31

ponedjeljak

prosinac

2018

Kalendar ( sretna vam Nova )

Imala sam najbolju namjeru ispisat divan ekspoze, dirljiv do suza, o 2018. godini koja će trajat još samo nekih šest i pol sati. Znate ono, o osobama godine, o događajima godine, o svačemnečem po čemu ću je pamtit.

Al dok sam tražila prikladnu fotku koja bi mogla odgovarat mome dirljivom obraćanju - iskočio kalendar za 2019. godinu, za koji su pozirali australski vatrogasci sa životinjama, šta udomljenim, šta divljim. Znate šta ću vam reć? Ako su australski vatrogasci zaozbiljno ovakvi ko na fotkama iz kalendara, mene iznimno čudi da se cijela Australija već nije pretvorila u lomaču. Pa to nije nego za nonstop spaljivat granje, staru robu, kartonske kutije, pustit da gore palaćinke na šparetu i pile u rolu i sve da gori samo da možeš zvat vatrogasce.
Ak si blagoslovljena da budeš Australka, onda barem jednom tjedno, kad ti dođe da odmoriš oči, nakupiš andrlja pa zapališ i pustiš da izmakne kontroli, il kreneš peć štagod u kuhinji, pa na prvi znak dima brže za telefon i zovi.
- Dobar dan, ako bi došli, evo mi planulo neko granje i lišće i nemrem nikak s tim na kraj izać, pa ako bi mogli poslat dečke na intervenciju. Naročito ak radi onaj šta je s vombatom na fotki, prošli je tjedan bio na slobodnim danima.
- Gospođo, pa jel vi nemate pametnijeg posla neg stalno spaljivat kojekakve pizdarije oko kuće?! Svaki tjedan kod vas urnebes.
- E pa prošli tjedan je plano krumpir na šparetu dok sam skupljala grane za spaljivat ovaj tjedan na krijesu. Šta ja mogu kad imam grmlja oko kuće ko u priči. Jel radi frajer s vombatom il ne?
- Radi, i on i onaj šta mačke hodaju po njemu i onaj šta ljubi koalu.
- Odlično, samo nek sjedaju u kamion i nek dolaze. Piva je u frižideru i fotoaparat spreman. I nek se požure, evo je možda malo zahvatilo susjedovu živu ogradu pa gori jače neg pretprošli tjedan, nisam pazila gdje palim.

E onda dok oni stignu napraviš i koji sendvićak, da se zadrže šta duže, jer vatru zagase taj čas, ipak su to profesionalci. Pa se brže presvlači u neku svetačnu opravu, popravi malo frizuru, bez ruža da ne bude preočito. Da ispadne da si naprosto malo neoprezna s vatrom. Jedino treba al baš pazit kad gori u kuhinji da ne zahvati mikrovalnu il frižider, da ne rikne struja, jer električari nisu radili kalendar pa njima ne liječiš očobolju, mogu samo doć popravit kvar i uklanjat električne progoreliće, a to i nije neki praznik za oči, i košta peglanja kartice na dvanajst rata za nove uređaje.

Pa kad već pišem o kalendaru, onda da vam usput poželim i sretnu Novu; neka bude puno bolja od ove koja je na izmaku i neka vam donese ispunjenje svih želja. Budite svjetlost i radost jedni drugima.

( na fotki je vombat, čudesna australska životinjica, plus vatrogasac koji služi umjesto prokulin kapi za oči )

30

nedjelja

prosinac

2018

Doček sa principom

Koji doček Nove pamtite?

Ja sam imala svakakvih, al jedan sam zapamtila zbog smijurije, da čega drugog, prije ne smijem ni reć kolko godina.
Sestrična i ja se uglancale ( frizure, flajbanje, oprave, ales) pa za Zagreb na doček. Kud bi, šta bi, ajmo na cigansku živu svirku ( idealno, to ima prolaz i kad si loš i kad si dobar u glavi ). Dođemo tamo, sve puno ko čep, al ajde stvore odnikuda stol za nas dvije. Sviraju maheri da se raspametiš, ponijelo bome i mene pa se ja rasplesala na najjače. Pa u tom skakanju skužim odma iza nas al hrpu Roma, obučeni markirano, vidi se da su pernati; pod stolovima spavaju deca kojoj se spavalo, ostala rušu sve pred sobom. Pušu svi stariji od 10 godina. Žene sedu al kad zasvira ono što volu op na stolac i ožeži. A u jedno ćoše razlupali za dvoje tačke tanjura i čaša, al kulturno ( samo u to ćoše, pa kasnije kad su pošli kapo di tuti kapi platio sav lom; kad je otvorio novčanik najsitnija novčanica 500 maraka, prestrašno).

Al to nije sve. Pauza za svirači, kad eto klavijaturiste k nama; širok osmijeh i zlatan zub, kaže meni:
- Izvini gospoja, jel mogu nešta da pitam al da se ne naljutiš?
- Pucaj, majstore.
- Pa malo mi je nezgodno, kako da ti kažem... jel to prirodno il je silikon?
- Koje? - pitam ja.
On rukama pokazuje poprsje ( svoje srećom).
- Prirodno, jel ti izgledam da imam para za silikon?
On se okrene prema stolu sa sviračima i viče tamo nekom:
- Jesam ti reko, jebotimatersvoju, pa to se vidi da nije silikonsko, jebemteuoči. Fala gospoja, saće kelner piće da vam donese. A ti vadi pare, nema labavo, jesčuo?
- Čekaj, gdje sam ja u toj priči, pa ja sam ti donijela pare? - pitam.
- Gospoja, ma i nisu neke pare, pedest marki, al nije do para nego do principa. Saće kelner, fala ti ko sestri. I ajde nešta da odsviramo tebi za dušu.
- Pa to te pitam, majstore. "Sosnicu" čim se primite instrumenata. Jel ide?
- Ide gospoja, kako ne, dobar ti je ukus za muziku - bljesne zlatni zub i ode on po svojih pedest marki.

I odsvirali mi "Sosnicu", zbog informacije i principa.

29

subota

prosinac

2018

Još malo o ledu

Moj najdraži frajer ide u školu klizanja. Kako je sinoć spavao kod mene, mene je zapala dužnost da ga jutros u deset sati odvedem na klizalište. Još smo sinoć razglabali o tome koliko je klizanje opasno, doista nakon razgovora o lisici.
- Što misliš, gdje je sada lisica?
- Pa sigurno lovi nešto za večeru.
- A što lisica uopće jede?
Tu ja naprežem moždane vijuge, jer mi prvo na pamet padaju kokoši.
- Pa lovi svašta...miševe, zečeve, ptice...
- Pa ti bako pojma nemaš. Mačke love miševe i ptice. Kako može lisica lovit ptice kad ne leti?
- Pa ni mačka ne leti, a lovi ptice.
Tu on zastane, razmišlja par sekundi, pa prebacuje lopticu na klizanje.
- Jesu tebi rekli da ja sutra idem u školu klizanja? Ponio sam i debele hlače i rukavice, klizaljke ćeš mi morati obuti tamo.
- Rekli su mi, naravno. Moram te samo pitati zar se ti ne bojiš leda? Ne bojiš se da ćeš pasti?
On me gleda u nevjerici.
- Pa kako me to uopće pitaš? Naravno da se ne bojim, i kad padneš to ti ništa ne boli. Dgneš se i kližeš dalje. Hoćeš ti ići sa mnom na led?
Ja njega gledam u nevjerici; moj najdraži frajer ne zna da se ja užasavam leda i da ću morat popit normabel da ga pustim na klizaljkama na tu ledenu strahotu.
- Ja ću gledati kako ti kližeš, i napraviti koju fotku.
- Može, pa ćeš mi ih pokazati. I moraš mi skuhati čaj kad dođemo kući nakon klizanja, jel može?

Ujutro doručak, malo slaganja legića i konačno oblačenje za klizalište. Neka djeca su već na ledu, meni sve slabo dolazi dok ga vodim prema kućici gdje će dobiti klizaljke. Jedva mu od panike namontirali klizaljke na noge, on pak jedva dočekao i ulazi na led bez imalo problema. Malo se pridržava za ogradu, pa se pusti i nesigurno otklizava i proklizava po ledu. Da mi je bilo izmjerit tlak, mislim da bi tlakomjer eksplodiro; svako njegovo mlataranje ručicama rezultira tahikardijom i znojenjem, pa raskopčavam jaknu i palim cigaretu da se barem malo smirim. Uto vidim da se dvoje odraslih raspružilo na gumi postavljenoj oko klizališta; skužim da se na toj usranoj gumi kliže isto ko na ledu, i sad mi je još gora panika jer nastojim njega gledati a moram pazit da se ja ne strmoglavim. On uživa u svojim klizačkim pokušajima, pomažu mu i učitelji klizanja i dva dječaka koja treniraju hokej i kližu ko pravi maheri. Uspijevam nekako okinuti i dvije - tri fotke dok je skupljao nekakve loptice po ledu zajedno s drugom djecom.
Konačno dolazi do vrata, kaže - umoran sam jako, ne mogu više. Ja sva sretna što je sunce malo otopilo led na gumi pa ne moram pazit hoću se zblekačit pred djetetom. Izuvamo klizaljke i idemo doma, završiti ručak.
- Jesi vidjela kako ja kližem? - pita me, sav sretan i nasmijan.
- Sjajno kližeš, pao si samo dva ili tri puta.
- Ma to ti ništa ne boli, zato i nosim debele hlače. Jedino me boli malo onaj žulj, zato što ga nisi poljubila...ali to ćeš sad kad dođemo kući, jelda?
Doma se izuvamo, ja bržebolje ljubim žulj nastao nošenjem kopački ( nogomet je i dalje broj jedan, zna se ) i hvalim nebesima što sam tako hrabro preživjela gledanje svog najvećeg blaga na klizaljkama.

Ovo dvoje su bili čarobnjaci na klizaljkama, pa da malo podebljam umjetnički dojam, jer sam ja antitalent za korištenje leda u sportskom smislu ( padanje me išlo, to sam ispričala jučer ).



28

petak

prosinac

2018

Revija na ledu

Blagoslov kuća je eto baš dobar razlog za još neznatnog živčanjenja u ovim blagdanskim danima.

