( ovo je original jež, trenirke nema na njemu )

Štrudlo ( tak piše )

Nismo se dugo baktali receptima. Mislim, nije ni ovo baš neki recept; ja bi to prije nazvala dvorečeničnim priručnikom iz kojeg nećete saznat al baš ništa da bi vam moglo olakšat izradu tijesta za štrudl.

Al prvo ćemo napravit dramatični uvod, jer od ove dvije rečenice teško da se išta može napisat. Dakle, još malo pa će stić prve trešnje. Ako išta slatko volim jest, onda je to štrudl od trešanja. Za mene ne postoji finiji kolač.
Naš je susjed imo trešnju, onu finu slatku krupnu, pa kad počnu dozrijevat baka organizira spektakularnu akciju zvanu izrada štrudla da bi se i djeca malo zaposlila. ( Čuvala nas je po potrebi, od dvoje do četvero, i danas se čudom čudim kak smo je slušali i bili ko bube ). Znači, nakon šta susjed da zeleno svjetlo za branje, bratić uzima plastičnu bijelu kantu srednje veličine i plentra se na trešnju nabrat kolko treba za štrudl.
- Bako, kolko da berem? - pita s drveta.
- Malo više od pola kante. I ne trgaj grane, bolje da te nema ak koju slomiš, neće nam čovjek više dat da beremo.
Dok on bere trešnje, mi cure zjalimo ispod drveta i jedemo one koje tu i tamo padnu, vrebajuć hoće li on slomit koju grančicu da ga odma tužimo baki, jer bolje da mi podnesemo prijavak neg da se poslje ispostavi da smo bile tamo i žderale trešnje dok je on kršio ogranke, a nismo ništa rekle.
Dotle baka zamijesi tijesto, ostavi ga da odmara pola sata ( to je onaj famozni dio koji ne znači da kuvarica treba leć nego da tijesto treba bit pokriveno i mirovat ), priredi čisti bijeli stolnjak, šećer, prezle, dva velika pleha i naloži peć. Opće je poznato da se štrudl najbolje peče u šparteu na drva na plus dvadesetpet vani.
Kad on konačno nabere trešnje, dodaje baki kantu i ona ih opere bunarskom vodom. E onda nastupamo mi; čistimo trešnje od koštica i usput proždremo poneku, dok baka ne gleda. Teško je to izvedivo, jer ona zapravo ima oči i na leđima i dok meće drvo u peć govori:
- Jesam rekla da ne žderete trešnje, biće u štrudlu kolko volite.
Nas dvije il tri se gledamo u čudu, jer sve dvije il tri imamo puna usta trešanja, al prestajemo jest zabezeknute spoznajom da ona vidi i kad nas uopće ne gleda.
E onda baka razvlači tijesto, na svom starom velikom stolu prekrivenim bijelim stolnjakom. Mi sjedimo i gledamo kak se neugledna kuglica pod njenim rukama pretvara u tijesto, tanko poput najfinije prozračne pređe. Onda vrlo štedljivo poprska tijesto uljem, stavlja trešnje, posipa ih šećerom i prezlom i mota štrudl, pa ga stavlja peći. Dok se peče prva tura, ona ponavlja proceduru i taman kad je prvi pleh sa štrudlom pečen i drugi je spreman za stavit u pećnicu. Mirisnu divotu posipa štaubšećerom i ne da nam ni prismrdit dok se malo ne ohladi. Onda ga konačno reže i daje nam tu divotu da jedemo. Ja sam svoj komadić prvo znala gledat, diveći se ljepoti nadjeva i tijestu, pa tek onda krenem jest i uživam u svakom zalogaju. Pa jedem dok mi ne dođe slabo.

Al da se vratimo receptu za štrudlo, kako piše u receptu, i to sa nekim umlautom ( to valjda da vuče na francuski ). Ovo će sad bit brzo gotovo. Dakle, nepoznata autorica izrijekom kaže:
"Stavim u lončić brašna, napravim rupu, metnem soli, i umjesim sa vodom. Izvadim iz lončića i još malo natrem ( valjda to piše, ima masni flek pa ne vidim dobro ) i ostavim da stoji pola sata."
E pa sad kad imate recept - ajte razvlačit. Meni to ne ide za rukom.

Kad se ja oparim

Znači ovako stoje stvari.

Ponukana testom koji sam na pauzi išla rješavat, a koji mi je predskazo da ću u iduća dva mjeseca dobit pare na lutriji. ja sam odma išla provjerit kolko iznosi Ojrodžekpot ovaj tjedan. I da znate da je dobra parulja - dvjestotridesetmiliona kuna iliti odokativno tridesetjedan milion eura. Pa sukladno rezultatu testa, ja ko Martin Luter King već imam viziju, da ne kažem slikoviti prikaz ostvarenja bajke. Jebeš sve Pepeljuge i Trnoružice šta će ovo moje bit ( ak ništa drugo, ne moram se taljigat u tikvi na bal i bojat se vretena ko njih dvije, i to je nešta ).
Dakle, petak navečer nakon izvlačenja ja sa dobitnim listićem ( a znam da je dobitni jer mi je reklo u testu ) ležim u dnevnom boravku i redom obavještavam one zaslužne, koji nikada nisu izgubili vjeru u moju svrhovitost na ovom svijetu, da je na Ojrodžekpotu izvuklo baš moje brojeve i da sam teža za tridesetjedan milion ojra. Cijelu noć primam šta čestitke od onih koji me zbilja vole, šta isprike od onih koji su eto malo izgubili kompas pa naglo shvatili da sam ja zapravo jedna divna žena, a nakon šta sam na društvenim mrežama objavila da Ojrodžekpot putuje u Brezje.
Subota ujutro donosi još veći priliv želja, čestitaka i pozdrava od svih prijatelja i neprijatelja, uključujući i te tamo u sjedištu gdje se izvlače brojevi, a koji mi potvrđuju da ja više u životu ne moram ni treptat jer mogu platit ko će treptat umjesto mene. Pitam samo - kad mogu dobit pare, pretpostavljam da kažu - u ponedjeljak ujutro dođite sa dobitnim listićem tu i tu.
Pa se moram javit na poso da neću doć u ponedjeljak jer moram ić obavit neke sitnarije i transakcije. Pripremam za obuć novu crvenu haljinu, koju sam inače kupila za promociju knjige al saće poslužit za ovaj dirljivi trenutak dobivanja para, posuđujem od frendice bijesne cipele koje pašu uz crvenu haljinu i idem na frizuru i šminkanje ko da ću ić na krstitke od najfriškijeg malog princa. Kad konačno dobijem potvrdu da je moj listić, koji čekam zadnjih trideset godina, zaozbiljno dobitni i da trebam samo dat broj računa da mi prebace lovu...e onda prvo dajem broj računa. Pa za početak zovem organizatore Kleptonovog koncerta u Beču da mi hitno daju Kleptonov broj telefona, jer će taj dan umjesto u Beču svirat u Brezju za duplo veće pare. Ima još domaćih kobasica, valjda ih smije jest, a ketering za ostatak benda i pratećih vokala će se već riješit. Gdje će svi stat o tom neću razmišljat, dvorište je dosta maleno, al nek sviraju anplagd, pa ne mora se vuć sve te zvučnike i kojekakve gluparije. Bitno je da se on ko takav pojavi. Svakako moram obavijestit i policiju da se zatvori promet Brezjem, da moji prijatelji - ljubitelji Kleptonovog lika i djela mogu doć i uživat u jedinstvenom koncertnom spektaklu koji će pamtit dok su živi. Ketering i cuga će možda malo bit problem zbog broja ljudi, al platiću pa nek se neko drugi s tim zajebava.
Kad se riješi glazbeni vid proslave mog oparavanja, e onda slijedi automatsko rješavanje mog daljnjeg smještaja. Rezidencija u Brezju ide u kompletnu obnovu, znači moram kupit neku lokaciju negdje na moru da imam gdje bit dok traju građevinski i svekoliki drugi radovi na mojoj ljubljenoj kući. Pa ovim putem molim one koji su spremni prodat nekretninu na moru da mi u inboks dostave ponude. Naravno samo one gdje kroz prozor mogu umočit ruku u slanu vodu, pa neću hodat do mora dvjesto - tristo metara. Jebate moraću angažiraqt nekog da mi asistira u organizaciji svega toga, pa neću ja to sve sama moć zbavljat. U inboks onda molim i ponude za sve one koji se smatraju sposobnima organizirat daljnje aktivnosti jednoj novopečenoj milijunašici koja zapravo tek treba smislit kud će sve slupat novce.
Pa kad grunem u šnajderaje u Milano, pa kažem - ajmo haljina za parstohiljada ojra...i nemoj da mi slučajno neko kaže da ne mogu dobit svog osobnog šnajdera koji će radit na popunjavanju mog novog ugradbenog ormara šta na moru, šta u Brezju dok se ne zanesvijesti.

Sad me izvinite, idem radit na konstrukciji odabira brojeva. Sutra je već četvrtak, a ja još nemam dobitnu kombinaciju koja će mi riješit sve probleme u životu.

Nekome je sreća...

Besposlen pop i jarce krsti.
Pa tak i veleumovi rade istraživanje u kojem onda ispadne da su žene koje žive same sretnije i da duže žive. Ma nije moguće. I čemu uopće uspoređivat podatke i radit istraživanje o nečem tako bjelodanom. Uglavnom se kod frajera ( čast časnim iznimkama, a ima ih ) stvari odigravaju po sljedećem scenariju.
Kad ga upozna, onda je on oličenje savršenog muškarca – ne pije, ne izlazi, iza njega u veceu ostaje oblak osvježivača prostora, otvara vrata i pridržava kaput, kad se najede sve sklanja sa stola, čak zna uključit i usisavač i barem pokušava savladat tehnike uključivanja vešmašine. I kak onda njoj neće poteć suze jačine slapova Nijagare kad on iz džepa istandrlja kutijicu s prstenom i zaprosi je? Pa to je ostvarenje snova, ništa drugo. Zapravo se kod njega radi o završetku početne faze života udvoje.
Jer kad prođu svatovi, pa prva trudnoća i porod, pa druga trudnoća i porod, on zapravo onda kreće u početak završne faze života udvoje. Šta znači sljedeće.
Kad dođe s posla mrtav je umoran, ko da je preuzeo precjedničke dužnosti od Putina; jedva se uspije najest i dić od stola ( dakle nema nošenja tanjura u sudoper i kupljenja mrvica, pa strgan je sav ) i odbauljat u dnevnu sobu da škicne rezultate od kladare. Sve malo pomalo sa ekipom ode nekud jer eto svi idu pa kak da on ne ide ( uz naravno skrušena podpitanja – pa kak da ne idem kad svi idu, pa oćeš ti moć sa djecom, eto ićemo mi na sladoled drugi vikend s klincima ) i onda dolazi u nedoba, i obavezno probudi barem jedno dijete jer mu ispadnu cipele i poruši tegle s cvijećem u hodniku dok skuplja šunjalice, pa mu ispadne zahodska daska i tresne od školjku, pa ide samo škicnut rezultate od kladare i zabunom umjesto gumba od teleteksta stisne zvuk na maksimum. Iza njegovog boravka u veceu ima pol sata posla; prvo otvaraj prozor jer ga on iza vjenčanja više nijednom nije otvorio - ko da su uroci na prozor bačeni, pa odštopavaj lavabo od pjene i dlaka od brijanja, pa skupljaj kaladont i četkice koje je srušio dok je prao zube, pa operi školjku i izvadi rukavicama osvježivač koji je upo dok je on pokušavo očistit školjku, pa obriši lokvu oko školjke, pa pokupi iz tuškabine gelove i šampone koji leže ko da je cunami prošo….kolko sam rekla, pola sata? Više treba za kupaonu. Vrata više ne otvara, ni kućna ni od auta; dapače, u auto čim staviš lijevu nogu i kreneš sjest on je već za volanom i na cesti, diže na stotku u pet sekundi i jedva uspiješ desnu nogu ubacit unutra, da ne ispadneš na prvom zavoju. Pridržavanje kaputa – zaboravit ko da ga nikad nije bilo, ak i uzme kaput u ruke gleda pogledom tipa – pa jel jedini ja ženi moram držat kaput, jel nisi u stanju ni to sama napravit? Usisavač ne pali ni u ludilu, navodno ga je tuklo žnorom od usisavača dok je bio mali pa ostale traume; ono u početnoj fazi je samo isprobavo da vidi oće se onesvijestit kad usisavač počne zvrljit. Vešmašinu može upalit jedino na način da na 95 stupnjeva iskuva mašinu crnog veša, pa je bolje da je ni ne gleda ni ne dira.

