GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Mlada Amerikanka dolazi u Njemačku, na baletnu akademiju u izoliranijem dijelu grada, gdje se planira upisati i otkriti svoj talent. No, odmah pri dolasku na akademiju Suzy počinje primjećivati neobične stvari i osluškivati čudne zvukove, koji joj naposljetku daju do znanja kako je na akademiji nešto zlokobno posrijedi i da postoji mogućnost obitavanja vještica...



Prošlo je osam godina otkako sam otvorio rubriku 'Graditelji horora', gdje sam prvog i jedinog kao redatelja opisivao Daria Argenta, velemajstora talijanskog horor filma i giallo podžanra, takozvanog 'talijanskog Hitchcocka'. Razlog otvaranja rubrike bila je knjižica 'Suspiria - Prva od tri vještice', koju sam dobio u izdanju Pa-dore, gdje se uz knjižicu u kojoj se nalazi sve o ovom filmu, dobije i sam film kojega sam prvi puta dakle pogledao prije osam godina i iz ne znam kojih razloga, nikada ga nisam recenzirao. I bolje, budući da smatram da su mi recenzije iz toga doba daleko oskudnije i lošije. Tada mi je film bio strašan, no nisam se nikako mogao naviknuti na njegovu sporost i polaganiji razvoj događaja, no sada nakon što sam ga pogledao, ponovno mi je bio jeziv, ali ovoga puta - odličan. Već sam i zaboravio neke scene i dijelove, a budući da sam se ovaj mjesec nekako zalaufao s talijanskim hororima, red je da i Suspiria, kao uvjerljivo najveći predstavnik žanra otamo, bude spomenuta među prvima. Ovaj gotički giallo film Argentova je prva sekvenca o trima vješticama, imamo i Inferno iz 1980. i Mother of Tears iz 2007. godine, napravljenih prema uzoru na priče Darije Nicolodi, njegove tadašnje djevojke, koja je ujedno i koscenaristica i pojavljuje se u par scena, odnosno priče njezine bake. Argento je rekao da gotički stil snimanja može pridodati i korištenju primarne tri boje u filmu, prvenstveno crvene, zatim plave i i žute, a tu i tamo zelene istančane boje u određenim scenama, iako se i ta mjesta radnje mogu s vremena na vrijeme promijeniti u bojama. Sva ta paranoja u filmu i uznemirujući prikazi i atmosfera jednostavno su podigli žanr na jedan novi nivo, a Argento se nakon početnih giallo filmova (Deep Red) odlučio poigrati bajkovitim i nadnaravnim tematikama, a i sam je rekao da je film dosta uzora pokupio iz Snjeguljice. Iako, nije ništa tako blago kao što se čini, Suspiria je briljantan horor uradak u potpuno artističkom stilu kojemu ustvari gotovo ničega ne nedostaje.



Film započinje veoma brzo s napetim zvukovima, koji se mogu okarakterizirati kao zaraznom i pomalo proganjajućom glazbom, koja je uvelike obilježila čitav film. Ti napeti zvukovi stvar su trenutka, budući da se koraci koji se osluškuju (scena u hodniku) i ostale stvari gdje se zvukovi moraju prepoznavati jako dobro iskorištene i intrigantne. Kao i u većini svojih filmova, ruke redatelja su ponovno ubojice, odnosno, gdje god vidite scenu umorstva gdje se vide samo ruke, znajte da su to Argentove ruke.
Dosta neočekivano, ali film sadržava podosta krvavih i gnjušavih scena. Uvijek pamtljiva scena tisuće crviju na stropu uvelike će ostati zapamćena jer naprosto tjera na gađenje, kao i borba sa šišmišem u sobi. Sve to upriličava preciznost snimanja i odlično kadriranje, gdje vam Argento uvijek omogućuje obraćanje pozornosti na detalje, kojih je u njegovim ranijim filmovima uvijek podosta. Takav poseban način snimanja omogućuje veću napetost i autentičnost, što me se posebno dojmilo. Kako film odmiče, u giallo stilu kreće se s narativnim otkrivanjem događaja, a što smo bliže rješenju, sve je uznemirenija i napetija situacija među likovima, a naša glavna protagonistkinja Suzy Bannion (Jessica Harper) odlično predstavlja paranoičnu, ali opet, dovoljno smjelu mladu djevojku koja nastoji stati na kraj problemima, bez ikakvog preglumljivanja.



