30
petak
studeni
2018
Radujte se narodi
Radujte se narodi, ponajpače sve žene, koje su osuđene na to da u adventsko doba godišta zglancaju cijelu kuću ko da dolazi pet sanitarnih inspekcija.
Znate ono, ne penješ se jedino na krov jer tam valjda niko neće gurat nos da vidi jel sve čisto. Ko još normalan pere prozore u prosincu; po dvorištu leže onesviješteni pingvini, al štaš - mora se, pa riskiraš i upalu pluća, jer prozori moraju bit čisti. Najsretnije su one koje su bile dovoljno pametne da kupe markizet firange, tak da ih treba i popeglat, jer šta je pranje prozora ak ne izgubiš još cijelo popodne na peglanje firangi, koje naravno moraju ić od zida do zida, to je puno zanimljivije. Pa dizanje madraca i micanje ormara u šlafcimeru; grinje i pauci taman savili divno obiteljsko gnijezdo, kad eto gazdarice sa metlom, praškom, Opal pastom i saugerom, pa opali...
Pa glancanje namještaja, nasuvo pa namokro pa sredstvom koje njeguje drvo ( ko vas njeguje, daj mi to sam recite; ko vas glanca dok mu ne otpadnu ruke? ). Pa kupaona...e to je ravno putovanju u središte Zemlje; samo ispod vešmašine nađeš 90% onog što nije mogo nać niko, uključujući pincetu izgubljenu prošlog proljeća, Jekoderm mast za opekotine, rezervni ključ od ulaznih vrata i jednu kokos kiflicu koju je neko ostavio kad je kreno na vece pa pala ispod. A u ormariću...čuda jedna, ima od igle do lokomotive, najviše onog šta treba bacit. Ribanje pločica i tuškabine neću uopće spominjat, tu rikne i Mister Muskolo osobno jer ga je izgrizlo ono sredstvo za protiv plijesni ( koje je baj d vej skinulo i uzorak s pločica, al je plijesan ostala ).
Pa pranje svih vrata, pa glancanje svih vrata. Pa pranje svih čaša i bešteka i tanjura koji mogu zatrebat ( jer šta ak grune u kuću 120 ljudi, ko će onda ić prat to andrlje, bolje da je spremno ). Pa pranje i peglanje svih miljeića i stolnjaka koji imaju veze s Božićem ( dobro pregledajte da ne operete i one s uskršnjim zečevima, neće vam sigurno trebat ). Pa ribanje po kuhinji, koju ćete ionak svu zasrat pekući kolače ( ove godine navodno se neće peć ko prije, samo desetak fela i krancli dupla masa, to svi žderu još vruće ) i kuhajući sve ono što je nužno da bi u dane između Badnjaka i Nove godine dobili barem 7 kila viška. Uglavnom, advent je doba da vam popucaju nokti od ribanja i kičma od puzanja u svim smjerovima.
Ko što rekoh – radujte se narodi ( ponajpače žene ).
komentiraj (23) * ispiši * #
29
četvrtak
studeni
2018
Prolaznik kroz dimnjak
Djed Mraz, Djed Božićnjak, kako god ga zvali. Eto njega još zamalo. Ko da ga gledam – izlaz iz one bajkovite drvene kućice, sjeda u zapregu koju vuku sobovi i pravac operirat diljem svijeta, e da bi na vrijeme isporučio darove.
Pa moram pitat recimo jel i vama smeta šta su Bake Mrazice na kalendarima i kojekakvim fotkama uvijek ono hothothot cure, a on - koji treba bit faca jer je glavni u cijeloj priči - je na fotkama i na dočeku Djeda Mraza al baš dedek star ko Metuzalem, s pivskom trbušinom, operiranom mrenom pa ima dioptriju tri i pol, nedajbože možda i pelenom za inkontinenciju? Kak Bake Mraz ne slikaju sa hodalicama jer imaju umjetni kuk il koljeno i umotane u karirane deke? One uvijek izgledaju ko milion dolara; tijela ko flašica od Kokakole, noge do vrata i nije im zima vozit se na sanjkama u grudnjaku i gaćama, zapravo je najveći komad odjeće kapa na glavi.
Uostalom, vjerujem da bi i djeci bilo puno ljepše vidjet ovak jednog Djeda Juniora, sa blistavim osmijehom ko s reklame za Akvafreš umjesto dede koji koristi ljepilo za protezu. Mame ne treba ni spominjat. One bi djecu vodile na doček Djeda Mraza spremljene ko za krunidbu švedskog kralja, pa kad dijete treba sjest Djedu u krilo nastaje malo problem jer mama mora djetetu reć :
- Ček zlato samo malo, da mama prva sjedne i kaže Djedu svoju želju, a i da budem sigurna da mu noge nisu pretvrde tebi za sjest.
Pa zasjedne i ne bi je vod interventne skino Djedu s krila, i zaboravlja da dijete cupka s noge na nogu i čeka da sjedne Djedu u krilo i prišapne mu svoje želje. Pa ga umilno gleda, pa trepće, pa raskapča kaput jer je jako vruće na dočeku, ima puno ljudi; pa ga propituje jel se smrzno na sanjkama i jel mu treba eventualno neki topli obrok jer eto baš slučajno ima doma neke fine juhe i sarme. Prisilno je Djedu s krila skidaju zaštitari, jer je sjela ko da ju je zalijepilo. Dijete bleji – pa čekajte da ja kažem Djedu šta bi htio pod bor, nisam ja kriv šta je mamu prebacilo u neku drugu dimenziju pa zasjela ko pred tursku sapunjaru.
Ovakav Djed Mraz prolazi kroz sve dimnjake, tu nema greške. Ovaj nemre zapet u dimnjaku ko onaj starac, pa treba zvat dimnjačara i vatrogasce da ga izvuku, i pružat mu prvu pomoć kad konačno izađe na danje svjetlo. Iza prolaska ovog Djeda Mraza kroz dimnjak prva pomoć treba onoj koja ga ugleda kak meće poklone pod bor i pita - jesi bila dobra ove godine, ak jesi dođi da ti dar osobno uručim. Znate ono, ovo je lijek za oči, može se prodavat u ljekarnama umjesto Prokulin kapi i još kojekakvih antistres sredstava pride.
Kud ovaj prođe tu trava ne raste idućih godinu dana.
komentiraj (31) * ispiši * #
28
srijeda
studeni
2018
Moj odabir je sreća
Sve se, prije ili kasnije, posloži onako kako mora biti. Kad se najmanje nadaš, ponekad i u treucima najvećeg očaja ili boli, ukaže se put kojim treba poći; kao da se podigne magličasta nevidljiva koprena i iznenada se otvori potpuno novi pogled na svijet koji te okružuje..
Nikada se nisam mogla dovoljno načuditi onima koji čak i u lijepim stvarima nastoje naći nešto loše, kao ni onima koji jedino i isključivo u materijalnim stvarima pronalaze razlog svog postojanja i smisao svega. Život može biti, i zapravo jest, tako lijep. Nečiji osmijeh, lijepa riječ, radost koju osjetiš kad sretneš nekog dragog prijatelja i čvrsto ga zagrliš, pogled na plavetnilo neba u smiraju dana i pjev neke sićušne ptičice koja u ovoj studenoj večeri traži utočište za noć....sve je to nemjerljiva ljepota, neusporediva sa nekim ružnim stvarima koje nažalost prolazimo kroz život, a pogotovo neusporediva sa materijalnim.
Sretna sam jer sam naučila cijeniti dane koje živim i gledati svijet oko sebe sasvim drugim očima. Sretna sam jer još uvijek vjerujem u ono dobro u ljudima, u svjetlost koju donose ljubav i osmijeh dragih ljudi, u ljepotu svega što me okružuje i toliko je snažnije i moćnije od nečijih ružnih postupaka. Sretna sam jer se mogu ujutro probuditi i kroz prozor ugledati komadić neba vidljiv jedino meni, popiti svoju prvu kavu i krenuti u novi dan, zahvalna što je preda mnom. Sretna sam jer svakome prilazim otvorenog srca, bez lažnih namjera; naprosto ne znam biti drugačija. Sretna sam što sam ostala nasmijana unatoč svim ožiljcima na duši; svaki me od njih naučio nečemu, i na njima sam zahvalna jer možda ne bih bila ovakva kakva jesam da me nisu zabolili takvom silinom. Sretna sam jer sam odabrala biti sretna.
I ostatku svijeta želim isto - vedri komadić plavog neba i sreću dovoljno snažnu da promijeni sve ono ružno što se dešava.
( ovo sam ja, na mojoj paradajz terasi; jedan ukradeni komadić sreće u običnom danu krajem ljeta )
komentiraj (33) * ispiši * #
27
utorak
studeni
2018
Dlakave naglodrap hulahopke
Daj recite kak stojite s depilacijom? Pretpostavljam da se depilirate, davno su prošla vremena kad su dlakave čarape bile in.
Šta preferirate? Vosak, britvica, krema? Vosak je za moj ukus ravan stravi u ulici brijestova; te ga grij, te mrljaj po sebi, te lijepi one trakice, pa kad potegneš trakicu vrištiš ko pjevač AC/DC. To je za mazohiste, kad bolje razmislim. Britvica je onak...za na brzinu, jedini je problem kad u naletu tjeskobe odleti pa se srežeš do balčaka, proklinjući onog ko je izmislio i britvice i depilaciju. A i kad opet krenu nicat dlačurine...ma neću ni mislit o tome. Krema je sjajna; natrackaš, pričekaš, pa s onim špahtlom zguliš kremu i dlake. Damski i bezbolno.
E saću vas ja posjest u vremeplov, pa vas vratit negdje u sedamdesete. Nedavno sam nešta tražila, kadli će meni iskočit fotka neke ondašnje pjevačice. Pa sukladno mojim opisivačkim sposobnostima dozvolte da je podrobnije opišem.
Dakle, žena sjedi na fotelji sa cvjetnim uzorkom, onak ležerno naslonjena, sa lijevom rukom koja u slobodnom padu visi sa naslona i vidljiv je prsten sa malo poglomaznim kamenom ( pretpostavljam da ruka izato i visi, kamen vuče ka crnoj zemlji usljed sile teže ). I obrve su ne zrele, neg prezrele za višestruko prorjeđivanje, a tapirung ne bi probio ni direktan pogodak artiljerijskog projektila velikog kalibra. Obučena je u fajn šarenu opravu ( znate one nekadašnje nepropusne materijale u kojma se znojilo ko da ste boksali deset rundi sa Parlovom ) koja se za potrebe fotografiranja malo jače digla do kukova, a onda slijedi kulturološki šok neviđenih razmjera. Naime, na nogama ima hulahopke naglodrap boje ( da ne velim boje kože ), ispod kojih ima dlaka više nego na nečijoj glavi. Pa to je nešta najstrašnije što sam ikad ugledala.