Em si prežderan i pun CO2, em iglice na boru već naveliko cure, pa kad konačno saznaš kad kreće pohod tvojom ulicom opet sve glancaš i visiš svakih deset minuta na ogradi i dovikuješ se sa susjedima koji isto vise na ogradi i pokušavaju odredit rutu kretanja i mogući dolazak u dvorište.
Al nisam htjela o tom puno pričat. Htjela sam vam reć da sam ja vjerojatno jedina žena na županiji, a vjerujem i šire, koja je poluhrvačkim zahvatom oborila kapelana na pola dvorišta.
Naime, te je godine baš na dan blagoslova padala ledena kiša. Pa posipaj pepel, pa bacaj sol, pa svaštanešta. Šta god napraviš - staza na dvorištu ko klizalište. I ajde uspijem ja odševrljat do ograde, i vidim da taman ulazi kod susjede. Tu ja zapalim i čekam, jer nazad se vratit i stić dok krene k meni - nema teorije.
Eto njega za 5-10 minuta.
-Hvaljen Isus i Marija.
- Navijeke hvaljeni, samo izvolite.
Tu ja prokližem do vrata i pustim njega da ide ispred mene. Klizavo ko u Oberstdorfu na skakaoni, al nemamo ni skije ni kacige ni velečasni, ni ja ko domaćica. Ševrlja on ispred mene, ja ševrljam za njim, oboje komentiramo da kak je to prestrašno i kak je jako klizavo. Ja se ničim izazvana okliznem, i u padu se uhvatim čovjeku za kaput i noge, i mac...padamo obadvoje, na moj ogromni užas. Ja malo poprijeko pala preko njega, ovaj mali šta kupi koverte zanijemio od smijeha. Dić se nemreš nikako, noge samo otklizavaju. Tu ja četveronoške dopužem do oluka na kući i usplentram se u uspravan položaj, drukčije nije išlo. On se batrga, veli:
- Pa oću i ja morat puzat? Pa mislio sam da se ne kliže u ovim cipelama.
Ja ko Gracija stojim slavodobitno uz oluk, reko:
- Samo izvolite, kad se dočepate oluka vući ćemo se uza zid i na konju smo jer je to pod krovom, nema više leda.
On nije htio puzat, valjda ga bilo sram, pa je bubno još jedanput taman na dva koraka od oluka. Ja pružim ruku, pomognem mu da se digne i svečanim korakom ulazimo u kuću. Mali od koverti se doklizo, pametno dijete.

Jel trebam uopće reć da su susjedi s druge strane ceste imali stending ovejšns tijekom revije na ledu? Čovjek nabrzaka poblagoslovio, drmno čašu crnog vina ( za hrabrost, da živ dođe do plota ) i otišo govoreći - ovo mi se nikad u životu nije desilo. Ko da meni je. Meteorološki uvjeti bili su neadekvatni za normalan prolaz dvorištem i ulaz u interijer, iza kojeg je uslijedio brzopotezni blagoslov.

Pratila ih do ograde nisam, valjda vam je jasno zašto.


27

četvrtak

prosinac

2018

Multipraktik koji nisam

Blago svima onima koji su imali tu sreću da se rode ko multipraktik talenti. Pa mic po mic svijetu pokazuju za šta su sve sposobni, znate ono - kad zašteka jedan talent odma nakon kratkog vremena iskrsava drugi, ničim izazvan, a u svrhu pokazivanja i dokazivanja umjetničkih kvaliteta širokog spektra.

Pa tak recimo počneš studirat talijanski i latinski, studiraš osam - devet godina i usput budeš po reality showovima, pa se malo igraš pjevačice, teve voditeljice, pa malo pišeš knjigu. Usput ispadaju verbalne bombe tipa:
- puno pozdravljam roditelje, naročito mamu i tatu ( šta je logično, zar roditelji moraju bit samo oni biološki, možeš i susjeda smatrat roditeljem )
- nekoga boli glavobolja, a neko ima gingivitis ( a nekoga i mozak boli, a i štošta drugo kad naleti na ovakvo poznavanje medicinske terminologije )
- on meditira pola sata a ja trideset minuta ( kud ćeš bolje, zna se i na sat; barem ne kasni kud krene, jedino možda ne zna jel pošla il je došla )
- da sam pilotkinja, definitivno bi upravljala vlakom ( znači i na to će doć red, pitanje je dana kad će bit prva žena koja je poletila vlakom i aterirala nakon vrlo kratkog leta, jebeš Valentinu Terješkovu šta će ovo bit )
- uvijek sam uključena u mobing, imam pet mobitela ( e to je umjetnica, uvijek dostupna i u mobingu, lakše ju je locirat nego američkog precjednika )
- ja ne da sam vatra nego me dva adrenalina ne bi mogla spojiti ( e sad šta je ovo trebalo značit to je jako dobro pitanje, al nebitno je šta znači jer zvuči vrlo efektno )

Ima toga još, al ne da mi se više prevodit. Ono šta je trenutno najvažnije jest sljedeće - otkrila je slikarski talent. Eno otvorilo joj i izložbu. Ima narisanih divnih konja, pa nešta faraona, pa žena pod suncobranom, pa nekakva tri puža plus gratis morska zvijezda ( ak sam dobro vidila, a i ne razumijem se baš u slikarstvo ). Cijena - sitnica, daš petsto eura i nosi kući nešta neviđeno još od vremena Rembrandta.

Ja sad čekam da mene prebaci u još neke umjetničke vode, pa neću valjda do smrti samo pisat. Barem da me krene ručni rad, da recimo proheklam il proštrikam pa da imam miljeića, stolnjaka i vesti i kapa za pokazat. Likovno nisam baš pretalentirana, to su više neprepoznatljivi šematski prikazi; jedino da uspijem ubijedit likovne kritičare i one neupućene da u sebi nosim umjetnički bunt, koji onda rezultira takvim neprepoznatljivim narisanim čudima.

Kud me nije rodilo ko multipraktik, sad sam očajna.

26

srijeda

prosinac

2018

Zamatanje i riža i ostala čudesa

Ne mogu više pisat o prejedanju i kolačima i sarmi i francuskoj. Al zato sam danas, obzirom na blagdansku spriječenost korištenja vešmašine i pegle i usisavača, malo nešta čitala i pročitala svašta pametno.

Navodno Japanke imaju čudotvorna pomagala za održavanje kože mladom i zategnutom. Čim je iskočio naslov, brže potegnem mišom da se otvori, nebil se podmladila u roku dok čitam. Pa u uvodu trkelja da kak one izgledaju puno mlađe neg šta jesu, blahablaha, zahvaljujući genetici al i načinu na koji njeguju kožu lica. ( Dobro, genetiku mislim da ću teško promijenit, kud ću sad se pretvorit u Japanku; znate vi šta to znači? Odma mijenjaj osobnu, putovnicu, ales; pa dokazuj kud god dođeš da si ti zapravo ona ista koja si bila, al si eto promijenila genetiku da imaš kožu zategnutu ko Japanka. Neizvedivo. Znači čitaj dalje da saznaš s kojom vražjom materom se trackaju da bi bile zategnute i porculanskog tena, tak barem piše autor članka. )
Eto odma odgovora - koriste neku spužvu za pranje lica koja se radi od biljke zvane vražji jezik, božemeprosti, al ima je samo u Aziji. E sad ga jebi. Sad bi ja trebala uzet godišnji i odletit u Aziju i nać vražji jezik i nekog da mi da pelcer pa da ga probam posadit doma; il kupit osamiljadašestopedesetšest spužvi da imam dok sam živa za prat lice. Kak da te spužve smuvam u avion, pod uvjetom da uspijem dobit godišnji? Šta njih briga šta ja oću izgledat ko da imam dvadesetosam godina?
Dalje kaže da se umivaju vodom u kojoj se kuvala riža. Još jedan problem. Ja naime rižu rijetko jedem, znači morala bi je kuvat samo za umivanje. Lako one, ionak svaki dan riža u loncu, pa odgrabi šefljom i opere se i eto je ko Šeron Stoun u najboljim danima.
Navodno strogo paze da se ne izlažu suncu i štetnim UV zračenjima, pa se bandažiraju maramama i mrljaju kremama protiv sunca i nose maske. Pa zato sve one kosooke žene šta hodaju po Rastokama i Plitvicama budu pod kišobranima i nose maske i rupce i šta sve ne; čuvaju ten. A ne ko ja; čim grane sunce brže se leti sunčat jer mi treba de vitamina, a koža se samo gužva i suši. E saću se i ja motat; ma šta motat, zamotaću se ko Tutankamon da ne vidim ni sunca ni mjeseca. Pa kad se razmotam za pet godina, biću ko da imam šesnajst. Malo se pokažem i opet u bandažu. Ne znam samo kak ću jest i pit kavu i pušit, al o tome ću mislit usput, preče mi je da izgledam ko san ljetne noći.
I za kraj kaže da koriste i uljni skidač šminke za uklanjanje nečistoća s lica. Pa kak ću se šminkat ak sam zamotana, za boga milog? Uostalom, ak sam zamotana nemrem ni imat nečistoće na licu.

Kad se ja sad krenem zamatat...Nemojte se prepast ako u dućanu naletite na ženu u pernatoj jakni sa glavom zamotanom ko iz piramide i zimskom kapom na glavi.. To moram bit ja i niko drugi.

25

utorak

prosinac

2018

Jedi, pa još jedi, pa promišljaj

Kad si gladan nisi svoj.

E zato sam ja za vrlo rani ručak pojela tanjur goveđe juhe i jednu sarmu bez pire krumpira, nije mi se dalo gulit. Pa kod frendice slučajno pojela malo šunke pečene u tijestu, hrpicu francuske i veću hrpu grah salate.
Sad slijedi invazija na kolače; bil suhe il japanski vjetar ( i ko se uopće sjeti kolaču dat tak blesavo ime, unutra orasi i fila, japansko al baš ništa ). Bolje suhe, pojedem pet šest, ima se breskvica i medene pite i svaštanešto. Pa maznem narandžu. Pa zalijem Kokakole. A u želucu kemijska reakcija ko u Fukušimi. Kak da preradi svu tu žderačinu? S tim što sam utrpala u sebe rudar kopa dva dana da se ne umori. I šta je još gore, do noći opet po kolačima i možda čipsu, znam da sam kupila al ne znam kud sam ga zgurala u sveopćoj euforiji. Ko će to sad ić tražit. Pa navečer repriza ručka plus francuska i malo odojka, opet trpaj u sebe ko da nikad jela nisam. Čista diskofrazma. 6453 kalorije po obroku. I samo sve zalijevaš sa što više CO2 radi boljeg varenja. Pa kad negdje oko 8 navečer krene žgaravica, pa traži sodu i rigaj vatru ko Godzila obasjan lampicama od bora.
Osim toga, mene to prežderavanje ubija. Trpam u sebe sve i svašta, onda varim ko udav i dubokoumno promišljam. Pa mi recimo palo na pamet kak pisci uopće dođu na ideju da kraj knjige ( a onda i film) ne bude hepi end. Evo recimo Love story; zatelebaju se, ožene i onda ona umre od leukemije. Ja tjedan dana nisam normalno spavala. Prohujalo s vihorom da ne pričam; Skarlet cijelo vrijeme leti za onim mekušcem Ešlijem, udaje se ko zna kolko puta da spasi kućerinu i kad tri minute pred kraj skuži da voli Reta i dolipše kući da mu to kaže on izgovori čuveno - ma baš me boli, i ode u maglu. E tu sam bila van sebe još duže. A naša Breza, e to je tek žilorez; kud se udala u onu bijedu, tud je izgubila dijete i odma marš za kravama po onoj kišurini, i ode Janica Bogu na istinu. A Romeo i Julija? Zaljubljeni, mladi, al treba od tog napravit totalno sranje, da obadvoje završe od otrova u groblju.
E pa dosta je meni toga. Ja sam kante suza isplakala radi budala koje pišu pa moraju upropastit kraj. Pa ću ja sukladno tome uzet napisat roman sa završetkom tak sretnim da se mora suza od sreće pustit. Pisat znam, žalost mrzim, pa kad se ja raspišem...ništa suze, ništa čmrljenje, a kraj pogotovo; tolko sreće da bude slatko ko šampita, odma pokvareno 7 zuba od jednog kolača.

