GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Studenti na univerzitetu sumnjaju u čudna ponašanja svojih profesora te dolaze do zaključka kako je možda riječ o terorizirajućim izvanzemaljcima...



Vau, mislim da sam ovaj film gledao u svojoj dubljoj mladosti, tamo negdje na prijelazu iz četvrtog u peti razred osnovne, kada sam film ili gledao preko TV-a ili kada je stariji brat to dizao u videoteci. Sve u svemu, pogledao sam ga nedavno i svaka deseta scena učinila mi se poznatom i prožeta nostalgičnom notom. 20 godina poslije, ovaj film i dalje stoji kao jedan od vrhunskih splatter zabava našeg dragog nam Roberta Rodrigueza, čovjeka koji je podario toliko dobrih i svim generacijama pamtljivih i urnebesnih filmova. Za razliku od malo manje humorističnog From Dusk Till Dawn (ali slično krvavog), Rodriguez nam u filmu Faculty predstavlja hommage klasičnim hororcima osamdesetih - koledž, studenti, alieni, makljaža, svakojaki paraziti..i to je to, nema previše mudrolija oko pravljenja animirajućeg i zabavnog hororca, samo da trash momenti ne budu pretjerano loši ili bedasti. Daklem, alieni preuzimaju školu, odnosno paraziti koji se razmnožavaju i kojima je vlaga potrebna za opstanak i širenje vrste. Nimalo inovativno, ali tome se nije niti težilo. A metoda izbjegavanja i borbe protiv njih? E tu je već zanimljiv i zabavan koncept u priči, no za sve detalje upalite film u svom playeru i guštajte. Dosje Alien kako su to naši preveli, odlična je posveta osamdesetima i zabavan primjerak horor komedije s konca prošloga stoljeća.



Film odlikuje i hrpa poznatih faca koje možemo primijetiti kroz brojne filmove devedesetih/dvijetisućitih. Neki od njih su Josh Hartnett, Elijah Wood, Jordana Brewster, Clea DuVall, Salma Hayek, Famke Janssen ili Robert Patrick, a njihovo odlično snalaženje u filmovima ovakvog kalibra dovoljno govori o taktički dobro posloženom Rodriguezovom narativu i kvalitetnoj filmskoj ekipi. Film je strašno dinamičan i zabavan, svaka scena je prožeta ili humorističnom ili akcijskom notom, a naravno, valja naglasiti kako se ovakvi horor filmovi uopće ne gledaju iz potrebe za stvaranjem neke jezive atmosfere, sve je stvar opuštanja i guštanja u ponuđenom morbidnom materijalu. Dobri i lako probavljivi dijalozi iznjedrili su brojne pop-kulturne reference na hitoidne filmove, knjige ili općenito neke segmente popularne kulture. Fora efekti ispunjavaju svaku akcijsku scenu s alienima, ima i podosta urnebesnih scena, no koje ponekad zabrazde u klišej, provjerenu recepturu ili neinovativnost, čemu ne mogu naći neku veću zamjerku, no činjenica je da neke scene unaprijed možemo prepoznati, kao i gotovo čitav ishod filma, što na neki način ubija ''neizvjesnost'' ili bilo kakvo iščekivanje neočekivanog. Upravo zbog tog, gotovo jedinog negativnog segmenta filma, pred kraj mi je pomalo splasnuo onaj jednaki entuzijazam kojeg sam imao kroz cijelu priču.



The Faculty je zabavan, neopterećujuć i humorističan horor flick koji u sebi zapravo ima najmanje horora, a najviše komedije, splattera i dobre zajebancije. Ako ste rođeni u osamdesetima, devedesetima, ovo je film vašeg djetinjstva, posvetite mu vrijeme ponovno, ni 20 godina nije se ništa puno promijenila njegova percepcija.

Sve u svemu: 1,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Gledamo Leatherfacea u njegovim tinejdžerskim danima kako bježi iz mentalne bolnice s još troje pacijenata, nakon što su zajedno oteli medicinsku sestru, dok im je za petama lokalni šerif...