Tu bi trebalo brat bratu dve kante voska ( tri ak ide proć i bikini zona, za brazilsku dupla masa ) i sve zalihe trakica iz DM-a. Britvice nikako ne dolaze u obzir; prvo škare za živicu pa male škare pa možda onda britvica, al mislim da bi to trajalo ko Kastrov govor. Krema bi bila idealna, al minimalna količina je cca 48 kutija, znači dobro bi bilo prvo naručit da se ne miješaju proizvođači a u cilju izbjegavanja kemijske reakcije. I kak je uopće iko došo na ideju nagovorit je da obuje najlonke naglodrap boje i uslika se ko da je kruni za britansku kraljicu u tim dlakavim čarapama.
Razumijem da su bila sasvim druga vremena, znate ono - pa eto kad je tak Bog dao nek tak i bude, al je svejedno jezivo za gledat.
Noćas opet nema spavanja. Eto Jetija u hulahopkama čim zažmirim.
komentiraj (27) * ispiši * #
26
ponedjeljak
studeni
2018
Živite život
Ana je bila prekrasna mlada žena. Život je tek bio pred njom; radila je ono što voli i vjerojatno uživala u svakodnevnim malim stvarima, koje zapravo i jesu život.
Sudbina, ili što već, odredila joj je vrlo težak i bolan put. Njena se svakodnevica iznenada pretvorila u borbu za goli život, koji joj je vrlo brzo izmicao iz ruku. Kada imaš 28 godina ne razmišljaš o odlasku; samo želiš život, želiš raditi ono što voliš i biti okružen ljudima koje voliš. Želiš još jesti, kako je ona to rekla u svom iznimno potresnom pismu, sladoled od lješnjaka, i vjerojatno još tisuću drugih stvari koje svi uzimamo pod normalno. Popiti prvu jutarnju kavu, pomaziti svog psa, pozdravljati osmijehom ljude koje susrećeš, čvrsto zagrliti onog koga voliš, uživati u mirisu i okusu svog najdražeg jela, zamotati se u dekicu i pogledati neki dobar film. Anu je u svemu tome zaustavila leukemija, neumoljivo i nemilosrdno. Umrla je 26.studenog 2006, sa samo 28 godina, lijepa kao san. Ostala je zaklada koja nosi njeno ime, zaslužna za osnivanje registra dobrovoljnih darivatelja koštane srži, i sjećanje na ovu krhku ljepoticu koja je samo željela nastaviti živjeti.
Puno je ovakvih sudbina. Život se naprosto poigra čovjekom na najokrutniji mogući način; netragom nestaje sva sigurnost, sve poznato i voljeno. Svako je novo svanuće obavijeno strahom, nevjericom i bolom; svakodnevica se preko noći pretvara u grčevitu borbu za preživljavanjem, mukotrpni i bolni hod po vrlo tankom rubu provalije. Tek povremeni odbljesci nade, tek poneki osmijeh namijenjen najmilijima kako bi lakše podnijeli i samu pomisao na odlazak i na nestajanje. Strašna gorčina i tuga koja nema kraja, jer su svi svjesni da trenutak rastanka mora doći, i da će biti jezivo bolan.
Zato živite život. Budite ono što jeste, i pred sobom i pred drugima. Zakoračite hrabro u ispunjenje svojih želja. Dosanjajte svoje snove, koliko god vam se činili beznadnima i neostvarivima. Uživajte u onom što vas raduje. Budite svoji, uživajte u ljepoti trenutaka koji vas ispunjavaju i čine sretnima. Rasvijetlite i svoje i tuđe živote svojim postojanjem. Volite, smijte se glasno, radite sve ono što vas čini baš takvima kakvi jeste, savršeni u svojoj ljudskoj nesavršenosti.
Samo živite život. Život je sada, i dani su nam krhki poput najfinije kristalne čaše.
komentiraj (31) * ispiši * #
25
nedjelja
studeni
2018
Johnny Be Good
Kak se ponašate kad skužite da vas neko kajla? Ono, obezvređuje vam logiku?
Ja ko ja sam, nazovimo to tako, vrlo osjetljiva na kajlanje. Nikako mi se ne sviđa ideja da neko tamo misli da sam tupa ko kramp pa ne kužim te veleumne igre. Al pustim da vidim dokle može ići bezobraština samog kajlača ( il kajlačice, nije bitan spol nego zanos kojim me se kajla i obezvređuje moje kognitivne sposobnosti ). Znači, pustim do krajnjih granica i onda vrlo umilno i sa divnim osmijehom iznesem svoj stav, koji uglavnom glasi - moje školovanje odigravalo se kilometrima daleko od Hlebina, pa ako je moguće smanji doživljaj i odjebi u skokovima.
Zgodno je recimo stvarat i mentalne slike, a sve u iščekivanju završnog verbalnog obračuna.
Zamišljate sebe kak ležite i krckate bobe grožđa dok tu spodobu trgaju minimalno četri lava koja su tjedan dana bila na jogurtu; dok žvaćete zadnju bobu grožđa kažete - dobre mice, ne se tuć dok se jede, to je jako nepristojno, pa prekoračite prek desne noge i nešta iznutrica. Prekrvavo? Ok, ajde nešto blaža slika.
Zamišljate da spodoba leži s polomljenim svim i svačim na kirurgiji, dolazite u posjetu s punom vrećicom narandži i soka i pohane piletine, i s najslađim smiješkom prišapnete - onaj kamiondžija šta te pobro na biciklu pa uteko prepisivo je al baš sve od mene u srednjoj školi. Preokrutno? Ok, još ću malo razvodnit.
Prolazite pored spodobe koja vam se pokušava obratit i kažete - pa ja imam šizoidna cijepanja, ko da čujem nešto a nikog u mom vidokrugu, moram pod hitno mijenjat terapiju.
Nemojte mi samo reć da u naletu bijesa il tjeskobe bjesomučno ribate rol, fuge u kupaoni il nedajbože krčite ormare. Il možda blejite ko pečeni, jer eto kak me može kajlat, i tak mi treba, i smrad šugavi. Il utapate razočarenje u alkoholu ak ste muško. Kajlanje je vrlo specifičan vid komunikacije, i zahtijeva reakciju ko kad recimo neznalica u nuklearki misli da pali svjetlo u veceu, a klikno prekidač od kojeg je ozračilo od seljačke bune naovamo. Uostalom, svaka akcija traži reakciju.
Nadam se da kvalitetno reagirate, sa ili bez mentalnih slika.
komentiraj (19) * ispiši * #
24
subota
studeni
2018
Šopingmanija samo što nije krenula
Bila danas u Lidlu, subotom je red obavit veći šoping jer preko tjedna nit stignem nit mogu.
Naravno da sam popis za kupnju opet ostavila na stolu, jer se eto mora navrat nanos kretat od doma, ko da izbija treći svjetski rat. Na jedvite se jade sjetim onih stvarčica koje al nikako ne smijem zaboravit kupit, tipa toalet papir i kava, jer bez toga sam sutra ujutro bistrički bogac. Al to nije sve; kud sam cedulju ostavila doma, tud su u dućanu sve ispreslagivali. Prehodala osam puta gore – dolje dok sam detektirala ulje. Pa nikako pronać sir koji uvijek kupujem, a kraj rashladnih uređaja temperatura ko da si na Antarktiku, poplavili mi nokti do pola. Pa se vraćala u par navrata do tamo, tražeć sir; ono – odem po kruh pa se vratim do frižidera, pa odem po mandarine pa se vratim do frižidera, mislim da sam iz petog puta pogodila najnoviju lokaciju sira.
Usput po policama vidiš šta neodgovorni kupci kojekuda ostavljaju, uzmu recimo konzervu riba pa se predomisle pa je bubnu među tijesto, il tetrapak soka ostave među šamponima. Nisu svi ko ja da naprave osam kilometara po dućanu dok sve pronađu.
Naravno da je već krenula predblagdanska ponuda lampica za bor, mirisnih svijeća, nemirisnih svijeća, umjetnih adventskih vjenčića i svih popratnih sadržaja. Al najgore tek dolazi. Jeza me hvata od same pomisli da ću kroz vrlo dogledno vrijeme morat obavljat predblagdanske kupnje.
U to vrijeme godišta u svakom dućanu u koji uđeš iz zvučnika izlaze samo božićne pjesme, ko da ne znaš na kalendaru vidjet koji je datum, a ljudi su mahniti i vlada determinirani kaos. Svi vuku kolica i grabe sve šta im padne pod ruku, ko da nikad više kupovat neće - meso od svake fele ponešto ( za juhu, sarmu, možda neku manju puru ak slučajno nekom padne na pamet da bi i to jeo ), grah, francusku ( gotovu i napol gotovu ), mlince, brašno, pudercuker, vanilšećer, cvebe, mak, orahe, lisnato, pijaču, sodu bikarbonu - barem tri kutije za popratne pojave prežderavanja, andrlje za djecu, rezervne lampice za bor, šljaštećeg Djeda Mraza koji se penje po lojtri al duplo većeg od onog šta ima susjed ( nek ni on ne može zaspat kad vi svog naglavite nasuprot njegovog prozora od spavaće sobe ), kineske nadstoljnjake na kojima sve izgleda svakako samo ne onak kak treba ( pa sob recimo liči na prehlađenu devu ), božićne zvijezde ( plastične, žive i polumrtve ), Dormeo deke i jastuke, suđe na popustu - nek se nađe ak šta zagori u ranjglama dok se nakuhava, kocke za potpalu, petarde u količinama dovoljnim za pet mjeseci baražne paljbe, produžne kablove, et cetera et cetera. Al to je samo prvi dio. Drugi dio su pokloni, pa nek su i simbolični. To se mora ić sam i u ko zna kolko dućana, da pokloni budu iznenađenje. Treći dio je kupovanje svega onog šta ste zaboravili u prvom naletu il vam je neko u dućanu lapio pred nosom zadnje lampice za omatat vani po grmlju, jer svi susjedi okolo omataju sve osim kućice od cucka ( probali pa odustali jer onda laje cijelu božju noć, nemre zaspat ). Četvrti dio je kupovanje na sam Badnjak, jer tek kad kreneš recimo pristavit juhu vidiš da nemaš ni grincajg ni kocke ( ne za potpalu, za juhu ), a ribe za posni ručak se al baš niko nije sjetio.
Najozbiljnije se bavim mišlju da sad svaki vikend obavim nešta od kupovine i da potpuno izbjegnem predblagdanski ugođaj u dućanima. Za početak možda da složim cedulju sa svim potrepštinama i počnem je momentalno nosit sa sobom, jer će bit A4 formata; e pa ak taj format cedulje zaboravim, onda neću ni kupovat.
komentiraj (24) * ispiši * #
23
petak
studeni
2018
Poludrvena pedagogija
Jel primjećujete vi razlike apropo pedagoškog djelovanja nekad i sad?