Uistinu, Suspiria je jedan od najcool horora koje sam ikad imao prilike gledati. Svakako apsolutna preporuka svakom horor fanu, potrudite se pronaći suštinsku poruku filma i obraćajte pozornost na različitost snimanja i stvaranje moćne atmosfere. Odličan film odličnog redatelja.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

U jednoj će se stambenoj zgradi dogoditi sličan scenarij kao i u prvom dijelu - najezda demona opkolit će stanare i izazivati golemi kaos, nakon što se putem TV broadcastinga počne emitirati dolazak demona...



Dvojka izlazi odmah godinu nakon uspješnog prvog dijela, koji je redatelja Lamberta Bavu lansirao među poznatije talijanske horor redatelje, iako se nije nešto previše zadržao u kvalitetnim visinama. Demons 2 dakle ne radi ništa drugačije ili pametnije od prvog dijela, doduše možda je malo "skuplje" snimljen, a radnja se iz kino dvorane premjestila u još jedno, za ovakve prilike klaustrofobično mjesto, a to je stambena zgrada gdje se održava jedan rođendanski party, na kojem naravno, svi više ili manje postanu opsjednuti nakon gledanja televizije i tu kreću prve nevolje i nastavljaju se sve do kraja filma. I ovdje imamo valcer krvi, masakriranja, salve organa i dijelova tijela, no naravno, sve to uz nekakvu, ovoga puta minimalniju dozu humora. Čak i neke likove ponovno možemo vidjeti, a jedan od njih je legendarni lik iz prvog dijela (po kojemu su se čak i majice radile) Bobby Rhodes, pimp koji je ovoga puta utjelovio lik voditelja teretane u zgradi, koji će također i ovoga puta biti jedan od predvodnika u borbi protiv demona. Dakle, ako vam se svidio prvi dio, ne vidim razloga zašto ne biste iz znatiželje pogledali drugi, kao što sam ga i ja, no ne vjerujem da ćete ostati nešto previše očarani ili iznenađeni nekim ultra-novim stvarima. Ima ih, ali u daleko manjem broju po pitanju inovativnosti.



U principu, krvavo-zabavni mehanizam ovog filma jedino je što vas može dosljedno privući, te naravno specijalni efekti Sergija Stivalettija, koje smo imali prilike vidjeti i u prvom dijelu, primjerice, na prvoj slici možete primijetiti izlaženje demona iz televizije koji je svakako inovativan i efektno napravljen, no naravno, podsjeća na genijalan prizor iz Cronenbergovog Videodroma. Demons 2 ponešto je jezovitiji od jedinice, neki su demoni napravljeni "more creepy" nego prethodnici, a neki su skoro pa kopi-pejstani iz jedinice, ponovno vidimo scene s transformacijom zubi i urlikanjima tijekom preobražaja, a također, ponovno svaki demon ima drugačiju boju krvi. Naracija radnje ne ukazuje nam neku pametnu strukturu i ponovno se događaju slične scenarističke greške kao i u jedinici, dostatna je količina glupih dijaloga te se ne primjećuje preveliki trud oko toga, što se može uputiti kao kritika samom Argentu za slabašan scenarij, preciznije, dijaloge. S druge strane, film je opetovano zabavan i opet je mozak-na-pašu 80s stila, talijanska poslastica za sve splatter ljubitelje, tako da je, kao i što se tiče prvog dijela, stvar preferencije.



Zaključno, mislim da je Demons 2 gotovo čak i nepotreban nastavak meni jako dragog prethodnika, no, kako to i inače biva u filmskoj industriji, takve stvari se događaju i ne treba se previše ni osvrtati na to, uglavnom, dvojka je dobra, zabavna i solidna, ali naravno, nije baš previše blizu originalnosti jedinice. Stvar logike je i ovoga puta prednjačila.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

U gradu se otvorilo novo kino bez ikakvih posebnih naznaka o kakvoj se premijeri filma radi, no grupa ljudi dobivala je pozivnice za otvorenje u metrou i na ulicama. Nekolicina okupljenih u kinu svjedočilo je horor filmu, nakon kojega se u kinu počinju događati nevolje, gdje se ljudi počinju pretvarati u opsjednute demone koji počinju ubijati jednog po jednog i širiti broj zaraženih...




