Kud pomaknut sat ?

Jel i vas smara ovo vraćanje sata vamotamo ? Mene ne smara, ide mi ne na živce nego na ganglije.

Alarm zvoni po mrkloj mrakači za na poso. Pa uglavnom po mrakači bauljam u šupu po sitno za potpalit kamin ( još je veselije ako ima i magle, jedva pogodim na ulaz pa na vrata od kuće ). Pa se jedva malo razdani, odem radit. S posla veselo pjevajući stižem oko pola pet; nedajbože svraćanja u koji dućan, jer kući stižem opet po mrakači. Opet jedva pogodim u šupu po sitno za potpalit kamin, a cijepam jedino u krajnjoj nuždi, da ne završim na kirurgiji ako se sjekira omakne u neželjenom pravcu i pod neželjenim kutem, samo mi još fali da otfikarim koji prst il nogu. I u pet nula nula je mrak.
Stvar se dodatno pogoršava dolaskom zime. Jer onda je već u četri mrakača. Još ako se strefi da pada ono bijelo govno, e onda je narodno veselje. Kad idem s posla prvo po mraku proprtim cipelama do ulaza u kuću, ostavim torbu, pa u šupu po sitno za potpalit kamin i drva, pa kad plane vatra razlopatam snijeg po dvorištu i nogostupu. Taman nešta pojedem i natrpam kamin, eto ralice pa nabaca one gromade skroz do vrata od dvorišta. Ajmo opet lopatarenje, ovaj put teška kategorija jer svaka gromada je barem dvaput teža od mene. Pa ako bijelo govno trpa cijelu noć, ujutro repriza - metnem vodu za kavu i naložim vatru pa lopatam, pa po mraku na poso veselo se skližući i gazeći snijeg ko da osvajam Kilimandžaro jer zimsku službu uvijek zateknu zimski uvjeti.

Uglavnom sa pomicanjem sata imam osjećaj da se pretvaram u krticu il rudara il Drakulu, samo mrak i mrak pa još malo mraka. Jel ne bi mogli ovo veleumovi iznjedrit odluku da se satovi samo onak figurativno pomaknu, šta ja znam ,sa nahtkasla na pod il na stolić, a da se ne miče vrijeme. Pun mi je kufer posrtanja po mrakači; nikad ne znam jesam pošla il sam došla.