Bilo je obično nedjeljno poslijepodne, vrijeme prije sumraka, kada se čvrsto isprepletu posljednji odbljesci dana i prvi tamni pramenovi noći. Prala je čaše, dio uobičajenog predbožićnog rituala koji se ponavlja iz godine u godinu.
Iz zvučnika se začula nježna, sjetna glazbena čarolija, ispunjavajući je bolom, onim istim koji je svaki put osjetila kada bi začula te zvuke. Čaša koju je upravo krenula isprati iskliznula je iz njenih ruku i u prasku se rasula na tisuće sitnih krhotina. Baš kao i ja, pomislila je; tako sam se i ja rasula.
Sjetila se sa koliko se strepnje i nervoze oblačila za njihov prvi susret. Htjela je izgledati poput snoviđenja; htjela je da zauvijek upamti njen lik i da je vidi u svakoj ženi koju slučajno susretne na cesti. Htjela je biti sve ono što nikad nije bila, sve ono što on nikad nije imao. Kada je konačno stala pred njega, učinilo joj se da je sve na trenutak zastalo; ona više nije vidjela ništa osim njega, i činilo joj se da će je ugušiti silina osjećaja koje je pokušavala prikriti, izgubljena u njegovom pogledu i zagrljaju. Više to nije bila ona žena koju je poznavala; postala je stranac sama sebi. Pokušavala je upiti i zauvijek pospremiti u sjećanje svaku sekundu, svaki trenutak u kojem je držao njenu ruku. Htjela je istovremeno i pobjeći, i zauvijek ostati uz njega, zarobljena svojim osjećajima.
Sjetila se sa koliko je čežnje iščekivala njegove poruke ili pozive. Razočarenja kada shvati da to nije on i siline sreće kada jest on. Svih onih dana u kojima ga nije bilo. Svih onih trenutaka kada je mislila da će poludjeti, jer ništa nije bilo onako kako je ona željela. Svih svojih nastojanja da objasni koliko se spremna dati.
Sjetila se koliko je bolna bila spoznaja da je sve što je učinila i sve što je govorila bilo uzalud. Nikada nije uspjela probiti zid koji je podigao oko sebe. Ostala je tamo gdje je i bila, zarobljena u svojim čežnjama, opustošena ljubavlju koja je i njoj izgledala poput sna, poput nečega što je toliko nestvarno da može postojati jedino u plavetnilu sna.
Obrisala je ruke mokre od pjene i pažljivo počela sakupljati krhotine čaše.
Krhotine duše skupljala je puno duže. Njih je zapravo vrlo teško, gotovo nemoguće skupiti; uvijek ostane neka koja se odjednom zabije u nutrinu poput mača, i prizove sjećanja koja preplave poput najžešće oluje. Ovaj put trajalo je kratko; utihnulo je, ugasilo se kada je završila pjesma na radiju. Nastavila je raditi dalje, kao da se ništa nije ni dogodilo. Kao da je sve bilo plavetnilo sna.
( nekad moramo biti i ozbiljni; posvetićemo ovo onim ljubavima koje nismo uspjeli zadržati, koliko god se trudili )
Post je objavljen 09.12.2018. u 20:38 sati.