Znate ono – kad te mama znala pogledat, isti tren si znao šta misli i šta hoće, bez nekakvih velikih intervencija. Ja osobno sam bila iznimno vidovita, već po površnom pogledu sam mogla procijenit kakve će bit konsekvence ako se ne prisaberem dve i pol sekunde nakon upozoravajućeg pogleda. A ako pogled nije bio dovoljan, znači ako se morala i obratit, e onda su konsekvence bile dalekosežne i nesagledive.
Nisam baš dobivala puno batina, najčešće me znala potegnut za pletenicu i malo prodrmusat. Pletenice sam se riješila tek u sedmom razredu, al do tad sam već savladala taktiku prepoznavanja znakova upozorenja na nepoćudno ponašanje. Čim podigne desnu obrvu, to je signal da sam negdje napravila zajeb; ako počne otpuhivat znači gadno sam nešta zasrala. Ako krene sa ekspozeom, onda odma skrušeno klimanje glavom i samo potvrđivanje „da mama, naravno mama, nisam mama, jesam mama“ il već neki drugi izraz pogodan za povlađivanje onom šta mi se gura pod nos.
Ja sam rođena u siječnju, i uvijek sam cviljugala da nek ostave bor dok ne prođe moj rođendan polovicom siječnja. Mama jamra, al tata naravno uvijek podržava moje ideje pa je i bor ostajo dok prođe moj parti. Sjećam se da smo jedne godine u naletu đikanja po sobi malo zapeli za bor, palo desetak kuglica i sasule se u paramparčad. Tad su kuglice bile lomljive, nije bilo sve plastično ko sad. Ispod bora šouprogram, treba skupit te krhotine i još ih bacit da mama ne vidi ( mislim, ko da to nešta vrijedi jer će vidjet da fale u kutijama kad se bor bude raskitio, al imam do tad vremenski raspon da smislim nešta pametno ). Srećom je tata prvi osvanuo na vratima da nas zove jest, pa sam njega brzinski smuvala da to pobere dok mi budemo jeli jer će mama bit s nama. On pokupio kolko je uspio, onak s većeg, da se ne vidi baš čim se otvore vrata. Na sve kasnije upite kud je nestalo petnajstak kuglica pravili se grbavi – pa kak fale, pa nije ih niko pojeo, pa jesi sigurna da baš fale...spasio me čovjek potezanja za pletenicu, ako ne i šibe kad njega nema doma.
Kad smo već u tom predblagdanskom raspoloženju, kod bake sam isto jedne godine dobro fasovala. Prolila svetu vodu koju je donijela iz crkve za blagoslov kuće. Pa je ona navrat nanos donijela od susjede u nekoj čaši da se ima kad župnik bane na vrata. I nije mi ni to bilo dosta, nego sam još na župnikov upit zašto ne dolazim s bakom u crkvu morala ponudit jedini mogući, naravno krivi odgovor – zato šta moj tata ne vjeruje u Boga. Pa ni to nije bilo dosta, nego sam ga pitala da zašto on ne dijeli bombone umjesto svetih sličica. Župnik se smijao ko lud; ja se nakon njegovog odlaska baš i nisam pretjerano smijala, malo mi nastrado gluteus usljed drvene pedagogije i bakinih opetovanih upita – oćeš još lajat kad ne treba?
Danas je sve drugačije. Možeš djecu gledat do sudnjeg dana, još pitaju šta buljiš koju vražju mater. I prijete hrabrim telefonima. Dok sam ja odrastala u našoj ulici su tek počeli provlačit kablove za telefon, pa je poludrvena pedagogija odrađivala odgojne mjere u nedostatku suvremenijih, čini mi se daleko neučinkovitijih metoda.
komentiraj (21) * ispiši * #
21
srijeda
studeni
2018
Stigmatizirana koljena
Dok sam ja bila dijete, studeni je bio mjesec primanja u pionire. Pionir si moro postat. Nije te se uopće pitalo jel oćeš il nećeš. Krajem studenog to se moralo obavit, odmah u prvom razredu, e da bi se moglo nastavit dalje.
Ko i sve drugo, ni taj ritual kod mene nije prošo normalno. Alzo, za curice je mast hev bio bijela košulja ili dolčevita i dunklblau šosić, naravno uz obligatne bijele štrample. Mama mi je napravila pletenice i prefrkala ih u nešto čemu ni dandanas ne znam naziv, za ovu svečanu prigodu natrtrljila mi i bijele mašne s dunklblau tufnama ( da bude pasent uz šosić, naravno ), i NAJSTROŽE mi zabranila skakanje, trčanje i ostale nožne aktivnosti koje bi mogle dovest do prljanja štrampli. Ponovila, brat bratu, jedno šezdesetosam puta ( šema – šta ne smiješ radit, ne smijem skakat po parku i paviljonu, jesi zapamtila, da mama ) i otišla radit, pa će doć na vrijeme da svoju umilnu kćercu čuje kak recitira.
Bilo je jako hladno, snijeg je podranio te godine, a mi u paviljonu u parku čekamo da krenemo prema tadašnjem domu kulture. Smrzavac kakav sam već onda bila, ja opali po paviljonu gore dolje, vamotamo, i u tom zagrijavanju deknem i razbijem se ko lubenica. Koljena gola, krvava, bez štrampli na tom dijelu, a ja tulim jer znam da će me mama 99% objesiti da visim na mašnama s dunklblau tufnama, lako meni za koljena. Tu mene učiteljica digne i veli - idemo u dućan po nove štrample. Blejim ja, teško se tu i hoda, al idem; bolje i to nego da recitiram u poderanim štramplama s krvavim koljenima. Tu mene učiteljica utandrlja u nove štrample, malo mi zbandažirale ona i prodavačica i koljena da ne izgledaju ko stigme, pa šepajući ko Kvazimodo marš na priredbu. Prošao taj cirkus, eto mame k meni, sagne se i veli:
- Ubiću te kad dođemo kući. Šta ti je s nogama ( oduljila se priredba pa mi je bandaža malo prokrvarila ) i gdje su tvoje štrample, krmačo neposlušna.
Ja u vrisak:
-Ljubomir me srušio, nisam ja skakala ( mislim koji Ljubomir, nije me dečko ni pogledo, al prvi mi je pao na pamet ) pa mi je učiteljica kupila nove štrample jer su one moje bile jako poderane.
Mama dala pare za štrample strukovnoj kolegici, a mojoj učiteljici, i krvnički me pogledavala cijelo vrijeme dok smo jeli sendvićke i pili sokove. Njen je pogled govorio - ajme kako ćeš fasovat kad dođemo doma da samo znaš, otiće kraste koje su se tek počele pravit na koljenima čim budeš skidala štrample s nogu.
Dakle ubila me definitivno nije ko što je zaprijetila na samom početku, al kraste su uistinu otišle s nogu skupa s novim štramplama.
komentiraj (35) * ispiši * #
20
utorak
studeni
2018
Bijele koke, malo sutra
Bijele koke s neba pale. Doista, nisu baš koke nego mokro bijelo govno koje je bljuzgavo i muzgavo i lijepi se za cipele.
Pa tako ja s posla produžim na poštu dignut neke pošiljke, sita se načekala jer ima ljudi ko da dijele recimo svakom ko uđe po parsto novaca. Konačno podignem preporučeno pismo i paket, i krećem doma al po mrklome mraku. Kad sa krova zgrade eto malo iznenađenja u vidu par desetaka kila bijelih koka, sva sreća pa se stropoštalo pored moje lijeve noge; da sam išla malo bliže zidu sad bi bila na kirurgiji, ako bi me ljudi dobra srca iskopali ispod već spomenutih bijelih koka i pozvali hitnu.
Nosim paket, kišobran i torbu koja se uporno skliže s ramena, pa kad god je krenem popravit kišobran zamlatara i spotaknem se svako malo, sveudilj se nadajuć da se neću saplest i past u bljuzgu ( mislim tak mi i treba kad nisam u stanju kupit onaj mali sklopivi kišobran pa ga nosit u torbi; ja moram imat onaj na štap jer je na njemu Slavoluk pobjede u Parizu, jebo me Pariz i slavoluk, pa posrćem s njime kad sam pod većim opterećenjem ko šta je bilo recimo danas ).
Pa uđem u mesnicu po čvarke. Spuštaj paket, kišobran i torbu, vadi novčanik i karticu. Pa plati, pa sve potrpaj u ruke i u dućan po mlijeko, kruh, Zdenka sir i Sprajt. Spuštaj paket, kišobran i torbu, vadi novčanik i karticu, pa potrpaj sve kupljeno u vrećicu. Pa zaboravim čvarke, pa se vratim po njih. Stojim na pješačkom, moram preć cestu da zabauljam u svoju ulicu; eto nekog majmuna za volanom, zalije me veselo od glave do pete - i mene, i paket, i kišobran, i vrećicu, ales. Bože al sam mu se naspominjala uže i šire familije i svega živog i mrtvog šta ima.
Jedva se dovučem do kuće; tražim ključ od plota po torbi, kad eto još jednog majmuna za volanom; e ovaj me sasuo po leđima, al je svejedno opet zalilo i malo bočno, po cijeloj menažeriji koju teglim. I njemu sam se naspominjala uže i šire familije, žalosna šta takvima nikad ne stignem otvorit kišobran u jednjaku dok su za volanom ( i izvadit ga iz jednjaka otvorenog, naravno; nije ga zanimljivo sklapat dok je u tuđem abdomenu ).
Jel trebam možda posebno naglašavat da sam onda po mrakači nosila drva i čistila bijele koke, a svaka lopata dvaput teža od mene? Pouka priče glasi - nemoj da mi neko spominje da voli snijeg. Možda tek tamo nekad u travnju, kad malo prizaboravim šta me sve danas snašlo. Ni poštu ne spominjat, ta zgrada je za mene ko ukleta, svaki put zamalo zaglavim kad se zaputim tamo. Kud me nije rodilo ko medvjeda da se zavučem u brlog i prespavam sav taj bijeli cirkus, a ni po pakete ne bi morala hodat. Ni sa kišobranom, ni bez njega. Samo zimski bjutislip.
komentiraj (29) * ispiši * #
19
ponedjeljak
studeni
2018
Frajeri, sretan vam vaš dan
Ja slučajno, ničim izazvana, saznala da je danas međunarodni dan muškaraca. Pa na Wikipediju, pa eto saznam da je inauguriran na Trinidadu i Tobagu pa se plamen proslave proširio svijetom ( ne piše zašto Trinidad i Tobago, možda su žene tamo nasilne al skroz ). Ciljevi proslave uključuju fokusiranje na zdravlje muškaraca, poboljšavanje rodnih odnosa, promicanje spolne ravnopravnosti, te isticanje pozitivnih muških uzora.