Godina je 2017., a prvo izdanje Teksaškog masakra motornom pilom mogli smo doživjeti prije 44 godine. Nakon regularna četiri filma, 2003. izašao je spin-off, 2006. prequel cijele radnje, 2013. nekakav loši mashup svega i svačega, ajmo tako reć druga verzija nastavka na original, a 2017. izašao je prequel svih prequela, maštovito nazvan Leatherface. Odmah moram reći kako posljednja dva Chainsaw Massacre filma gledam čisto zato što sam recenzirao sve prijašnje dijelove, inače ne bih imao nikakvog poriva upaliti tako nedorečene, izlizane i nepamtljive filmove. Razumijem da dolaze nove generacije gledatelja koje bi bilo korisno, prvenstveno financijski, upoznati s intrigantnim likovima iz svijeta kojega je Tobe Hooper prije četiri desetljeća kreirao, no ne vidim smisao pravljenja kronoloških zamki i spletova koje je prilično teško, a i demotivirajuće redovno popratiti s pozitivnim iščekivanjima. Tako je Leatherface ispao krajnje nepotreban osmi dio priče, gdje u principu ništa nema veze ni s čim, sve je napravljeno da se prilagodi veličanju gorea, nasilnim scenama i mnoštvu krvi, što automatski uzrokuje loše slaganje prioriteta, kada se vizualno nasilje stavlja ispred koncepta radnje, razrade likova i kompletne atmosfere kakvu nam je nekadašnji original (pa i spin-off) omogućio.



Od početka filma naznačeno je kako je mindless torture gore u filmu jedna od ključnih okosnica scenarija, a kada se ustanovilo u kojem će smjeru ići radnja - znao sam da neće ići na dobro. Leatherfaceova familija, banda s kojom se Leatherface spaja pa čak i protagonisti nisu me ni najmanje pozitivno iznenadili, riječ je o beskarakternim i nasilnim individuama koje ni nekad solidni, a nekad slabiji glumci nisu uspjeli izvući na nešto bolje. Radnja koja je ispunjena ubi bože sadržajem otkriva nemaštovita i već viđena ubojstva, s tek nekoliko iznimaka koje su ajmo reći 'ok sjele', no prikazi nekrofilije i sličnih suvišnih gluposti nisu baš neke stavke koje otkrivaju 'tu stranu' zaluđenosti ili Leatherfaceove obitelji ili ostalih likova, neke stvari jednostavno ne daju konkretan ishod, ni kad bi se Leatherface gledao kao zaseban film, ni kao dio jedne veće cjeline. Leatherfacea samog po sebi ne mogu komentirati budući da tijekom filma možemo vidjeti samo neke reference na odraslog Leatherfacea, no lik kao lik nije napravljen ništa posebno ili pamtljivo.



Možda nije najgori dio franšize (četvorka uvjerljivo prednjači, a tu je negdje i Texas Chainsaw 3D), ali Leatherface predstavlja još jedan po meni neadekvatan i odviše grubo napravljen dio priče, s potpuno bezveznim upoznavanjem gledatelja u mladost antagonista. Zamislite da sljedeće dobijemo malog Kruegera, malog Voorheesa..maloga Myersa na neki način nažalost već i imamo. Loše, loše...

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

U nekakvom postapokaliptičnom svijetu, četveročlana obitelj prisiljena je živjeti u potpunoj tišini, budući da mjestom haraju monstrumi s ultra-senzibilnim sluhom i koji love po najmanjem šumu...



