19

nedjelja

svibanj

2019

Žene jakih živaca, komada dva

Ima ljudi koji imaju živce pojačane armaturom, ni cunami je ne bi strgo. Doista, ne poznajem ih puno, al eto složilo se tako da sam jučer naletila na dvije žene čeličnih živaca. Ladne ko špricer. Opuštene ko da sjede namazane Kopertonom na Vaikiki plaži i drže koktel sa suncobrančićem u čaši.

Prva me dočekala na bankomatu. Prislonila bicikl napola na izlog, napola na sebe, i pimpla po onim tipkama ko da piše roman toka svijesti. Pa meće ruku iznad očiju ko mali Hijavata, jer navodno ne vidi šta oće bankomat, smeta joj sunce. Pa opet pimpla po tipkama bankomata, pa diže bicikl koji je kreno padat na nogostup. Usput skida i jaknu, vruće joj, isto od sunca. Stalno mrmlja da ništa ne vidi šta piše i da zašto joj đubre od bankomata neće vratit karticu. Iza nje ja pa još dvoje ljudi čekamo da se bankomat smiluje i ispljune njenu karticu van, jer se stalno moramo nekome izmicat - ženi koja gura kolica sa blizancima, tipu koji vodi psa u šetnju, ženi koja se bori sa djecom na rolama i romobilu, biciklistima koji voze u kontra smjeru il guraju bicikle nogostupom. Jebate, dobro da nije neko od nas pao pod koji auto dok smo se izmicali onima koji su prolazili. Veli ona meni:
- Pa ja više ne znam šta bi stisla, ne da mi karticu nazad.
Tu ću se ja navirit, jedva nekako prek nje i bicikla; piše na bankomatu - unesite pin.
- Unesite pin.
- Pa jesam, već šest puta.
- Pa unesite i sedmi, traži vas.
Maknem se ja, ona opet vata bicikl i unese pin.
- I šta sad dalje, ispiso mi je stanje već šest puta, šta ću sad?
- Pa sad se maknite da vam pritisnem "ne" za neku novu transakciju.
Gleda me ko da sam vanzemaljac.
- Pa nema "ne".
- Ima gospođo, samo se maknite pa ću ja stisnut.
Stišćem ja "ne" preko nje i jebenog bicikla, kartica konačno izlazi van iz bankomata. Uzima ona karticu i veli meni:
- Pa ako možete bez nervoze, šta ja mogu kad mi nije htio dat karticu.
Gledam ja nju, mislim si bil je bacila pod kamion, al odustajem jer iza mene stoje dva svjedoka ( doista smiju se njenoj konstataciji, al morali bi na sudu svjedočit da sam u naletu tjeskobe zafrljačila ženu pod kotače ).

Drugu sam slučajno spazila sjedeć na balkonu tijekom izvođenja sinoćnjeg glazbeno - scenskog spektakla u Hrvatskom domu. Znači, limena glazba tutaforca svira neku koračnicu, a žena spava nasjedećke, nagla se malo prema naprijed i spava da se sve puši. Prvo sam mislila da mi se čini, pa sam mislila da joj je možda pozlilo. Razmišljam jel da bacim fascikl s notama dolje, al bojim se da ne pogodim nekog drugog, a i kak ću pjevat bez nota? Al onda kad se prenula nakon jedno desetak minuta skužila sam da je morala zaspat još na samom početku, dok je uz koračnicu spavala ko puh. A ja nek žderem praške za spavanje, pijem magnezij, žderem jabuke i šta sve ne radim nebil zaspala navečer. Ova sjedne ko torba i čim se ugasi svjetlo - gotovo, kapci sami padaju ko žaluzine. Jedino od limenjaka nisam uspjela čut jel hrkala.

To su zbilja živci s armaturom, i kod jedne i kod druge. Živiće ko kornjače sa Galapagosa, barem tristo godina.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.