E sad...ajde da prvo svim muškim pratiteljima ovog volšebnog bloga poželim sretan njihov dan. To sam riješila, sad moram dalje razmišljat kako se fokusirat na ciljeve proslave, Dakle:
1.zdravlje muškaraca - nije baš jasno formulirano na šta se misli ovom tezom, jal na korištenje kondoma ( izvinite al to mi je palo na pamet ), jal na redovite preglede prostate u određenoj životnoj dobi il na mogućnost da im zdravlje bude narušeno uslijed kačenja sa ženom koja je u najjačoj PMS fazi il u završnoj fazi poroda, jer to može biti opasno po život; preporučujem korištenje izraza "da, draga" u oba slučaja
2.poboljšavanje rodnih odnosa - šta sad tu utrpat, mila majko a da ne ulazim u dubioze...pa ja nekako imam viziju da je najbolje tu objasnit da ako si frajer ne znači da ne trebaš plakat kad pod prisilom gledaš "Prohujalo s vihorom" il "Mostove okruga Madison" stopedesetosmi put; jaučite iz glave, dragi moji, ja sam sigurna da će vas to učinit jako moćnima u očima vaših supatnica ( pardon, suputnica ), možda do te mjere da će umjesto vas ić čak i u kladaru il u birtiju ( i nemoj da mi sad neko drži predavanje šta je rodna ravnopravnost, nije mi se dalo guglat a nisam baš takav ekspert )
3.promicanje spolne ravnopravnosti - e ovo je najlakše; to znači da umjesto žene prostirete veš, peglate, perete suđe, kupite čarape koje ste nekim čudom uspjeli zgurat između viseće i sudopera, kuvate sve uključujući i pečenje eklera, spremate zimnicu, sve ono što lude babe zbavljaju svaki dan jer to tako mora bit...pokažite im da ste ravnopravni, preuzmite sve na svoja jaka leđa, jer vi to zaslužujete
4.isticanje muških pozitivnih uzora - ovo je još lakše - naučite plesat tango ko Banderas, kuvajte ko Jamie Oliver, pjevajte ko Jay Kay iz grupe Jamiroquai il recimo Sinatra, i po mogućnosti preobrazite se u Roberta Redforda il Bali bega, barem na ovaj svoj dan ( ne znam kak ćete to izvest, al imam osjećaj da bi to bio početak ljubavi koja pomiče meridijane )
Jel teško? Kakvi teško, pa imate punu podršku svojih ženskih klonova ( osim u dva slučaja, spomenuta pod točkom 1 ). Samo hrabro naprijed, imate našu punu podršku.
komentiraj (17) * ispiši * #
18
nedjelja
studeni
2018
Vukovaru, s ljubavlju
Kada pomislim na Vukovar, redaju se strašne slike zla koje se nadvilo nad grad na obali Dunava i eskaliralo 18. studenog 1991.
Čujem riku miliona ispaljenih granata koje su ga danonoćno ubijale, pretvarajući nekad prekrasan grad u nadrealnu sliku užasa. Čujem stenjanje svake ranjene kuće koja se urušava i gori, gutajući uspomene na život svojih nekadašnjih stanara. Čujem jauke svake slomljene krošnje vukovarskih stabala. Čujem lepet krila ptica podivljalih od straha, koje su pobjegle prije nego je grad izdahnuo u agoniji. Čujem i jezivu, zloslutnu tišinu koja je nastupila kada su konačno zamukli topovi; nažalost, tišina nije donijela toliko željeno olakšanje izmučenom gradu.
Čujem zapomaganje ranjenika u vukovarskoj bolnici, čije je osoblje ulagalo nadljudske napore da ih zbrine, dok su projektili pogađali i samu bolnicu pretvarajući je u ruševinu punu bespomoćnih, teško ranjenih, osakaćenih ljudi. Čujem vriskove onih koji su napustili svijet u strašnim mukama, nezamislivim normalnom ljudskom umu. Čujem jecaje silovanih žena i ćutim njihovu bol.
Čujem plač majki, valjda najteži od svih. Njihove su suze teške poput kamenih gromada i padaju svakoga dana, svih ovih godina. Njih ništa ne može utješiti ni umiriti; njihova je bol nezamisliva i neizreciva. Njihove su duše umrle zajedno sa njihovom djecom.
Ćutim tugu plodne slavonske zemlje, ljepljive od krvi i straha. Ćutim nezamisliv očaj i nemoć onih koji su proživjeli pakao na zemlji. Neki su preživjeli. Neki su zauvijek zaustavljeni u svojim nedosanjanim snovima.
Vukovaru posebno danas šaljem svoje misli pune ljubavi. Grlim svaku njegovu ranu i sve ljude kojima je 18. studeni 1991. bio jedan od najtežih u životu. Molim za duše onih koji su otišli u vječnost. To je jedino što mogu dati divu na Dunavu i svim njegovim hrabrim ljudima.
komentiraj (23) * ispiši * #
17
subota
studeni
2018
Ma ko to može jest...
Gledam ja nešto neke britanske nejestivosti na tv-u, ko neki pudinzi pa drhtuljci pa sve gore od goreg, i onda se sjetim da ima i kod nas inačica zvana hladetina.
Ajme šta mi je to nanijelo duševnih bolova dok sam bila dijete...Čim vidim da mama barata papcima i kožicama i takvim andrljem uhvati me diskofrazma; to znači da će skuhat hladetinu i opet me sat i pol educirat kak je to fino i zdravo i kak nikad neću narast ak to ne budem jela. Pa kad nakon ijuju vremena hladetina dođe na stol u tanjuru, pa se počne trest u žlici, ja krenem u jauk:
- Ja to neću jest, gica je hodala na tim papcima, i jako mi smeta kad mi se to skliže takvo cmuljavo po ustima.
- Bitno da kobasice možeš jest. To ti ne smeta i nije cmuljavo. Ajde samo žlicu pojedi, jako je fino.
Ja suzama pokušavam spriječit konzumaciju tog jako finog, blejim ko pečena, molim i obećajem da ću bit dobra ko buba sam da ne jedem...
I onda natezanje traje sve dok mama ne poludi i ne makne hladetinu ispred mene. Jednom mi je na silu ugurala žlicu u usta dok sam se branila da ne jedem, pa sam skoro povratila, pa je hladetina skoro završila na dvorištu jer je tata poludio. Možda bi je i bacio da nije volio jest taj eksces u tanjuru.
A tek kad vidim te engleske inačice...e to su tek ekscesi, za ne povjerovat.
( Al zato sam obožavala jest kruh i mast; tajo nareže tanke šnjite kruha, namaže ih mašću, pa gore sitno narezanog luka i soli i crvene paprike. E toga sam mogla pojest čudo jedno, pa sam se u slučaju večere u obliku hladetine uglavnom grebala oko taje da meni smontira kruh i mast, jer mi je sam pogled na papke i kožice koji vire iz tanjura izazivo polunesvjesticu već pri samoj pomisli da bi to morala jest ).
( fotka "sveosvemu.com", ja ne kuham te specijalitete )
komentiraj (18) * ispiši * #
16
petak
studeni
2018
Odjebalgin
Ja sam više nego sigurna da i vama treba ovaj medikament ( reklo bi se u mom pitomom kraju prašak ), koji će više nego djelotvorno uklonit sve vrste onog šta vas muči. Biću tak slobodna pa ću engleski generički naziv prevest naprimjer ko "Odjebalgin", il "Odjebol" ak vam se više sviđa.
Depresivni ste, da sad ne nabrajam iz kojih sve razloga, ima ih da ne bi nabrojala do Tri kralja? Metoda korištenja ovog čuda donijeće vam trenutno olakšanje, znači svi razlozi vašeg depresivnog stanja nestaće u vidu magle čim ih farmakološko - verbalnom kombinacijom odjebete u skokovima.
Preumorni ste, svi vas razvlače na sve strane ( na poslu, doma, vamotamo - gdje god ko može jaši na vama ) i tome se ne vidi kraj? Dajte molim vas...razvučete najljepši osmijeh i prokušanom a već spomenutom farmakološko - verbalnom kombinacijom ovog moćnog lijeka stanete pred svoje jašioce i kažete recimo - slušaj, ništa ja ne moram jer sam se namorala, ajde sjaši dok te nisam sastavila s crnom zemljom. I začudo sjaše, razjapljenih usta, i nije im jasno otkud vam je nadošla ideja za lansiranje takvog otkantavanja.
Satirete se na poslu ko da radite osobno za sebe i tim tempom ćete umjesto u zasluženu mirovinu otić na groblje gdje ćete imat organizirani ispraćaj, za familiju obligatne karmine i govorancije kak ste bili eto baš krasna osoba? Ma odma uzet duplu dozu i stavit stvari na njihovo mjesto, valjda vam ne moram govorit da niko nije nezamjenjiv i da bi u roku sutra na vaše radno mjesto sjeo neko drugi dok vas pripremaju za onaj zemljani ispraćaj u kojem baš i nećete bit najglasniji.
Ne drže previše do vas neki tamo levati koji bi trebali, koriste šemu - ko te jebe moj tetrijebe? E tu uzet trostruku dozu, ništa vam neće bit jer prašak nema nuspojave, jedino vas razriješi dotadašnje nedjelotvornosti u smislu postizanja željenog cilja. Kad ovo deknete pa progovorite...jao mama, pa tu nastaje determinirani kaos jer ste se od umilnog janješca pretvorili u divlju zvijer koja izgovara sve ono šta je trebala izgovorit još tamo za seljačke bune.
Imate obiteljskih problema, svi se nešta grebu samo dok im trebate il dok se njima hoće komunicirat? Isto trostruka doza i kreće NATO obuka, svi su u stavu pozor dok prolazite čim očitate prvu bukvicu. Ko prvo ne znaju na čemu ste, ko drugo pokazali ste zube pa je bolje ne čačkat mečku da ne bi situacija eskalirala još gorim deliktom od verbalnog.
Muči vas lova? Iz ovih il onih razloga? Isto trenutno maznut duplu dozu, da vidiš kako će se financijska konstrukcija izmijenit, posebno ako financije rješava neko sasvim neodgovoran, a ubijeđen je da je direktor MMF-a.
Dalo bi se tu nać još pun kufer primjera; nebitni su, vjerujte mi. Ovom farmakološko - verbalnom metodom, a možda dodatno pojačanom bacanjem neke ranjgle il udaranjem šakom po stolu zauvijek ćete se riješit svojih tegoba.
Za nuspojave se ne morate obraćat svom liječniku il ljekarniku. Nema ih. Jedino ćete se vi konačno osjećat fenomenalno.
( blažen Internet ko izvor fotki )
komentiraj (19) * ispiši * #
15
četvrtak
studeni
2018
Zaustavljeni osmijeh
Kad imaš svega 25 godina, onda si u stanju zbog ideala spreman reći svojoj majci: "Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.", i otići u Vukovar.
