Put u vječnost

Prvi susret sa smrću nekoga tko ti je vrlo blizak i koga voliš doživjela sam sa osam godina, kada je umrla moja baka Barbara.

Mrtvačnica na petrinjskom groblju još nije bila napravljena; u to je vrijeme pokojnik ležao u kući na odru. Bilo mi je strašno kada sam ušla u njenu skromnu kućicu i vidjela je kako leži, nepomična i tiha, obučena u novu odjeću, obasjana svjetlošću svijeća koje su pucketale pored njenog tijela. Bojala sam se, pa sam zamolila tatu da me izvede; on me podigao na ruke i iznio me van, govoreći mi da se ne trebam bojati jer je baka tek zauvijek usnula.
Sprovod je tada išao kroz cijeli grad; pokojnik se vozio u crnim mrtvačkim kolima koje su vukli konji, limena glazba svirala je posmrtne marševe cijelim putem, i ljudi kraj kojih bi sprovod prolazio zastali bi da na taj način odaju poštu onome koji je napustio ovaj svijet. Tako smo i mi prošli Brezjem, pa pored Gavrilovića, sve do skretanja prema starom ulazu na groblje gdje nas je dočekao svećenik, koji se pridružio povorci. Užasnula sam se kada sam vidjela iskopanu zemlju; znači, moju će baku spustiti u tu smrznutu, hladnu ilovaču? Kako će spavati u toj studenoj zemlji? Strašno sam se rasplakala, bilo mi je neshvatljivo da ćemo je ostaviti tamo, potpuno samu, nesvjesna činjenice da njeno tijelo više ne ćuti baš ništa.

S godinama čovjek nekako mora iznaći način i prihvatiti pomisao kako svakome dođe dan da mora napustiti svijet i ljude koje tako dobro poznaje, i otići u nepoznato. Vjernici kažu - gleda lice Stvoritelja, više ne trpi ništa ovozemaljsko. Ateisti kažu - nema dalje, kada te zemlja pokrije to je kraj postojanja.
Ja vjerujem da je tijelo ipak samo vozilo koje duša koristi tijekom svog ovozemaljskog puta; kada ga napusti, njega raspadljivog ukopavamo. Duša ima svoj put. Njega ne možemo spoznati dok ne dođe naš red da zakoračimo u vječnost, zagrliti sve one koje smo beskrajno voljeli. Duša ostaje svijetliti u nama nevidljivoj dimenziji i u srcima onih koji su bili naš život.