Trenutno još ne mogu počet, pretovarena sam sarmom, grahom, francuskom i kolačima, al kroz par dana krećem, čim provarim sve što sam požderala zadnjih par dana. Taj će bestseler prodavat umjesto Apaurina i onih prirodnih prašaka za smirenje. O lučenju hormona sreće da ne pričam. Tak da se pripremite na abnormalnu sreću, vi koji redovno bacite oko na moje pričuljke i volite hepi endove.

24

ponedjeljak

prosinac

2018

Nessun Dorma / Niko neće spavat

Ustala u šest i petnajst, bez alarma ( ludo pa živi ). Pristavila vodu za kavu i naložila kamine. Zakuhala kavu, pa odma stavila kuhat govedinu za juhu, sjebo me jučer Doktor Živago i Gospodar prstenova pa sam zaboravila skuvat juhu usljed filmskog maratona. Očistila grincajg i oprala peć jer je juha pokipila dok sam mlavila po mrkvi i celeru i peršinu.
Otišla kupit kruh, zamijenit kućne šlape jer sam kupila broj premale za poklon, kupila produžni kabal da se mogu uštekat lampice. Vratila se s pola puta jer sam zaboravila kupit jebene kukice za vješat kuglice na bor. Došla doma taman prije nego je kiša sastavila padat. Došlo do manjeg verbalnog delikta jer me se pitalo da oće se unosit bor; reko neće, spalićemo ga nasred dvorišta, to je sad najnoviji hit zapalit bor kad ga se kupi, barem neću čistit iglice do Uskrsa po cijelom stambenom objektu.
Nakon šta se unio sporni bor očistila i narezala češnjak i peršin za punit pastrve, oprala pastrve jednom pa drugi put, jer je juha opet počela jako kipit pa sam u žurbi da smanjim kipež laktom zapela sa oval s jebenim ribama ( srećom pale su samo dvije ). Priredila papir za pečenje, složila ribe i stavila ih peć. Očistila blitvu i krumpir, procijedila juhu. Stavila božićni stolnjak, složila tanjure i beštek, prepolirala čaše. Opekla se na pleh s ribama jer mi se izmakla kuhinjska krpa, dobro da nije sve ošlo na pod. Prebrisala stol u dnevnom boravku i stavila mali božićni stolnjak i pripadajući adventski ukras pa ga makla da manji najdraži frajer može vozit aute po stolu.
Stavila poklone pod bor, jer znam da najdraži frajer nemre dočekat da vidi šta je djedica ostavio za njega. Stigli najdraži frajeri s roditeljima, pa nakon otvaranja darova okitili sporni bor ( drugi najdraži frajer nije baš puno pomago, više su ga zanimale plastične životinje koje je dobio za poklon ). Obrisala vodu koju je manji najdraži frajer prolio po podu i sok od jabuke koji je najdraži frajer prolio po stolnjaku.
Dovršila pastrve, krumpir i blitvu, prekipila sarmu ( za one koji na spomen ribe dobiju osip ), sjeli jest. Najeli se, složila kolače. Probali kolače. Najdraži frajeri otišli ubit oko jer idu kasnije na put. Manjem najdražem frajeru u naletu pozdravljanja ispala breskvica na nogostup, srećom nije stao na nju pa nije bilo dreke.
Oprala tri kubika dubokih i plitkih tanjura, beštek, male i velike ranjgle s pripadajućim poklopcima, čaše. Pojela još dva kolača i skuhala kavu. Sjetila se da nisam djeci ponudila kavu, doista prekasno al eto. Sad slušam božićne pjesme, divim se boru i razmišljam kad bi bilo najprikladnije složit večeru. Noćas Nessun Dorma - niko neće spavat usljed baražne paljbe od petardi, pa da se ne stresam gladna pred teveom.



( na fotki je tek djelić mog bora, nije mi se dalo penjat na kamin da uslikam cijelo stablo; neizmjerno me raduje i sama pomisao da ću ga kad - tad morat iznosit, a ove godine je skoro do plafona...biće to vantjelesno iskustvo )


23

nedjelja

prosinac

2018

O sretnom završetku

Prvi puta sam ih susrela kao srednjoškolka; na crno bijelom tv-u, u ciklusu filmova nagrađenih Oscarom, pred mojim se očima odigravala jedna od najtežih ljubavnih priča ikada ispričana, ona koja zapravo ostavlja gorak okus u ustima - ona o Lari i Juriju.

Cijelo sam se vrijeme nadala sretnom završetku, njihovom bajkovitom životu u ledenom dvorcu u Varikinom i ljubavi koja će trajati do vječnosti. Dok su se redali sjajni filmski prizori vjetra u krošnjama breza, narcisa uzbibanih proljetnim vjetrom i strašne studeni koja ledi sve osim ljubavi nadala sam se sretnom završetku. Nije ga bilo; Boris Pasternak bio je prilično okrutan i okončao je priču tako kako jest. Jurij i Lara sreli su se, zavoljeli i zauvijek nosili jedno drugo u svojim srcima, gdje god da su bili. Tek kratko vrijeme proveli su jedno pored drugog i ponovo bili razdvojeni.
I danas jednako razmišljam, godine nisu puno promijenile moj stav. Ljubav je najsnažnija sila koja može povezati dvoje ljudi, privučenih jedno drugome poput magneta. Nema načina da se zaboravi, da se izbriše i potisne. Život može donijeti razdvajanje, može donijeti puno boli, ali je ne može uništiti. Onaj tko zavoli svim svojim srcem zauvijek u mislima ima urezanu sliku onoga koga voli. Nema načina da slika izblijedi i nestane kao da je nikad nije bilo. Uvijek je tu; dok radiš, hodaš, dok usnivaš i budiš se - ona je tu, nježna poput snoviđenja i moćna poput divlje rijeke.

Ponekad se pitam je li veća kazna voljeti ili ne voljeti. Ako uistinu voliš, zna silno zaboliti; tek dišeš i zapravo ne postojiš u odsustvu bića koje te smrvilo u prah i pepeo. Ako ne voliš, hodaš kroz život poput duha ali rasterećen siline ljubavi koja je u stanju promijeniti sve.

U jedno sam sigurna - da sam imala priliku napisati priču Lare i Jurija sve bi bilo vrlo jednostavno i ostvarivo. Ljubav bi nadišla sve prepreke jer to tako mora biti.
Zato i ne gledam kraj filma; u mom svijetu Lara i Jurij žive idiličnu, bezvremensku ljubavnu priču sretnog završetka, gledajući unuke kako trče dvorcem u Varikinom, koji više nije leden - ispunjen je plamsajima i pucketanjem vatre i ljubavlju.

22

subota

prosinac

2018

Sve je pod kontrolom

Jel i vama sve po kući izgleda ko da je vebeer direktno ispraznio 32 komada direkt u interijer?

E sad mi je dosta; saću skuhat kavu i gledat "Dnevnik Bridget Jones" po stopedesetosmi put, uopće me više ne zanima ništa. Pokloni su kupljeni i zamotani, to je ono najvažnije; o interijeru ću razmišljat kad me prestanu bolit noge od hodanja i ruke od teglenja vrećica
Moja iskrena sućut onim ženicama koje imaju kletu sudbu da u dvorištima imaju uzidanu pecanu, jer treba speć i odojka ovih dana ( barem jednog, obično se utrpa neki kum il bratić il ko već ), pa kud sva muka i borba po kući tud još treba pazit da se muški oko pecane ne izmaknu kontroli. Mislim, izmaknut će oni kontroli, al pazit da prase ne bude reš pečeno do te mjere da se uopće neće moć skinut s ražnja, kak ćete ga s ražnjom unest i rasjeć, za ime Božje?
Kuhinja vam je sigurno ko da je i tamo ispraznilo još dodatno punjenje vebeera? Imam jako dobar recept - kupiš kilu i pol kupovnih kolača i zbogom, ko k njima - ko od njih. Ak su baš teški požderuhi, nek ih sami peku, pod uvjetom da potpišu izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika da će kupit novu kuhinju ak slastičarstvo pođe po zlu, pa izgori kompletna postava kuhinje koju ste teškom mukom oribali prošli tjedan. Kupaonu se svakako mora oprat još jednom, jer je promenada gora neg na bečkom Prateru, nonstop je neko unutra ( ako imate one šta peku već spomenutog odojka, možda je neko i povratio malo po pločicama pa nije vidio pa ostalo kiselit, vidjećete vi kad večeras krenete pod tuš ). Uglavnom, lom je na sve strane. Ko da niko u kući nije živio petnajst godina, a oni šta su bili prije držali i koze unutra da im ne bude zima. Prestrašno.
Pa sukladno tome, kava sam što nije zakipila, pa ću ja ležerno se ispružit ko carica i srkutat, praveći se da ne vidim sve šta me okružuje, jer sam polumrtva. Preporučujem da sve poduzmete iste korake, da nadolazeći Badnjak protekne u ugodnoj atmosferi, bez svađe oko toga kolko se puta dogovorilo da se ne treba nalokat dan i dva i tri prije Badnjaka i ulazit u očišćenu kuću ko u javni vece.

Ako ništa drugo, zato da ne morate same još i bor preksutra nasađivat; uz malo sreće možda se i poreže pa završi na kirurgiji, da s mirom možete peć ribu i kuhat blitvu dok on krvari po kolima hitne pomoći i zapomaže ko da se porađa. Uz još malo više sreće, ostaće u bolnici ( jer ga neće smjet šivat zbog četri i pol promila zarađena oko pecane ) pa ćete na miru dočekat porođenje Kristovo i zaspat s neviđenim osmijehom na licu.

21

petak

prosinac

2018

Završna faza

Od danas samo ležerno. Osvanuo je prvi dan godišnjeg odmora, koji će trajat sve do iza Tri kralja, pa ću sukladno tome dat sve od sebe da pozavršavam sve ono šta nisam učinila da bi Božić zasjao punim sjajem i u mom stambenom objektu.

