Brži od "infrakta"

Otići u Sarajevo a ne pojesti ćevape kod Želje jednako je ko da nisi ni bio u Sarajevu. To se naprosto mora.

I tako ja prije dvije godine promrzla ( a bogme i prigladna ) s curama ulazim u ćevabdžinicu ali dupke punu, srećom se neki ljudi digli pa mi odma s vrata zajurišale za stol. Rade dva konobara, dva roštilj mahera, gospođa koja stvara čaroliju zvanu sarajevski somun i ajmo reći mali od kase ( njemu je zapravo pala sjekira u med, pilji u neki nogomet na teveu, sjedi i samo naplaćuje ). Zidovi su prepuni fotki poznatih osoba koje su nahranili u ćevabdžinici.
Ljudi jedu, miris ćevapa potiče grozno kruljenje u mom probavnom traktu ( ko da nisam jela dva dana, a požderala dva jaja na oko, hrpu sira i vrhnja i nekih hrenovki prije par sati u hostelu ). Naručujemo, mislim si - bože, sad još dok speku...kad za plafon dve minute eto naših ćevapa, vrući i mirisniji od ičega na svijetu.
- Ajme šta ste vi brzi - kažem konobaru.
- Gospođo, brži od infrakta ( čuj infrakta, zamrle smo na odgovor ). Spušta na stol tanjure sa našim ćevapima, kajmakom i somunom. Luk donosi u malenim zdjelicama, sitno narezan, i vidim ja iz prve da će mi luka falit, jer ga sa ćevapima moram izjest cijeli tovar. Ustajem, kad frajer od kase kaže:
- Sjedi bolan, đe ćeš, de nek i tebe neko posluži...alo, de vamo još luka gospođi, kaže da nije dosta.
Nova zdjelica luka ide od ruke do ruke meni; nastojim ne razmišljat da je mali od kase malo previše palcem zavatio u zdjelicu a nadiro se novaca i novaca. Jedem ko da će mi neko otet jer su ćevapi prefini, pojela sve do mrve, čak i neznatno kontaminirani luk.

Najela sam se ko prase i vratila na Baščaršiju punog želuca, zahvalna nebesima na ovakvim sjajnim ljudima koji dnevno nahrane more što domaćih, što turista svojim ćevosima.