Golgeter

Jučer sam išla po najdražeg frajera u vrtić, a obzirom da je danas blagdan ostao je i prespavati.
Putem iz vrtića svratili se na picu, sad ga to jako veseli - sjesti za stol i piti sok na slamku i čekati da pica bude pečena. Najeli se kvalitetno, popio se još jedan sok i kući. Gledali Mašu i medu, rikavali od smijeha vukovima koji sjede pod haubama i vraćali dva - tri puta na tu scenu.
- A ispod čega oni to sjede? - pita on.
- To ti je hauba za sušit kosu.
- Pa ko tako suši kosu? Ja to nisam vidio, mi imamo fen.
- Ima negdje u frizerskim salonima hauba koja se spusti iznad glave pa puše topli zrak da se kosa prije osuši.
- Ja sam mislio da to samo vukovi tako suše. A jel ti tako sušiš kosu?
- Ne sušim, moja kosa je prekratka.
Nastavili do večere gledati crtiće i pokušali naći slikovni rječnik da ga malo proučavamo; stajao je ispod dviju drugih knjiga, to sam skužila tek jutros. Kad sam mu rekla da ga ne mogu naći, zaključio je:
- Pa kak ti nikad ne možeš naći baš ono što meni jako treba? Jesi dobro pogledala? Možeš li, molim te, još potražiti?
Tražila i naravno da ga nisam vidjela, ali srećom su počeli leteći medvjedići pa se prizaboravilo na rječnik.
Kad smo legli pitao me znam li da on danas igra utakmicu i hoću li ga doći gledati.
- Naravno da hoću, sutra ne radim.
- E onda dobro, potrudiću se da zabijem gol za tebe.

Ujutro poslije doručka ugledao je na televizoru mrava.
- Kako mrav ne pokvari oči na televizoru? Ti mi uvijek kažeš da ne gledam izbliza, da ne pokvarim oči.
Smijem se kao luda i objašnjavam mu da mrav ne gleda teve nego hoda po njemu.
- I otkud uopće mrav u kući? Kako kod mene nema mrava?
Objašnjavam mu da kod mene pored dimnjaka svakog proljeća mravi imaju mali autoput kojim hodaju. Idemo skupa pogledati, kad stvarno - šibaju mravi da se sve puši.
- Jel možeš ti njih ikako maknuti? Bojim se da me ne ugrize.
- Mrav?! Pa ne može ti mrav ništa.
Ipak uzimam malu metlicu i skupljam mravlje konkvistadore, da mi dijete ne izgubi osjećaj sigurnosti.
Otišao je doma, pripremiti se za utakmicu i ponovo pitao - hoćeš li me doći gledati. Ne zna on da me ni cunami ne bi spriječio da dođem.

Danas je njegova ekipa zvana Prstići odigrala prvu utakmicu na umjetnoj travi pored Petrinjčice, i moj najdraži frajer je zaista dao gol. Proslavio je kako to i dolikuje velikom golgeteru - punim trkom, raširenih ručica kojima je oponašao let aviona. Nisam previše urlala ( ipak je bilo dosta ljudi okolo ), ali dovoljno da me čuje.
Kasnije mi je samo rekao - jesam li ti obećao da ću zabiti gol za tebe?

Ljubav je to, velika do neba. Sunce mog života. ( Doista, sunce koje je izgubilo jednu štucnu od Barcelone danas, ali kupićemo drugu. Bitno da daje golove. )