Uhvatila me želja za talijanskim horor uspjesima, no zanimljiva je stvar što nikada u životu, iako sam se nagledao talijanskih giallo i sličnih filmova, nisam posvetio dovoljno pažnje filmu Demons i njegovom nastavku iz godine poslije. Sin maestra Marija Bave, Lamberto Bava, napravio je ovaj film nakon prosječnog Macabrea, a ovaj mu je film definitivno najpamtljiviji uradak, a ujedno i najbolji. Namjestite si Evil Dead u bioskop i još nekoliko splatter filmova i dobit ćete ovaj originalni prikaz makljaže deluxe, no, za razliku od najezde zombie filmova osamdesetih, ovdje se susrećemo s punokrvnim demonima, koji su točno onakvi kakvi bi trebali biti: krvoločni, odvratnog izgleda i zabavnog makeupa. Dario Argento, apsolutna legenda talijanskog i horor filma općenito, prihvatio se scenarija za ovaj film, maknuo se s redateljske pozicije nakon odličnih sedamdesetih i sada je čovjek iza skripte. No, kakva je skripta? U načelu, kada bismo gledali osnovnu radnju, odlična i atmosferična, no sve što se događa u malo detaljnijem pogledu, kada bismo gledali iz perspektive današnjice i logičnih trenutaka, je prilično loše, nespojivo i bezazleno. Ipak, valja računati na, barem ja tako percipiram, namjernu banalnost u filmu, kao i pretjerivanja u mnogim scenama, a i budžet filma (800 000) ne može biti odviše dobar pokretač kvalitetnijih stvari. Možda jedan od razloga zašto branim ovaj film jest što sam zaljubljen u splatter filmove (Evil Dead trilogija, Braindead, Bad Taste, Night of the Demons...) i svaki put kad vidim ovoliku količinu badass zabave prepunjene dobrom mjuzom, jednostavno pustim mozak na pašu i ne razmišljam o tome kako se nešto moglo drugačije izvesti i kako je scenarij zapravo u većinskom dijelu podbacio. Sve ovisi kakav ste tip gledatelja horor filmova - ukoliko smatrate filmove osamdesetih zabavnima i šarolikima u svojoj gore i morbidnoj prirodi pomiješnih s humorom i nelogičnostima, ovaj film će vam biti kultan prikaz takvog nečeg, ukoliko više volite "ozbiljne" horore, nećete previše radosti ovdje pronaći. Stvar je percepcije: meni se film strašno svidio, unatoč tome što ćemo u narednom paragrafu navesti dostatan broj loših poteza, no naravno, našlo se i poveća količina onih dobrih i pozitivnih.



Naime, u svakom talijanskom filmu moramo primijetiti kako ćete naići na barem nekakav Argentov utjecaj, u ovom slučaju to je početak filma gdje se pojavljuje čovjek s neobičnom maskom (Michael Soavi, redatelj, op.a.) i kako se šulja po metrou izgledajući kao serijski ubojica iz tipičnog giallo filma. Nadalje, sve što možete vidjeti potpuno je drugačija slika filma, sve se mijenja za 180 stupnjeva i svjedočimo konstantnim demonskim napadima, glupim razgovorima među likovima (koji su prilično loše razrađeni), a svakako valja spomenuti glavnog badassa prvog Demonsa - Bobby Rhodes. Lik se pojavljuje u oba filma u različitim ulogama, no u ovom dijelu pojavljuje se kao pimp sa dvije "vesele" djevojke koje ubrzo budu zaražene i krenu napadati ostatak kino dvorane. Način na koji se Bobby Rhodes nosi sa svim demonima naprosto je nešto što želite vidjeti u splatter horor filmu, Asha Campbella u blagoj verziji i kakvog takvog junaka. Ostatak ekipe nasumično se pojavljuje i naravno, postoji glavni glumac i glumica, no koji vas nikako neće podsjećati na to da su upravo oni "zaslužili" preživjeti, a s njima su u "taboru" mnogi slučajni prolaznici koji će ubrzo postati dio zle horde. Osim scenarističkih nelogičnosti i prekidanja filma sa nepotrebnim situacijama, postoje veoma zabavne sekvence u filmu, koje su toliko trashy da se teško nešto može usporediti s vožnjom motora kroz kino, gdje usputno koljete najezde demona, no, valja spomenuti kako je za dobre specijalne efekte zaslužan Sergio Stivaletti, čovjek koji stoji iza mnogih Soavijevih i Argentovih filmova. Zabave ovdje nikako ne može manjkati, kao ni krvi različite boje, dijelova organa, tijela, masakriranja svega i svačega, zoomiran prikaz rasta zubi novih demona itd. Ma, spektakl u malom prostoru.



