Moj najdraži frajer ide u školu klizanja. Kako je sinoć spavao kod mene, mene je zapala dužnost da ga jutros u deset sati odvedem na klizalište. Još smo sinoć razglabali o tome koliko je klizanje opasno, doista nakon razgovora o lisici.
- Što misliš, gdje je sada lisica?
- Pa sigurno lovi nešto za večeru.
- A što lisica uopće jede?
Tu ja naprežem moždane vijuge, jer mi prvo na pamet padaju kokoši.
- Pa lovi svašta...miševe, zečeve, ptice...
- Pa ti bako pojma nemaš. Mačke love miševe i ptice. Kako može lisica lovit ptice kad ne leti?
- Pa ni mačka ne leti, a lovi ptice.
Tu on zastane, razmišlja par sekundi, pa prebacuje lopticu na klizanje.
- Jesu tebi rekli da ja sutra idem u školu klizanja? Ponio sam i debele hlače i rukavice, klizaljke ćeš mi morati obuti tamo.
- Rekli su mi, naravno. Moram te samo pitati zar se ti ne bojiš leda? Ne bojiš se da ćeš pasti?
On me gleda u nevjerici.
- Pa kako me to uopće pitaš? Naravno da se ne bojim, i kad padneš to ti ništa ne boli. Dgneš se i kližeš dalje. Hoćeš ti ići sa mnom na led?
Ja njega gledam u nevjerici; moj najdraži frajer ne zna da se ja užasavam leda i da ću morat popit normabel da ga pustim na klizaljkama na tu ledenu strahotu.
- Ja ću gledati kako ti kližeš, i napraviti koju fotku.
- Može, pa ćeš mi ih pokazati. I moraš mi skuhati čaj kad dođemo kući nakon klizanja, jel može?
Ujutro doručak, malo slaganja legića i konačno oblačenje za klizalište. Neka djeca su već na ledu, meni sve slabo dolazi dok ga vodim prema kućici gdje će dobiti klizaljke. Jedva mu od panike namontirali klizaljke na noge, on pak jedva dočekao i ulazi na led bez imalo problema. Malo se pridržava za ogradu, pa se pusti i nesigurno otklizava i proklizava po ledu. Da mi je bilo izmjerit tlak, mislim da bi tlakomjer eksplodiro; svako njegovo mlataranje ručicama rezultira tahikardijom i znojenjem, pa raskopčavam jaknu i palim cigaretu da se barem malo smirim. Uto vidim da se dvoje odraslih raspružilo na gumi postavljenoj oko klizališta; skužim da se na toj usranoj gumi kliže isto ko na ledu, i sad mi je još gora panika jer nastojim njega gledati a moram pazit da se ja ne strmoglavim. On uživa u svojim klizačkim pokušajima, pomažu mu i učitelji klizanja i dva dječaka koja treniraju hokej i kližu ko pravi maheri. Uspijevam nekako okinuti i dvije - tri fotke dok je skupljao nekakve loptice po ledu zajedno s drugom djecom.
Konačno dolazi do vrata, kaže - umoran sam jako, ne mogu više. Ja sva sretna što je sunce malo otopilo led na gumi pa ne moram pazit hoću se zblekačit pred djetetom. Izuvamo klizaljke i idemo doma, završiti ručak.
- Jesi vidjela kako ja kližem? - pita me, sav sretan i nasmijan.
- Sjajno kližeš, pao si samo dva ili tri puta.
- Ma to ti ništa ne boli, zato i nosim debele hlače. Jedino me boli malo onaj žulj, zato što ga nisi poljubila...ali to ćeš sad kad dođemo kući, jelda?
Doma se izuvamo, ja bržebolje ljubim žulj nastao nošenjem kopački ( nogomet je i dalje broj jedan, zna se ) i hvalim nebesima što sam tako hrabro preživjela gledanje svog najvećeg blaga na klizaljkama.
Ovo dvoje su bili čarobnjaci na klizaljkama, pa da malo podebljam umjetnički dojam, jer sam ja antitalent za korištenje leda u sportskom smislu ( padanje me išlo, to sam ispričala jučer ).
Post je objavljen 29.12.2018. u 18:17 sati.