GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Kristen je djevojka koja odmalena ima problema s noćnim morama. Postaje pacijentica na Odjelu loših snova kojega vodi psihijatar Gordon u suradnji s Nancy Thompson, sve u svrsi da zajedno pronađu soluciju za demona iz noćnih mora Freddyja Kruegera, a nevolje počinju kada se prava ubojstva krenu događati po bolnici...



Recenziju za treći dio napisao sam u lipnju 2009. godine, no slijedom praćenja cjelokupnog serijala odlučio sam je obrisati i napisati kompletno novi osvrt, budući da mi se i mišljenje (ne)znatno promijenilo, a i pošto je forma pisanja dosta zastarjela. Za NOES 3 većina fanova tvrdi kako je ovo najbliže Cravenovoj realizaciji dosad (Wes Craven je scenarist ovog filma, makar je odbio surađivati na drugom nastavku), hrpa zabavnih ubojstava, prepoznatljiva atmosfera, odlični Freddy, žrtve kojekakve itd. Za napomenuti je i kako je ovaj film prvi screenplay Franka Darabonta. Radnja je nanovo drugačija i nema onaj tipični slijed događaja, što me se jako dojmilo još pri prvim gledanjima: dok recimo u Friday the 13th serijalu imamo po nekoliko sequela koji se baziraju na gotovo istom, NOES serijal zasad nastoji tenzije i gradnju napetosti i radnje bazirati na raznolikim motivima i događajima koji bi mogli ponovno Freddyja dovesti u svijet živih, ili Freddy druge u svijet snova. Ovdje ponovno imamo junakinju serijala Nancy Thompson, ovoga puta u ulozi psihijatrove savjetnice vezano za loše snove s kojima se tinedjžerski pacijenti moraju suočavati. Dakako, film ima pregršt dinamike, vizualno dojmljivih dijelova i nanovo interesantnih snova koji obilježavaju svaki dio ovog serijala. A da su obilježili treći dio na dobar način, bome jesu.



Imamo ovdje nekoliko zanimljivih glumačkih pojava: kao što je u originalu Johnny Depp preko NOES serijala ušao na filmska platna, u trećem dijelu debitantica u svijetu filma jest Patricia Arquette. Tu imamo i odličnog Lawrencea Fishburnea te Zsa Zsa Gabor koja se pojavljuje kao gošća TV emisije. U trećem se nastavku saznaje se nešto više o Freddyjevoj prošlosti, a njegovi dosad najljući protivnici, naši protagonisti, imaju neke od teških zadataka, tipa kolektivni ulazak u svijet snova zbog sukoba s Freddyjem. Što se snova tiče, svakako je najpamtljiviji onaj s TV-om kojega možete vidjeti na slici iznad, koji je istovremeno genijalno ubojstvo, zatim sužavanje sobe, sudoper s kandžama, razapeta žrtva baca se sa zgrade, kolica invalida s bodljama, san od bivše narkomanke gdje Freddy ima igle na prstima (slika ispod) itd. itd. Sve u svemu, veoma pamtljivi i efektivni prizori, s veoma malo pogrešaka u koracima i realizaciji. Također, borba s Freddyjevim kosturom odmalena mi je ostala upamćena kao jedna od najgroznijih scena u mene kao djeteta, makar je danas izrazito smiješna. Naravno, postoji nekih scenarističkih mana koje nemali broj fantasy filmova osamdesetih posjeduje te poneke rupe u priči, kao i drvenija gluma pojedinaca u ponekim segmentima.



Nemam zapravo nekih zamjerki na ovaj nastavak, četvorka je apsolutno zaslužena (i ocjena i četvrti dio), jer se NOES serijal držao na sasvim čvrstim nogama i nakon drugog nastavka. Nastavak koji je odmah iza jedinice, dok ostatak serijala pliva na nekoj prosječnosti, gdje Wes Craven ima upliva samo u izgradnji likova. Vrlo zabavan nastavak.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Jesse je mladić koji se sa svojom obitelji uselio u kuću u kojoj je prije nekoliko godina živjela Nancy Thompson, Freddyjeva glavna glavobolja...njega također počinju proganjati loši snovi i Freddy koji kroz njegovo tijelo pokušava nastaviti teror u stvarnom svijetu...