Samo on zna što je sve preživio i gledao u klaonici Vukovara; on zna koliko je ljudske patnje, straha, krvi vidio svojim očima. Bez obzira na viđeno i doživljeno, njegovo je lice ostalo toliko vedro, obasjano jednim od najljepših osmijeha koje sam ikada vidjela ( a vjerujem i vi ). Dok je u vukovarskoj bolnici davao intervju novinarki jedne od francuskih televizija, nije ni slutio što će morati istrpiti u satima koji su uslijedili, posljednjim satima svoga života.
Zajedno sa ostalima koji su odabrani za egzekuciju odvežen je na Ovčaru. Nakon prolaska kroz "špalir", koji je bio samo uvertira za pravo batinanje, ušao je u hangar i bio premlaćivan zajedno sa ostalim supatnicima. Prema kazivanju onih koji su uspjeli izaći iz pakla hangara na Ovčari, zrak je bio ispunjen krikovima i zvucima lomljenja kostiju. Njega su po imenu tražili da se javi, bio im je zanimljiviji utoliko što je strani državljanin koji se drznuo sanjati svoje ideale. Nakon užasnog premlaćivanja izveden je iz hangara i ubijen. Njegovo tijelo još uvijek nije pronađeno.
Ako je Siniša Glavašević zaustavljeni glas, onda je Jean Michel Nicolier zaustavljeni osmijeh. Onako kako je prvi glasom obavijao Vukovar da ga zaštiti od siline razaranja, drugi je to činio svojim blistavim osmijehom. Nisu uspjeli.
Njegova majka živi u Karlovcu, u koji se preselila iz Vesoula u Francuskoj. Isprva se nadala da će njena divlja trava koja ne nestaje samo iznenada doći kući. Sada živi za njihov ponovni susret, kao i sve majke koje su u bilo kojem ratu izgubile sinove. Njena je duša ionako umrla onog trena kad je saznala da je pogubljen na Ovčari.
Treba li uopće ovdje spominjati krvnika? Mislim da je potpuno nepotrebno. Sigurna sam da svaku noć, kad zaklopi oči, prvo ugleda ovaj blještavi osmijeh kojeg je pokušao zaustaviti. Nije znao da je nemoguće ubiti osmijeh i divlju travu koja ne nestaje.
komentiraj (41) * ispiši * #
14
srijeda
studeni
2018
Brži od "infrakta"
Otići u Sarajevo a ne pojesti ćevape kod Želje jednako je ko da nisi ni bio u Sarajevu. To se naprosto mora.
I tako ja prije dvije godine promrzla ( a bogme i prigladna ) s curama ulazim u ćevabdžinicu ali dupke punu, srećom se neki ljudi digli pa mi odma s vrata zajurišale za stol. Rade dva konobara, dva roštilj mahera, gospođa koja stvara čaroliju zvanu sarajevski somun i ajmo reći mali od kase ( njemu je zapravo pala sjekira u med, pilji u neki nogomet na teveu, sjedi i samo naplaćuje ). Zidovi su prepuni fotki poznatih osoba koje su nahranili u ćevabdžinici.
Ljudi jedu, miris ćevapa potiče grozno kruljenje u mom probavnom traktu ( ko da nisam jela dva dana, a požderala dva jaja na oko, hrpu sira i vrhnja i nekih hrenovki prije par sati u hostelu ). Naručujemo, mislim si - bože, sad još dok speku...kad za plafon dve minute eto naših ćevapa, vrući i mirisniji od ičega na svijetu.
- Ajme šta ste vi brzi - kažem konobaru.
- Gospođo, brži od infrakta ( čuj infrakta, zamrle smo na odgovor ). Spušta na stol tanjure sa našim ćevapima, kajmakom i somunom. Luk donosi u malenim zdjelicama, sitno narezan, i vidim ja iz prve da će mi luka falit, jer ga sa ćevapima moram izjest cijeli tovar. Ustajem, kad frajer od kase kaže:
- Sjedi bolan, đe ćeš, de nek i tebe neko posluži...alo, de vamo još luka gospođi, kaže da nije dosta.
Nova zdjelica luka ide od ruke do ruke meni; nastojim ne razmišljat da je mali od kase malo previše palcem zavatio u zdjelicu a nadiro se novaca i novaca. Jedem ko da će mi neko otet jer su ćevapi prefini, pojela sve do mrve, čak i neznatno kontaminirani luk.
Najela sam se ko prase i vratila na Baščaršiju punog želuca, zahvalna nebesima na ovakvim sjajnim ljudima koji dnevno nahrane more što domaćih, što turista svojim ćevosima.
komentiraj (29) * ispiši * #
13
utorak
studeni
2018
Snaga interpretacije
Nešta se razmišljam, kad bi recimo operne pjevačice imale proporcije ko Žena zvana Toplomjer, pa HaEnKa bi bio rasprodan tridesetpet godina unaprijed, ko za novogodišnji koncert u Beču.
To bi se moralo proširivat zgradu da ima dupli broj mjesta ( šta sjedećih, šta stajaćih, da se bolje vidi na stejdž ), a karte bi se razgrabile u roku trinajst sekundi. Pa kad rulja nadre u operu, treba kordon zaštitara da spriječi krvoproliće još kod ostavljanja kaputa u garderobi, sjedanje neću ni spominjat.
Al to je samo fikcija. Jer Toplomjer tek usput proizvodi zvukove sumnjivog podrijetla, više nazalno neg oralno, al to ionak nije bitno. Ono šta je bitno je slijedeće, nasumičnim odabirom:
- dekolte dovoljno dubok da su drugarice cicke više vani neg unutra; potrpa ih se u opravu il majicu tek tolko da se ne vide baš skroz do kraja, po mogućnosti i da materijal malo vuče na prozirnjavu, jer onda intonacija uopće nije šuplja, šta od pogleda šta od materijala
- oprava il suknja dugačka taman da ovlaš prekrije bokove; šta će koju vražju mater bit zamotana ko mumija, još pod reflektorima, pa se sva skelji od znoja i nemre pjevat sve i da hoće, jer je kolje haljina za koju šnajdarici treba četrnajst metara materijala i to duple širine
- štikle minimalno deset centimetara, šta više to bolje; pa kad se u tome zaštrika nogama ko metiljavi preživač, koga više briga za stihoklepstvo il glazbenu podlogu, mogo bi svirat i „Zeko i potočić“ u pozadini
- mejkap dovoljno jak da izdrži ekstremne uvjete, znači podpuder, puder, oberpuder i umjetne trepavice i sva ta šljašteća čuda za ukrašavanje lica i naličja, uz naravno medna usta trostruko uvećana raznim kozmetičkim pomagalima e da bi zvuk koji iz njih izlazi bio šta bliži savršenoj interpretaciji
- savijanje i presavijanje kojeg se ne bi posramila ni žena od gume, naravno onolko kolko se može na štikletinama tankim ko čačkalice
To je otprilike sve šta je potrebno. I to je jako dobro, jer ne zahtijeva upjevavanje, tonsku robu s bendom ( šta će joj bend, ak se baš mora pusti se neki plejbek il nešta takvo ) i dobro ozvučenje. Izađe sama i riješi sve probleme i dileme oko nastupa. Protandrlja vamotamo par puta, malo se ispreklapa, malo gurne tu i tamo nekome dekolte u nos, pobere pare i ode kući. Šta će se smarat izvedbom i jel kiksala intonativno koji put, to su sporedne stvari.
Pa kad bolje razmisliš, blago onima koji uživaju u takvoj vrsti ( ak se to može tako nazvat ) glazbe. Barem ne moraju ćubit na sjedalu par sati dok prođe uvertira, pa prvi čin, pa drugi čin, pa nedajbože trećeg čina i velikog finala. Ovo je puno kraće i učinkovitije. Ja bi se usudila reć da na svoje obožavatelje djeluje ko Prokulin kapi kod očobolje.
Al ja radije slušam operne pjevačice. Meni ne treba okrepa vidnog polja. Radije duet cvijeća od karanfila.
komentiraj (47) * ispiši * #
12
ponedjeljak
studeni
2018
Direktor svemira
Danas bi se mogla pozabavit jednim volšebnim izrazom koji ima primjenu ko antibiotik širokog spektra, znači može ga se koristit za svakojake vrste i podvrste pripadnika ljudskog roda.
Riječ je o formulaciji zvanoj direktor svemira. Zgodno, jelda ? Mislim, složenica sama po sebi je vrlo zgodna. Još kad skužiš o čemu se radi, postane svakodnevna poštapalica, jer svako malo naletiš na nekog ( mislim direktora svemira ).
U davna vremena u tu bi kategoriju vjerojatno ubrojilo vođe čopora, il one šta sjede zdesna faraonu, ako ne i same faraone. Već iz toga dade se naslutit da je riječ o vrhunaravnim bićima, božanskih karakteristika, bez kojih bi sve ošlo u vražju mater. Bez takvih bi čopor crko od gladi a Egipćani nikad ne bi došli na ideju gradit piramide pa u njih zakapat faraone ko takve.
Današnji direktori svemira još su opakiji igrači. Naime, oni su tolko važni da sami sebi govore vi kad se pogledaju u špigl. Oni rješavaju svekoliku sudbinu svijeta i uvijek su jako zauzeti do te mjere da nemaju vremena ni pozdravit kad ih sretnete, ni odgovorit na vaš upit ili poruku a kamoli je samoinicijativno poslat. Sve šta oni rade od neprocjenjive je važnosti za opstanak ljudske vrste, pa je logično da ih se onda titulira direktorima svemira.
Isto je tako logično da za takve ljude moraš imat uputstva za upotrebu, isto ko za peglu il vešmašinu il novi teve. Pa nemreš s takvim ljudima baratat ko sa sebi ravnima, za boga miloga. Oni zahtijevaju vrlo oprezno rukovanje.
Uputstva su vrlo jednostavna, upitno je samo kolko dugo možete gutat a da ne popizdite. Jedno od glavnih glasi – nikad, al nikad ih nemojte uznemiravat; uvijek su prezauzeti i u gužvi, rješavaju stvari od krucijalnog značaja i samo im još fali da ih vi recimo pitate jesu dobro il nedajbože zatražite njihovu pomoć il lijepu riječ. Nadalje, uvijek čekajte da oni vas pozdrave il vam se obrate na bilo koji način; to je velika milost i nadahnuće za vaš cjelokupni život, jer kad ti se direktor svemira obrati onda momentalno moraš past u svekoliko oduševljenje i bit najsretniji živući smrtnik. Znači, nema veće sreće, jer oni su miljenici bogova i kad ti se ko takvi obrate imaš odma na prvu odreagirat ( žene uglavnom nesvjesticom, muškarci ne znam čime jer nisam muškarac; smislite nešta sami ). Nikad im nemojte ni pokušat nametat svoje mišljenje, jer vi zapravo pojma nemate o ničemu, samo bespotrebno trošite kisik i usput njihovo dragocjeno vrijeme, jer dok se bakću s vama mogli su tolko toga bitnog riješit, a vi im se našli pametovat u svojoj gluposti. Ko da oni uopće stignu kraj svih svojih dilema i problema još se zlopatit sa vašim gluparanjem. Ništa im nemojte ni u ludilu predlagat, valjda ste do sada skužili zašto – nemaju vremena za vaše budalesanje. Ajde sad priznajte da vam je tlak od svega nabrojanog narasto na do pred puknuće tlakomjera.