Ako ste ljubitelj splatterfesta, neprestane akcije (bila ona glupa ili pametna) i horde zabavnih demona, pogledajte ovaj film čim prije. Ja sam se jako zabavio, a to potvrđuje i visoka ocjena koja ne bi bila takva da se nisam zdušno odmorio gledajući ovaj simpatičan film, nakon kojega sam odmah pogledao dvojku. Svakako topla preporuka, ali, ovisi o preferencijama.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Pripremajući se za novi kazališni komad, redatelj i njegova ekipa glumaca zatvara se u kazalište kako bi vježbali rad na mjuziklu, nesvjesni toga da se s njima u kazalište prije zaključavanja ušuljao nepozvani gost...



Michele Soavi prije nekoliko tjedana, kada sam pogledao ovaj film, došao mi je prvi put na raspored kao redatelj talijanskih hororaca. O filmu Deliria, iliti na engleskom StageFright: Aquarius mnogo sam čitao, no nikako nisam mogao naći dovoljno volje da nađem dobru verziju s adekvatnim prijevodom talijanskoga. Osim ovog, Soavi me dočekuje s filmovima The Church, Sect i Dellamorte Delamore, (ne)službeni prvi film o Dylanu Dogu, no o njima će ove godine definitivno biti riječi. Dakle, iako nemam puno talijanskih horora na blogu, pobornik sam njihovih ostvarenja jer su uvijek nekako paranoični, klaustrofobični i neamerički posebni, a taj zadnji dio najviše mi se sviđa. Spoj slashera i talijanskog giallo pokreta, ovaj film dostavlja nam satipolnu potjeru u kazalištu gdje se suočavamo s manijakalnim ubojicom koji svoja ubojstva oplemenjuje kazališnim pokretima, suludim načinima i uznemirujućom šutnjom. Lik na sebi nosi ogromnu masku sove, koja ga čini specifičnim i u nemalom broju slučaju nije ugodan za vidjeti. Nabrijan redatelj zahtijeva iskorištavanje medijske pompe oko događaja i ne suspreže od toga da sve napravi kako bi predstavu odradio u roku, stoga se spletom niza događaja počinju događati zapleti u radnji. Iako film nije naročito filozofski nastrojen niti namjerava biti pametan, uživao sam u ovom interesantno napravljenom čišćenju kazališta, svakako jedan od kvalitetnijih slasher filmova osamdesetih.



Naracija filma predočava nam sve događaje kronološkim slijedom, ne preispituje se puno "origin" ubojice, otprilike se može staviti u kontekst njegova pojava i njegov razlog dolaženja, iako se nije previše scenaristima dalo mučiti oko toga. Ono što je najzanimljivije, dakako u slasher filmu - su ubojstva. Raznoraznim načinima i alatima "sova" kolje okolo po pozornici, a mnoge intrigantne vrste snimanja dodatno su pridonijele hororičnoj atmosferi. Tijekom filma možemo se susresti s omanjom količinom nepotrebnih dijaloga i eventualno 2-3 bezvezne scene, no sve ostalo je uglavnom na svome mjestu, a posebno su me se dojmili kutovi i stilovi snimanja koje ne možemo toliko vidjeti u američkoj produkciji, stoga su posebnosti ovdje češće, upravo zato što nemamo toliku naviku posvetiti se kultnim europskim filmovima, no to je neka druga problematika. Koljaža se događa često, na nekih 10-ak glumaca možete pretpostaviti raspon događaja + uvod i rasplet, a neke uznemirujuće scene kao što je skupina leševa na pozornici pored ubojice koji mirno sjedi na bini su svakako autentične i neočekivane za vidjeti. Također, ne smije se zaboraviti spomenuti prigodni soundtrack, kao ni dosljedna gluma koja se u dosta situacija pokazala adekvatnom i uspješnom.



Kratak rezime ovog filma sve je što vam treba - pogledajte ga, dobar 80s slasher talijanske kinematografije, vrlo dobar horor s podosta inovativnih rješenja.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Božićni blagdani u jednoj naizgled disfunkcionalnoj obitelji, kojima na večeru dolazi pain-in-the-ass rodbina, postaju prava noćna mora, kada umjesto Djeda Božićnjaka u posjetu dođe drevni božićni demon, slučajno pozvan od nezadovoljnog mlađeg člana obitelji...