Neću dalje nabrajat. Žene koje žive same uopće ne žive duže i tužne su ko žalosne vrbe. To je jedina istina.

Sretan im pedeset i prvi rođendan

Prvi model borosana nastao je u tvornici Borovo 1968. Proizvelo ih u suradnji s ortopedom i namijenilo ženama koje noge koriste u svrhu stajanja i hodanja na radnom mjestu, a ne da bi ih pokazivale u nekoj novoj opravi il šosiću. Kažu da se prve godine prodalo dvjesto tisuća pari borosana, a prodavale su se pod sloganom "Rad je odmor cijelog dana u obući Borosana" ( ne sviđa mi se baš slogan u kojem bi ja ko žena trebala rmbat cijeli dan jer imam borosane na nogama, al ajde - ne koristi se više slogan, a ni ja se nešto ne trgam radeći ).

Dakle nosile su ih medicinske sestre, prodavačice, čistačice, ugodtiteljske djelatnice; čak je i moja mama u razredu nosila plavu kutu i borosane. Zaklinjala se svim živim da bi ih nosila i po cesti prek ljeta samo da je nije sram, ono - da ne misle ljudi da nema šta drugo obut, kolko su joj bile udobne. Gdje god si pogledo, žene su nosile borosane na poslu. Dođeš u dućan - sve prodavačice u plavim borosanama. Dođeš kod doktora - sve medicinske sestre u bijelim borosanama. Bile su prava pošast te borosane.
Ja sam jedne zgode, putujuć prema Dubrovniku sa zborom, manevrirala po autobusu obučena u medicinsku sestru ( bila je veljača, maškare u jeku ). Al medicinska sestra po peesu - onaj stariji model lihtblau haljine na kopčanje i bijele kožne borosane. Pa jednokratne rukavice i višnjevača u onoj vrećici za infuziju, pa udri po autobusu ispitivat jel nekom treba infuzija il transfuzija, obzirom na boju tekućine. ( I danas žalim šta nisam ponijela i tlakomjer od kuće, al nije mi stao u torbu ). Pa se bus kreno zaustavljat na Vukovoj Gorici, ja brže onu medicinsku haljinu sa sebe da mogu šta prije iz busa van po kavu i porciju nikotina, spustila traperice koje su bile podfrkane...i zaboravim izut borosane. Vidim ja da mene ljudi ispod oka pogledavaju u restoranu, al ne kužim zašto. i izlazim van sa šalicom kave i kroasanom, pa skužim šta je - borosane su sporne. Vjerojatno su mislili da naplaćujem korištenje vecea il gulim krumpire u kuhinji. Nije mi palo na pamet ić se preobuvat, važnija je bila kava i duhanski pripravci, i moram priznat da nije niko prošo a da se nije zablejo u borosane koje su virile ispod traperica.
Kad sam vidjela kakve sad borosane rade u Borovu - prekrasnih boja, sa kojekakvim uzorcima, sve mi došlo da si kupim jedne, da imam za bauljat kad treba duže hodat il stajat negdje. Iskreno prošla me volja kad sam vidjela cijenu; koštaju otprilike ko bolje kožne sandale.
( Iako, kad vidim ove naglocrvene sa bijelim točkicama, al baš mi dođe da ih odem kupit i da ih nosim. Ionako sam možda trunčicu i previsoka, pa mi ne trebaju štule da se vidim u masi. Zamislite samo neki crveni šosić i bijelu košulju i ovakve borosane u prizemlju, mislim na stopalima, s crveno nalakiranim noktima...pun pogodak. Bolje nego posrtat na štikletinama i razmišljat jel bi il ne bi bušila mjehure od žuljeva na nožnim prstima. )

( pa gle kak su slatke; photo by Jolie.hr )

Dobro je činiti dobro

Maturalna večera uvijek je posebna. Poput ludog dana, i ona je jedna i neponovljiva. Nekako simbolizira zatvaranje jednog životnog poglavlja i početak nečeg sasvim drugačijeg i novog. Neki se maturanti hvataju u koštac sa životom tražeći zaposlenje, drugi kreću u borbu za upis na željeni studij. Ali maturalna večera je tada, jednom i nikad više.

Djevojke biraju prekrasne haljine, mladići možda po prvi put oblače odijela...naprosto dohvaćaju snove poput šarenih balona. Uživaju u svojoj mladenačkoj ljepoti, onako kako to treba i biti.
Mene je posebno dodirnula priča na koju sam naišla ovih dana. Matija Vuica omogućila je dvjema maturanticama haljine iz snova, koje su same odabrale. Obje djevojke imaju Downov sindrom; ne znam kako vi na to gledate, ali ja sam sigurna da iz tog kromosoma viška isijava čista ljubav. Dovoljno mi je pogledati njihove fotografije; osjetim ljubav koja zrači iz njihovih prekrasnih očiju i osmijeha.
Tereza želi biti cvjećarica, kaže da cvijeće ima moć uljepšati i najgori dan. Odabrala je haljinu boje zlata jer se svjetluca.
Tonia je odabrala crvenu haljinu jer najviše voli tu boju.

Maturalna večera sad je već vjerojatno iza njih. Otplesale su prvi ples sa svojim očevima i uplesale u večer koja se pamti. Sigurna sam da će cijelog života povremeno iz sjećanja vaditi te trenutke, pogotovo kada im bude teško ili kada budu tužne.

Mene je silno razveselila činjenica da još uvijek postoje ljudi koji su u stanju učiniti nešto dobro i lijepo za nekoga koga uopće ne poznaju. Matija Vuica pokazala je svoju ljudsku veličinu u najljepšem mogućem obliku, omogućivši dvjema mladim djevojkama da zablistaju poput pravih zvijezda.
Zapravo bi se svi trebali tako ponašati; nekome će biti dovoljno da ga saslušate kada mu je teško, ili donesete nešto iz trgovine, ili mu pomognete tek da prijeđe cestu. Možda ćete biti u prilici pomoći nekome i na neki puno konkretniji način. Učinite to svakako. Uvijek je ljepše darivati nego biti darovan. Osjećaj da si nekome pružio ruku i darovao mu bilo svoje vrijeme, podršku ili pomoć koja mu je bila potrebna neopisiv je i vrlo moćan.
Nema novca kojim se to može platiti.

https://www.24sata.hr/media/img/b7/13/010386e420544dece3de.jpeg


( fotka je u JPEG formatu, pa je nisam mogla staviti ovdje, ali evo barem ovaj oblik pa koga zanima neka pogleda kako su prekrasne )

Lomi ga, bejbe

Subota je dan ko stvoren za sve leđere. Kavu piješ kolko ti srce želi, razvlačiš se u pidžami ko tijesto za štrudl ( ono koje sam osobno bacila preko nekoliko puta jer mu ne mogu ništa ko ni žaba lješnjaku ), i onda se sjetiš da bi mogla odnest pevece flaše i limenke u Lidl, jer je vreća dupke puna.

Nekad je iza Lidla bila malena kućica za otkup ambalaže, pa dotegliš vrećetinu i žena je istrese i prebroji ambalažu, dobiješ račun i šibaj dalje. E nema toga više. Sad je na ulazu u Lidl stavljen automat ( dapače dva ) u koji sam guraš ambalažu. Nije da mi se ne da gurat limenke i flaše. Al šta taj automat jebe u mozak, pa to je prestrašno.
Meni jutros non stop vraćalo ambalažu van, piše - automat ne podržava ovu vrstu ambalaže ( moš mislit, a prošlo flaša od Pepsija dvanajst već unutra; pa okreći, pa zakreći, pa iz osmog puta prođe ). Pa piše - izvadite ruke iz automata i pokušajte ponovo; ono, ko da imam ruke dugačke dva metra pa pipam šta ima s druge strane, i nemam pametnijeg posla neg gurat ruke kojekuda ). Pa se na kraju balade i ugasio, uz poruku na ekranu - ispričavamo se za neugodnost, pozovite osoblje. Ima tu i neko zvono, koje sam onakva bijesna stisla valjda četrdeset puta ( biće je zato i osoblje došlo bijesno kroz par minuta; da pogled može ubit iznijeli bi me sa nogama naprijed na subotnje sunce ).
Al šta su neko dvoje imali šouprogram na ovom drugom aparatu...mogla sam promatrat jer sam čekala da se pojavi osoblje i otkloni smetnje s moga aparata. Znači svaku su flašu il limenku gurali barem po pet puta. Prvo gurne on, pa vrati. Pa ona kaže:
- Rekla sam ti da okreneš etiketu prema gore - pa ona okreće etiketu i gura, pa im opet izbaci van.
- Reko sam ti da etiketa nema veze s tim, treba okrenut dno prema unutra - pa okreće dno prema unutra, pa im opet izbaci van.
- Rekla sam ti da okreneš prvo grljak unutra - pa okreće grljak prema unutra, pa im opet izbaci van.
Pa tako sedam - osam puta za svaku flašu il limenku.
Pa mu ispadne limenka od red bula na pločice, meni pod noge. Kad me nije srušio da je uvati, biće se prepo da ću je ja zaplijenit i zgurat u svoj aparat ak ikad proradi. Pa me uvati za starku ( mislim na tenisicu, da ne bi bilo.... ), pa skuži da je to moja šlapa, pa brže rukom prema limenki od red bula. Pa ispočetka.
- Rekla sam ti da okreneš etiketu prema gore - pa im opet izbaci van.
- Ovo nema etiketu, limenka je - pa im opet izbaci van.

Uto je došlo već spomenuto osoblje, koje je bijesno otvorilo moj automat nekim ključem i stislo nešta unutra, zatvorilo automat i drmnulo vratima pri odlasku da me čudi da automat nije eksplodiro. Nabrzaka ja zgurala ostatak svojih flaša i dobila račun i svečanim korakom odmarširala u dućan.

Ovo dvoje su se pojavili u dućanu kad sam već bila pri kraju sa kupovinom, crveni ko dvije maškare, znojni ko da su boksali i neznatno smućeni od stalnog saginjanja po flaše na pločicama. Dala bi se kladit da neće tak skoro nosit pevece flaše i limenke u automat. Srećom nisu imali staklenih flaša, sasjeklo bi ih staklo dok bi flaše ispadale van iz automata do te mjere da bi otkup ambalaže bio onemogućen dok bijesno osoblje ne opere krv sa zidova.

( e ovakve mišeke moram napravit za neko cvijeće :) foto by dd-restaurant.ru )

Lašate mi kantare

Jel postoji ijedna familija koja nije koristila Jupol kante za sve i svašta? Znate ono, kad se pokreči kuća onda ostane tih kanti nekoliko komada, pa ih se može primjenjivat za svakojake kućanske aktivnosti, ko šta se antibiotik širokog spektra tipa Sumamed može koristit za sve moguće i nemoguće upaleštine.