To otprilike znači da ću se danas i sutra satrat da doperem i posaugam sve šta nisam sve ove dane, a nisam jer sam izgubila raspored čišćenja po danima. Bilo je i nekih nepredviđenih momenata; nezgodno je kad ti vrećica s pepelom koji si očistila iz kamina malo popusti i pukne usred hodnika, pa spoznaš pedesetprvu nijansu sive usred rođene kuće, koja iza popuštanja vrećice izgleda ko Pompeji. Srećom nije popustila iznad tepiha u dnevnom boravku, nisam baš sigurna koje bi dalekosežne posljedice to izazvalo.
Znači imam dva dana za uređenje interijera, jer već u nedjelju biće red primit se okolopećnih aktivnosti - kuhanje juhe i sarme i pravljenje francuske i grah salate. Sarma me najviše veseli, skuvaš lonac i veselo podgrijavaš sukladno osjećaju gladi. Možda, ali samo možda spečem i princeskrafne, šteta je ne izgubit par sati na pečenje krafni pa ih rezat pa pravit kremu i pretvorit one kuglice od krafni u princeskrafne. ( Dakle kuhinju ne trebam dirat dok ne završi epizoda zvana kuhanje i pečenje, jer ću zasrat sve šta se može zasrat. Predlani mi je ispala vrećica štaubšećera na pod, naravno otvorena, bilo je vrlo zanimljivo; u sekundi sve bijelo i slatko ko u najljepšoj bajci, a ja ne znam jel da prvo plačem pa idem usisavat, il da prvo usisavam pa onda plačem. )
Na sam Badnjak dodatne okolopećne aktivnosti, ovaj put riblja tematika sa prilogom u vidu blitve i krumpira. Pa stavljanje božićnih stolnjaka i unošenje bora uz neviđene mjere sigurnosti. Znači nema majci dok se jede da ti pastrva u naletu vađenja kosti padne na stol, il da laktom rokneš čašu sa crnim vinom koje će natopit jadnog soba il Djeda Mraza na stolnjaku. Za unošenje bora prvo se popije normabel, tako kad tijekom unošenja krene zapinjat kojekuda po namještaju il se nakrivi dok se kiti jer je ispala klipa kojom je zakajlan u stalak nemaš napade panike; samo podigneš lijevu obrvu i držiš bor dok ostatak ekipe traži klipu ispod bora i pokušava ustabilit smolastu instalaciju.

Da rezimiram - pod punom odgovornošću i pri zdravoj pameti konstatiram da me čekaju tri zanimljiva dana kako bi onaj četvrti dan osvanuo i proteko onak kako treba i biti, jer on označava i da je krvavim predblagdanskim visinskim i nizinskim pripremama došo kraj. Samo treba sjedit i jest i jest i još malo jest, obasjan treperenjem lampica na boru. Pa onda varenje slično onom anakondinom kad proguta antilopu, pojačano konzumacijom Pepsija il Kokakole. Jedva čekam doć u tu fazu.


19

srijeda

prosinac

2018

O čestitkama

Nedostaju li i vama čestitke, one koje ste ispisivali i slali ljudima do kojih vam je stalo? One koje vam je poštar ostavljao u sandučiću u vrijeme božićnih ili uskršnjih blagdana, za Novu godinu ili za rođendan?

Svaka je donosila puno radosti i lijepih želja, ali i djelić onoga tko ju je poslao. Otvoriš kovertu, izvadiš čestitku i dok je čitaš pred očima imaš živu sliku člana obitelji ili prijatelja koji je daleko od tebe, ali ti daje na znanje da je zapravo vrlo blizu i da te nosi u srcu i svojim mislima. Dokazuju to njegove ili njene riječi ispisane i poslane u prigodnoj čestitki.
Vremena se mijenjaju. Malo tko danas šalje čestitku u takvom obliku. Uglavnom se pošalje prigodna poruka ili se kratko nazove, a i to samo one najbliže. Gube se mnoge sitnice koje su nekada povezivale ljude.
Upravo zbog toga, ali i nekih mojih razloga, želim vam reći – budite radost i ljubav jedni drugima. Nađite u strci u kojoj svi živimo vremena za ljude do kojih vam je stalo. Obradujte ih lijepom riječju, svojim osmijehom i postojanjem u njihovim životima. Pokažite im koliko vam znače, na bilo koji način. Možda će vaša napisana ili izgovorena riječ učiniti pravo malo čudo i rasvijetliti život onome kome ste je uputili.
Budite izvorom radosti i svjetlosti svakom biću koje vam kroči u susret. Pružite ruku i osmijeh i onima koji su vas možda povrijedili, time ćete samo pokazati koliko je jednostavno i prekrasno biti čovjek. Pomognite onima kojima treba vaša pomoć, makar utješnom riječju ako već ne možete drugačije. Rasvijetlite ove blagdanske dane svojom dobrotom i darujte svim ljudima koje volite sebe; ljepši poklon im ne možete dati. Nema veće radosti nego ugledati na vratima doma nekoga koga voliš i čvrsto ga zagrliti; nijedna prigodno kupljena stvar to ne može zamijeniti. Slično je i sa čestitkama, onim nekadašnjim, koje su se slale ne reda radi, nego zato što si htio nekog obradovati i uljepšati mu blagdane.

Želim svima da pronađu u sebi taj tračak svjetlosti koji se možda izgubio. Želim svima sve najljepše što se može poželjeti. Zamislite da ste ovakvu čestitku pronašli u poštanskom sandučiću nekoliko dana prije Božića; sigurna sam da bi vas obradovala.


Samo trpaj

Danas neka mi na pomoći budu svi sveci raspoloženi za pomoć šopingu nesklonoj ženi. Ja naime moram krenut u potjeru za nabavkom svega onog šta je neophodno u svakom domaćinstvu da bi Božić zasjao u punom sjaju.

Popis za kupovinu moraću zalijepit na unutarnju stranu jakne da ga opet ne zaboravim na stolu, jer toga tolko ima da me sve muka hvata. Na popisu nisu jedino rezervni kotač za tačke i brusni papir. Pa kad ja ubauljam u recimo Lidl, pa krenem ubacivat u kolica sol, šećer, ulje, brašno, jaja, krumpir, povrće za juhu, povrće za francusku, majonezu, sir, meso za juhu, ribu za Badnjak, meso za speć u komadu, rezervno meso ako pofali, meso za sarmu, crveni luk, bijeli luk, grah, pa nešta voća nek se šareni na stolu. Pa trenutni životni supatnik opetovano ima fiks ideju da se kupi cijela pura; ko prvo u zamrzivaču nema mjesta ni da se šibica gurne, ko drugo ne znam samo ko će je izjest cijelu, a i remeti mi koncepciju ustaljenog menija.
Kad se ustabili incident oko pure trpa se dalje gazirane sokove, negazirane sokove, mineralnu vodu, vino, pivu, još nešta sredstava za pranje, mirisne svijeće, kolače na kojima piše ručno rađeni ( ne razumijem čime bi inače trebali bit rađeni ), senf, hren, žele bomboni, one fine slane grickalice jer idu uz božićne filmove i uz njih se lakše vari sve drugo šta se pojede, smokve.
Već slutim da će uletit i neki božićni stoljnjak, možda i nove lampice za bor jer sam lani primijetila da ih par bojkotira svoju rasvjetnu funkciju. Pa salvete, kocke za potpalu, usput i neke flafi tople čarape sa božićnim motivima. Uglavnom ne znam kak ću to sve dogurat do blagajne, jer će onaj ko to obično radi bit smrtno uvrijeđen zbog jebene pure i pustiće me da sama glavinjam s tim pretovarenim kolicima. Pa dok to sve natrpam na onu traku, pa s trake u vrećice, pa s vrećicama u auto, pa nosi iz auta i istrpavaj iz vrećica.

Evo mi se već sad vrti u glavi i ruke su mi do poda od nošenja. Bilo bi idealno sve to prespavat; kud me nije rodilo ko medvjeda da izbjegnem gužvu po dućanima i predblagdansko grabanje s polica.

18

utorak

prosinac

2018

Muke po Kafetinu

Svaki put kad uđem u ljekarnu po Kafetine ja naletim na neko vrhunaravno biće za koje je bostonski davitelj mala maca. Ne znam jel se to može povezat s lošom karmom, al sve sam sigurnija da nije slučajno.

Neko jutro ću ja prije posla svratit u ljekarnu po već somenuti Kafetin, sedam i pet je ujutro, kad unutra ženica već kupuje medikamente sa širokim spektrom djelovanja na prehladu, kašalj, grlobolju i sve ostale simptome kojih se može sjetit a vezani su za prehladu. Na pultu je pred njom već manja hrpa onog šta je odabrala da bi izliječila šta sebe, šta obitelj.
- Sirup za kašalj ću isto trebat. Baš čudno svi kašljemo, nije onaj klasični suhi kašalj, ima i sekreta, pa sad nisam sigurna šta uzet.
Ajmo akcija sirupom protiv kašlja; ovaj ne djeluje, ovaj je jako gorak, ovaj djeca neće ni pod prisilom pit, ovaj ima čudan okus, pa negdje iza četrnajst pokazanih i objašnjenih djelovanja raznoraznih preparata na jedvite jade odabere jebeni sirup koji još nisu probali.
- Septolete za grlo će mi isto trebat, svi smo već promukli od tog kašlja, pa ću vas molit neke koje brzo djeluju.
Kako ne bi djelovale, ove sve nove septolete čim uzmeš kutiju u ruku momentalno počnu djelovat još dok su u pakiranju. Pa akcija septoletama protiv grlobolje; ove su slabe, ove muž ne voli cuclat, ove su preslatke, ove joj se ne sviđa kutija, pa negdje iz dvanajstog puta odabire one od kojih će im svima narast novi krajnici.
- Kapi za nos najradije ne bi, al zna nam se i nos pozačepljivat pa ću vas onda molit i kapi za nos.
Pa akcija kapima protiv čepova u nosu; opet prijedlozi šta uzet i argumentirano odbijanje svega ponuđenog dok konačno iz ne znam više kojeg puta nije odabrala kapi. Hrpa na pultu je sve veća, meni vrijeme curi ( a boli me i glava otkako sam oči otvorila ).
Ali to nije sve.
- Uzela sam baš tu kod vas neke testere kreme za lice, fantastični su, pa bi uzela kremu.
Koji proizvođač - ne zna, za šta je krema - ne zna, al zna da će se odma iza prvog nanošenja kreme probudit drugo jutro ko Hajdi Klum. Ajmo pretres testera, nije nijedan taj koji je uzela, pa kak sad više nema a baš joj je odgovaralo za kožu, pa jel ima još testera tamo negdje iza ( nije bilo, fala nebesima ).
- A onda ništa, naplatite mi ovo pa možda drugi put bude tih testera pa ću moć uzet kremu.
Dok magistra provlači lijekove ispod čitača ženica i dalje melje o simptomima koje će eto ubit čim pređe kućni prag sa kesom punom lijekova, i kak je silno razočarana jer nema tih testera a baš se odlučila proljepšat kad kupi kremu.
Pa nemre nać karticu za platit. Pa nemre nać karticu od ljekarne, znate onu za skupljanje bodova. Pa jedva plati i natovarena zdravljem konačno napušta pult.

