GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Vraćajući se u rodnu kuću u Louisiani kako bi se oporavila od tragične automobilske nesreće, Jessie se susreće s neobjašnjivim događajima kojima su prethodile nevjerojatne i potpuno neočekivane situacije, a duh koji luta posjedom neće je tako lako pustiti da pobjegne...



Naletio. Upalio. Pogledao. Tim trima riječima po logici stvari mogu opisati svaki film kojega pogledam, no u ovom kontekstu to je jedino što sam i uspio doživjeti. Naletio sam na film proučavajući nešto na netu i bez puno razmišljanja odlučio odvojiti sat i pol za njega. Nisam potpuno ništa očekivao, a ravnodušan sam ostao i nakon odjavne špice. Redatelju Kevinu Greutertu ovo je treći redateljski horror film, a prije toga sam ga gledao u Slagalici strave 6 i 7, gdje načelno ne bih htio uspoređivati njegov rad tamo i ovdje jer je tematski riječ o potpuno dva različita horror podžanra. Jessabelle je (ne)tipični ghost film koji u svoju priču uključuje i tematiku voodoo-a, rituala i sličnih haićanskih običaja i vrednota, a s obzirom da je geografski i povijesno gledano haićanski narod uvelike imao doticaja s migracijama u 18. i 19. stoljeću na području Louisiane, otprilike možete stvoriti početnu skicu o problematici filma, no dalje vam više ništa reći. Riječ je o prilično slabom horror uratku koji je ljepuškastu glumicu Sarah Snook uneredio u prilično puno situacija. Osim što joj se dogodila nesreća, ostala je privremeno u kolicima i opsjedaju je svakojake gluposti u prisutnosti nestabilnog oca. Neugodno je za gledati psihološko zlostavljanje s emotivne strane, no na stranu to, film je nudio par scary scena, banalnu i potpuno bedastu radnju i uobličio u scenarij pun rupa. Ne sviđa mi se skoro ništa oko ovog filma.



Neki govore kako je ovo najveći thrilling horror još od Sinistera 2012. godine, no s time se ne bih složio niti u jednom pogledu, prvenstveno zato što smo i 2013. i ove godine dobili kvalitetnije filmova, makar ne u velikom broju, ali postoje. Iako ovo nije nešto komercijalno jak film, Jessabelle je našao dio svojih poklonika, dok većina ipak očekivano dijeli moje mišljenje. Ono što se treba upamtiti u ovom filmu stvarno je u mizernoj brojci, postoji scena u kadi koja je pamtljiva i interesantno izvedena, sve ostalo je manje-više viđeno, isprano i reciklirano mnogo puta. Neugodne scene su više psihičke naravi i ne nastupaju u fizičkom obliku, pojave neugodnih prisutnosti u slaboj su količini i nisu pamtljivi. Ustvari, ništa kod ovog filma nije pamtljivo, a wannabe twist koji se događa pri kraju filma samo je dodatno povećao moju ravnodušnost koliko je efektivan. Pozitivna stvar je što me glavna glumica ugodno iznenadila i što je njena uloga veoma zahtjevna, ali je vješto odrađena i iz trenutka u trenutak, kako film odmiče prema kraju, sve ste više vezani uz njenu sudbinu. S druge strane, kako film teče, tako se i gubi volja za gledanjem, gledano iz subjektivnog dojma puno toga ošlo je u krivom smjeru jer su se u film počele uplitati stvari kojima tu nije mjesto i to je problematika koja često zahvaća horror filmove današnjice.



Jessabelle je bespotreban film koji će pronaći nešto svoje publike, ali koliko sam se borio da napišem ovu recenziju, toliko sam se i borio da film odgledam do kraja, a kada sam ga ugasio, zaboravio sam što se događalo na početku. Jednostavno mi ništa nije sjelo kako treba.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Laine Morris izgubila je prijateljicu koja je navodno počinila samoubojstvo u svojoj kući, a potom je pronašla starinsku Ouija ploču pomoću koje se može komunicirati s bićima druge dimenzije. Pozivajući par prijatelja na seansu, očekivala je čuti svoju prijateljicu još jedan put, no nije nimalo očekivala da će joj se u pokušaju komuniciranja javiti potpuno druga prisutnost...



