Štrudlo ( tak piše )

Nismo se dugo baktali receptima. Mislim, nije ni ovo baš neki recept; ja bi to prije nazvala dvorečeničnim priručnikom iz kojeg nećete saznat al baš ništa da bi vam moglo olakšat izradu tijesta za štrudl.

Al prvo ćemo napravit dramatični uvod, jer od ove dvije rečenice teško da se išta može napisat. Dakle, još malo pa će stić prve trešnje. Ako išta slatko volim jest, onda je to štrudl od trešanja. Za mene ne postoji finiji kolač.
Naš je susjed imo trešnju, onu finu slatku krupnu, pa kad počnu dozrijevat baka organizira spektakularnu akciju zvanu izrada štrudla da bi se i djeca malo zaposlila. ( Čuvala nas je po potrebi, od dvoje do četvero, i danas se čudom čudim kak smo je slušali i bili ko bube ). Znači, nakon šta susjed da zeleno svjetlo za branje, bratić uzima plastičnu bijelu kantu srednje veličine i plentra se na trešnju nabrat kolko treba za štrudl.
- Bako, kolko da berem? - pita s drveta.
- Malo više od pola kante. I ne trgaj grane, bolje da te nema ak koju slomiš, neće nam čovjek više dat da beremo.
Dok on bere trešnje, mi cure zjalimo ispod drveta i jedemo one koje tu i tamo padnu, vrebajuć hoće li on slomit koju grančicu da ga odma tužimo baki, jer bolje da mi podnesemo prijavak neg da se poslje ispostavi da smo bile tamo i žderale trešnje dok je on kršio ogranke, a nismo ništa rekle.
Dotle baka zamijesi tijesto, ostavi ga da odmara pola sata ( to je onaj famozni dio koji ne znači da kuvarica treba leć nego da tijesto treba bit pokriveno i mirovat ), priredi čisti bijeli stolnjak, šećer, prezle, dva velika pleha i naloži peć. Opće je poznato da se štrudl najbolje peče u šparteu na drva na plus dvadesetpet vani.
Kad on konačno nabere trešnje, dodaje baki kantu i ona ih opere bunarskom vodom. E onda nastupamo mi; čistimo trešnje od koštica i usput proždremo poneku, dok baka ne gleda. Teško je to izvedivo, jer ona zapravo ima oči i na leđima i dok meće drvo u peć govori:
- Jesam rekla da ne žderete trešnje, biće u štrudlu kolko volite.
Nas dvije il tri se gledamo u čudu, jer sve dvije il tri imamo puna usta trešanja, al prestajemo jest zabezeknute spoznajom da ona vidi i kad nas uopće ne gleda.
E onda baka razvlači tijesto, na svom starom velikom stolu prekrivenim bijelim stolnjakom. Mi sjedimo i gledamo kak se neugledna kuglica pod njenim rukama pretvara u tijesto, tanko poput najfinije prozračne pređe. Onda vrlo štedljivo poprska tijesto uljem, stavlja trešnje, posipa ih šećerom i prezlom i mota štrudl, pa ga stavlja peći. Dok se peče prva tura, ona ponavlja proceduru i taman kad je prvi pleh sa štrudlom pečen i drugi je spreman za stavit u pećnicu. Mirisnu divotu posipa štaubšećerom i ne da nam ni prismrdit dok se malo ne ohladi. Onda ga konačno reže i daje nam tu divotu da jedemo. Ja sam svoj komadić prvo znala gledat, diveći se ljepoti nadjeva i tijestu, pa tek onda krenem jest i uživam u svakom zalogaju. Pa jedem dok mi ne dođe slabo.

Al da se vratimo receptu za štrudlo, kako piše u receptu, i to sa nekim umlautom ( to valjda da vuče na francuski ). Ovo će sad bit brzo gotovo. Dakle, nepoznata autorica izrijekom kaže:
"Stavim u lončić brašna, napravim rupu, metnem soli, i umjesim sa vodom. Izvadim iz lončića i još malo natrem ( valjda to piše, ima masni flek pa ne vidim dobro ) i ostavim da stoji pola sata."
E pa sad kad imate recept - ajte razvlačit. Meni to ne ide za rukom.