Ja konačno dolazim na svoje, reko - meni jurišno Kafetin i molim vas i čašu vode da promptno deknem jedan, jer mi u glavi zvoni ko da neko hilticom štema pločice u kupaoni. Platim, bubnem Kafetin i jurišam još u dućan po sendvićak, sretna šta sam zdrava ko dren i imam bjuti kremu s trenutnim djelovanjem pa ne moram kopat po testerima do dana.

A možda da promijenim tablete; možda je to sve povezano s Kafetinom. Moram to uzet u razmatranje.

17

ponedjeljak

prosinac

2018

Djevojka je zelen bor kitila

Ja umjetni bor kupujem već cca dvadeset godina, i još ga nisam kupila. Kao, ne miriši i vidi se iz susjedove kuće da je to plastika i grane stoje ko da je grom u njega opalio. Nakanjujem se pa nikako.

Kupovinom takve umjetne instalacije, koju možeš složit i vratit u kutiju do idućeg korištenja, gubi se jedna od najljepših čarolija božićevanja. Ako si pametan pa kupiš umjetnjaču, onda nema ophodnje u potrazi za najboljim stabalcem, nema da se ulijepiš smolom po rukavicama i jakni dok ga dotandrljaš doma, nema muke Isukrstove dok ga uglaviš u stalak jer je stalno izvitoperen il vamo il tamo. Pa mlati sjekirom po stablu da ga možeš uglavit u stalak. Pa previše smlatiš pa guraj klipe u stalak, pa podmeći klipe pod stalak da vidiš jel se može izravnat to šta stoji nahero na desnu stranu, pa sve sjebeš dok ga uneseš u kuću i opet ispočetka. Da ne spominjem da si opet ukeljen smolom, ovaj put roba jer ko još u jakni unosi bor, treba ti ionako manevarski prostor jer zapinješ za štokove i vrata i namještaj.
Kad ga jedva uriktaš tam gdje će stajat, sjetiš se da ga moraš micat jer nemreš do nakita i lampica, stoje u kutiji u sobi do koje možeš doć jedino da pomakneš bor. Pa ga pomakni, iznesi nakit, pa opet namještaj zeleno govno koje se u pomicanju nakrivilo i polijepi se smolom. Pa udri kitit girlandama, kuglicama, češerima, anđelima i svim raspoloživim šljaštećim andrljem ( obavezno probat jel lampice rade; ja jedne godine nisam uštekala da vidim jesu u funkciji pa je sav krameraj sa bora išo nazad u kutiju a ja jedva našla nove, razgrabili ljudi, izgubila tri sata po dućanima ). Pa nemreš nać jaslice, ko da ih je pojelo, a bila si sigurna da su na dnu kutije. Al ne mičeš više bor da ih ideš tražit, nezgodno je hulit na Badnjak. ( Vlasnici anarhistički nastrojenih pasa il mačaka posebno bit oprezni; znam za jednu situaciju gdje je mačak u naletu ludila skršio cijeli bor i sve do jedne kuglice, pa se bor te godine kitilo dvaput. )

Pa kad upališ lampice i diviš se kak je krasan, sjetiš se krucijalnog trenutka iznošenja iza Tri kralja kad u dvorište izbaciš golo drvce a iglice bereš do ljeta. Al to je druga priča.



( photo by The Polka Dot Chair, kod mene se ovo nemre desit jer poduzmem sve mjere osiguranja )

15

subota

prosinac

2018

O bjelini i širenju

Jutros nakon kave prvo lopatanje, jer je bijelo govno, pardon zasljepljujuće bijeli sniježak trpo cijelu noć i ako misliš iz dvorišta van ajde majci lopatu u ruke i ožeži. Preznojila se dvaput, prvi put dok sam razlopatala pa drugi put dok sam navedenom lopatom smakla kvrge bijelog govna, pardon snijega, sa ulaznih vrata, a koje je grtalica najebala opet na nogostup i pred vrata dok sam ušla u kuću otpit još koji gutljaj kave.

Jedva se probijem kroz iskopine i blato pokraj škole ( sjećate se, tamo gdje mi je pukla vrećica pa sam brala krumpir ljetos ) i doševrljam u najbliži trgovački centar. A tamo determinirani kaos. Iz zvučnika Mariah Carey milozvučno pjeva o tom šta oće za Božić, pa se sve nadaš da će se pojavit i na mesnici, da ti sfašira meso il nareže kulen. Malo morgen; prodavači iscijeđeni ko limuni od prohtjeva - ne taj komad, to je premasno, ovaj desno...e taj da, i daćete mi još komad vratine, to nek bude masno, i onaj komad rozbratna za juhu skroz u ćošku...Luda kuća. Momentalno zaobilazim mesnicu, jer barem četrnajst ljudi čeka da se ovaj šta kupuje ko da ide smak svijeta smiluje i prestane izbacivat narudžbe.
Dok Mariah i dalje nabraja šta oće - šta neće, ja idem prema voću i povrću jer tamo nema nikog. Dok uzimam povrće za juhu i poriluk gledam neku ženu, širi redom stolnjake i male i velike i srednje, drapajuć najlone u koje su umotani; ne sviđaju joj se uzorci pa ih sve sfafulja nazad na policu skupa s najlonima i nadire prema girlandama i kuglicama. Razvlači sve ko bijesna, al ni to joj se ne sviđa pa gura nazad kud stigne, šta na pravo mjesto šta tamo gdje ima mjesta,, pa ima kuglica i među kečapom jer joj se par otkoturalo po podu dok je raskapala po asortimanu. Pa kud će tolko hodat, digne kuglice i među kečape, nek znaju oni kojima treba kečap da dolazi Božić.
Dotle je Mariah završila, eto Georga Michaela. Uzimam neki omekšivač pa skrenem prema policama gdje stoje čarape - eto opet one šta je razgrtala stolnjake i nakit. Sad je muče kuhinjske krpe, pidžame, gaće, deke i plahte. Širi sve šta joj dozvoljava raspon ruku, pa gura nazad jer zaključuje da je to sve bezveze. Usput mene pita da joj dohvatim neke prekrivače jer je preniska; reko evo odma ću ja, daj ih molim vas raširite da i ja vidim kakav je dezen, pa ih zgurajte u onu kištru sa smrznutim povrćem jer vam se sigurno neće svidit. Obadvije zaključujemo da su bezveze jer su narandžasti, a njoj navodno trebaju tamnocrveni ( mislim...treba njoj i normabel od pet miligrama, da zabunom ne podrapa i vreću hrane za cucke od dvadeset kila misleć da je unutra nešta neophodno za Božić u njenom domaćinstvu ).
Dok idem prema blagajni, vidim je da isprobava osvježivače zraka, one u spreju; šprica žena na sve strane i njuška zrak, da odabere onaj najprikladniji duhu nadolazećeg blagdana. Kud ćeš uzet limun il recimo lavandu, sad najbolje paše miris bora il vanilije, da susjedi misle da pečeš vanilkiflice kad dođu k tebi. Al svejedno isprobava sve i ne uzima nijedan. Iza nje ostaju kašljuć svi drugi nesretnici koji su nabasali u mirisnu zonu.

Šta sam htjela reć? Prodavačima zbilja treba dat beneficirani radni staž. Samo iza ovakve jedne trebaju tri prodavača da pokupe sve najlone i poberu kuglice i slože sve šta je raskopala u naletu potrošačke groznice. Šta bi tek napravila da je iz zvučnika začula Poguese, mili moj Bože...plesala bi po pilećem rasjeku i smrznutim ribama dok ne bi došla hitna.



14

petak

prosinac

2018

Nostradamusova posla

Jel i vi redovno čitate horoskop?

Znate ono, da se možete pripremit za sve šta vas eventualno može snać. Pa u jednom horoskopu piše jedno, u drugom sasvim drugo; kome vjerovat, onom u kojem piše da vas očekuje povišica na poslu i ljubavna idila, il onom u kojem piše da izbjegavate pitat za plaću i da ćete se namrtvo posvađat sa svojim životnim supatnikom? Zbune ljude al naskroz, većina radije uzme onu bolju opciju pa tu i tamo nadrlja ko žuti. Ovima koji izrađuju horoskop svejedno; uvijek mogu reć da su pobrkali konstelacije zvijezda, to šta je neko dobio otkaz il se potuko doma oko ručka nije njihov problem. Ko ih je tjero da čitaju horoskop.

E sad zamislite kak je Nostradamusu moralo bit strašno izrađivat horoskope u njegovo vrijeme. Živio u 16.stoljeću, završio i za doktora al ga je više zanimala astrologija i proročanstva.
Pa kad recimo dođe neki kmet sa slomljenom nogom, prvo ga pita šta je u horoskopu ( ak ne zna odma pogleda i glavni znak i podznak ) pa se malo skoncentrira i kaže - nećemo namještat, idući tjedan ćeš ionak umrijet od kuge. Il ak dođe neko s upaljenim zubom, nakon kraćeg pogleda u budućnost zaključi da mu mora sredit sve zube jer pred njim stoji budući slavni vojskovođa.
Ak je pacijent visokog roda, e tu priča ima drugi tijek; prvo ovlaš pregled, onda izdaleka kolokvijalno - pa jeste zadovoljni u životu i u ljubavi, bil bili zainteresirani da vam ja recimo za neku ćifu izradim natalnu kartu il predvidim hoćete li se sretno udat / oženit. Moro je bome bit i oprezan, živio je u vrijeme kad je svako tolko neko bio skuren na lomači zbog hereze, pa ti pitaj nekog krivog jel ga zanima podznak i hoće bit sretan u ljubavi.
Uglavnom najmanje se bavio medicinom, ko bi u ono doba bio doktor - sepse i kuge ko u priči, ak nekog moraš operirat prvo ajde pošalji nekog u šupu po pilu i sjekiru i u kuhinju po noževe, pa za anestetik nađi rakijetine tolko jake da progori tkaninu ( bolje i to neg da pacijent zavija ko kojot na mjesec ), pa tjeraj sluge da skupljaju pijavice za lječenje svih mogućih karakuša i razvrstavaj travulje koje su izmiješali dok su ih brali i više ne znaš jel ih sušiš za čaj protiv kašlja il za onaj protiv proljeva.