Može ih se recimo ostavit barem jednu za neko buduće krečenje, da se može razrijedit Jupol. Pa kad dođe taj strašni moment da se sav namještaj razmiče i mrlja po zidovima, uzmeš kantu i poluprofesionalnim pokretima razrijediš farbu u staroj kanti. Uputstvo ti ne treba, to se odokativnom metodom najbolje napravi ( dok se ne dokaže suprotno; ja sam jedne godine previše razrijedila Jupol pa sam morala ić po još jednu manju kantu u dućan, e onda sam išla čitat kolko vode treba dodat da mi ne curi farba u vidno polje ).
Može se u njima nosit krumpir iz podruma; šta bi se patilo i nosilo u najlonkesi koja pukne sad pa sad? Uzmeš kantu i ležerno nosiš, bez straha da ćeš skupljat krumpire usljed nepažljivog rukovanja najlonkesom. ( Ko u onom vicu - tata, jelda da ja nemam baš jako veliku glavu? Ma nemaš, sine, ajde uzmi kapu, trkni u podrum i donesi dve - tri kile krumpira. Čemu djetetu il ženi il kome već nabijat komplekse kad imaš kantu ko stvorenu za teglenje. )
Može se u njima napravit turšija il kiselo zelje, pod uvjetom da se dobro opere Jupol iz kante. Nezgodno je imat turšiju koja vonja na friško pokrečene zidove. Znači ko misli u prehrambene svrhe koristit kantu - oprat je ko da će osobno švedski kralj jest turšiju iznutra.
Može se u njih brat povrće i voće svih boja i oblika, ko stvorene su za u bašču. Pa tako stranica Erogag u jednom feomenalnom tekstu piše da je - citiram - Jupol kanta uvrštena u SI međunarodni sustav mjernih jedinica ko mjerilo nosivosti. Navodno u Hercegovini trešnje beru jedino u kante od Jupola, a moram priznat da me to uopće ne čudi. Popneš se na trešnju, natandrljiš kantu na ogranak i bereš ko gospodin. Jedino je malo možda problem spustit je dolje, al o tome nek brigu vodi onaj ko prima kantu s trešnjama. Berač je zauzet šta branjem, šta prežderavanjem trešnjama.
Mogu se u njima i djeca kupat prek ljeta. Šta fali, staviš vodu na sunce da se malo zgrije, daš djetetu plastične pištoljiće na vodu i kojekakvu plastičnjavu i nek se igra dok ne dođe vrijeme za ić na neko normalno kupanje.
Nema te vremenske nepogode koja može naudit kanti od Jupola. Ajde da vidim ko će po grmljavini s limenom kantom ić bilo kuda? S kantom od Jupola nema straha; ni direktan božemeprosti šus groma, ni olujni vjetar, ni sunce joj ne mogu ništa. U slučaju baš jake kiše može se prosut to šta se nabralo i nataknut kantu na glavu; bolje i to neg pokisnut, jebiga.

Znači šta god da krenete radit - ova kanta će vam spasit situaciju. Multipraktik, nema tu.
Lašate mi kantare.

( eto gledajte, multipraktik sam takav )

Ono kad putuješ pa nikako stić

Kad čovjek nekud putuje, svakako je najbolje da ostane budan ak je ikako moguće. Nikad ne znaš šta može poć po zlu, ko šta će uslijedit u priči ko za rubriku "Vjerovali ili ne".

Naime, davnih godina dobar prijatelj mog oca otputovo je u Rijeku na neku sahranu. Obavilo se sahranu, moralo se obavit i karmine ( šta ćeš, kad su već nakuvali i spremili moraš ostat jest ), pa se karmine malo i razvukle - priča po priča, par gemišta ( moguće su dosta nasolili odojak il popratne salate ) i eto sumraka. I krene on ranovečernjim vlakom za Zagreb, i zaspi ko klada. Uspava ono truckanje vlaka, jebiga. Trgne se, vlak i dalje trucka. On ne zna ni gdje je, ni jel pošo ni jel došo. Pita nekog geliptera u kupeu:
- Gdje smo, majstore?
Kaže gelipter:
- Evo saćemo još malo uć u Bihać.
- U Bihać?! Pa ja sam u Zagrebu trebo sić s vlaka. Jel bio kondukter gledat karte?
- Neg šta neg je bio, al nije te uspio probudit al nikako. Hrko si ko da ćeš se zadavit, brate mili.
Tu on siđe s vlaka u Bihaću, srećom radio bife na kolodvoru pa je mogo sjest i popit kavu da se dobije od šoka. Dočeko prvi vlak koji je taljigo prema njegovoj destinaciji, ukrco se i ajmo vožnja. I naravno opet zaspo.
Trgne se, opet ne zna ni gdje je, ni jel pošo il je došo. Al sad vlak stoji. Nigdje nikoga u vlaku, samo on i zrakoprazni prostor. Kad eto čistačice - plava kuta, borosane, partviš i kanta.
- Izvinte molim vas, dobro jutro, bil mi mogli reć gdje sam ja?
Ona ga gleda ko osmo svjetsko čudo, skoro joj partviš ispo.
- Kak to mislite, pa u vlaku ste.
- Pa znam da nisam u spejsšatlu, mislim u kojem sam gradu?
Sad ga već gleda ko deveto svjetsko čudo, i pomalo izmiče na sigurniju udaljenost. Šta zna, da nije on reinkarnacija Džeka Trbosjeka.
- U Zagrebu ste na kolodvoru. Kaj ste zaspali?
- Ne, volim sjedit sam u vlaku dok stoji. Neg šta neg sam zaspo, ženo božja. Kolko ima sati?
- Evo sad bu dvanajst.
Opet se smandrlja van iz vlaka i krene na blagajnu. Pa se predomisli, jer kak ga je krenulo putovat vlakom neće doma stić do Nove godine. Ode na tramvaj i nastojećke se doveze do busnog kolodvora ( sjedat ni za živu glavu, da ne zaspi po treći put ) pa na prvi bus za Petrinju. Sjeo odma iza vozača, pa mu priopćio:
- Slušaj, majstore, ak vidiš da samo krećem drijemat udri čime stigneš jer ja još od sinoć putujem kući, nema gdje me nije bilo vlakom. Pa ak zaspim i odvezem se do Dvora izvršiću harakiri. Praćeš sjedala dva dana.

Vozač zakocenio i dao mu sportske da čita, pa ga održavo budnim do kolodvora u voljenom gradu.
Reko je da mu je došlo da padne na koljena i poljubi peron kad je konačno stigo, al je odusto - bilo puno ljudi, još da neko obavijesti prometnika pa ovaj pozove hitnu. Eto opet vožnje, ovaj put kolima hitne pomoći.

Šeronka

Šeron Stoun je vraška ženska. Oduvijek bila. Pa ko ne pamti njene najpoznatije uloge u "Sirovim strastima" i "Sliveru"? ( Mislim, glumila je ona u još dosta toga, al nekako je najviše pamte u ovim filmskim izdanjima ).

Šeronka ima IQ 153 i članica je Mense, dakle ne govorimo o ženici koja je eto iskoristila svoje sjajne šta genetske šta druge predispozicije pa je razvlačilo kojekuda. Isto tak ima šezdesetjednu godinu, i izgleda fantastično za tu dob. Sad će oni nabrijani reć - e pa nije se vruća vode napila, pa šminka i filteri čine svoje, ko zna na šta liči kad ujutro osvane iz kreveta.
I listam ja danas vijesti, izbjegavam politiku jer izbjegavam, kad eto Šeronke na naslovnici portugalskog izdanja časopisa "Vogue". U neočekivanom izdanju. Crno bijela fotka, ona pluta mislim u nekom bazenu, vidi se neznatno jedna cicka ( mislim lijeva ). Znate kak izgleda? Ko milion novaca. Naslov naravno vrišti - Šeron Stoun pozirala gola blablabla, mislio bi čovjek - e saću vidjet šta vidio nisam. A ono tek sjajna fotka prekrasne žene. Golotinje vrlo malo, skoro pa ništa.
Moram tu napomenut nekoliko stvari. Prvo, sigurna sam da uopće nije nasekirana oko toga šta će neko reć i mislit oko njenog razgolićavanja; da je drugačije, fotkalo bi je u zimskom kaputu zamotanu ko mumiju jer eto šta ak joj neko vidi vrat. Drugo, sigurna sam da nije volontirala i pozirala iz dosade; ponudili joj, žena se našla u toj računici i odradila ponuđeno. Treće, obzirom na ono šta sam vidjela na fotkama žena izgleda bolje nego sve ove puste silikonjače i dakfejsovi zajedno, a mlađe su od nje barem trideset godina. Četvrto, a povezano sa spomenutim silikonjačama, slabo mi dođe kad vidim šta sve rade od sebe da bi povećale volumene koječega po sebi; sve mi dođe žao tih plastičara koji - istina za masnu lovu - samo dotrpavaju plastiku i silikon gdje već izvoljevaju klijentice. Šeronka od plastike nema ni p; nisam sigurna koliko se dorađivala botoksom il sličnim gluparijama ( sudeći po starim fotkama vrlo malo ), al je činjenica da izgleda fenomenalno.
Znate kakve smo mi žene; tražiš i tražiš manu dok je ne nađeš, te predebela je, te premršava je, te grozno joj stoji plava kosa, te nema struka, a ak ništa drugo konstatiraš da ima blatfus i traljavo hoda. Al ovo šta sam vidjela zapravo nema mane. Pa i da je naflajbana sa trinajst slojeva pudera, tijelo nemreš naflajbat, takvo je kakvo je. Njen genetski kod je čudo; osim visokog kvocijenta inteligencije bome ima i jako visok kvocijent sjajnog tjelesnog izgleda.

Fotke namjerno nisam htjela stavljat, koga zanima nek gugla. Šta se mene tiče, dabogda i ja tak izgledala sa šezdesetjednom. Šeronka je žena - zmaj.

Ludi dan

Ludi dan je samo jednom u životu; ne može se ponovit i da hoćeš. ( Mislim ne može - može, meni je svaki dan lud, ali onaj maturantski ludi dan je tad i nikad više ).

Ja sam bila dijelom pripametnog Šuvarovog usmjerenog obrazovanja, i maturirala sam ko suradnik u predškolskom odgoju. Naša je razrednica predavala pedagogiju i davila nas je mjesecima da šta ćemo obuć za ludi dan, jer eto bilo bi zgodno da sve budemo jednako obučene. Na nečiji prijedlog da obučemo potkošulje i zamotamo one pelene za inkontinenciju ( da izgledamo ko divovske bebe ) pala je u sedam nesvijesti i izjavila da bi to bilo skandalozno. Da šta si ne bi dale sašit jednake haljine od recimo nekog prugastog materijala i pasent balerinke i tak preživjele ludi dan. I davila je i davila dok se zbilja nisu dale sašit haljine na pruge ( moja je bila sa crveno - bijelim prugicama, bez rukava plus crvene balerinke od antilopa, baj d vej i one su me nažuljale al krvnički ). Ak se dobro sjećam, jedini dečko koji je obitavao u čisto ženskom razredu obuko je turbopapagajšarenu havajku i objesio neku lančugu oko vrata ( šta je i logično, još je samo falilo da i on osvane u opravi na pruge i balerinkama ). Imam negdje i fotku, išle se sve zajedno slikat kod fotografa prek puta parka, znate ono - palme iza leđa na fototapeti i te fore. Naravno da mi se nije dalo sad to tražit, ko zna u kojem je albumu završila.

Pa se skupili pred školom naoružani dječjim puderom kojim smo nemilosrdno prašili svakog ko je naišo ničim izazvan ( ja sam osobno potrošila mislim šest pudera, otpale mi ruke prašeć za profesorima i onima koji su nas samo mogli promatrat jer nisu bili ni blizu toga da budu maturanti ). E onda su se pojavili mesari, došli na noge iz škole - one kraj Gavrilovića. S njima nije bilo zajebancije; nabavili i bijele mantile, i čizme, i štrajhere stavili u čizme, a bogami bilo je i noževa po džepovima. Al lako za sve to, ponijeli su i nešto krvnih pripravaka sa sobom pa je nekoliko nesretnika otišlo kući krvavo od glave do pete, zahvatilo ih dok su oni mlatarali s tim kesama punima krvi.
Pa lagano zabavni program koji niko nije slušo ( budimo realni, kome je na ludi dan do zabavnog programa; nije bilo ni meni, al neko se moro žrtvovat i čitat te kojekakve gluparije pa sam eto i ja bila žrtveno janje, s još par kolegica ). Pa promenada kroz grad, opet zviždi i praši puderom i mahnitaj. Tu su meni negdje već noge prokrvarile od žuljeva, al šta ćeš - stišći zube i lamataj za ostalima. Otišli i na Kupu; e to mi nije trebalo al nikako. Jer dok sam nasipom došla nazad do grada, došlo mi je da pužem od bolova u nogama. Izula sam ih negdje na skretanju prema Pedagoškoj, u mojoj akademskoj četvrti, i došlo mi je da arlaučem ko kojot od sreće. Doma se izvrnula u svoj sobičak, razmišljajuć kak taj ludi dan i nije baš bogznašto. Nit sam obukla šta se meni sviđa, zaklale me balerinke, ruke nisam osjećala dva dana od prosipanja pudera i promukla od pjevanja.

