O bjelini i širenju

Jutros nakon kave prvo lopatanje, jer je bijelo govno, pardon zasljepljujuće bijeli sniježak trpo cijelu noć i ako misliš iz dvorišta van ajde majci lopatu u ruke i ožeži. Preznojila se dvaput, prvi put dok sam razlopatala pa drugi put dok sam navedenom lopatom smakla kvrge bijelog govna, pardon snijega, sa ulaznih vrata, a koje je grtalica najebala opet na nogostup i pred vrata dok sam ušla u kuću otpit još koji gutljaj kave.

Jedva se probijem kroz iskopine i blato pokraj škole ( sjećate se, tamo gdje mi je pukla vrećica pa sam brala krumpir ljetos ) i doševrljam u najbliži trgovački centar. A tamo determinirani kaos. Iz zvučnika Mariah Carey milozvučno pjeva o tom šta oće za Božić, pa se sve nadaš da će se pojavit i na mesnici, da ti sfašira meso il nareže kulen. Malo morgen; prodavači iscijeđeni ko limuni od prohtjeva - ne taj komad, to je premasno, ovaj desno...e taj da, i daćete mi još komad vratine, to nek bude masno, i onaj komad rozbratna za juhu skroz u ćošku...Luda kuća. Momentalno zaobilazim mesnicu, jer barem četrnajst ljudi čeka da se ovaj šta kupuje ko da ide smak svijeta smiluje i prestane izbacivat narudžbe.
Dok Mariah i dalje nabraja šta oće - šta neće, ja idem prema voću i povrću jer tamo nema nikog. Dok uzimam povrće za juhu i poriluk gledam neku ženu, širi redom stolnjake i male i velike i srednje, drapajuć najlone u koje su umotani; ne sviđaju joj se uzorci pa ih sve sfafulja nazad na policu skupa s najlonima i nadire prema girlandama i kuglicama. Razvlači sve ko bijesna, al ni to joj se ne sviđa pa gura nazad kud stigne, šta na pravo mjesto šta tamo gdje ima mjesta,, pa ima kuglica i među kečapom jer joj se par otkoturalo po podu dok je raskapala po asortimanu. Pa kud će tolko hodat, digne kuglice i među kečape, nek znaju oni kojima treba kečap da dolazi Božić.
Dotle je Mariah završila, eto Georga Michaela. Uzimam neki omekšivač pa skrenem prema policama gdje stoje čarape - eto opet one šta je razgrtala stolnjake i nakit. Sad je muče kuhinjske krpe, pidžame, gaće, deke i plahte. Širi sve šta joj dozvoljava raspon ruku, pa gura nazad jer zaključuje da je to sve bezveze. Usput mene pita da joj dohvatim neke prekrivače jer je preniska; reko evo odma ću ja, daj ih molim vas raširite da i ja vidim kakav je dezen, pa ih zgurajte u onu kištru sa smrznutim povrćem jer vam se sigurno neće svidit. Obadvije zaključujemo da su bezveze jer su narandžasti, a njoj navodno trebaju tamnocrveni ( mislim...treba njoj i normabel od pet miligrama, da zabunom ne podrapa i vreću hrane za cucke od dvadeset kila misleć da je unutra nešta neophodno za Božić u njenom domaćinstvu ).
Dok idem prema blagajni, vidim je da isprobava osvježivače zraka, one u spreju; šprica žena na sve strane i njuška zrak, da odabere onaj najprikladniji duhu nadolazećeg blagdana. Kud ćeš uzet limun il recimo lavandu, sad najbolje paše miris bora il vanilije, da susjedi misle da pečeš vanilkiflice kad dođu k tebi. Al svejedno isprobava sve i ne uzima nijedan. Iza nje ostaju kašljuć svi drugi nesretnici koji su nabasali u mirisnu zonu.

Šta sam htjela reć? Prodavačima zbilja treba dat beneficirani radni staž. Samo iza ovakve jedne trebaju tri prodavača da pokupe sve najlone i poberu kuglice i slože sve šta je raskopala u naletu potrošačke groznice. Šta bi tek napravila da je iz zvučnika začula Poguese, mili moj Bože...plesala bi po pilećem rasjeku i smrznutim ribama dok ne bi došla hitna.