Horoskopi i proročanstva bili su puno čišća djelatnost. Jedino ne kužim kak je izrađivo te natalne karte ( znate ono, u šta je gledo i čime ) i koliko mu je trebalo da rukom napiše šta horoskope, šta knjige proročanstava. Nit struje, nit tastature, nit poštenog stola. I još pazi da se ne izlaješ pred nekim krivim šta pišeš, jer bi mogo planut ko šibica. Nije mu bilo lako, budite sigurni u to; njegova je uslužna djelatnost u ono doba bila sve samo ne isplativa.

13

četvrtak

prosinac

2018

Kad navlaka leti

Imam frendicu za koju uistinu vrijedi izreka – je žensko, al tuče ko interventna. Doista, kad je pogledaš, nikad ne bi reko da je takva razbijačica. Vrlo je sitna, visoka metar i poklopac od ajvara, al kad joj padne klapna – bježi kud te noge nose. Davnih je godina otišla van, završila faks i otišla trbuhom za kruhom; tu i tamo dođe na rodnu grudu, tek toliko da osjeti miris južine ili vrućinu ljeta, jer tamo gdje živi toga nema. Samo smog i takve gluposti.

I jedne zgode došla ona prisjetit se svojih korijena, kad naleti na tipa kojeg nije vidjela još otkako je izmišljena struja. Kad sam već opisala nju, red je opisat i njega; on je oduvijek bio ko regal od zida do zida, skoro dvometraš, znate ono – kad se počne ustajat sa stolca nema kraja, čekaš da probije strop glavom. Pa jesi to ti, jesam, pa daj da se izgrlimo, pa kad smo se zadnji put uopće sreli, pa ajmo nešta popit.
Sjednu oni u birc, pa udri u ragovore tipa – gdje si, šta si, gdje živiš...uobičajeno za takve situacije. Kad će on, manirima najvećeg zavodnika kojeg je mater ikad u mukama porodila, krenut:
-Slušaj, gledam ja tebe pa sve mislim bil bilo ikako izvedivo da recimo ti i ja započnemo nešta ozbiljnije?
Malo se ona i zagrcnula kavom, al on nije pivom.
-Kako to misliš ozbiljnije? – pita ona. Zna ona šta slijedi, al ajde probava spriječit incident.
- Šta kako mislim? Pa ti si sama, ja sam...šta se ti ne bi vratila vamo pa da se skrasimo ko ljudi?
Ona pristojno pokušava rastumačit da vani ima dobro plaćen posao i sređen život, ne fali joj ništa.
-Ne fali ti ništa?! Fali tebi svašta, da ti ja sad kažem. Tebi treba neko ko bi o tebi vodio brigu, ko bi te čuvo, ko bi te mazio i pazio. Ti samo glumataš da ti je tamo dobro.
Ona i dalje pristojno pokušava rastumačit da živi normalnim životom i da joj ne treba brigalac, mazilac i pazilac.
-Molim?! Pa kućeš mi to govorit...pa ja kad sam legnem u krevet muka me popada. O kuvanju neću ni pričat. Šta bi ti falilo da se vratiš pa da udružimo snage?
Ona i dalje pristojno pokušava rastumačit da je ne zanima uloga kuvarice i spremačice.
-Ma kuvala bi ti meni ko lutka. De ti malo promisli, ja znam točno šta tebi treba. Svakoj ženi to treba, kućeš mi reć da tebi ne treba.
Pa da podeblja impresiju, krene rukom ispod stola šlatat po koljenima. Ona iz voleja razvali šljasku od koje mu je pukla navlaka na dvojki i otkotrljala se pod stol, digne se i usput prevrne kaputom flašu od pive koja se Kazanovi izlila eto baš po strateškom mjestu. Ode na šank, kaže konobaru – molim vas naplatite mi; on tražeć navlaku zjali da ni čut da ona plati, riješiće on samo da navlaku nađe.
-Nemoj da se vraćam do stola, otiće iz drugog puta i umnjak na toj strani – kaže ona i odlazi iz birca.
On i dalje puže za navlakom, i dovikuje za njom:
-Al ja znam da ćeš razmislit. Šta bi ti falilo.

Ne znam šta bi njoj falilo, al znam da bi njemu falilo još dosta zuba da su se još koji put sreli. ( Provjereno znam da je navlaku našo ispod radijatora, reko mi konobar koji igrom slučaja pozna aktere priče, a i mene. )


11

utorak

prosinac

2018

Samo peri

Prije nekog broja godina počela se moja vešmašina čudno ponašat. Sve nekako do centrifuge ponaša se sukladno svom statusu kućanskog aparata, al kad krene centrifuga...jao majko. Ko da u kupaoni polijeće MIG 29, i to onaj neservisirani; uć unutra možeš jedino ako si spreman preuzet rizik trajnog oštećenja sluha pa se pretvorit u velikog Betovena. Al nije ni to najgore - odskače mrcina na pola kupaone u tom rikanju i arlaukanju pa nekad nemreš ni vrata otvorit, pa se penji preko navedene vešmašine u kupaonu i guraj je nazad na početni položaj, riskirajući da ulomiš il vrat il koji ekstremitet.
Zvaću ja majstora da nek pregleda bolesni kućanski aparat. Eto njega nakon dvije - tri neuspjele telefonske konzultacije ( ima čovjek pun kufer posla jebe se njemu šta ja moram zaštitit uši od buke kad vešmašina radi ). Eto njega, raskopa je u roku taj čas, veli - ma to su ležajevi otišli, saću ja to zamijenit, ima da prede ko mačka. Zamijeni čovjek ležajeve, ajmo upalit...pere ona ko da je taj tren stigla iz Gorenja. Ja veselo platim, još ostavim i za neku cugu, sva sretna šta neću oglušit, i odma bubnem prat neki šareni veš.
Kad ću ja za pol sata uć u kupaonu...a ono puna kupaona dima, smrdi ko da je neko zapalio četrnajst plastičnih vreća punih plastike. Brže ja ugasim friško / navodno popravljenog bolesnika, otvorim prozor da izađe dim i nazovem majstora. Reko slušaj, ona gori.
- Ko gori? Lampica?
- Koja lampica, vešmašina gori, eno smrdi ko na smetlištu.
- Pa jesi je ugasila?
- Jesam, i lampicu i vešmašinu, a tebe ću majci odrobijat bez jebemti. Otišli ležajevi, jel?
- Pa jesu otišli, da. I promijenio ih. I nije mi jasno šta gori.
- E pa to ti meni objasni. Nisam je palila šibicama neg na gumb za šareni veš.
- Pa jel bi došo ja pogledat pa...
- Nemoj mi dolazit ni u ulicu, a kamoli u kupaonu.
- Pa šta si me onda zvala?
- Eto da ti kažem da ću te nahvalit na sva usta, kome god bude trebo majstor za bilo šta daću mu tvoj broj pa popravljaj brate, nek i drugi gore.

Drugi dan promptno po novu veš mašinu, speglala Ameriken ko gospođa na dvanajst rata. Izvukli progorelićku na dvorište i veselo je uručili prvima koji su naišli skupljajući staro andrlje. Kaže frajer - pa šta je bacate, eto je ko nova. Reko ne pitaj, samo vozi šta dalje to bolje, i ne uključuj je jer ćeš gorko požalit.

Nije sve u vanjskom izgledu.

10

ponedjeljak

prosinac

2018

Snježne žalosti

Užasavam se zime i snijega. Ja kad na kalendaru vidim snježnu idilu dođe mi da momentalno odrapim sliku, al kak da nekom objasnim zašto mi u prosincu il siječnju visi slika od kolovoza na zidu?

Srećom ( il nesrećom, zavisi s koje točke promatraš problem - da me ne bi razapeli ovi ekozelenoorijentirani ) došlo je do gadnih klimatoloških promjena, pa zime više nisu ni približno gadne ko kad sam bila dijete. Snijeg je znao zapast već krajem studenog i nema otapanja do kraja veljače, može samo još zakrkat. Pa kad se sve zaledi...ma odvratno. Sibirski uvjeti.
Mama me znala zabundat ko mumiju, pa me krene izbacivat sa sanjkama na cestu:
- Ajmo nokat među djecu, gle kak se grudaju i prave snješka i sanjkaju niz prugu.
Ja blejim, šmrklji do koljena - ne bi se ni sanjkala ni grudala, zima mi je i fuj mi je snijeg.
Ona me al doslovno izgura na cestu i veli:
- Samo prismrdi u kuću, ubiću boga u tebi. Ajmo među djecu, da te nisam vidila sat vremena.
Sat vremena?! Šta da radim sat vremena na tom zlu?! Onda malo pronjuškam oko djece, spustim se dvaput niz prugu, zavaljam se u to bijelo govno i opet doblejim kući jer da me grudo i srušio neki veliki majmun, i jako mi je zima, i jela bi toplog kompota.
E onda bi ispaćena roditeljica išla uredovat da ko me srušio, a tata ne da:
- Šta je guraš van kad ne voli, a sad bi pravdu tjerala?! Ajde ti Majo budi u kući, jedi kompot pa ćemo igrat čovječe ne ljuti se.
E al kad tajo ode radit opet isti scenarij; muka me popadala kad vidim mamu da nosi jaknu i šal i kapu. Fuj. I onda još slavodobitno konstatira:
- E nećeš sad u kuću dok ja ne dođem po tebe. Marš malo na zrak. I ne bleji jer su ti razjapljene laloke, dobićeš gnojnu anginu. A kažeš li tati da sam te tjerala na sanjkanje ubiću boga u tebi.

To je bila pedagogija. Kakvi plavi telefon, nije bilo nikakvog. Samo glupo bijelo smrznuto govno na kojem se cvokoće sve u šesnajst kad se ne voliš ni sanjkat ni grudat, pogotovo kad ti zabrane pristup kući u nastojanju da boraviš na friškom zraku.


09

nedjelja

prosinac

2018

O krhotinama

Bilo je obično nedjeljno poslijepodne, vrijeme prije sumraka, kada se čvrsto isprepletu posljednji odbljesci dana i prvi tamni pramenovi noći. Prala je čaše, dio uobičajenog predbožićnog rituala koji se ponavlja iz godine u godinu.