Sad bi dala sve da se mogu vratit samo na dvadesetak minuta u taj dan. Da osjetim dašak one ludosti i radosti kojom smo isijavali, da pjevam iz petnih žila dok ne promuknem, da vidim sva ona nasmijana lica koja su sad rasuta tko zna gdje i vidimo se tek povremeno.
Ta je godina donijela kraj jednog poglavlja u našim životima. A godinu prije, u prosincu je izišao album na kojem je Tifa je za Bijelo dugme otpjevao meni jednu od najboljih pjesama ikad; kad god je čujem sjetim se četvrtog srednje.

Žene jakih živaca, komada dva

Ima ljudi koji imaju živce pojačane armaturom, ni cunami je ne bi strgo. Doista, ne poznajem ih puno, al eto složilo se tako da sam jučer naletila na dvije žene čeličnih živaca. Ladne ko špricer. Opuštene ko da sjede namazane Kopertonom na Vaikiki plaži i drže koktel sa suncobrančićem u čaši.

Prva me dočekala na bankomatu. Prislonila bicikl napola na izlog, napola na sebe, i pimpla po onim tipkama ko da piše roman toka svijesti. Pa meće ruku iznad očiju ko mali Hijavata, jer navodno ne vidi šta oće bankomat, smeta joj sunce. Pa opet pimpla po tipkama bankomata, pa diže bicikl koji je kreno padat na nogostup. Usput skida i jaknu, vruće joj, isto od sunca. Stalno mrmlja da ništa ne vidi šta piše i da zašto joj đubre od bankomata neće vratit karticu. Iza nje ja pa još dvoje ljudi čekamo da se bankomat smiluje i ispljune njenu karticu van, jer se stalno moramo nekome izmicat - ženi koja gura kolica sa blizancima, tipu koji vodi psa u šetnju, ženi koja se bori sa djecom na rolama i romobilu, biciklistima koji voze u kontra smjeru il guraju bicikle nogostupom. Jebate, dobro da nije neko od nas pao pod koji auto dok smo se izmicali onima koji su prolazili. Veli ona meni:
- Pa ja više ne znam šta bi stisla, ne da mi karticu nazad.
Tu ću se ja navirit, jedva nekako prek nje i bicikla; piše na bankomatu - unesite pin.
- Unesite pin.
- Pa jesam, već šest puta.
- Pa unesite i sedmi, traži vas.
Maknem se ja, ona opet vata bicikl i unese pin.
- I šta sad dalje, ispiso mi je stanje već šest puta, šta ću sad?
- Pa sad se maknite da vam pritisnem "ne" za neku novu transakciju.
Gleda me ko da sam vanzemaljac.
- Pa nema "ne".
- Ima gospođo, samo se maknite pa ću ja stisnut.
Stišćem ja "ne" preko nje i jebenog bicikla, kartica konačno izlazi van iz bankomata. Uzima ona karticu i veli meni:
- Pa ako možete bez nervoze, šta ja mogu kad mi nije htio dat karticu.
Gledam ja nju, mislim si bil je bacila pod kamion, al odustajem jer iza mene stoje dva svjedoka ( doista smiju se njenoj konstataciji, al morali bi na sudu svjedočit da sam u naletu tjeskobe zafrljačila ženu pod kotače ).

Drugu sam slučajno spazila sjedeć na balkonu tijekom izvođenja sinoćnjeg glazbeno - scenskog spektakla u Hrvatskom domu. Znači, limena glazba tutaforca svira neku koračnicu, a žena spava nasjedećke, nagla se malo prema naprijed i spava da se sve puši. Prvo sam mislila da mi se čini, pa sam mislila da joj je možda pozlilo. Razmišljam jel da bacim fascikl s notama dolje, al bojim se da ne pogodim nekog drugog, a i kak ću pjevat bez nota? Al onda kad se prenula nakon jedno desetak minuta skužila sam da je morala zaspat još na samom početku, dok je uz koračnicu spavala ko puh. A ja nek žderem praške za spavanje, pijem magnezij, žderem jabuke i šta sve ne radim nebil zaspala navečer. Ova sjedne ko torba i čim se ugasi svjetlo - gotovo, kapci sami padaju ko žaluzine. Jedino od limenjaka nisam uspjela čut jel hrkala.

To su zbilja živci s armaturom, i kod jedne i kod druge. Živiće ko kornjače sa Galapagosa, barem tristo godina.

Dan kada je ubijena ljubav

Upoznali su se na dočeku 1984. godine, šesnaestogodišnjaci koji su pred sobom imali svo vrijeme ovog svijeta. Njihovi prijatelji pričaju da su jedno drugome bili prva ljubav. Od tog su dočeka bili nerazdvojni; to je valjda sudbina srodnih duša, da se sljube i ostanu zajedno usprkos svemu, sve do kraja života.

Ratni vihor koji je zahvatio Sarajevo nije prekinuo njihovu ljubavnu priču. Sve do 18. svibnja 1993. Tog su dana krenuli preko Vrbanja mosta. Zauvijek su ih zaustavili snajperski hici, za koje zapravo nikad nije ustanovljeno s koje strane su ispaljeni. To zapravo nije ni bitno; toga je dana u Sarajevu ubijena ljubav, ona koja život pretvara u najljepšu pređu, istkanu od ljepote i nježnosti.
On je prvi pogođen; ubrzo je umro. Ona je, smrtno ranjena, dopuzala do njega, zagrlila ga i tako umrla. Ležali su sedam dana na Vrbanja mostu, zagrljeni i u smrti. Njihova tijela počivaju u zajedničkoj grobnici na jednom od sarajevskih groblja. Sarajevski Romeo i Julija, tako su ih prozvali svjetski mediji.

Ima li uopće smisla progovarati o zvijeri koja je ovaj mladi par gledala kroz nišan i odlučila povući obarač? Ima li smisla upitati se koliko je neljudskog imao u sebi dok je pucao u dvoje dvadesetpetogodišnjaka, zaustavivši ih u koraku i snu? Kakav nečovjek moraš biti da učiniš tako nešto? Kako iza takvog zločina uspiješ dalje živjeti kao da ništa nisi učinio? Kako je mogao gledati nju kako ranjena puže prema njemu da ga mrtvog zagrli i onda i sama izdahne?

Ono što jest sigurno je spoznaja da se ljubav ne može ubiti. Od nje se ne može ni pobjeći, koliko god se trudili, iz tko zna kojih razloga. Ljubav ostaje za vječnost, pa makar i kao sjećanje ako iz nekog razloga bude neostvarena ili prekinuta. Ljubav je jača i od smrti, kao u njihovoj bolnoj priči. Ostali su zagrljeni za vječnost na onom mostu, poručujući svijetu koliko je besmisleno pokušavati zaustaviti ljubav.
Nju ništa ne može zaustaviti - ni vrijeme, ni udaljenost, ni snajperski hici. Sretni su oni koji ljubav žive i gledaju u svojoj svakodnevici; to je najljepši dar koji možemo primiti - nekoga da nas obavija snažnom i velikom ljubavlju dok god dišemo.

I opet fulanac

Jeste gledali polufinalnu večer Eurosonga?

Jel se sjećate šta sam ja lani napisala vezano za tu temu - da nam treba veliki volumen koji može adekvatno odreagirat na sve eventualne nezgodacije? Sjetite se kak se Izraelka strmopizdila niz štinge silazeć sa bine i bome cura pobijedila. Mi smo i ove godine poslali sićušno biće, koje da padne ne bi ga sastavio konzilij ortopeda.
Jel se sjećate Izraelkine oprave? Turbošareno, sa šišmiš rukavima i miderom da se može navuć na frižider koliki je. Naš dečko bio u bijelom odijelu, ko da ide na prvu pričest. I još i njemu i plesačima naglavilo krila, pa se sad pametnjakovići u komentarima sprdaju da se eto pojavio hrvatski Ikar, da eto hrvatskog Viktorija Sikreta itakodalje itakobliže. Srećom ih nije uvaljalo u katran prije perja, ko braću Daltone u svakom stripu gdje su osvanuli.
Nekad imam osjećaj da na kineskom pišem. Pa jel iko može prenest moje impresije tam gdje treba, kolko godina ću ja još pisat jedno te isto?
Doista, nisam imala živaca gledat taj spektakl, tak da ne mogu iz prve ruke prenest dojmove o ostalim izvođačima. To se može gledat jedino pod tabletama protiv živaca, šta zbog samih pjesama, šta zbog oprava, šta zbog glasanja koje ide kasnije. Zna se da susjedi susjede obilato darivaju bodovima, a naš je Roko ove godine bio u grupi bez ijednog susjeda pa nam je i ta opcija propala. Da nam ne bi možda Šveđani, Danci il Norvežani dali bodove? Kako ne bi, jedva su dočekali taj dirljivi trenutak.
Među inima, pročitala sam i komentar da šta nije poslalo Lidiju Bačić da nek pjeva u Tel Avivu. Nema žena sad vremena pjevat, ona piše blog. ( Dobro, možda tu i tamo ode na neku gažu, al to samo ako je ponuda koja se al nikako ne može odbit. ) Lani su i ona i ova naša friško udana Maja davale izjave da kak bi one rasturile sve tamo. Za ta bi uprizorenja svaki gledaoc trebo bit kirurški sabran, obzirom na velebne stihove i melodije ko nuspojave njihovih interpretacija.

Kad bolje razmislim, najbolje ni ne slat više nikoga na Eurosong. Kak je krenulo, nagodinu bi naš predstavnik mogo izać na stejdž sa tačkama i fosnama, obučen ko za izgradnju pelješkog mosta. Ono, nek zna Evropa da smo u fazi radova. Il složit bend ko nekadašnji Village People - policajac, vatrogasac, čak i indijanski poglavica može proć jer se Vinetu snimo na Velebitu. Pa ak ni to ne prođe - e onda skupljaj kablove i više ne šalji nikad nikoga.

Red glazbe, red zdravlja

Daj recite šta slušate dok svjedočimo totalnoj meteorološkoj anarhiji? Ono, postajemo svjesni da se iz pernatih jakni nećemo izvuć do srpnja, ako ne i duže? Pa jebate polovica je svibnja, a ja svaki dan uredno ložim kamin i slušam kak drva veselo pucketaju.

I šta sad slušat da skroz ne ošineš u krivom smjeru? Cvilojebi i žilorezi otpadaju al momentalno. Znači sve one tužaljke tipa - tebe čuvam za kraj, sad te se samo rijetko sjetim, za tobom ljubavi ginem i te gluparije odma ugasit čim krenu prvi taktovi. Jel nije dosta šta sunca ne vidim već danima, još mi samo fali slušat o nečijim duševnim bolima i patnjama uzrokovanim neuzvraćenom ljubavi. To se skapava, to se umire, to se ne spava...pa borim se sa svojom nesanicom, kud ću se još borit i s tuđim nespavanjem, pa da je opjevana najljepšim notama.
E zato ja razvrnem ritamizadensr songove. Šta ja znam, Dubioza kolektiv, AC/DC, Deep Purple, KLF. Sve šta se al nikako nemre povezat sa duševnim bolima, bilo nanošenjem duševnih boli il osjećajem da se sve urotilo protiv tebe osobno. Pa kad krene rokačina dodam tutaforca zvučni gas da žbuka počinje curit. I da znate da pomaže, barem protiv ovih meteoroloških nuspojava u vidu niske i visoke naoblake i kiše koja cijedi već danima. Pa pretvorićemo se u vodozemce. Sve gledam kad se ujutro dižem iz kreveta da se nisam slučajno to malo vremena šta uspijem odspavat pretvorila u daždevnjakinju.