Prije nekih godinu dana, rekao sam sam sebi kako ću se rijetko više pronaći u kino dvorani kada se bude prikazivao horor film, upravo zbog nekulture prisutnih i "dijeljenja" reakcija. No, božićno vrijeme i najava prvog snijega nekako me pokrenula da Krampusu dam bržu šansu nego da ga moram čekati još par mjeseci duže. Uputio sam se s frendovima i ošli smo vidjeti na što će ličiti spoj filma strave i komedije prepune fantasy elemenata. Krampus je djelo Michaela Doughertyja, koji nas je 2008. godine jako ugodno iznenadio hororcem Trick 'r' Treat, a koji je sadržavao brojne zanimljive priče i kreature. Nešto slično možemo vidjeti u ovom spoju svih zimskih radosti i gadosti u kombinaciji s raznim Krampusovim čudovištima, a i samim Krampusom. Film se prilično najavljivao i davao je dobre predznake trailerom, raznim posterima i scenama iz filma te je dobrim marketingom i uspio zaraditi solidnu kintu u kinima, gdje je s visokog budžeta od 15 milijuna zaradio koji 60-ak milijuna dolara. Izgleda da Ameri, a i ostatak svijeta preferira staru germansku legendu i sve ono što s njom dolazi. Nekako se ne mogu oteti dojmu da sam u ovom filmu vidio sve one B-ljepote Joea Dantea, primjerice iz filma The Gate, gdje se obiteljska kućna atmosfera rasipava dozom humora, a i dozom neobičnih i itetako ozbiljnih događanja. Krampus je zabavan film koji tu i tamo maši svoju poantu te se izgubi u elementima svih žanrova koje nosi, stoga se niti u jednom trenutku ne može reći da je ovdje riječ o čistoj komediji, hororu ili fantasyju, ovo je potpuni bućkuriš žanrova gdje je osnovna problematika ta što se tek zagrijete za primjerice neke horor elemente, a onda vas netko od likova presiječe nekad dobrim, a nekad infantilnim američkim humorom.



Početak filma gdje vidimo božićnu rasprodaju u Americi nikako vam ne govori da će ovdje biti riječ i o tamnijoj atmosferi, no, negdje oko 20. minute filma počinju se događati prve opasnosti. Krampus je viđan relativno nerijetko u filmu, gdje sam se ugodno iznenadio na općeniti izgled njega, kao i bilo koje kreature koja se pojavila, pa i izgled Krampusovih zlih vilenjaka. Prije svega, valja pohvaliti izniman vizualni identitet filma - boje, dekoracija, efekti, način snimanja, uistinu si specijalni efekti + atmosfera veoma pogođeni. Nekad se zna dogoditi da glazba koja je suprotnog ugođaja od same scene zna narušiti trenutak, no to se vjerojatno radilo radi ublažavanja jezive situacije ili radi pravljenja straha tamo gdje je humor prisutan, iako bespotrebno. Ono što me je primarno zasmetalo u filmu su ta lagodna shvaćanja nesreće oko likova, doslovno se likovi veoma lagano pomire sa smrću bližnje, pa radilo se čak i o nečijem djetetu, čega ovdje i ima. No, kako se film bude kretao prema kraju probat ćete sami od sebe zaključiti zašto je sve tako kako je, a meni je kraj filma donekle i opravdao takve ''rupe u scenariju''. Nastavit ćemo bez dodatnog spoilanja, te ćemo se osvrnuti na veoma dobru glumačku postavu gdje su neki od njih Adam Scott, Toni Collete, David Koechner, Conchata Ferrell (Berta iz Two and a Half Men) itd. Svaki glumac je, pogotovo dječji, iznio svoj karakter na maksimalnu razinu, bio on iritirajuće, humoristične ili bilo kakve prirode. Same nezgodacije po kući i okolini popratile su svakojake moguće ideje koje više-manje uspješno upotrebljene, iako bih svakako preferirao da je fim većinski horor naravi, svašta bi se tu onda moglo nadodati, a mnogo tog bespotrebnog humora izbaciti.



Bilo kako bilo, Krampus je komotan film za gledanje kod kuće, nije potrebno izdvajati novce za kino doživljaj, zabavan je, ima određenu dinamiku, odlične efekte i atmosferu, no pretjerano miksanje žanrova učinilo ga je manje gledljivim nego što je on na kraju mogao biti. Znate što kažu dežurni u Hitnoj: Ne treba nikad miješati.