Moglo bi se tu iznapisat još more božje uputa, al sve se svodi na isto – nemojte ih uznemiravat jer nemojte.
U Lici imaju divan izraz, koji ujedno sadrži i rješenje ( doista zakašnjelo, al šta se može; nije se reagiralo na vrijeme ) za takve nakupine bjelančevina, pardon vrhunaravna bića, gdje izrijekom kažu – šteta šta ga nije izdrkalo u živicu ( nisam ja tvorac ovog divnog izričaja, tek spontani interpretator, pa oprostite ak sam prevulgarna; naprosto sam to pokupila u Lici ).
Ako hoćete malo više na finjaka, evo jedna dobra rečenica; nije lička, al definitivno zorno prikazuje moj stav o direktorima svemira. U snu se ne snili.
komentiraj (29) * ispiši * #
11
nedjelja
studeni
2018
Mr Slowhand Rules
Eric Clapton ima posebno mjesto u mom životu. Kada sam tužna, kada sam uništena, kada sam sjetna, kada sam radosna - njegova sjajna glazba i način na koji svira prenesu me u neki sasvim drugi svijet.
Ja sam rasla slušajući Claptona. Sa strahopoštovanjem vadila ploče iz omota i slušala i slušala i opet slušala. Nikad kraja, nikad dosta. Sjećam se kako sam u progonstvu 1992. naletjela na kasetu albuma "Journeyman" u sisačkoj robnoj kući, pa se prvo rasplakala ko godina sjetivši se da mi je i ta LP ploča ostala doma, pa kupila kasetu i slušala je danima, A strana pa B strana. Još uvijek je imam, doista ne slušam je više jer sad postoji YouTube pa mogu slušati kad i koliko poželim sve što je Clapton ikada snimio ili odsvirao.
Layla je moj prvi odabir, uvijek. Način na koji je svira ja ne mogu ni opisati, nema tih riječi; psihodelija koja raste i sve je jača kako pjesma ide svom kraju, način na koji je pjeva...neopisivo. Samo zažmiriš i slušaš, u nekoj drugoj dimenziji, u mislima koje se slažu onako kako se trebaju složiti.
Za sve u životu dođe vrijeme, uvijek. Prije ili kasnije.
Wiener Stadthalle, 6. lipnja 2019. To je najbliže što ću mu ikad biti, zajedno sa još šesnaest tisuća duša. Neki se snovi ili želje ipak mogu ostvariti.
komentiraj (23) * ispiši * #
10
subota
studeni
2018
Martinjska joga
Martinje je savršena prigoda za uvećanu konzumaciju raznovrsnih prerađevina od grožđa, i pritom ne mislim na pekmeze i ono šta se radi u nekakvom sokovniku.
Znači, svi oni kojima su osvježavajući napici od grožđa ajmo reći prirasli srcu konačno dolaze na svoje. Preobrazba i svečanost krštenja mošta ipak nije mačji kašalj. Biće red obuć odijela / haljine za vjenčanja i sprovode, pa se prvo primit martinjskog menija ( uglavnom su to nekakve guske il patke s mlincima, možda krvavice plus kiselo zelje plus restani krumpir ), sveudilj pazeć da se ne ufleka svetačna roba jer eto zamalo i Božića i Nove godine, pa bolje malo pripazit nego vuć odijela / haljine na kemijsko jer ti je krvavica pala u krilo usljed nepažljivog rukovanja beštekom.
Konzumacija koja slijedi uglavnom je alkoholnog tipa, znači vinčeko u nerazrijeđenom obliku il gemišt il bambus il škropec il kak se već sve ne pije taj grožđanski nektar. Uglavnom je konzumacija popraćena i raznovrsnim glazbenim izričajima, ovisno o glazbenom ukusu društvanca koje se skupilo.
Usljed obreda krštenja mošta, a moguće i puno prije ( ovisno o količini konzumacije ) sudionici mogu imati različite što vizije, što preobrazbe. Jer kad u krvi imaš tri - četri promila raznovrsnog visokooktanskog goriva onda vidiš recimo Hajdi Klum umjesto svoje rođene žene; sve je dobro dok je saplićući jezikom ne upitaš - ljepoto, jel to na tebi najnovija Versaće kolekcija? Kod žena je moguća vidna halucinacija u obliku Balibega il Breda Pita ( ovisno ko je prikriveni favorit ) koji joj pripaljuje cigaretu il je diže otplesat neki stiskavac. Dakle, osim podizanja raspoloženja prerađeno grožđe značajno utječe i na vidno polje konzumenta, šta dodatno povećava osjećaj otvaranja rajskih dveri. U ranim jutarnjim satima moguće je da najuporniji i najizdržljiviji pokažu i umijeće najzahtjevnijih joga vježbi, koje poznaju samo najveći maheri.
Ova divna fotka prikazuje jutro poslije obreda, ali to su već velemajstori, koji iza sebe imaju svakodnevne obrede krštenja svega, od kruškovca i jegera do vina raznih sorti. Da bi dosegli ovu vještinu vježbanja joge, morate bit utrenirani do te mjere da ustajete sa 2 promila iz kreveta, i to ako niste konzumirali. Reko bi Drele - u Zagorju na izvorju rijeke Krapine opali smo ispod stola od Graševine.
Živjeli.
( fotka by WrbaVorks, tako piše )
komentiraj (31) * ispiši * #
09
petak
studeni
2018
Masno svuda, masno oko nas
Koljevina je uvijek festival, ko recimo Melodije Istre i Kvarnera, samo bez sopila i Elija Piska. Pa bi se ja pozabavila ulogom žene u tom svekolikom masnom iventu.
Dan ranije skuva juhu i sarmu i speče gibanicu, poučena višegodišnjim iskustvom koje upućuje na to da će na dan D skupljat masne marince po dvorištu i pružat im prvu pomoć. Iz dućana dovozi zalihe alkoholnih pripravaka dovoljne za svatove od tridesetak ljudi, jer kad je hladno nešta moraš popit da bi se zgrijo. Usput u apoteci kupuje razne dimenzije zavoja, flastere, one gumice za nataknut na prst i mast za opekotine, ako slučajno neko prevrne ranjglu s čvarcima na sebe. Pere sve veliko suđe koje će trebat i sve raspoložive kuhinjske krpe, koje uglavnom idući dan skuplja po cijelom dvorištu, nose marinci na ramenu il za pasom pa svako tolko traže čistu jer im padne u blato.
Čisti češnjak i melje ljutu papriku. Opet odlazi u dućan po sol, zaboravila kupit. Priprema ispaćenom supružniku mast hev za koljevinu, maskirni prsluk i gumene čizme i staru Adidas trenirku mit draj štrajfen, jedino tu nosi na koljevini. Posvađa se namrtvo s ispaćenim supružnikom, jer on tvrdi da na koljevini nikad nije janpi i da će sve proteć po peesu.Kad konačno legne, zahvaljuje nebesima šta se godinama kupuju polovice, pa ne mora donest od susjeda još i remu i korito.
Na dan D ustaje u cik jutra, loži vatre, kuha kavu i dočekuje marince koji pristižu ko da je izbio rat il je u tijeku vojna vježba. Iznosi prvu rundu alkohola i polažu svečanu zakletvu da će ostat trijezni dok ne naprave kobasice. Stavlja crijeva u toplu vodu da ih opere, zovu je van jer se prvi već porezo dok je skido etiketu s polovice. Obavlja trijažu i vraća se unutra da priredi doručak, nebil ishlapilo bar malo alkohola. Povremeno proviri van, čini se da je sve ok dok je opet ne pozovu jer se drugi porezo dok je rezo špek. Obavlja trijažu i završava doručak. Jedva ih natjera da idu jest, kupi kuhinjske krpe koje su popadale po dvorištu.
Pere suđe poslije doručka i iznosi kuvano vino koje je zapravo kuvana voda s malo vina, a sve u nadi da će ih srušit tek predvečer. Opet je zovu van, treći se porezo dok je rezo meso za mljevenje. Obavlja trijažu i vraća se konačno oprat crijeva. Iznosi crijeva i pomaže izvadit prste četvrtom iz flajšmašine, upali dok je guro meso. Opet je zovu van, pala su im crijeva u blato, treba ih oprat. Pere crijeva, opet je zovu van jer da kud je stavila češnjak. Pronalazi češnjak i popravlja bandažu prvoporezanom. Bakće se zakuvavanjem juhe, guljenjem krumpira, pečenjem kobasica za probu i postavljanjem stola, opet je zovu van jer se peti opeko na ranjglu sa špekom, pa obavlja trijažu. Sama cijedi čvarke, jer su marinci što srezani, što opečeni, što pijani. Konačno ulaze u kuću na večeru.
Ona vani pere špricu, prešu, ranjgle i tonu suđa, kupi preostale kuhinjske krpe. Zovu je unutra jer se supružnik porezo na čašu, slučajno mu ispala pa je brao staklo. Obavlja trijažu i zaklinje se cijelom katoličkom kalendaru da prelaze u vegetarijance.
komentiraj (29) * ispiši * #
08
četvrtak
studeni
2018
Kud pomaknut sat ?
Jel i vas smara ovo vraćanje sata vamotamo ? Mene ne smara, ide mi ne na živce nego na ganglije.
Alarm zvoni po mrkloj mrakači za na poso. Pa uglavnom po mrakači bauljam u šupu po sitno za potpalit kamin ( još je veselije ako ima i magle, jedva pogodim na ulaz pa na vrata od kuće ). Pa se jedva malo razdani, odem radit. S posla veselo pjevajući stižem oko pola pet; nedajbože svraćanja u koji dućan, jer kući stižem opet po mrakači. Opet jedva pogodim u šupu po sitno za potpalit kamin, a cijepam jedino u krajnjoj nuždi, da ne završim na kirurgiji ako se sjekira omakne u neželjenom pravcu i pod neželjenim kutem, samo mi još fali da otfikarim koji prst il nogu. I u pet nula nula je mrak.
Stvar se dodatno pogoršava dolaskom zime. Jer onda je već u četri mrakača. Još ako se strefi da pada ono bijelo govno, e onda je narodno veselje. Kad idem s posla prvo po mraku proprtim cipelama do ulaza u kuću, ostavim torbu, pa u šupu po sitno za potpalit kamin i drva, pa kad plane vatra razlopatam snijeg po dvorištu i nogostupu. Taman nešta pojedem i natrpam kamin, eto ralice pa nabaca one gromade skroz do vrata od dvorišta. Ajmo opet lopatarenje, ovaj put teška kategorija jer svaka gromada je barem dvaput teža od mene. Pa ako bijelo govno trpa cijelu noć, ujutro repriza - metnem vodu za kavu i naložim vatru pa lopatam, pa po mraku na poso veselo se skližući i gazeći snijeg ko da osvajam Kilimandžaro jer zimsku službu uvijek zateknu zimski uvjeti.