Iz zvučnika se začula nježna, sjetna glazbena čarolija, ispunjavajući je bolom, onim istim koji je svaki put osjetila kada bi začula te zvuke. Čaša koju je upravo krenula isprati iskliznula je iz njenih ruku i u prasku se rasula na tisuće sitnih krhotina. Baš kao i ja, pomislila je; tako sam se i ja rasula.
Sjetila se sa koliko se strepnje i nervoze oblačila za njihov prvi susret. Htjela je izgledati poput snoviđenja; htjela je da zauvijek upamti njen lik i da je vidi u svakoj ženi koju slučajno susretne na cesti. Htjela je biti sve ono što nikad nije bila, sve ono što on nikad nije imao. Kada je konačno stala pred njega, učinilo joj se da je sve na trenutak zastalo; ona više nije vidjela ništa osim njega, i činilo joj se da će je ugušiti silina osjećaja koje je pokušavala prikriti, izgubljena u njegovom pogledu i zagrljaju. Više to nije bila ona žena koju je poznavala; postala je stranac sama sebi. Pokušavala je upiti i zauvijek pospremiti u sjećanje svaku sekundu, svaki trenutak u kojem je držao njenu ruku. Htjela je istovremeno i pobjeći, i zauvijek ostati uz njega, zarobljena svojim osjećajima.
Sjetila se sa koliko je čežnje iščekivala njegove poruke ili pozive. Razočarenja kada shvati da to nije on i siline sreće kada jest on. Svih onih dana u kojima ga nije bilo. Svih onih trenutaka kada je mislila da će poludjeti, jer ništa nije bilo onako kako je ona željela. Svih svojih nastojanja da objasni koliko se spremna dati.
Sjetila se koliko je bolna bila spoznaja da je sve što je učinila i sve što je govorila bilo uzalud. Nikada nije uspjela probiti zid koji je podigao oko sebe. Ostala je tamo gdje je i bila, zarobljena u svojim čežnjama, opustošena ljubavlju koja je i njoj izgledala poput sna, poput nečega što je toliko nestvarno da može postojati jedino u plavetnilu sna.

Obrisala je ruke mokre od pjene i pažljivo počela sakupljati krhotine čaše.
Krhotine duše skupljala je puno duže. Njih je zapravo vrlo teško, gotovo nemoguće skupiti; uvijek ostane neka koja se odjednom zabije u nutrinu poput mača, i prizove sjećanja koja preplave poput najžešće oluje. Ovaj put trajalo je kratko; utihnulo je, ugasilo se kada je završila pjesma na radiju. Nastavila je raditi dalje, kao da se ništa nije ni dogodilo. Kao da je sve bilo plavetnilo sna.

( nekad moramo biti i ozbiljni; posvetićemo ovo onim ljubavima koje nismo uspjeli zadržati, koliko god se trudili )

08

subota

prosinac

2018

Sklizanje i prosklizavanje

Neki dan sam prispomenula umjetničko klizanje ( doista u kontekstu umjetničkog proklizavanja mog tate, a izazvano glancanjem parketa u spavaćoj sobi sa sredstvom poznatim pod nazivom "Četri asa" ), i ostala mi ta tematika u glavi.

Prvo što mi pada na pamet je da na led ne izlazim ni kad moram hodat po njemu, a kamoli da još izvodim vratolomije, a kamoli još obučena u šljašteću haljinicu ( bolje rečeno dužu majicu ). Mislim da me ni puškom niko ne bi natjero da treniram klizanje; ma šta da treniram, da u trenirci izađem na led a kud u onoj minijaturnoj opravici koja jedva pokrije kak smo ono rekli....gluteus. Dok sam bila mala, gledala sam sva ta uklizavanja i skokove, i premirala od straha kad bi muški dio para onak zdušno primio svoju klizačku partnericu i zafrkno je nebu pod oblake, a ona se uspije okrenut bar triput i dočekat na nož od klizaljke, naravno s Akvafreš osmijehom na licu zbog umjetničkog dojma. Da meni neko to napravi osto bi bar bez jedne ruke, ako ne i obadvije.
Najteže su mi uvijek padala njihova ateriranja, bilo mi je ko da sam se i ja strmopizdila na onu tešku studen od leda. Pa sam se uvijek pitala za kog vraga ne nose neke onak komotne dresove u koje bi mogle ugurat minijaturne jastuke, a u svrhu ublažavanja eventualnog lošeg prizemljenja. Pa jel prije pala, jel se prije digla jer mora stić koreografiju i onog morona koji ju je tak zafitiljio da je morala past oćeš nećeš. Nema blejanja ni grimasa, osmijeh od uha do uha i opali dalje po ledu ko da ništa nije bilo. Piruete uopće neću komentirat; kakve gumene žene u cirkusu, to se noge zapletu da se pitaš kak će ikad više hodat normalno. Strava jedna.
Drugo što mi pada na pamet je besmrtna Milka Babović, željezna lady sportskog programa televizije Zagreb, sa ladnom trajnom i velikim očalama i obligatnom kostimu sa košuljom na mašnu, koja je svojim komentiranjem dočaravala sve - od muzičke podloge ( autor, izvođač, jel paše uz koreografiju il ne ), preko vrste skokova ( aksl, tulup, luc, witberger i štatigajaznamkaksusesvezvali ) i onog što je natjecatelj pojeo za ručak, pa sve do boje haljinice i pratećih šljokica. Sve je znala i sve je iskomentirala tak da si imo dojam da sjediš u svečanoj loži i uživo pratiš spektakl na ledu, umotan u dekicu, srkutajuć kuvano vino ( bez kojeg ledu ne bi ni prismrdila ).

Led i klizanje definitivno nisu moj izbor; meni da je plus trideset i neka plaža uz more i recimo neki osvježavajući napitak...e to je sport za mene. Led me smrzne i kad ga vidim na teveu.

07

petak

prosinac

2018

Opera box

Ja jako volim operne pjevačice, evo momentalno ću objasnit zašto. Naime, treba tu nenormalno puno truda da se proizvedu svi ti visoki tonovi, pa treba znat malo i glumit, pa treba svaštanešta.

Zašto ja sad to pišem? Evo i to ću momentalno objasnit. Naime, dobijem jučer u poruci ne znam koji po redu screenshot mog toliko popularnog teksta kodnog naziva "Radujte se narodi", kojeg je eto sistemom copy paste ( lijepi, pa još lijepi, pa još malo lijepi, pa ga tako zalijepilo more ljudi ) na svoj zid natakarila ni manje ni više neg jedna operna pjevačica, sva u ushićenju jer je tekst divan. Toliko divan da ju je lokalna stranica nahvalila u svom članku ko autoricu teksta kojim je nasmijala do suza cijeli Facebook.
Ne bilo mi teško, ja pošaljem mail tamo njima, predstavim se i napišem da sam ja ko takva autor tog divno nasmijavajućeg teksta, ostavim podatke i datum kad je objavljen pa nek provjere. Eto meni obavijesti da eto saće se maknut sporni članak koji sadrži i moj tekst ( pod tuđim imenom ), jer naime bili su čvrsto ubijeđeni da je već spomenuta pjevačica autorica pa eto onda su malo izreklamirali sav taj silni smijeh. Makli članak, a i već spomenuta pjevačica ga obrisala sa svog zida, odgovorivši mi na poruku da je eto ona podijelila tekst koji je objavila njena prijateljica a koji ju je jako nasmijao, a nije znala ko je autor pa ga nije mogla ni imenovat.
Ona ne zna da je tekst kodnog naziva "Radujte se narodi" iskopiran na toliko zidova da je meni nemoguće intervenirat kod svih, jer bi morala dat otkaz na poslu i samo se borit sa svima onima koji su ga kod sebe lijepili ko bijesni i ima ih cijela jedna vojska, a svi su vrlo šaljivi po vokaciji. Ovdje sam eto intervenirala, jer mene nimalo ne nasmijava spoznaja da tamo neko mojim riječima nasmijava cijeli Facebook do suza.

Šteta, baš sam je mogla pozvat da pjeva na promociji moje zbirčice priča kad za to dođe vrijeme, i dat joj da pročita baš tu priču, i dat joj potpisanu knjižicu.

05

srijeda

prosinac

2018

Pismo

Dragi sveti Nikola,

jel se ti uopće možeš sjetit kad sam ti zadnji put napisala pismo? Mislim da je bilo jako davno. E pa sad je onda krajnje vrijeme da ti se obratim apropo nekih mojih ideja i prohtjeva koje imam.

Dakle, ako misliš da ću te tražit zlatnu šibu i narandže i kakvu bombonjeru - u velikoj si zabludi. Naime, šiba mi al za ništa ne služi, a narandže i bombonjeru il Milku si mogu i sama kupit. Igračke isto već dugo ne koristim, ni to mi nemoj nosit, jer šta ću s onom ogromnom bebom koja sjedi na krevetu pa kad je prevrneš sklopi oči ( ko spava ) a kad je uspraviš otvori oči i kaže "mama"? To se prestalo proizvodit još za seljačke bune.
Mene zanimaju recimo sljedeće stvari:
- kako naučit svog životnog supatnika da se popeglana majica ne vadi iz ormara na način da je samo izvuče između ostalih majica, pa kad zaključi da je izvuko krivu samo je sfafulja i vrati nazad, jer ko će to slagat po ormaru, mogle bi sve ispast iz ormara na pod pa eto još većeg problema
- kako najbrže i nabezbolnije riješit pitanje nesanice i lošeg spavanja koje poprima oblik kataklizme širokih razmjera, jer šta se više trudim ić spavat u isto vrijeme i držat se neke rutine spavam sve lošije, pa ujutro ustanem da ne znam jel trebam tek ić spavat il kretat na posao
- kako se najstrože pridržavat napravljenog plana čišćenja stambenog prostora kad evo već pet dana vodim borbu sa screenshotovima moje priče, za koju nisam sigurna koliko je puta polijepljena kojekuda; jedino je još meni niko nije poslo Whatsappom ( znači kasnim debelo sa planom, al ne svojom krivicom )
- kako da prestanem pušit a da pritom ostanem normalna ( pazi, cigarete će poskupit kroz neko dogledno vrijeme, znači pod hitno mi treba i plan detoksikacije i odvikavanja, a šta više razmišljam o tome sve me više hvata nikotinsko ludilo; ne znam jesi bio pušač, vjerojatno nisi pa ne razumiješ ubilačke nagone koji se pojavljuju usljed nikotinske krize )
- kako da zavolim recimo peglanje kad mi se žnora od pegle stalno plete u one glupe frkafuljke jer sam ljevak , pa više vremena izgubim na raspetljavanje žnore nego na samo peglanje; palo mi je na pod i prestalo radit toliko pegli da im ne znam broja, a o traumi peglanja zavjesa neću ovom prilikom jer je već spomenuta u nekoliko priča

Imam ja još hrpu pitanja i podpitanja o raznim temama, pa obzirom da ti noćas puniš čizme dobroj djeci slobodno se svrati da porazgovaramo ko ljudi; stoji da više nisam dijete al ionako se probudim prvo oko jedan, pa oko pola tri, pa oko pet. Zapravo mi treba savjetodavna funkcija a ne poklon. Jedino Krampusa nemoj dovodit, znam bit vrlo neugodna od nespavanja pa da se ne isprestravi siroče.