Jedino šta me unazad tjedan dana razveselilo bila je izjava norveške ministrice koja je osupnula svekoliku nordijsku javnost kad je izjavila da šta se ne bi dopustilo ljudima da puše, piju i jedu crveno meso kolko im duša poželi. Jer da se pušači zbog stigmatiziranja pušenja moraju sakrivat i da se sigurno osjećaju ko pripadnici najnižih kasta. E to je žena. Jeste vi svjesni da je ona samu sebe razapela uzevši u obranu one koji al nikako nisu u skladu sa onim njihovim hygge regulama? Ko kaže da moje konzumiranje nikotina meni isto nije hygge? I šta koga briga oću ja danas smlatit kutiju il dvije? Il će neki tamo pivopija skršit danas četrnajst limenki il samo dvije jer mu je grašak koji je ručo teško pao na probavni sustav? Jer eto pušenje je štetno i alkohol je štetan i crveno meso je štetno. Bitno da nije štetno kad ti neko obezvređuje logiku i ispire ti mozak svojim verbalnim proljevima.

Ja sam sigurna da je i norveška ministrica veliki pobornik rokačine i da kod nje ne prolaze cvilojebno - žilorezni pjesmuljci. Ona kad dođe s posla sto posto razvrne Metallicu ( sumnjam da bi Dubioza bila njen odabir ), skuva neku kavu, možda čak i zapali i dekne nešta kratko prije ručka, a sve u cilju suzbijanja lošeg raspoloženja usljed grozne klime u kojoj žive i pružanja podrške onima koji ne živo zdravo, pa ne lamataju po parku od šest ujutro u trenirkama neg puše ko krepatili i popiju kad im se digne živac da popiju.
I ima moju punu podršku.

I ona je usnula...

Naslutila sam njen kraj još prije dvije godine, kada sam pored njenog starog, umornog tijela ugledala posađenu mladu brezu.

Prvo sam pomislila - neće je dirati, neće imati srca zarezati je i uzeti joj život. Pa još uvijek, kad zaproljeti, odjene svoju najljepšu haljinu i zaogrne se smaragdnozelenim plaštom nježnog, mladog lišća. Doista, haljina više nije istkana gustim bijelim cvatom, ali lisnati plašt se zeleni i priziva sjećanje na davne godine djetinjstva, kada je njena krošnja bila moćna, kada je svojim hladom i mirisnim plodovima bezglasno dozivala da joj priđemo i uberemo poneku kruškicu ili se na trenutak sklonimo od ljetnog pljuska. Koliko smo puta samo sjeli u travu i igrali se, gledajući je kako cvjeta i čekajući da dozore njeni plodovi. Koliko sam se obradovala kada sam je ugledala nakon četiri ratne godine, u kolovozu 1995.; činilo mi se da pruža svoje krhke grane prema meni, da pita - gdje si bila svo ovo vrijeme? Koliko sam je puta s ljubavlju zaustavila u trenutku postojanja i poslala Nataši odraz njene ljubimice, želeći joj udahnuti snagu u nadljudskoj borbi koju je vodila? Ta je stara kruška pamtila ruke Natašinog djeda; posadio je mladicu koja je godinama stajala na raskršću u Brezju, i nekako mislim i vjerujem da je Nataša u njoj zaista pronalazila zadnje atome snage.
Nataša je usnula u vječnosti prošle jeseni. Još uvijek čuvam njene poruke, nemam ih snage obrisati. Ne čitam ih, ali znam da su tu - riječi hrabre žene koja se smijala smrti gledajući je u oči. Ovog je proljeća stara kruška tek neznatno procvjetala, možda je i ona tako tugovala za ženom koja ju je beskrajno voljela.
Ni kruške više nema. Snažan vjetar ovih je dana slomio njeno krhko, načeto tijelo. Ostao je samo trag stabla u travi, tek spomen njenog postojanja. Silno sam se rastužila idući s posla, uvidjevši da je i naša starica otišla u vječnost ; ostalo je tek nešto listića i grančica koji su pali u travu nakon što su je odrezali, i mlada, nježna, krhka breza koja će sada rasti na našem raskršću.

Sve je to život; sve mora doći do svog kraja. Ostanu uspomene i živo sjećanje na ono što smo voljeli, na ljude koji su nam nešto značili, na vrijeme radosti zaustavljeno u sjećanju zauvijek. Zato volite jedni druge, pokažite voljenima koliko vam je stalo. Nikada ne možete znati kakav vihor može odnijeti život, lomljiv poput najfinijeg porculana.

( početak i kraj na jednom mjestu :( )

Prognoza

Ako je vjerovat kišobranskoj instalaciji na koju sam nabasala jutros iduć na posao, moj je gradić Pejton pun ljudi sklonih modernoj umjetnosti i štokakvim performansima. Il to, il je puhalo gore nego kad je vuk osobno, bez pomoći snage vjetra, raspuvo kućice od dva praseta.

Pa sam ja, sukladno gadnim meteorološkim pojavama, odlučila pogledat šta piše u vremenskoj prognozi. Ono, da znam priredit jedno četrnajst kišobrana, gumene čizme, prefriškat svu raspoloživu zimsku robu ( ionak se spremam slagat ormar ko gladan srat pa nikako krenut, ko da sam znala da će bit još prigode za nosit debele vesturine i flafi čarape ).
I znate šta sam saznala iz vremenske prognoze? N i š t a. Pa ko da gledaju u šparoge il soc od kave dok je pišu, a ne u satelitske snimke. Evo saću ja rečenicu po rečenicu istrančirat, u zagradima je sažeto moje meteorološko iskustvo, sabrano kroz godine.

Kiša i pljuskovi još i danas i sutra bit će lokalno obilniji, zbog čega će još malo porasti vodostaji, ali u drugom dijelu tjedna očekujemo smirivanje situacije, i mnogo su izglednija i sunčana razdoblja. ( Pazi ti majstora; pa kad mi kaže "lokalno obilniji" to zapravo znači da trebaš iz vatrostalne posude izgatat šta mu znači lokalno, može bit od Istre do Slavonije, jebe se njemu gdje će padat. Veli porašće vodostaji; i to je začudno, jer je zadnjih tjedan dana palo kiše za petnajst godina u Africi. Plus izglednija sunčana razdoblja; gdje, u Transilvaniji? )

Iako je jučer vjetar rušio sve pred sobom, s obzirom na rastuće vodostaje rijeka, i izvanredne mjere obrane od poplava, vrlo važna je prognoza oborine. ( Bil mi iko mogo objasnit kakve veze ima to šta je vjetar čupo stabla sa izvanrednim mjerama obrane od poplava i prognozom oborine, koja baj d vej nije ni napisana, jer će oborine bit lokalno obilnije? Oborine pogađat po sistemu - možda oće, al sigurno neće, il kako? )

Dok na Zavižanu jutros pada snijeg, kojeg će biti i u nastavku dana, u većem dijelu zemlje je kišovito. ( Ma bravo; teško je pretpostavit da na Zavižanu krka bijelo govno. A u većem dijelu zemlje pada kiša, nemreš vjerovat; vodostaj se digo od kanalizacije valjda ).

U većini zapadnih predjela već je tako premašena srednja cjelomjesečna količina oborine, što je rezultiralo poplavljvanjem nekih područja. ( Ko bi i pomislit mogo da kad se sroka pedeset litara kiše po četvornom metru u pola dana da se onda neka područja poplave? S naglaskom na "neka", nebitno je koja, to znaju oni koji tamo žive. Šta će smarat one kod kojih nije poplavilo. )

Kiša i pljuskovi još i danas i sutra bit će lokalno obilniji, zbog čega će još malo porasti vodostaji, ali u drugom dijelu tjedna očekujemo smirivanje situacije, i mnogo su izglednija i sunčana razdoblja. ( Pa opet ponavlja prvu rečenicu; ono, neće ljudi skužit da je to već napisano jer su u panici od lokalno obilnijih oborina. Sve čitam i ne vjeujem, majke mi moje. )

Ipak, treba uzeti u obzir da i do kraja mjeseca nema dugotrajne stabilizacije, iako će temperature biti oko prosječnih svibanjskih, bit će i dalje povremene kiše. ( I ko veliko finale, zaključak da će i dalje bit povremene kiše, i da se vrijeme neće stabilizirat. Ja možda sutra skuvam kelj, a možda i ne, ovisno kolko ću bit stabilna. )

Znate šta ću vam reć? Ja se ozbiljno bavim mišlju da počnem pisat vremensku prognozu. Zavisi kakve se volje digneš, jel ti neko pokvario prvi gutljaj kave il si dobre volje - samo pišeš gluparije. Moguća su povremena sunčana razdoblja u većini zemlje, al isto tako postoji i mogućnost lokalnih pljuskova s grmljavinom. Ak ne zatopli, zahladiće. Mjestimično je moguća magla koja se ponegdje može zadržat tokom cijelog dana.
Gle ti kak to meni ide. A ja se zlopatim i pišem o svemu i svačemu umjesto da se uvatim vremenske prognoze; pa za mene bi Vakula bio puki amater.

( eto instalacije, slična mojoj od pred desetak dana )

Sreću čine male velike stvari

Kada sam prije nepune dvije godine proživjela i preživjela onu stravu, pričala sam svojoj prijateljici Neli kako pamtim dodir metala na koži i zvuk škara koje režu moju najdražu haljinu. ( Haljinu sam našla izrezanu i složenu u bolničkom ormariću; obzirom da je bila puna moje nula pozitivne krvi i obzirom da nisam baš vješta šnajdarica bacila sam je čim sam ušla u dvorište ). Nela je izgovorila svoje antologijsko "pfffff" i dodala - jebala te haljina. Kupiću ti ja tri nove, pod uvjetom da ih na tebi ne podere medicinsko osoblje. I doista, kad smo se idući puta vidjele, stigle su tri ljetne haljine, jedna ljepša od druge, kao naknada za pretrpljeni strah i okretanje novog poglavlja u životu koji mi je darovan.
Sjajna ekipa žena s kojom sam nastupila nebrojeno puta, a i napjevala se po raznim svečanim prigodama, banula je u moju bolničku sobu donoseći ne dašak nego vatromet radosti; uzalud smo ih i moje suputnice iz auta i ja upozoravale da se ne možemo više smijati, one se nisu gasile sve dok nisu otišle iz posjete. Za prvi rođendan koji sam proslavila nakon karambola donijele su mi i stiliziranu figuricu Madone, blagoslovljenu u malenoj crkvi u Gorama, selu u kojem sam zamalo izgubila život onog jutra.
Moja najdraža sestrica, moja Sandra, već me dvije godine vuče sa sobom u Poreč da liječim sinuse ronjenjem i namačem ovaj usrani bolni vrat u slanoj vodi. I samo ponavlja, u svakoj poruci i pozivu - puno te volim.
Ove mi je jeseni iz Dalmacije stigao prekrasan paket prepun sunca Dalmacije - smokava, lovora, ružmarina i mirisne lavande, koji mi je poslala žena koju u životu nisam vidjela; upoznala sam je pišući svoje pričuljke, a imam osjećaj da se poznajemo cijelu vječnost.
Pred Božić sam iz Siska primila paketić mirisnih breskvica sa vrlo dirljivim pismom; poslala ga je žena koja redovno čita moje pričuljke i odreagirala je na moju priču o breskvicama, kolačićima koje je tako teško izraditi i najljepši su ukras svakog tanjura božićnih kolača.
Jedna gospođa iz Petrinje kaže da sam ja njen prozor u svijet i njen razgovor; zbog bolesti rijetko izlazi iz svog doma i silno je vesele moje priče.
Danas sam dobila prekrasne crne rukavice sa žarkocrvenim ružama, koje je izradila moja školska prijateljica; ponijela ju je moja priča o martama, ona ih je izradila i poslala ih poštom uz poruku - draga Gordana, ljubim te i pozdravljam.
O svima vama, koje susrećem svakodnevno na ulici pa me pitate hoće li knjižica izaći uskoro, o svima vama koji uvijek ostavite barem riječ - dvije komentara jer živite negdje drugdje imam samo reći ovo - hvala vam svima, iz dubine duše. Vi mi govorite da nije uzaludno ovo što radim i da moje riječi imaju put u svijet. Nije to velik i razvikan put, ali mene neizmjerno raduje.