Nastavak kultnog hita uslijedio je već godinu poslije i u globalu zaradio i više nego njegov prethodnik, čemu se Wes Craven nije nimalo nadao, budući da je odustao od pomoći pri realizaciji ovog filma. Redatelja Jacka Sholdera ne možemo previše zapratiti budući da mu se karijera bazira na TV filmovima, no zaslužan je za dva vrlo dobra naslova: Alone in the Dark iz 1982. i vrlo dobar The Hidden iz 1987. NOES 2 posjeduje tu atmosferu koju smo dobili originalom, no na neki način manjka mu maštovitosti i sadržaja koji bi ga mogli približiti kvaliteti prethodnika. Nastavak je dosta slabiji, no po vlastitoj procjeni, malo previše podcijenjen i nepravedno zapostavljen - u njemu nema sad nekih elemenata koji bi ga toliko mogli srozati da mu se daje upola manja ocjena ili da se očekuje veća pljuvačina kritike, no film je i sam prolazio kroz neke kontroverzne tadašnje teme vezane uz sugestivni homoerotski sadržaj prikazan kroz prizmu glavnog lika i nekih njegovih odnosa i ponašanja tijekom filma. Da ne duljim o tome, svakako negiram podatak da je dvojka puno slabija od prethodnika jer to jednostavno nije istina; NOES 2 ima svoje određene kvalitete, i dalje je zabavan, animira te ne podliježe nekim većim oscilacijama od generalne Cravenove ideje i zamisli Kruegerovog svijeta.



Ovo je prvi i jedini nastavak u kojemu glavnu ulogu ima muškarac, u ovom slučaju Mark Patton, koji je utjelovio nesretnog Jessieja. Njegova obitelj useljava u dobro poznatu kuću iz koje kreću sve naredne nezgodacije vezane za djecu roditelja koji su sudjelovali u Freddyjevoj smrti. Iznenađujuće za mnoge, ali otprilike u prvih pola sata filma ne viđamo niti jedno ubojstvo. Radnja je podosta blažeg intenziteta, no kasnije se stvari polako vraćaju na neku poznatu narativnu liniju. Manje je ubojstava općenito o ovom dijelu, a tome kumuje Freddyjeva želja da zaposjedne tijelo protagonista i preko njega krene ubijati u stvarnom svijetu, pritom okrećući krivnju na njega. Nekoliko snova urezalo mi se u pamćenje još od prvog gledanja prije dosta godina: pakleni autobus koji prevozi školarce i na kraju se nađe na litici okruženoj paklom i vatrom, a vozač autobusa je, naravno, Freddy (prije nego se sazna da je sve to san, Robert Englund se bez šminke pojavljuje kao vozač). Zatim, odlična scena Freddyjevog izlaženja iz Jessiejeve utrobe svakako je potvrdila kako su u drugom dijelu efekti na zavidnoj razini i da se u tom segmentu čak osjeti i poboljšanje, govorimo li o izvjesno većoj svoti sredstava za realizaciju kompliciranijih scena. Masakr i požar na bazenu gdje je hrpetina potencijalnih žrtava pred kraj filma možda je najbolji odraz dvojakosti ovog nastavka: dok su takve scene zapravo zabavne i s dobrom namjerom napravljene, kako bi potaknule dodatnu intrigantnost serijala, mnogi će za te scene, pa i sam Englund reći kako to nije pravi Freddy na kakvoga smo navikli. Tako da, kraj filma na mene nije ostavio baš dobar utisak, makar na simpatičan način nagovještava daljnje borbe i ponovni dolazak Freddyja.



Iako je slabiji od originala, dvojka uopće nije toliko loša koliko ju je kritika (i dio publike) dočekala na nož(eve). Ima podosta više grešaka i mjesta za poboljšanje za razliku od prethodnika, no gledamo li na njega kao na zasebnu jedinku, pružit će vam solidnu količinu zabave i dobro raspoloženog Kruegera, s nekoliko dobrih ubojstava i dojmljivih scena.

Sve u svemu: 5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Monstruozni duh domara iz škole u kojoj je ubijao djecu vratio se kako bi se osvetio svima onima koji su ga ubili zatvarajući ga u kotlovnicu koju su zapalili, na način da u snovima kreće ubijati njihovu djecu...