Proljeće 2018. godine u horor svijetu definitivno će obilježiti A Quiet Place, djelo glumca, producenta i redatelja Johna Krasinskog (možda najpoznatijeg po poznatoj seriji The Office). On je ovdje istovremeno i glavni lik zajedno sa svojom boljom polovicom Emily Blunt, koja i ovdje predstavlja njegovu ženu, a sina i kćer glume im Millicent Simmonds (glumica je gluha od rođenja) i Noah Jupe. Idemo malo infoa oko ovog filma: Quiet Place prilično se marketinški dobro progurao među mainstream filmske naslove, pogotovo nakon premijere na South by Southwest festivalu, gdje ga je kritika jako ishvalila, a sve je to bio uvod u genijalan proboj u kinima - zaradio je preko 326 milijuna dolara, a imao je budžet oko 20-ak mil te se tjednima zadržavao na prvom mjestu Box Officea. Pametnom dosta - Quiet Place postao je treći najunosniji u kinima, nakon prošlogodišnjeg IT-a i Paranormal Activity 3, a postao je i horor film s najvećim unosom u premijernom vikendu emitiranja. Filmu su to definitivno omogućili inovativni pristupi radnji, atmosferi i samom oblikovanju cjelokupne, autentične ideje. S obzirom da se svakojaki oblik dijaloga čuje i može uzburkati čudovišta, u filmu ima jako, jako malo dijaloga, sve se bazira na američkom znakovnom jeziku, tako da ima u filmu i mnogo tišine koja se veoma dobro implicirala uz stvaranje napetosti. Slično su uspješni bili i Don't Breathe te 10 Cloverfield Lane, koji su svoju filmsku ideju također u neku ruku bazirali na stvaranju atmosfere sa što manje zvuka i buke.



Za dobar horor film nije vam potrebno čak ni puno toga - dovoljno je biti nešto drugačiji od drugih i ponuditi nešto što je posebnije, ne toliko viđeno i upakirati u kvalitetan scenarij ispunjen upečatljivim likovima koji će tu tešku radnju uspjeti nositi. Dakako, za glumu u kojoj nema puno dijaloga, prva pretpostavka je da ni gluma ne mora nužno briljirati, no upravo suprotno - gluma tek u tim situacijama mora biti veoma snažna, gestikulativna i vješta. Skromna glumačka postava u tome je itekako uspjela, a to je istovremeno jedan od najboljih aspekata filma. Nadalje, čudovišta su upravo onakva kakva želim da u filmovima budu - mistična i ne baš dokučiva. Najbolje je kad se u horor filmu ne objasni puno toga, već preko pojedinih detalja u filmu možete otkriti nešto više o originsima antagonista ili nemilih događaja, pa je tako još jedna od prednosti filma upravo ta ljepota u detaljima koju donosi. Monsteri izgledom vuku na hibrid Resident Evila i Stranger Thingsa, no riječ je o unikatnim neprijateljima koji nimalo nisu bezazleni, već su vraški brzi, okretni i osjetljivi na zvuk, a navodno čuju komešanje ili šum na 10-ak kilometara udaljenosti. Zar to već samo po sebi nije intrigantno? Atmosfera filma i sami događaji podsjećaju na mashup filmova Hidden iz 2015. i Shyamalanovog The Village iz 2004. godine, svaka greška se plaća, a potražiti sklonište u dobro opremljenoj kući ne mora nužno značiti siguran ishod. Kada je riječ o filmu u kojemu je tišina glavni motiv, potrebno je stvoriti ideje i scene koje će ostati pamtljive i po mogućnosti dosad neviđene, kao što je npr. za izdvojiti scenu trudne protagonistice kada joj krene pucati vodenjak, a čudovište se nalazi u neposrednoj blizini. To je pravi horor, samo ga je nužno dobro prepričati. Ono što mi je uzrokovalo to da ne dam filmu odličnu ocjenu je pomalo spor proces uhodavanja u film, previše baziran na dramski aspekt u recimo prvih 35 minuta lagane monotonije, no dalje sve što možemo vidjeti uistinu je odlično. Još jedna stvar koja mi je zasmetala možda je metoda zaštite protiv čudovišta, nisam siguran što sam uopće htio vidjeti kao izlaznu opciju budući da je teško osmisliti nešto odviše učinkovito.



Da skratim priču, Quiet Place je pravi pravcati horor film s daškom drame, inovativan, poseban, zanimljiv te uzrokuje povremene jump scene. Drago mi je da je Krasinskom dobiveni scenarij odlično pošao za rukom, a najveće čestitke idu autorima scenarija, što su u 2018. uspjeli napraviti nešto kvalitetno i izrazito primamljivo za horor fanove. Najavljen je i nastavak, a to ćemo vidjeti kako će izgledati i kako će utjecati na cjelokupnu ideju.