( Ako budeš gladan, ima dinstanog kiselog zelja i kobasica pa sam ti voljna podgrijat da malo i prezalogajiš dok ti izlažem goruće teme. )

04

utorak

prosinac

2018

Brezje Sindrom

Brezje sindrom u mojoj je užoj obitelji kodni naziv za uslužnu djelatnost preuranjenog darivanja. Naime, ja uglavnom prerano kupim darove za bilo koju prigodu i onda ih u naletu navedenog sindroma isporučim prije svakog razumnog termina, jer ne mogu dočekat da ih dam onda kad ih se treba dat.

Sve je započelo davno, uoči svetog Nikole 1991. kad me je moj tada petogodišnji sin pitao jesam sigurna da će ga sveti Nikola uspjet nać, jer više nismo kod svoje kuće. Isto to veče ja sam u njegovu čizmicu u hodniku stavila figurice vojnika koje je naručio od svetog Nikole, nešta slatkiša i par mandarina, i ko slučajno krenula van, pa ga pozvala jer ima nešto u hodniku za njega. Dakle neopisive euforije i radosti u petogodišnjaka kojeg je sveti Nikola ipak pronašao u vihoru rata...I tu je zapravo taj sindrom zaživio, postavši neizostavni ritual kod svih rođendana i kojekakvih drugih prigoda za darivanje.
Moj najdraži fajer još uvijek je opsjednut nogometom, pa je poželio Realov dres ( valjda znate zašto, pa Modrić igra u Realu ) il nekakve lego kocke. On zapravo ne zna da je sveti Nikola podranio mimo svih protokola i da je originalni Realov dres spreman za isporuku već tokom sutrašnjeg predvečerja ( doista, ove godine Brezje sindrom je neizbježan jer na samog svetog Nikolu radim pa produžujem na domjenak u firmi, tak da je ove godine sveti Nikola hoćeš – nećeš pod mus podranio i moji će frajeri već sutra pronaći darove kod mene, u Brezju ). Drugi, onaj manji najdraži frajer još uvijek nije opsjednut ničim osim da povremeno ugrize svog brata, pa je dobio krasnu pidžamu i neke drvene autiće.
Vidjeli smo se danas popodne, i moj najdraži frajer kaže:
-Znaš li ti da je za dva dana sveti Nikola?
-Znam, naravno – odgovaram.
-Znaš šta mene muči? Ja sad više ne znam jesam li ja od svetog Nikole htio dobit dres il kockice.
-Pa nešto će ti sigurno donijet, ili jedno ili drugo. Jesi bio dobar, što misliš?
-Jesam, jesam. A hoće i kod tebe u Brezju ostaviti nešto za mene i za brata?
-Sigurna sam da hoće – govorim i molim Svevišnjeg da ne zaboravim sa vješalice uzet vrećicu sa toliko željenim dresom, jer onda ode mast u propast.
-Ali ja neću stići i kod tebe i kod druge bake i doma za svetog Nikolu.
-Pa doći ćeš sutra, možda do tada i ostavi nešto za tebe i za brata. Naravno, ako ste bili dobri.
Nasmijan je i raduje se mogućnosti da je sveti Nikola dovoljno uviđavan da uzme u obzir njegovu nemogućnost da u jednom popodnevu obiđe sve tri lokacije na kojima je moguće pronać darove. Radost ne traje dugo, jer drugi najdaži frajer ( a njegov brat ) izaziva kavgu pa dolazi do kratkotrajnog fajta, kojeg zaustavljaju tek riječi – pa daj budi dobar, ti si velik i dobar dječak pa će sveti...dalje znate tekst.

Moram priznat da je i mene ponijela euforija oko sutrašnjeg dana. Jedva čekam ugledati osmijeh i neizmjerno veselje kada pronađe dar koji toliko želi.
Brezje sindrom je fenomenalna stvar.

03

ponedjeljak

prosinac

2018

Razjašnjeni misterij darovatelja

Dok si klinac, muljaju te al skroz.

Ak hoćeš dar od svetog Nikole, glancaj čizmu i meći u prozor, pa ak si bio dobar ujutro osvanu u čizmi i na čizmi zlatna šiba, malo slatkiša i koja narandža. Ak nisi bio dobar ( ko recimo ja ) onda te u čizmi dočeka ogranak od šljive i ipak slatkiši, uz obligatno predavanje pod nazivom "Kako Sveti Nikola dariva dobru djecu koja su sama oprala čizmu". Ko prvo, sumnjam da je sveti Nikola ikad skužio da je tata opro moju čizmu i stavljo je u prozor, a ko drugo – ko da me bilo briga za zlatnu šibu, više me svrbilo kolko komada Životinjskog carstva ima u čizmi i jel se sjetio i cveba u čokoladi, to sam jela na vagone.
Djed Mraz je posebna priča. Moja mama je na ormaru u sobi držala servise čaša u kutijama, pa je među njih ugurala poklon za pod bor, tvrdo ukoričene četri knjige "Čudesni svjetovi Walta Disneya" u tamnocrvenoj kutiji. Mama popodne radila, tata i ja gledali teve, i ja snimim tu kutiju. Navalim na njega:
- Daj mi, skini mi, ne volim te uopće ak mi ne daš, ti vaki ti naki.
On jadan mislio da su unutra najnovije čaše, skine kutiju, i trenutno mu se smrači kad je vidio šta je unutra.
- Šta je to? – pitam ja.
Kaže on:
- Ne znam i ne želim znat, pregledaj ih i spremam gore i mami ni riječi da si rovala po tome. Jel jasno?
Neg šta neg je jasno. Savršeno jasno.
Prelistala ja knjige, dopalo se to meni, al ne smijem opet tražit dok mama ne ode u školu. Čim ode, ja udri gnjavi ubogog taju. Daj mi, skini mi. I tako danima.
Na Božićno jutro ( sneno i tmurno ) dolamazdram ja jurišno pod bor da vidim šta je Djed Mraz ostavio za mene, kad ono...tamnocrvena kutija s ormara. Uzmem ja kutiju, onak pa malo i sumnjičavo. Kaže mama:
- Ajde vidi šta si dobila.
Ja vrlo nepromišljeno kažem:
- Pa ja to listam već danima, jedino ne znam jel to Djed Mraz donio ranije na vaš ormar il ko je to kupio? I jel to znači da Djed Mraz al baš ne postoji?

Tata je imo vrlo kratak komentar :
- Mogla si kutiju stavit u hodnik, da se bolje vidi.
Mami je ostavio da mi pojasni misterij dedeka u crvenom kaputu, a ujedno i misterij Krampusa koji al svake godine, samo tri tjedna ranije, u moju čizmu nabije ogranak velik ko pol sobe.



( fotka by news usc,edu, tak barem piše )

02

nedjelja

prosinac

2018

Radujte se narodi plus bonus breskvice

Dragi moji blogeri, ja se evo još od jučer borim sa mojom uspješnicom zvanom "Radujte se narodi". Iskopiralo moj tekst i polijepilo po fejsbuku u toliko primjeraka da nisam stigla ni prebrojat koliko ih je bilo. Pa sam se u današnjem postu bila slobodna osvrnut na jučerašnje alarmantno stanje izazvano keljenjem mojih riječi kojekuda, po koječijim zidovima i stranicama..

Ajmo prvo kratki osvrt na pričicu kodnog imena "Radujte se narodi", koja je pomela sve rekorde čitanosti i dovela do višekratnog dijeljenja teksta ( regularno mislim pedesetak puta, a neregularnog sistemom kopiraj pa prilijepi kod sebe sambogzna kolko puta ). Pa vi koji ste išli sistemom kopiraj pa prilijepi kod sebe, samo da vam kažem da takvo neodgovorno ponašanje može rezultirat time da se pretvorite u mene. A ja sam naime čangrizava pedesetogodišnja baba, u klimakteričnoj fazi, koja vrlo loše spava, pa samim time nije uopće zgodno biti ja ( ajde ove ženice šta su rješavale svoje humoristične statuse, al šta će onaj muški jadnik kad se probudi i skuži da se pretvorio u ženu - ne bi mu rado bila u koži ).

E sad ću malo o kolačima, uz malo sreće možda ne vole istu felu kolača ko ja.

Ja se naime davim u breskvicama. Kad vidim breskvice na tanjuru među svatovskim il božićnim kolačima, momentalno zaplijenim sveukupnu raspoloživu količinu i jedem dok mi ne dođe slabo.
Kad sam ih davnih dana prvi puta krenula ispeć...e to je bilo ravno oslikavanju Sikstinske kapele, samo u kuhinji. Znači našla recept, kupila sve šta treba ( naravno za duplu masu, da se ima za stavljat i jest na stotine komada ) i primila se posla. Zamijesila ja tijesto, vidim odmah u startu da će to bit velikih problema kod izvedbe ( dakle oblikovanja onih kuglica, pa pečenja, pa dubljenja, pa lijepljenja, pa dodavanja nijanse ekstraktom od jagode i valjanjem u kristal šećer ). Al šta da radim; krenula pa je red i završit ih. Pa sfafuljam kuglice, gurnem ih peć, pa dok sfafuljam drugu turu kuglica ove već pečene. Ne znaš jel gore dubit ih vruće jer peku za prste, il kad se malo ohlade jer se lome. Već nakon treće ture ispečenih kuglica meni došlo slabo. Najradije bi sve zafrljačila u tri vražje matere, al ajde...nastavljam dalje.
Ja sva u dubljenju, zove me susjeda na kavu. Reko - oprosti, ja kak sam krenula neću stić ni jest ni na vece do preksutra, evo radim breskvice. E pa kad sam konačno izdubila sve ispečene kuglice, krenula je iduća postaja križnog puta zvana izmiješat izdubljeno sa orasima i pekmezom, pa nježnim pokretima punit izdubljene polovice. Zakrčila sam cijeli stol i još par tacni pometanih kojekuda. Pa kad sam konačno napunila, ajde ih polijepi. Pa razmuti ekstrakt i moči svaku stranu unutra. ( Naravno da mi je falilo ekstrakta, otišla u dućan sva ulijepljena od pekmeza i dubioze i zabranila prodavačici verbalno obraćanje, zamolila je da mi samo šta brže proda jebeni ekstrakt da mogu dalje na tlaku ). Pa konačno završni tač zvan valjanje u kristal šećer.
Kad sam konačno u neko doba večeri bila gotova, gledala sam u te breskvice ( a bilo ih je more božje od duple mase ) i bavila se mišlju da ih držim u zatvorenoj posudi samo da se vide; pri samoj pomisli da će ih neko jest nakon tolike muke hvatala me diskofrazma. Mislim, jele su se, naravno, al sam svaki put imala nalete tjeskobe kad neko rukom posegne za breskvicom.

Zato sam ih ja tamanila nemilice; ja se patila radeć - ja jela ko da nikad breskvica vidjela nisam.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.