S obzirom da na blogu do sad nisam imao priliku prokomentirati Nightmare on Elm Street serijal (u nastavku NOES), osim trećeg dijela kojeg sam u dašku nostalgije pogledao tamo 2009. godine, odlučio sam se, pomalo mazohistički (s obzirom na manjak vremena), vratiti na stare utkane staze i prokomentirati kompletni NOES svijet i pregledati ga ponovno nakon skoro 12 godina. Dakako, ne može startati nikako drugačije osim s originalom Wesa Cravena, čovjeka zaslužnog za mnoge lijepe stvari za horor svijet, pa tako i stvaranje jedne od najvećih horor ikona, genijalnog Freddyja Kruegera. Vjerujem kako ste svi koji nabasate na ovaj blog dobrano upoznati s likom i djelom dotičnog, no napravit ćemo kratki uvod: dakle, NOES je film koji je u potpunosti izvukao produkcijsku kuću New Line Cinema od kraha, zaradio odlične novce i pokrenuo sasvim novi trend oko dotadašnjih horor filmova. Od samog starta filma - kultnog uvoda gdje gledamo izradu famozne Freddyjeve rukavice s noževima, pa sve do kraja - pokojni Craven je vjerojatno napravio svoj najkompletniji i najkoherentniji uradak vezan za šarolik svijet horor filma, a ne smijemo zaboraviti na kultne Brda imaju oči, Vrisak, Posljednja kuća nalijevo, Ljudi ispod stubišta itd itd...od svega, atmosfere, zvukova, prepoznatljivog soundtracka, pa do činjenice da je ovo prvo pojavljivanje Johnnyja Deppa na filmu, NOES i dan danas služi kao primjer nevjerojatno dobro posloženog i iskorištenog scenarija, režije, glumačkog i tehničkog kadra, pametne scenografije te dobro osmišljene atmosfere koja ne može biti bolji predstavnik zlatne ere horor filma osamdesetih.



Film od početka do kraja drži konstantu koju nažalost neće imati niti jedan njegov nasljednik: dinamičnost koja ni u kojem trenutku ne opada, već se domišljato prebacuje iz nekih laganijih dijelova radnje (upoznavanje s likovima, intenzivnija korištenja dijaloga) u akcijske scene krvoprolića i maštovitih snova. Dakako, kao što je u Saw seriju svaka okosnica nastavka originalna zamka, tako je u NOES serijalu najvažnija stavka kako će se neki žrtvin san manifestirati i koliko će Freddy biti opak (ili u narednim nastavcima urnebesan) u njima. Da, Freddy (legendarni Robert Englund) iliti u prvom dijelu Fred Krueger, u ovome je filmu manijakalni i prilično ozbiljan monstrum koji nema one klasične fore crnog humora po čemu je kasnije postao prepoznatljiv - ovdje je Freddy iznimno dobro osmišljen te je njegovo pojavljivanje pravilno dozirano kroz cijeli film. Ono što me oduševljava svakako su praktični i ljudski efekti koji su, jednostavno rečeno, pokidali. U triviji filma imate popisane metode na koji se način filmska ekipa služila realnim i ljudskim elementima kako bi određene filmske sekvence uspjele, a to najbolje možemo vidjeti u 'sanjivim' dijelovima. Kroz sve naredne recenzije NOES serijala izvadit ću jedan ili dva ili tri najbolja sna koji su obilježili film, a na početku franšize to je dakako najlakši zadatak: škripanje Freddyjevih noževa u kotlovnici dok Nancy Thompson (glavna junakinja serijala) luta, onda drugi san gdje se Freddyjeve ruke produže (slika iznad), Nancyjin drugi san, odnosno treći sveukupno gdje prijateljica Tina u mrtvačkoj vreći puže po školi (veoma upadljiva scena), zatim scena uvlačenja žrtve u krevet iz kojega šiklja potok krvi, koja je definitivno obilježila serijal. Nema se što reći, a pogotovo kad pročitate na koji su način te scene i kadrovi nastali, fenomenalno. Oprostit ću i malo drveniju glumu pojedinaca u određenim situacijama, to je toliko zanemarivo kad pogledamo što nam se sve nudi u sat i pol apsolutne zabave.