Hvala vam svima. Za sreću su uistinu potrebne male stvari, ali ove koje sam spomenula zapravo su za mene velike i moćne. I čine me sretnom.

( posvetila sam ovo svim svojim dragim prijateljicama i pratiteljima moje skromne straničice )

Muke po Kornatima

Kornate sam prvi put posjetila kad sam imala šest i nešta kusur godina.

Moja majka - roditeljjica prokušanih vrlina vodila je svoje osmaše na takozvani mali maturalac u Zadar, pa je obiteljsko vijeće odlučilo da se i mene povede tamo jer sam ko dijete stalno imala gnojne angine. Pa eto nek i ja idem nebil me do zime barem jednom zaobišli gnojni čepovi u grlu i penicilinske pikice.
Sve se to meni ludo sviđalo - i putovanje vlakom do Zadra, i hotel, i svakodnevni raporti taji koji je ujutro oko osam zvao da pita šta sam jela, jesam izgorila, jel više trpam u sebe sladoleda od vanilije il od čokolade, jel idem u vodu sa šlaufom i tak to. Sve mi se, kažem, sviđalo sve dok nije osvano dan da se krene na Kornate. Otkud sam ja mogla znat šta su Kornati; jedino šta mi je odokativno zvonilo u glavi a poznato ko izraz bio je kornet od sladoleda.
- Danas idemo na Kornate brodom, to su ti krasni otoci...
Dalje nisam ni slušala. Pa oću ja sad morat sa čvrstog tla morat uć na brod i vozit se u nepoznatom pravcu, nepoznato dugo vremena, e da bi vidjela otoke, jer ne znam ni šta je otok?
- Ja ne bi išla.
- O još kako bi ti išla. Vidiš da ideš - govori ona meni tegleć cekerčinu sa ručnicima, kremama, vodom i bog zna čime sve ne. Čak smo imale i haljine od jednakog materijala, bijele s nekim žutim cvjetovima.
- Al ja ne bi išla, reko mi je tata da ne idem u duboko.
- Pa nećeš ić u duboko, malo ćemo se vozit brodom, pa ćemo tamo papat i kupat se i svaštanešta.
Da neću ić u duboko, jedino ću se vozit brodom, a ispod voda duboka valjda do same Kine. Objesila se ja ko visibaba, al šta ću - idem jer me ona drži za ruku pa bi se moglo desit svašta jer se njena ponuda al nikako ne odbija.
Ulazimo na brod, ja se vučem ko da me vode na giljotinu. Isprestravljena. Brod kreće, mene muka hvata sve više kako odmičemo od obale. Voda je sve tamnija, kopno sve dalje; ne gledam ja nikud osim u pod, jer kad god pogledam prema moru hvata me nalet panike.
- A koliko ćemo se vozit do tamo? - pitam.
- Ma malo, dva i pol sata. Hoćeš jest?
Dva i pol sata?! Sjedit i plutat po toj vodurini?! Kad se tad nisam onesvijestila neću valjda nikad.
- Ja se ne bi vozila dva i pol sata.
Pa to ponavljam kad god mi mama priđe. Pa joj je dopizdilo, pa se s najljepšim smiješkom sagnula k meni i rekla:
- Ajde mi još samo jedan put reci da se ne bi vozila dva i pol sata, uzeću te za pletenicu i spustit u vodu. Jel jasno?
Zavezala ja momentalno, šta ak me zbilja lapi za onu moju kosurinu i potopi u more?

Konačno pristali na odredište, e tu je već bilo onak skroz ok sve dok jedan od njenih đaka nije donio morskog krastavca i stavio ga na moj ručnik. Ja u vrisak ko da je krokodila donio, prisjelo mi i kupanje i jelo i sve. Eto mame opet k meni:
- Oću ja opet ponavljat šta ću napravit s tobom i pletenicom? Ne blekeći, to je morska životinjica, pa neće te pojest.
Pa opet diskofrazma dok smo se brodom vratili do Zadra. Više nisam spominjala da se ne bi vozila dva i pol sata, jer nakon cjelodnevnog maminog natjeravanja sa osmašima po brodu i na kupanju moglo se zbilja desit da ja nadrapam ko žuti mačak.
Jedino sam tati drugo jutro rezolutno rekla - ja s mamom više neću ić na more, ispričaću ti doma zašto. Nisam znala da je on već bio upućen u moje silno negodovanje vezano za brod.

Jučer, dok sam se vozila prema Kornatima i uživala u suncu i ljepoti mora i otočja sjetila sam se svoje prve vožnje brodom do Kornata. Sjetila sam se i maminog vrlo rezolutnog pedagoškog djelovanja i neuvažavanja mojih argumenata.
Kako je danas Majčin dan, morala sam iz sjećanja pustiti te slike i zagrliti je svojim mislima.

( ovoj ljepoti ne treba opis )

Jedi, jedi, jedi još

Kad ideš na izlet, onda moraš nosit putnu torbu i sa onim šta treba i sa onim šta ne treba.

Šosove koje ćeš nosit i šosove koje nećeš nosit, isto tak i majice. Jer šta ak ti na krilo tijekom doručka padne jaje na oko, pa nećeš na Kornate ić sa žutanjkom na robi. Onda haljina, pa trenirka, pidžama, kućne šunjalice, toaletna torba, starke i rezervne cipele, crveni kišobran koji paše uz rože na martama. Pa manja torba za autobusnu jelsku ponudu - domaće kobasice, fine lepinje iz Lidla, čips, Jadro napolitanke, žele bomboni, ledeni čaj. Pa mala torba puna andrlja koje je bolje ne nabrajat. Jedva se uspiješ s time utaljigat u autobus. Kad se krene nastojiš se kontrolirat da ne ideš žderat iste sekunde čim je šofer zatvorio vrata,čisto da se ne razleti narezana kobasica, ko će je pobrat između svih onih silnih nogu.
Prva postaja su Baraćeve špilje. Ne letim među prvima, idemo popit kavu i čekamo da vidimo hoće prva grupa izać iznutra, šta je sigurno - sigurno je. Guramo glave i fotkamo se ko dvije šišmišice. Uživamo u ljepoti nedirnute prirode. Prva grupa izlazi, znači nema medvjeda unutra pa nekak lakše vijugamo prema ulazu. Unutra je fenomenalno, sve one sige i stalaktiti i stalagmiti predivnih oblika. Jedino nam se jedan od kolega u onoj mrakači popeo na stalagmit al je zamoljen da siđe ( desi se, htio čovjek malo bolje vidjet). Pa nam vodič ugasio reflektore na desetak sekundi da vidimo šta je mrak, laknulo mi kad se upalilo jer ne znam kak bi izbauljali van da je rikno prekidač.
Pa dalje put Biograda, i nakon smještanja u sobe brže presvlačenje i večera. Znači juha, orada, hrpa krumpira i prženog povrća, salata, pa malo naguljenog voća ( kivi, ananas, narandže) i kolači. Pa kava uz more, da provarimo večeru jer nam se malo slošilo od količine. Legla htijuć napisat kraću pričicu, probudila se s mobitelom u ruci i očalama na nosu u pol šest ujutro.
Brže na doručak rudarskog tipa - jaje na oko i omlet sa sirom, malo parizera i sira, dva kroasana i naguljeno voće i čaša đusa. Brže van popit kavu dok se nije krenulo na brod. Dok se ukrcavamo meni stalno pred očima vrata od ormara na kojima leži Rouz i Džek koji se drži za vrata nakon šta je Titanik otišo kud je već otišo,; sve mi slabo dolazilo. A na brodu... uživancija. Pogled vrijedan milion novaca na kornatske otoke i more koje se mreška. Pa konačno ručak na brodu, opet rudarskog tipa - kulen, sir, feferoni, njoke i piletina u finom umaku, salata; opet nam se slošilo od jelske ponude. Uživala u pogledu na Ugljan i Pašman, popila kavu i onda malo zalegla, nebil se jelska ponuda koju sam progutala lakše provarila.
Kupila obligatni magnetić za frižider. Sad evo ležim u hotelskoj sobi i razmišljam šta ću obuć za na večeru.

Svakako mora bit nešta komotno, da mi ne pritišće sve ovo dosad pojedeno. Divno je bit na izletu.

Hešteg trebanositzeleno

Šta vi radite kad vas neko sjebe u koracima samo da bi nahranio svoj ego? Obezvrijedi vam logiku? Nije uopće bitno jel slučajno il namjerno, jel riječima il djelom? Eto baš mu se oće da vam se napije krvi, jer mu paše vaša krvna grupa?

Dam se kladit da zamišljate kak ga trgaju lavovi koji su bili na voćnom jogurtu tjedan dana, dok vi ležite na otomanu i nedužno krckate bobe grožđa da ne čujete kak njemu krckaju bedrene kosti ( kako je to divno sročila moja frendica Nela ). Il zamišljate kak mu na vrata zvoni španjolska inkvizicija, dobar dan - dobar dan, čuli smo da u garaži imate jedno četrnajst metli i da ste karnister krvi popili tome i tome, pa ako bi izašli da vas malo rastrančiramo na onim našim spravama za gimnastiku. Pa ga sastave rastezat, i vi osobno potpalite lomaču jer je inkvizitor osto bez plina u upaljaču. Il zamišljate da je taj tamo neko u nekom navodno fensišmensi restoranu pobro rota virus i dobio takvu sraćku i bljuvanje da već danima živi isključivo od kisika, a vi mu dolazite u posjetu i nosite friško spohanu piletinu i krumpir salatu i kremšnjite u tri tapervera, jer vam ko niko nije reko da ne smije jest idućih tjedan dana.

Šta radite kad ste krepani od svega šta vas smara na poslu, u dućanu, od luđaka koji vas skoro zgaze na pješačkom jer zamišljaju da su faraoni pa ih se ne smije zaustavit da bi prejašili prek zebre? Il kad kiša pada ko biblijski potop, pa vam smoči rukave od jakne i nogavice do koljena jer imate jebeni mali kišobran ( ko meni naprimjer, jer se onaj regularni razalatio skroz usljed bušenja na trnje )?
Dam se kladit da živčanite, psujete, pokušavate ne zadavit svakog ko vam se uopće obrati, eventualno ako ste pušač palite jednu na drugu i puštate najkrvavije cvilojebe ikad napravljene ( il rokačinu ak vam više paše; ono, razvrnete Deep Purple dok svi cucki u ulici ne počnu zavijat umjesto pratećih vokala ). Il se prežderavate svim raspoloživim u frižideru i špajzi - red slanog, red slatkog, pa zalijete sokom koji pršće radi boljeg varenja. Pa udarite po žele bombonima, il bombonjeri koju niste odnijeli kom ste trebali.