Uglavnom sa pomicanjem sata imam osjećaj da se pretvaram u krticu il rudara il Drakulu, samo mrak i mrak pa još malo mraka. Jel ne bi mogli ovo veleumovi iznjedrit odluku da se satovi samo onak figurativno pomaknu, šta ja znam ,sa nahtkasla na pod il na stolić, a da se ne miče vrijeme. Pun mi je kufer posrtanja po mrakači; nikad ne znam jesam pošla il sam došla.
( fotka piše - hashtag on Twitter )
komentiraj (33) * ispiši * #
07
srijeda
studeni
2018
Lavić i Frida, zaljubljeni par
Lav Trocki rodio se na današnji dan. Imo je ogromnu nesreću da se rodi u majčici Rusiji i bude suvremenik Staljinu, koji je bez da trepne za krivo izgovoreni suglasnik smico cijele garniture ljudi. A Lavoslav se nekako baš i nije slago sa idejama velikog Josifa, pa ga prognalo iz matične zemlje i on zdimi preko velike bare, u Meksiko, e da bi tamo oživio svoje ideje koje nije mogo u ruskim stepama, a ponajmanje u Sibiru.
Ne znam je li volio tortilje i čili papričice ( predmnijevam da je preferiro tekilu ko svaki dobar Rus ), al znam da je ljubovo s Fridom Kahlo; ona je pak bila slikarica, smjer kubizam i nadrealizam, pa sad vi zamislite koji su to morali biti dijalozi kad se stanu pravdat.
- Šta je, ispičuturo komunistička? Opet flaša prazna, ni kapi unutra...sad opet reci da si samo zeru licno jer ti je bilo zima za noge!
- Nisam, majke mi...popila ona žena šta ti pozira za ovu zadnju sliku...
- Koja žena?! Pa tek sam krenula s podlogom, i radim svoj autoportret, morone. Da žena šta pozira...
- A jaka ti je podloga...ko da se može išta vidjet na tim tvojim packarijama, ne vidim ništa osim boja...a i to je suspektno...
- Ti mi se javi. Jakog pisca, neš ti teme - Permanentna revolucija. Razumiješ se u revoluciju ko Marica u neku krivu stvar.
- Pa ja se bar nisam natezo s onom, onom...kak se zvala ona šta je plesala u šosu od banana, jebemti sve i sa šosom...kud mi je pamet bila uopće petljat s tobom, profuknjačo dalibi profuknjačo jedna.
- E kamo sreće da te Staljin riješio u gulagu! Poklonila bi mu sve svoje slike!
- Al bi ga usrećila, sigurno bi visile samo one u Ermitažu...malaš tim kistom ko krava repom!
- Slušaj Lave...pun mi te nos! Nebil te spakirala pa riješila sve svoje probleme! Ti si razlog šta ja loše slikam, samo da znaš. Da se bar Staljin sjeti poslat nekog da te riješi...
- Eto baš samo o tom razmišlja; nema pametnijeg posla nego slat nekog da meni prosvira tikvu...a lude žene..ajde rađe popravljaj onu podlogu, izgleda ko ratište iza korištenja bojnog otrova, krasan će ti bit autoportret.
I ne bi dugo, na vratima neko din-don. Ko je - ma da očitamo samo brojilo, začas smo gotovi. Lav naivno otvori vrata i Fridi se ispuni želja; navodni očitavač brojila poslo Lava u vječna lovišta i otada su flaše u njenom domu valjda bile na sigurnom, a i autoportreti puno blještaviji. Ko bi uopće i mogo normalno slikat uz nekog ko je piso o permanentnoj revoluciji pa zbog tog moro uteć od kuće.
komentiraj (27) * ispiši * #
06
utorak
studeni
2018
Tri haube i proteza
Ovo mi je jedna od najdražih pričica, pa evo za one koji možda nisu pročitali...
Jeste gledali film "Crna mačka, bijeli mačak"? Jedna od meni najdražih scena je kad Dadan dan uoči svadbe svoje sestre dočekuje svog budućeg priku pod haubom, sa viklerima na glavi.
E kad god vidim tu scenu ja se sjetim tete Nade, koja je imala mali frizeraj u centru Petrinje. Imala je tri haube, koje je koristila maksimalno, tad se slabo feniralo - babe pod haubu i nek pali kosu. I dođem ja po mamu u frizeraj; teta Nada u gužvi, žagne i treću haubu kad u salonu mrak. Ode pancer, izgorio. Uto stiže njen supružnik od zubara, sa friškom protezom.
- Sam te Bog poslo. Ajde penji se na lojtru i promijeni pancer.
- Ček da pitam u zlatarni jel imaju struje , možda nije pancer.
- Franjo, penji se i mijenjaj, izgorio je kad sam upalila treću haubu.
- Dobro jebemu mater, jesam ti stoput ponovio da nemreš tri haube upalit odjedanput? Ti kaj da ne razumiješ šta se priča. Kud me zubi žuljaju tud sad moram jašit po lojtri.
- A gospođi se žurilo, mislila sam da će izdurat, na najmanje sam uključila. Ajde penji se, nećeš zubima mijenjat.
Pogasi Nada haube, babe ko tri Robocopa sjede s onim željeznim viklerima na glavi, Franjo zamijeni pancer za tili tren. I vidi dinju narezanu na tanjuru. Tu će se on okrijepit, al je skinuo zube koji su ga žuljali i metno ih kraj kora od dinje, najeo se i otpirio dalje. Nada pobrala kore i bacila u kantu. Kad eto Franje s rukom na ustima:
- Kud fi f kofama, oftavio fam fube tu?
- Pa bacila u smeće, da kud sam s korama.
- Kud gledaf, jebemumater, kak fu fad nafi fube u tim dlakama?
- E pa uzmi rukavice i ruj. Ja radim, viš da imam pun salon.
Franjo rukavice i udri kopaj, jedva nađe zube, stavi ih u džep i krene.
- Pa šta ih nisi opro i stavio?
- PA FATO FTA ME FULJAJU! FAD OPET UPALI FVE HAUBE!
Ode Franjo, a Nada nabraja:
- A budale....kake veze imaju haube s njegovom protezom? Jeste vi to vidle, žene? Samo me pripomenite da ne upalim opet tu treću, ubiće me ak bude moro dolazit.
komentiraj (29) * ispiši * #
05
ponedjeljak
studeni
2018
Nijemac koji iskrivljuje imena i sakriva stvari
Šta smo ono rekli, do kad treba radit da bi se otišlo u penziju ? Do šezdesetpete, za nekakvu starosnu ?
Evo recimo ja danas idem s posla, uđem u dućan, potrpam u košaru par stvari jer se nemrem sjetit koja mi vražja mater treba ( a trebale mi vrećice za kuhinjsku kantu, koje naravno nisam kupila ), dođem na blagajnu i saću ja tražit i cigarete...ne bi izgovorila Rotmans da si Bog; pa mi padne na pamet Benston ( kojeg više ni ne proizvode ) pa u naletu inspiracije kažem Betmen. Šta zapravo nije loše, prva dva slova su od Benstona, a zadnja su od Rotmansa. Žena me gleda, kaže – jel vi ono Rotmans dugi kupujete ? Ma reko taj, da, kud me prebacilo u strip junake. Pred kućom se sjetim da nisam kupila ni kruh, sva sreća ostalo malo od jučer, preživjeću s tim do sutra ak se sjetim kud sam ga stavila.
Ne znam ni broja puta da mi se desilo da se krenem tuširat i prat kosu. Pa uđem u tuškabinu, smočim se, pa skužim da nisam uzela ni šampon ni regenerator ( prestala sam to držat u tuškabini jer ostanu one prazne bočice pa padaju pod noge, da ne slomim vrat usljed održavanja higijene ). Pa izađem iz tuškabine, pa skužim da nisam priredila ni ručnike. Pa se skliži po pločicama do ormarića po jebeni ručnik, pa se obrišem i krenem se oblačit. Pa skužim da mi je kosa suva; znači oprala je nisam, pa šta radim uopće ? E onda se tok svijesti malo pokrene pa se sjetim da sam izašla po šampon i regenerator, pa mi odma bude lakše.
I sad vi zamislite kad ja udarim na poso sa šezdesetpet.
Znači, dizanje u tri ujutro, najzad pola četri, da se stignem ustat iz kreveta, nać protezu ( šta zubnu, šta nožnu ), sjetit se zašto sam se kog vraga digla tak rano. Pa dok nađem sve tablete – za tlak, za srce, za protiv zaboravnosti, za očni tlak. Pa dok popijem kavu i nešta pojedem. Oblačenje će najduže trajat, prvo se treba sjetit koje je godišnje doba i gdje stoji recimo ljetna roba. Pa krenem, pa se vraćam barem triput – gasit svjetla po kući, gasit plin, zatvorit vodu na lavabou. Pa dok pogodim na koju stranu uopće trebam krenut da bi stigla do prijevoznog sredstva. I da ne nabrajam dalje, trebaće mi barem tri asistenta il njegovatelja da me otpute na poso, da me dovedu do radnog mjesta i spreme u krevet. U tim godinama Alchajmer je zapravo ko malo teži oblik viroze, možda je i prijelazan.
I sukladno tome, ja bi ukinula i beneficirani radni staž svima koji ga imaju. Kak pilot ne bi mogo letit u tim godinama ? Dok ga stjuardesa iste dobi naperi prema kokpitu pa dok sjedne, taman mu se piša. Pa ga mora odvest do vecea, pa traže ko blesavi dok ne pogode na prava vrata, i još se recimo budala zaključa pa se ne zna više otključat. Zovi bravare da razvaljuju vrata i vade ga iz vecea, jer avion kasni a nije još ni poletio. Pa ga takvog prestravljenog posjednu na radno mjesto, i objasne mu da leti za Berlin, a on tvrdi da nema tamo pošto ić jer nema familije u Njemačkoj. I pita jel može ić jest, jer nije jeo od prekjučer, žena zaboravila skuvat. Kirurga neću ni spominjat; krene operirat slijepo crijevo pa izvadi sve osim njega. Jer mu nije jasno kak crijevo može bit slijepo, to bi trebo očni doktor valjda rješavat.
Jao si ga nama.
komentiraj (27) * ispiši * #
04
nedjelja
studeni
2018
31
O njemu mi je nekako najteže pisati, valjda zato što me tako bezuvjetno volio a umro je tako mlad.