Nekoć davno postojala je recenzija ovog filma na blogu, no zbog apsolutne tadašnje vlastite nekompetentnosti da se kaže išta suvislo o kvaliteti filma kako on to zaslužuje, obrisana je i nadomještena ovom. Drago mi je da ću se ponovno vratiti Freddyju i njegovim ludorijama kroz sedam filmova, makar je dalje kvaliteta nekada upitna, a nekada sasvim solidno prikazivana. Što se originala tiče, kapa dolje skoro svakom segmentu filma, NOES i kad ga dan danas gledam u sebi sadrži jednu pravu, istinsku horor jezu i čar. Nevjerojatno dobro ukomponiran i sadržajan horor.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Jutro nakon partija njegove bivše djevojke, Sam se budi u apartmanu i ubrzo otkriva kako su Pariz opkolili zombiji...



Ne pamtim neke francuske zombie filmove osim La Horde iz 2009. godine, dok su se recimo velebni remake Dawn of the Dead iz 2004. i Land of the Dead snimali u Francuskoj. 2018. godine dolazi nam zanimljiv osvrt na ovu tematiku horor filmova, prikazan u filmu La nuit a dévoré le monde ilitiga The Night Eats the World u režiji mladog filmaša Dominiquea Rochera. Interesantan pristup ovom filmu koristi i standardizirane zombie motive, no teško da se i može bez toga. Film počinje veoma dinamično, nakon nekoliko minuta uvoda u glavnog lika koji odlazi do svoje bivše po neke stvari te ostaje tamo spavati, pa se dogodi odličan timelapse njegovog spavanja do jutra, uz zvukove vrištanja i klanja, da bi ujutro situacija bila prilično zajebana. Sam se mora (sam) izvući iz starinske zgrade u kojoj se još uvijek nalazi po nekoliko zombija, dok ih je na ulici pregršt. Bez ikakve opreme i predznanja o lokacijama neprijatelja, Sam je osuđen na puko snalaženje u prostoru i s kućanskim aparatima i alatima koje može preuzeti iz susjednih apartmana, ukoliko, dakako, nisu zauzeti zombijima. Taj wtf trenutak ujutro stvorio je očekivanu napetu atmosferu koja se drži gotovo cijeli film, no koja je ponekad razvodnjena nekim humorističnim elementima, što i nisam pretjerano navikao u francuskim hororima.



Zombiji su u filmu brzi, trče i prilično su okretni, nešto poput zaraženih iz 28 Days Later. Djeluju prilično opasno kroz cijeli film te su prilično tihi, budući da se, osim gestikulacija, gotovo uopće ne glasaju. Što se šminke tiče, solidno su realizirani, pomalo klasičnog izgleda i mimika. Ono što je možda najpozitivniji dio filma svakako je snalaženje protagonista, opremanje po stanovima, izviđanje situacije - svaka od tih scena realno je i kvalitetno napravljena. Povremene scene napravljene su neočekivano brzo i dinamično, što je prilično iznenađujući segment oko pristupa načinu snimanja, a takve scene možemo vidjeti u već spomenutim europskim filmovima gdje je primarno riječ o zaraženim brzim zombijima, ne klasičnim romerovskim usporenim. S obzirom da film ima veoma malo dijaloga i lokacijski je skroman, potrebno je bilo podosta kreativnosti uložiti u razvoj radnje i tempa filma u praktički jednoj zgradi. Ono što još valja pozitivno za spomenuti jest nepojašnjavanje uzroka epidemije, volim kada se u filmovima ne otkriva mistika oko potencijalnog kolektivnog ludila, uništenja ili epidemija, što je svakako dodatan plus atmosferi. Film očekivano ima mane u kulminaciji radnje, prvenstveno nakon svakog napada zombija, gdje neke realistične scene postaju prilično banalizirane i naglo usporene, stoga povremena sporost filma nije nužno ni povoljan ni željen kontrast kojeg smo željeli vidjeti. Također, koliko god bio snalažljiv, protagonist ne osluškuje medije niti se informira oko događaja u svojoj okolini, tako da je, možemo reći, prilično one-lucky-guy tijekom većine filma. Kraj filma me, bez daljnjeg komentiranja, također ok iznenadio.



Dobili smo prilično dobar i zabavan zombie film koji je u nekim navratima nekonvencionalan, a u nekim dijelovima proziran i banalan. Sve u svemu, drago mi je da sam nabasao na još jedan francuski zombie film, općenito solidan francuski horor.