Ja imam novu metodu. Friško otkrivenu. Znači - bez obzira šta bilo razlog, jel to šta mi se neko pravoj - zdravoj naloko moje nula pozitivne krvi, il sam umorna ko pas, il me razjario neki krepil koji me zalio lokvom vode veličine Plitvica, ja svečano polažem zakletvu ko sudac ustavnog suda da mi ništa neće ovaj dan pokvarit, pa se dotjeram u zelenu opravu ko grofica Marica i uživam u danu, kolko god bilo sranja okolo. I mogu vam reć da je to vrlo efikasna metoda. Em se bolje osjećaš, em dobro ispadneš na fotki, em zaboraviš na sve ono šta te smara.
( Dobro, jučer je bila posebna prilika, al to ne znači da ne trebamo sami stvarat posebne prilike svaki dan; u inat krvopijama, umoru, kiši i svemu onom šta nam balega po glavi. Svaki se dan u lice nasmijat onom šta te tlači - pa to je antibiotik širokog spektra. Vjerujte mi na riječ.)

( grofica Marica sinoć, u Hrvatskom glazbenom zavodu )

Vorsprung durch Technik

Nešta se bavim nostalgičnim mislima kak se zapravo sasvim dobro živjelo bez mobitela.

Htio si nekoga vidjet? Sjedneš na bicikl il prošetaš pa ga vidiš. Htio si s nekim porazgovarat? Dogovoriš gdje ćete se nać i držiš se dogovora. Trebalo je dogovorit nešta, neki tulum il slaganje drva, nebitno je šta? Sjedne se pa se sve dogovori - kad, kako, gdje i kod koga.
Pisala se pisma i slale razglednice s mora il sa izleta.
Ovo danas je kataklizma, života mi. Gdje god dođeš - u dućan, na posao, u bus - svima je mobitel u ruci i svi samo skrolaju i štrače, da ne kažem surfaju. Hoćeš nekog vidjet? Odeš na fejsbuk i vidiš šta je objavio. Nema te situacije koja se ne upriliči na društvenim mrežama. Ručak na stolu - ajmo deknut fotku šta se poserviralo. Prostre se veš - ajmo brže slikat kak vjetar napiruje košulje na štriku. Sretne se neko - brže selfi, poriktaj kosu i naflajbaj usta pa smiješak ko da si dobio na lotu, nek se zna da ste se sreli. Hoćeš s nekim porazgovarat? Mobitel u ruke, pa maži po mesindžeru, vajberu, votsapu i svim mogućim aplikacijama. Trebaš nešta dogovorit? Pa to je sazivanje i dozivanje u trajanju martovskih ida, nit kraja nit konca. Prvi zove drugog da mu kaže da se treći čuo sa četvrtim koji nemre dobit drugog jer je korisnik stalno zauzet, a treba mu reć da neće doć jer je posvađan sa petim.
A tek kad se nekud krene, majko mila...ajde fotka pred put, pa kad se uđe u auto, pa na krivini, pa na nizbrdici. Meći brže fotke, jer ko da nisi bio ak nema četrdesetosam fotki za pokazat. Pa kad se stigne umjesto da se raspakiraju stvari i krene uživat brže stavljaj objavu i označi kud si stigo, i jesi pošo il si došo. U slučaju fotke većeg broja ljudi nipošto ne zaboravit sve označit, jer eto odma zle krvi - gle kak mene nije označilo a vidim se napola u ćošku. E pa saću te majci obrisat, pa označuj mamu svoju na fotkama.

Ajde bilo je i Bože pomozi dok nije izmislilo ove turbonaglomoderne smartfone. Pa opcija prijenos uživo, pa opcija prijenos umrtvo, nemreš se ko čovjek nigdje opustit i ponašat normalno jer stalno neko nešta prenosi. Pa kamera sa vakimnakim performansama. Pa pazi da ne ispadne jer košta ko svetog Petra kajgana.
Otić nekud nenapunjenog mobitela izaziva histeriju širokih razmjera. Uopće neću spominjat mogućnost da se uređaj zaboravi doma, il da se ne ponese punjač na put. To je kraj civilizacije, jer ideš a nemreš objavit ni označit nikoga, nit možeš vidjet ko je šta nakeljio kod sebe na zid i ko mu je sve komentiro, a tebe ne jebu ni za suhu šljivu.

Točno mi dođe da ugasim to zvrndalo i svima kažem da ga više ne koristim. Samo šta vrijedi šta ga ja neću koristit kad neću imat s kime razgovarat jer će svi i dalje buljit u svoje igračke i stavljat srčeka i smajliće gdje stignu. Pisma mi još manje vrijedi pisat, ljudi čim vide kovertu misle da je opomena za struju il nedajbože neka ovrha.
I šta mi drugo preostaje nego da i ja skrolam, ajde recite?

Manite se šparoga

Tolko o pouzdanosti metode gledanja u šparoge. Vi koji redovno pratite moje pričuljke sjetićete se da sam nedavno pisala kak je neka tamo žena, koja se od djetinjstva bavi gledanjem u šparoge, porazbacala spomenutu zelenjavu po tacni i rekla da će Megan rodit blizance.

E pa šta se mene tiče, može šparoge odsad pa nadalje kuvat i jest, jeble je šparoge. Megan je rodila sina, jutros ranom zorom. Za sada se još ne zna jel rodila u bolnici il kod kuće, kak je najavljivala, a sve da bude kontra dekorum dosadašnjih kraljevskobakingemskih poroda. Znam da znate da je dosadašnja tradicija bila - porodit se, pa za par sati ajmo pred fotoaparate sa bebom u rukama, nasmiješena ko da nisi rodila nego dobila iz prve ruke dobitne brojeve ojrodžekpota.
Ona je negdje od polovice trudnoće najavljiala da joj ne pada na pamet ić u bolnicu i paradirat iza poroda s djetetom pred svekolikim pučanstvom svog kraljevstva. Oće ženica rodit na miru bez da je se poslje flajba i da mora ko Mona Liza stajat dok blicevi sijevaju sa svih strana.
Ja je razumijem, vjerojatno i većina žena koje su rodile uz nešto više muke. Pa mene da je natjeralo da se iza šesnajst sati rađanja obučem i natakarim na štikle i sa blaženim smiješkom izađem pred razdragane ljude, mislim da bi požalili dan kad je njih mater donijela na svijet. Jerbo kad se ta jadna maternica konačno počne skupljat i kad se sve počne hladit, sve te toliko boli da bi najrađe onom ko te samo pogleda rašerafio glavu. Vizitu neću uopće spominjat - te stisne trbuh da vidi jel krvariš, te se naviruje, a nedajbože kakvih komplikacija ruje po toj ranjavoj utrobi ko po vešmašini. I onda bi još trebalo alkarskim korakom na peturinama gazit ko da ideš na plac po grincajg. Ma dajte molim vas.
S druge strane je baš i ne razumijem, rađat doma bez nekog stručnog nadzora ne čini mi se dobitnom kombinacijom. Bojim se da se ispaćeni otac razumije u porode ko ja u štrikanje. Iskreno se nadam da je bila bar neka babica u blizini, iako je prema pisanjima štampe porod išo dosta brzo. Vele da je dobila trudove u ranim jutarnjim satima a rodila je u pola šest ujutro, čini mi se. Pa ja sam za tri sata tek primila treću flašu dripa, od nebrojeno flaša kolko sam primila tijekom šesnajst sati.

Šta sam ono htjela reć? Da, znači šparoge komotno zaboravite ko pouzdano sredstvo predskazivanja budućnosti.
Bolje dat afričkom vraču da porazbaca kosti.

Modna o(ne)sviještenost

Mi obični smrtnici ne razumijemo se u ništa, pa tak ni u visoku modu. Visoka moda, osim šta podrazumijeva da model bude visok, isto tako iziskuje teško naprezanje moždanih stanica da skužiš jel kreator uopće sam svoj i šta mu je bilo dok je slago na hrpu te prnje koje je već složio. I to za muškarce.

Pa vas ja pitam kud bi recimo vaš dečko, muž, šta već, mogo obuć ovu divnu prvu kombinaciju, znači roza kapa sa ušima Mikija Mausa, široka bijela duksa ( ispričavam se ako nije ), roza šosić i crne grilonke sa crnim cipelama? Možda za neku romantičnu šetnju il izlet. Jedino ne znam koju vražju mater mu trebaju te žvale u ustima, i kolko rola toalet papira treba ponest u torbi jer se bojim da slini nonstop. Pa svako tolko stani da mu obrišeš slinu. I ne smije sjest nigdje na klupu da ne zasere šos, ko će s tog rozastog štofa skinut flekove.

Druga kombinacija je vrlo sportska, znači zelena kaciga na glavi, očale za plivanje, roza sakoić sa jastučićima na ramenima ( ko Kristl iz Dinastije ), zeleni šos i roza štucne. Ispod šosa se može obuć i dres il kupaće gaće, sad ovisi o afinitetima nosioca robe ( malo me zbunjuje jer ima i očale za plivanje i štucne, onda valjda i pliva i igra nogomet ) Jedino u svlačionu mora ponest aufingere da povješa sako i šos, da se ne gužva dok on radi na kondiciji.





Treće može poslužit za svečane prilike, recimo neke svatove il krstitke il tak nešta. Malo vuče na harlekina s tim cik - cak ušivenim zeleno-roza krivuljama. Košulja je zelena, cipele su zelene, gkavu krasi špičasta zelena kapa zbog koje neodoljivo podsjeća na Malika Tintilinića il Grinča. Istinabog, malo ćete teže objasnit familiji da je to zadnji krik mode i da košta više neg Ronaldovo spavanje u vili Šeherezada. Isto jako mora pazit da roza dijelove ne zasere tortom il gulašom, najbolje da kod jela skine dopola tu opravu pa da se ogrne stolnjakom, pa kad je gotov opet se obuče. Problem je šta se kod nas na feštama stalno jede, pa bi se skido i oblačio pet - šest puta. Al za ljepotu treba ponešto i istrpit.





Meni ovo sve izgleda ko da mu je bokcu slučajno izgorio ormar pa navuko na sebe ono šta je našo u ženskom ormaru ( osim žvala, štucni i plivaćih očala, to kod nas u ormaru nema šta tražit ).
I gledam te fotke dok pišem i nemrem se načudit. Eto me ko začuđeni svatovi. Baš smo mi obični smrtnici tupi ko motike, kak ja sad u tom ne vidim glamurozne komade odjeće za muškarca?
Biće sam skroz sljepovidna.

Godzile napadaju

Jutros se probudim ( mislim jutros - noćas, šta jutros ), vani mrkli mrak a meni podne jer već znam scenarij - okreni se, prevrni se - lijevi bok, desni bok, potrbuške, leđno, baterflaj, pa tak jedno četrdesetpet puta.

Pa se dignem, zapalim jednu, popijem čašu cedevite i odem na vece da me cedevita ne sjebe kad počnem i ako počnem zaspivat. Izvalim se u dnevni boravak, pa ću malo prečeprkat po mobitelu, kažu da je dobro malo čitat jer to ko uspava.
Kad će meni iskočit vijest da je Pamela Anderson objavila ne znam sad već na kojoj društvenoj mreži da je u Hrvatskoj evakuirano milion ljudi usljed klimatskih promjena. Razbudila se trenutno, al naskroz. Šta je sad, da nisu kakve Godzile izjaparile pa potrle Zagreb ( gle, to je pedeset kilometara od moje rezidencije, Godzila kad pruži korak eto ga za čas, a zna mrcina i plivat, vodenim putem je tu dok sam trepnula četrnajst puta ). Ako je evakuiralo milion ljudi, pa to je četvrtina stanovništva moje zemlje a ja se borim sa nesanicom?! Jebate, trebam ić tražit kofer i najnužnije stvari i dokumente da me se može evakuirat.
Al ajde otvoriću ja prvo da vidim šta uopće piše. Da, piše ona da njen prijatelj gleda kak je u Hrvatskoj evakuirano milion ljudi zbog klimatskih promjena. I onda dalje ide rasplet - zamijenila nas sirota sa Indijom gdje evakuiraju ljude zbog ciklona Fani.
Lako meni šta je ona krivo skužila ( navodno su bile u pitanju hrvatske vijesti o stanju u Indiji ), al sam se ja skroz razbudila. Pa u frižider, namazala pinđura na kruh ( dvije šnjite ) i jednu šnjitu bijele linolade, da smanjim stres zbog same pomisli da sam mogla nazvat vatrogasce il policiju kud da se javim za evakuaciju. Pojela to, pa još jednu bananu da mi ne padne kalij, popila još jednu čašu cedevite, otišla opet na vece, zapalila još jednu i vratila se u krevet.
Ležim u mrakači i mislim si - kud nemam njen broj telefona da je nazovem pa da je ispljujem na pasja kola. Eto kad bivše zečice iz Plejboja ne znaju zemljopis pa ti razjebu i to malo sna šta imaš.

