Marketing
Vukovaru, s ljubavlju
Kada pomislim na Vukovar, redaju se strašne slike zla koje se nadvilo nad grad na obali Dunava i eskaliralo 18. studenog 1991.
Čujem riku miliona ispaljenih granata koje su ga danonoćno ubijale, pretvarajući nekad prekrasan grad u nadrealnu sliku užasa. Čujem stenjanje svake ranjene kuće koja se urušava i gori, gutajući uspomene na život svojih nekadašnjih stanara. Čujem jauke svake slomljene krošnje vukovarskih stabala. Čujem lepet krila ptica podivljalih od straha, koje su pobjegle prije nego je grad izdahnuo u agoniji. Čujem i jezivu, zloslutnu tišinu koja je nastupila kada su konačno zamukli topovi; nažalost, tišina nije donijela toliko željeno olakšanje izmučenom gradu.
Čujem zapomaganje ranjenika u vukovarskoj bolnici, čije je osoblje ulagalo nadljudske napore da ih zbrine, dok su projektili pogađali i samu bolnicu pretvarajući je u ruševinu punu bespomoćnih, teško ranjenih, osakaćenih ljudi. Čujem vriskove onih koji su napustili svijet u strašnim mukama, nezamislivim normalnom ljudskom umu. Čujem jecaje silovanih žena i ćutim njihovu bol.
Čujem plač majki, valjda najteži od svih. Njihove su suze teške poput kamenih gromada i padaju svakoga dana, svih ovih godina. Njih ništa ne može utješiti ni umiriti; njihova je bol nezamisliva i neizreciva. Njihove su duše umrle zajedno sa njihovom djecom.
Ćutim tugu plodne slavonske zemlje, ljepljive od krvi i straha. Ćutim nezamisliv očaj i nemoć onih koji su proživjeli pakao na zemlji. Neki su preživjeli. Neki su zauvijek zaustavljeni u svojim nedosanjanim snovima.
Vukovaru posebno danas šaljem svoje misli pune ljubavi. Grlim svaku njegovu ranu i sve ljude kojima je 18. studeni 1991. bio jedan od najtežih u životu. Molim za duše onih koji su otišli u vječnost. To je jedino što mogu dati divu na Dunavu i svim njegovim hrabrim ljudima.
Post je objavljen 18.11.2018. u 09:00 sati.