Najviše volim gledati njegove fotke iz mladosti. Tu je onakav kakvog ga pamtim i nosim u sjećanju, tada ga prerana bolest nije dotaknula. Na ovoj mu je kosa još uvijek pomalo divlja i neposlušna, kasnije se šišao vrlo kratko.
Uvijek je nosio košulju, uglavnom bijelu. Uvijek obrijan, uredan, uvijek izglancane cipele u kojima si se mogao ogledati. Sjećam se kako je došao na roditeljski sastanak kada sam išla u prvi razred; bila je zima, vrlo hladno. Stigao u dugom tamnosivom kaputu, bijela košulja, hlače na peglu, friško obrijan i namirisan. Tad već nije bio mršav kao na ovoj fotki, pa sam doma izjavila da ne dolazi u obzir da više dolazi na roditeljske, jer je najdeblji od svih tata. Smrtno se uvrijedio i priopćio da nema namjeru više ići, kad već imam takvo mišljenje o njemu, iako ima i debljih tata koji nisu došli na taj roditeljski.
Krasno je plesao i pjevao. Sva su naša obiteljska okupljanja bila ispunjena glazbom. Nakon što je obolio, nikada ga više nisam čula da pjeva. Kao da je netko ugasio svu radost u njemu.
Meni je uvijek ispunjavao sve želje i hirove. Počne padati snijeg, još se vidi trava, ali ja hoću sanjke i hoću da me drlja na sanjkama po dvorištu, i on se bez riječi penje na tavan, skida sanjke i vuče me po dvorištu. Da ne pričam kako mi je jednom zgodom kupio premalu haljinicu jer ja nisam htjela nijednu drugu osim te, a mame nije bilo s nama da intervenira; na kraju je haljinica završila na mojoj najvećoj lutki, ja je nisam mogla ni zakopčati na sebi. Mamina najčešća rečenica prilikom mojih izvoljevanja bila je - pokvarićeš je skroz, upropastićeš je, zašto joj sve dozvoljavaš ? Nikad nije dobila odgovor na to. On je i dalje ispunjavao svaku moju želju, bez obzira koliko bila suluda. Jednom je završio na šivanju palca i bolovanju jer mi je skidao nekakvu sjajnu naljepnicu sa ručne kose, navaljivala sam dok je nije počeo skidati i porezao se do kosti.
Danas je trideset i jedna puna godina kako je zauvijek usnuo. Ostala su mi prekrasna sjećanja na čovjeka koji me zaista bezuvjetno volio, i kod mene probudio očekivanje da ću tako nešto imati i dalje, tijekom života; možda i malo gorčine, jer sam tijekom života shvatila da je njegova ljubav bila jedinstvena i neponovljiva i posebna. Tako voli samo otac.
komentiraj (27) * ispiši * #
03
subota
studeni
2018
Malo o plemenitoj vještini
Danas je Dan svetog Huberta, pa ću se ja eto skromno osvrnut na lov kroz stoljeća.
Dok se živilo u špiljama, lov je bio nasušna potreba. Nit pojest, nit se obuć dok se iz lova u špilju ne dovuče neka životinja; naime, u to doba nije bilo trgovačkih centara pa odeš kad treba napunit želudac il kupit nekih prnjaka za svako godišnje doba. Bili su prisiljeni lovit ak nisu mislili past travu i brat bobice po grmlju. Imo je lov i drugih prednosti, moglo se desit i da lovac nadrapa umjesto lovine pa ak je bio gadnije naravi eto ispaćenoj supružnici prigode da ga zamijeni nekim stabilnijim, po mogućnosti boljim lovcem.
I za vrijeme Robina Huda lovilo se naveliko po šumama, i to kraljevim. Rikard Lavljeg Srca otišo za svojim poslom, odmijenio ga onaj suludi brat koji je zabranio sve osim kisika, uključujući i lov, pa se Robin Hud odmetno u Šervudsku šumu, pa udri lovit. Lakše bilo ubijat srne i veprove pa žderat neg kopat u polju i hranit doma prasce, pa još razbojniku od kralja plaćat namete kad god mu se digne tamo neka stvar.
S vremenom je lov posto omiljena zabava plemenitaša i gospode. Šta bi danas mogli, dosadno sjedit kod kuće, još nije izmislilo struju pa se nema šta gledat jer nema ni tevea ni heklanog miljea na njemu; šta bi, šta bi - ajde malo ćemo haračit po šumi s cuckima, udahnut friškog zraka i malo propuškarat. Sve je bolje nego gledat gospoju kak bode goblene i nabraja kak se mogla i puno bolje udat. ( Navodno je i Jelena Tahi inzistirala da se nešto vojnika pošalje u šumu po friške zalihe mesa, toga se sjećate iz one pričice o njenom naletu peemesa usred seljačke bune ).
Lov je i danas omiljena zabava nekih. E sad, ovisno o dubini džepa i sklonostima pojedinog lovca, može se svest ili na nošenje naglotamnozelene robe, gluvaranje po čekama i dijeljenje ulova nakon završenog puškaranja, ili na uživanje u pogledu na prepariranog bijelog medu u rođenom podrumu, uz fini francuski konjak. Jer ubit i preparirat polarnog medvjeda zaista je plemenita vještina, o tom nema diskusije. Pa još kad uz medu vise i umjetnička djela - to je vrhunac plemenite vještine zvane lov.
Mene najviše raduje divna rečenica na fotki koju sam još odavno pronašla negdje na guglu. Mislim da je vrlo blizu istini. Svaka čast svetom Hubertu i lovcima i plemenitoj vještini, ja srnu radije gledam kako pase na šumskom proplanku. ( Divljač ne jedem, ako nekog zanima. )
Obzirom da nemrem zalijepit fotku, moram vam je napisat. Dakle rečenica glasi:
Rakija je u lovu spasila više životinja nego sva društva za zaštitu zajedno.
komentiraj (20) * ispiši * #
02
petak
studeni
2018
That's Amore
Idem danas popodne doma nasipom, i odlučim sjesti na klupu uz Petrinjčicu, nisam to napravila ne sjećam se kad. Jesen je majstorski obojila stabla i prostrla tepihe od lišća pod svakom krošnjom, valjda me to i privuklo. Tiho je, čuje se tek šum vode i poneki list proleti zrakom, stvarajući trenutnu čaroliju boje pred mojim očima.
Vadim cigarete iz džepa, i krajičkom oka na idućoj klupi ugledam vrlo mladu djevojku. Prekrasna je; visoka, vitka, odjevena pa recimo po mom ukusu - ničim ne ističe svoju ljepotu, a opet je toliko lijepa da je ne možeš ne zamijetiti. Nervozna je, očito nekog čeka; svako toliko pogledava na sat i naviruje se na stranu nasipa na kojoj ja sjedim. Neprekidno popravlja rub kaputa i skida nevidljive končiće sa svoje haljine. Iznenada ustaje, i njeno lice obasjava blještav osmijeh, jedan od najljepših koje sam vidjela; popravlja kosu i kaputić i pomalo nesigurno kreće prema mojoj klupi. Njoj ususret dolazi mladić, jednako blještavog osmijeha, pruža korak kako bi joj prišao što prije. Pruža ruke prema njoj i privlači je u sigurnost svog zagrljaja, ljubi joj kosu i lice; prima njeno lice svojim rukama i privlači ga svome. Iz njih isijava silna, moćna energija, dovoljno jaka da sruši postojeći svijet. Ne primjećuju ništa osim jedno drugo; za njih ništa drugo niti ne postoji. Prekrasno je gledati ih tako ispunjene srećom i ljubavlju. Odlaze čvrsto zagrljeni, da je tako nešto izvedivo uvukli bi se jedno drugom pod kožu.
Ostajem sjediti na klupi, slušam Petrinjčicu kako šumi na svom putu prema ostatku svijeta, i ne mogu a da se ne nasmiješim. Ljubav je uistinu sila koja sve pokreće, i bez koje ništa nema smisla. Ljubav svojom silinom otapa i najtvrđa srca, svojom svjetlošću ispuni dušu u tolikoj mjeri da blista poput krijesnice u vrelini ljetne noći. Ljubav je sama po sebi toliko prekrasna da i nedužnog promatrača ( kakav sam bila ja svjedočeći susretu dvoje prekrasnih mladih ljudi koji se silno vole ) ispuni radošću i izmami mu osmijeh na lice. Ljubav je naprosto ljubav.
komentiraj (28) * ispiši * #
01
četvrtak
studeni
2018
Put u vječnost
Prvi susret sa smrću nekoga tko ti je vrlo blizak i koga voliš doživjela sam sa osam godina, kada je umrla moja baka Barbara.
Mrtvačnica na petrinjskom groblju još nije bila napravljena; u to je vrijeme pokojnik ležao u kući na odru. Bilo mi je strašno kada sam ušla u njenu skromnu kućicu i vidjela je kako leži, nepomična i tiha, obučena u novu odjeću, obasjana svjetlošću svijeća koje su pucketale pored njenog tijela. Bojala sam se, pa sam zamolila tatu da me izvede; on me podigao na ruke i iznio me van, govoreći mi da se ne trebam bojati jer je baka tek zauvijek usnula.
Sprovod je tada išao kroz cijeli grad; pokojnik se vozio u crnim mrtvačkim kolima koje su vukli konji, limena glazba svirala je posmrtne marševe cijelim putem, i ljudi kraj kojih bi sprovod prolazio zastali bi da na taj način odaju poštu onome koji je napustio ovaj svijet. Tako smo i mi prošli Brezjem, pa pored Gavrilovića, sve do skretanja prema starom ulazu na groblje gdje nas je dočekao svećenik, koji se pridružio povorci. Užasnula sam se kada sam vidjela iskopanu zemlju; znači, moju će baku spustiti u tu smrznutu, hladnu ilovaču? Kako će spavati u toj studenoj zemlji? Strašno sam se rasplakala, bilo mi je neshvatljivo da ćemo je ostaviti tamo, potpuno samu, nesvjesna činjenice da njeno tijelo više ne ćuti baš ništa.
S godinama čovjek nekako mora iznaći način i prihvatiti pomisao kako svakome dođe dan da mora napustiti svijet i ljude koje tako dobro poznaje, i otići u nepoznato. Vjernici kažu - gleda lice Stvoritelja, više ne trpi ništa ovozemaljsko. Ateisti kažu - nema dalje, kada te zemlja pokrije to je kraj postojanja.
Ja vjerujem da je tijelo ipak samo vozilo koje duša koristi tijekom svog ovozemaljskog puta; kada ga napusti, njega raspadljivog ukopavamo. Duša ima svoj put. Njega ne možemo spoznati dok ne dođe naš red da zakoračimo u vječnost, zagrliti sve one koje smo beskrajno voljeli. Duša ostaje svijetliti u nama nevidljivoj dimenziji i u srcima onih koji su bili naš život.
komentiraj (19) * ispiši * #