Zaspala sam ko zna kad i sanjala neke dinosaure da mlate oko škole i pedagoške akademije, srušili sve šta su mogli. Probudila se taman kad su počeli skretat prema mojoj kući, mokra ko da sam preplivala Lamanš i sa nemjerljivim otkucajima srca.
Znači ne smijem više ni prismrdit mobitelu kad se tako do dana probudim. Moram pod hitno naučit štrikat.

Moje krhke ljepotice

Isprva ih nisam htjela ubrati; htjela sam ih ostaviti da svoj kratki vijek proborave u sigurnosti listova koji ih nježno obavijaju zelenilom svog dodira. Onda sam se ipak predomislila; možda bi i one htjele da uživam u njihovom mirisu i njhovoj ljepoti. Ubrala sam ih, omotala crvemim ukrasom preostalim od tko zna kad i stavila u vazu.

Već godinama, početkom svibnja u mom se dvorištu iz bujnog, smaragdnozelenog lišća stidljivo ukažu ove bijele ljepotice. Skromne su, vrlo krhke i nježne, neupadljive; gotovo nevidljive dok se dobro ne zagledaš u zelenilo njihovih listova. Ali njihov miris je nešto najopojnije i najljepše što sam oćutila, možda je jedino jasmin mirisom iznad njih.
Silno ih volim iz nekoliko razloga.
Moja baka po mami jako je voljela đurđice; bile su njen najdraži cvijet. Napustila je svijet početkom svibnja, baš u vrijeme đurđica, kao da je odabrala da ode u vječnost pomazana njihovim opojnim mirisom.
Moja majka je nedugo nakon bakine smrti uspjela u cvijetnjaku zametnuti ove krasotice, i svake je godine u svibnju svojoj majci na grob odnijela tek buketić đurđica, ubran u našem dvorištu, govoreći - ovo je najljepše što joj mogu odnijeti, njima će se jedino razveseliti.
Obje žene, koje sam neizmjerno voljela, već dugo nisu pored mene, barem ne u onom voljenom fizičkom obliku. Htjela ja to ili ne, svakog me svibnja ovi krhki cvjetići podsjete na njih dvije, na njihovu ljubav i na prolaznost života.

Đurđice silno volim i zbog toga što su živi dokaz da skromnost i krhkost mogu biti samo paravan za raskošan miris i ljepotu koju prikrivaju. Nije sva ljepota rezervirana samo za ruže, orhideje i brojne druge cvjetove, obdarene iznimnom krasotom.
Meni su ove stidljive, skromne ljepotice puno bliže srcu. One izgledom i mirisom uljepšavaju kutak mog svijeta koji ne dam nikome.

Muke po Leonardu

Leonardo je ležo u poluzamračenom sobičku. Glava mu je al pucala, otpadala od bolova. ( Tad još nije izmislilo ni Kafetin ni Brufen u granulama da dekne nešta od toga, a čaj koji mu je kuvo sluga za glavobolju jednako je mogo i preko ramena prolit - nit štete, nit koristi ).

Znači ležo ko ubijen i razmišljo za koju vražju mater više nikako završit portret te ženetine s kojim se patio zadnje četri godine, Zakreto je nalijevo, zakreto je nadesno, stajala ajnfah, nasmijana, smrknuta, obučena u tamno, obučena u svijetlo, sa raspuštenom kosom, sa pundžom...nije išlo al nikako. A mljela je, zaustavljala se nije; pa kad je i uspije nariktat ona krene mljet i sjebe sve, a on još ni kist u ruke uzeo nije.
Kad eto sluge, otvara vrata:
- Stigla ona gospoja šta je slikate već ko zna kolko dugo. Veli da ste joj rekli da dođe danas pozirat.
- E samo mi je ona falila. Reci joj da me nema kod ku..
- A tu je moj umjetnik, leži u krevecu. Smorio se ne znam čime. Ajmo na noge lagane, možda danas uspijete naslikat barem ovratnik od oprave. Muž je već u sto briga, kaže mi baš neki dan - pa šta on tolko mala, jel nije u stanju za četri godine tvoj portret napravit? Ja reko - ne znam, biće sam il jako ružna pa me se boji stavit na platno, il sam jako lijepa pa me eto naručuje svako toliko da sjedim dok on pokušava slikat. Jel vas nešto boli kad ležite upol bijela dana?
- Puca mi glava, evo sam popio dvije šalice čaja pa...
- Ma džabe pit čaj, to ko da pod noge prolijete. Treba il prošetat po friškom zraku il da vam neko izmasira sljepoočnice sirketom.
- Šta je sirket, mila majko? - pita sluga.
- Ocat, zaboga miloga. Mene kad god boli glava ja namočim krpu u sirket i trljam sljepoočnice i da znate da mi pomogne. Ajde vi namočite krpu pa ćemo ga pomasirat. Jel vi mislite naležećke slikat il šta? Idemo se dić. A i lakše ćemo vam izmasirat sljepoočnice.
Da pogled može ubit, sluga bi već ležo mrtav kraj kreveta otkako je dama sa nedovršenog portreta počela lajat u sobičku.
Diže se Leonardo, šta će drugo; zvoni mu u glavi šta od sijevajuće glavobolje, šta od njenog lajanja. Idu u sobu u kojoj slika, i pokušava je po hiljadu devetsto pedesetosmi put namjestit nebil završio više, samo da je skine s leđa.
- Evo danas sam obukla smeđu haljinu, baš mi svi kažu da mi najljepše stoji smeđa boja, šta vi kažete? Bil raspustila kosu? Bil ruke na krilo il spustila il šta bi s njima?
- Bil samo zašutila, tako ti sakramenata - mrmlja veliki sebi u bradu, naglas izgovara:
- Sjedite ko zadnji put, zakrenuti malo udesno, ruke na krilu, blagi osmijeh...
- E i taj blagi osmijeh al nikako ne razumijem. Kako god se nasmiješim vama ne valja. Il je preširoko, il je preusko, il sam vaka il sam naka. Ajde vi meni pokažite šta je blagi osmijeh.
- Ma nemrem ja danas ništa pokazivat, puca mi glava. Biće dobro kako god se namjestite.
Stiže i sluga s krpetinom koja zaudara ko da je nešta crklo.
- A šta ti nosiš, blesane? Jel s tim ti misliš meni trljat po glavi? Oćeš da oslijepim od smrada, šta je to? Bježi da te ne vidim.
- Ma to se sigurno ocat pokvario, još pogotovo ako je vinski, to se pokvari sad pa sad. Nama je prošle godine propalo dvije manje bačve octa, nisu ga dobro zatvorili. Smrdilo je isto ko ova krpa sad. Bil otvorila prozor?
- Bil zatvorili usta, molim vas? Rekli smo blagi osmijeh, idemo barem probat malo radit.
On se pokušava skulirat, ona i dalje melje kak je kuvarici izgorilo pile i kak je kupila četri nove haljine i kak za vikend ide kod svojih u posjetu i melje i melje.
- Neće ovo ić, milostiva, previše me boli glava, stvarno ne mogu danas radit. Pa ćete doć kad se nekad vratite iz posjete svojima.
- Al onda stvarno morate završit, četri godine ja dolazim svako toliko k vama, već me ljudi čudno gledaju, ko da sam ja kriva šta vi nikako ne možete završit taj portret. I muž mi je već reko...
- Znam, ponovili ste već par puta. Ajde dođite kad se vratite od svojih, molim vas.

Odlazi ona, melje još sa slugom na ulaznim vratima, a Leonardo uzima ogledalo, namješta platno, pokušava se namjestit onako kako bi htio da ona sjedi i kaže sam sebi:
- E dečko, neka ti nebesa budu na pomoći i ruka božja nek ti vodi kist ko Maradoni ruku kad je gol zabio. Sad se samo zamisli u smeđoj opravi i razvuci blagi, tajanstveni osmijeh i slikaj šta nikad sliko nisi.
A ti bježi s vrata, jel još nisi bacio tu smrdljivu krpetinu van?! I samo pisni da si me vidio da radim svoj autoportret, pa glavu ću ti rašerafit.

Ostalo je povijest.

( in memoriam Leonardo DaVinci, preminuo na današnji dan Anno Domini 1519 )

( photo by pinterest )

Golgeter

Jučer sam išla po najdražeg frajera u vrtić, a obzirom da je danas blagdan ostao je i prespavati.
Putem iz vrtića svratili se na picu, sad ga to jako veseli - sjesti za stol i piti sok na slamku i čekati da pica bude pečena. Najeli se kvalitetno, popio se još jedan sok i kući. Gledali Mašu i medu, rikavali od smijeha vukovima koji sjede pod haubama i vraćali dva - tri puta na tu scenu.
- A ispod čega oni to sjede? - pita on.
- To ti je hauba za sušit kosu.
- Pa ko tako suši kosu? Ja to nisam vidio, mi imamo fen.
- Ima negdje u frizerskim salonima hauba koja se spusti iznad glave pa puše topli zrak da se kosa prije osuši.
- Ja sam mislio da to samo vukovi tako suše. A jel ti tako sušiš kosu?
- Ne sušim, moja kosa je prekratka.
Nastavili do večere gledati crtiće i pokušali naći slikovni rječnik da ga malo proučavamo; stajao je ispod dviju drugih knjiga, to sam skužila tek jutros. Kad sam mu rekla da ga ne mogu naći, zaključio je:
- Pa kak ti nikad ne možeš naći baš ono što meni jako treba? Jesi dobro pogledala? Možeš li, molim te, još potražiti?
Tražila i naravno da ga nisam vidjela, ali srećom su počeli leteći medvjedići pa se prizaboravilo na rječnik.
Kad smo legli pitao me znam li da on danas igra utakmicu i hoću li ga doći gledati.
- Naravno da hoću, sutra ne radim.
- E onda dobro, potrudiću se da zabijem gol za tebe.

Ujutro poslije doručka ugledao je na televizoru mrava.
- Kako mrav ne pokvari oči na televizoru? Ti mi uvijek kažeš da ne gledam izbliza, da ne pokvarim oči.
Smijem se kao luda i objašnjavam mu da mrav ne gleda teve nego hoda po njemu.
- I otkud uopće mrav u kući? Kako kod mene nema mrava?
Objašnjavam mu da kod mene pored dimnjaka svakog proljeća mravi imaju mali autoput kojim hodaju. Idemo skupa pogledati, kad stvarno - šibaju mravi da se sve puši.
- Jel možeš ti njih ikako maknuti? Bojim se da me ne ugrize.
- Mrav?! Pa ne može ti mrav ništa.
Ipak uzimam malu metlicu i skupljam mravlje konkvistadore, da mi dijete ne izgubi osjećaj sigurnosti.
Otišao je doma, pripremiti se za utakmicu i ponovo pitao - hoćeš li me doći gledati. Ne zna on da me ni cunami ne bi spriječio da dođem.

Danas je njegova ekipa zvana Prstići odigrala prvu utakmicu na umjetnoj travi pored Petrinjčice, i moj najdraži frajer je zaista dao gol. Proslavio je kako to i dolikuje velikom golgeteru - punim trkom, raširenih ručica kojima je oponašao let aviona. Nisam previše urlala ( ipak je bilo dosta ljudi okolo ), ali dovoljno da me čuje.
Kasnije mi je samo rekao - jesam li ti obećao da ću zabiti gol za tebe?

Ljubav je to, velika do neba. Sunce mog života. ( Doista, sunce koje je izgubilo jednu štucnu od Barcelone danas, ali kupićemo drugu. Bitno da daje golove. )