I ona je usnula...

Naslutila sam njen kraj još prije dvije godine, kada sam pored njenog starog, umornog tijela ugledala posađenu mladu brezu.

Prvo sam pomislila - neće je dirati, neće imati srca zarezati je i uzeti joj život. Pa još uvijek, kad zaproljeti, odjene svoju najljepšu haljinu i zaogrne se smaragdnozelenim plaštom nježnog, mladog lišća. Doista, haljina više nije istkana gustim bijelim cvatom, ali lisnati plašt se zeleni i priziva sjećanje na davne godine djetinjstva, kada je njena krošnja bila moćna, kada je svojim hladom i mirisnim plodovima bezglasno dozivala da joj priđemo i uberemo poneku kruškicu ili se na trenutak sklonimo od ljetnog pljuska. Koliko smo puta samo sjeli u travu i igrali se, gledajući je kako cvjeta i čekajući da dozore njeni plodovi. Koliko sam se obradovala kada sam je ugledala nakon četiri ratne godine, u kolovozu 1995.; činilo mi se da pruža svoje krhke grane prema meni, da pita - gdje si bila svo ovo vrijeme? Koliko sam je puta s ljubavlju zaustavila u trenutku postojanja i poslala Nataši odraz njene ljubimice, želeći joj udahnuti snagu u nadljudskoj borbi koju je vodila? Ta je stara kruška pamtila ruke Natašinog djeda; posadio je mladicu koja je godinama stajala na raskršću u Brezju, i nekako mislim i vjerujem da je Nataša u njoj zaista pronalazila zadnje atome snage.
Nataša je usnula u vječnosti prošle jeseni. Još uvijek čuvam njene poruke, nemam ih snage obrisati. Ne čitam ih, ali znam da su tu - riječi hrabre žene koja se smijala smrti gledajući je u oči. Ovog je proljeća stara kruška tek neznatno procvjetala, možda je i ona tako tugovala za ženom koja ju je beskrajno voljela.
Ni kruške više nema. Snažan vjetar ovih je dana slomio njeno krhko, načeto tijelo. Ostao je samo trag stabla u travi, tek spomen njenog postojanja. Silno sam se rastužila idući s posla, uvidjevši da je i naša starica otišla u vječnost ; ostalo je tek nešto listića i grančica koji su pali u travu nakon što su je odrezali, i mlada, nježna, krhka breza koja će sada rasti na našem raskršću.

Sve je to život; sve mora doći do svog kraja. Ostanu uspomene i živo sjećanje na ono što smo voljeli, na ljude koji su nam nešto značili, na vrijeme radosti zaustavljeno u sjećanju zauvijek. Zato volite jedni druge, pokažite voljenima koliko vam je stalo. Nikada ne možete znati kakav vihor može odnijeti život, lomljiv poput najfinijeg porculana.