Marketing
StageFright: Aquarius (1987)
Sve u svemu: 4 / 5 
Više o filmu: Imdb.com
Video
Pripremajući se za novi kazališni komad, redatelj i njegova ekipa glumaca zatvara se u kazalište kako bi vježbali rad na mjuziklu, nesvjesni toga da se s njima u kazalište prije zaključavanja ušuljao nepozvani gost...
Michele Soavi prije nekoliko tjedana, kada sam pogledao ovaj film, došao mi je prvi put na raspored kao redatelj talijanskih hororaca. O filmu Deliria, iliti na engleskom StageFright: Aquarius mnogo sam čitao, no nikako nisam mogao naći dovoljno volje da nađem dobru verziju s adekvatnim prijevodom talijanskoga. Osim ovog, Soavi me dočekuje s filmovima The Church, Sect i Dellamorte Delamore, (ne)službeni prvi film o Dylanu Dogu, no o njima će ove godine definitivno biti riječi. Dakle, iako nemam puno talijanskih horora na blogu, pobornik sam njihovih ostvarenja jer su uvijek nekako paranoični, klaustrofobični i neamerički posebni, a taj zadnji dio najviše mi se sviđa. Spoj slashera i talijanskog giallo pokreta, ovaj film dostavlja nam satipolnu potjeru u kazalištu gdje se suočavamo s manijakalnim ubojicom koji svoja ubojstva oplemenjuje kazališnim pokretima, suludim načinima i uznemirujućom šutnjom. Lik na sebi nosi ogromnu masku sove, koja ga čini specifičnim i u nemalom broju slučaju nije ugodan za vidjeti. Nabrijan redatelj zahtijeva iskorištavanje medijske pompe oko događaja i ne suspreže od toga da sve napravi kako bi predstavu odradio u roku, stoga se spletom niza događaja počinju događati zapleti u radnji. Iako film nije naročito filozofski nastrojen niti namjerava biti pametan, uživao sam u ovom interesantno napravljenom čišćenju kazališta, svakako jedan od kvalitetnijih slasher filmova osamdesetih.
Naracija filma predočava nam sve događaje kronološkim slijedom, ne preispituje se puno "origin" ubojice, otprilike se može staviti u kontekst njegova pojava i njegov razlog dolaženja, iako se nije previše scenaristima dalo mučiti oko toga. Ono što je najzanimljivije, dakako u slasher filmu - su ubojstva. Raznoraznim načinima i alatima "sova" kolje okolo po pozornici, a mnoge intrigantne vrste snimanja dodatno su pridonijele hororičnoj atmosferi. Tijekom filma možemo se susresti s omanjom količinom nepotrebnih dijaloga i eventualno 2-3 bezvezne scene, no sve ostalo je uglavnom na svome mjestu, a posebno su me se dojmili kutovi i stilovi snimanja koje ne možemo toliko vidjeti u američkoj produkciji, stoga su posebnosti ovdje češće, upravo zato što nemamo toliku naviku posvetiti se kultnim europskim filmovima, no to je neka druga problematika. Koljaža se događa često, na nekih 10-ak glumaca možete pretpostaviti raspon događaja + uvod i rasplet, a neke uznemirujuće scene kao što je skupina leševa na pozornici pored ubojice koji mirno sjedi na bini su svakako autentične i neočekivane za vidjeti. Također, ne smije se zaboraviti spomenuti prigodni soundtrack, kao ni dosljedna gluma koja se u dosta situacija pokazala adekvatnom i uspješnom.
Kratak rezime ovog filma sve je što vam treba - pogledajte ga, dobar 80s slasher talijanske kinematografije, vrlo dobar horor s podosta inovativnih rješenja.
Post je objavljen 09.01.2016. u 17:35 sati.