Zanimljivosti i mistika koja se veže uz famoznu Ouija ploču uistinu je interesantna, o tome postoje brojni radovi, knjige, pa čak i filmske adaptacije koje govore o konkretnoj komunikaciji s duhovima putem ploče na kojoj uglavnom piše abeceda i sadrži kursor pomoću kojega komunicirate s duhom. Ove godine je kinematografe obuzeo horror film Ouija koji je, kao i dosta njegovih prethodnika namijenjen da za Halloween malo protrese gledateljstvo i odnese poveću svotu novca, što je naravno i napravio. Za razliku od Babadooka kojega sam recenzirao tik prije ovog filma, Ouija ne igra na inteligenciju gledateljstva te je ovdje prvenstveno s namjerom, odnosno pokušajem plašenja i da odvuče gledatelje u kina koji će to platiti i na taj način Ouiji omogućiti provođenje cilja. Ovo je jednostavno jedan od onih filmova koje ne biste ni kod kuće trebali pogledati, a kamoli odvajati novce za ovakav neuspjeh i krah. Ouija nudi glupe i istrošene scene, izlizane dijaloge i toliko referenci na starije klasike da bi mene osobno bila sramota na mjestu redatelja Stilesa Whitea kojemu je ovo prvi redateljski uradak. Svaka scena je već viđena, svaki trenutak u filmu je prepoznatljiv i jednostavno od sredine filma znate što će se na kraju dogoditi. Predvidljivost u horror filmovima nije neka tajna, ali napraviti film bez ikakvog pokušaja kamufliranja očitih stavki nikako nije za pozdraviti. Ouija je sudeći po tome nevjerojatno smeće od filma, no, za ocjenu dovoljan potrudio sam se pronaći i nekoliko svijetlih trenutaka.



Razvoj situacije popraćen je mladim glumcima koji su u nekim dijelovima dobro, a u nekima podosta loše odglumili uplašene žrtve. Previše klišeja natjeralo me da neke scene jedva pogledam do kraja, a zamornost materijala trajala je nažalost do samog završetka. Neinventivne pojave neinventivnih duhova prilično su česte te se s te strane film ne može okarakterizirati dosadnim ili napornim, pogotovo zato što ne kompliciraju s dužim trajanjem filma od 80-ak minuta, ali pretjerana je činjenica da vam se duh javi i u modernom stilu napiše: Hi friend u Wordovom dokumentu. To su jednostavno neminorne greške koje su spustile rejting filma za par ocjena, a ako ste jedan od češćih pratitelja žanra, znat ćete što očekivati od svake scene. Film ima par jumpy trenutaka, pogotovo pred kraj kada se sam duh manifestira u više oblika i kada se nabrzaka sklepan twist razjašnjava, no pozitiva koja se spaja s akcijskim scenama jednostavno mi nije legla, iako je možda to i najbolji dio filma. Par lijepih glumica, par jumpy scena, pogotovo ako film gledate u kinu, nekako sklepana radnja i voila - dobili ste čisti primjer lošeg modernog horror filma.



Ne namjeravam puno duljiti o filmu jer će i sama recenzija postati klišejizirana, a tako mi se i čini kako što više pišem o filmu, ali ne može se tu pogriješiti - onaj koji smatra da je ovo dobar film nikako nije upoznat sa žanrom ili ima toliko niska očekivanja da su napadajući dabrovi malo lošija stvar. Ouija je bezličan horror pun krađe i neinventivnosti, a ploča je još jednom dobila slabu adaptaciju.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Samohrana majka brine se za sina jedinca dok prolaze kroz krizno razdoblje gubitka oca. Sin počinje stvarati probleme u školi i socijalno postaje ugrožavajuć dok uporno tvrdi da se bori protiv nemani po imenu Babadook, no nitko mu, naravno ne vjeruje, sve dok se majka i sama ne uvjeri u postojanje veoma neugodne prisutnosti...



Počeo sam pratiti famu oko Babadooka početkom godine kada su se počeli pojavljivati prvi posteri i teaser trailer koji nije baš puno toga rekao niti je zadovoljio neki moj apetit. Čak sam bio uvjeren dosta mjeseci da će to biti još jedan prosječan australski house invasion film, no, Australci me nikad na neki način ne ostave ravnodušnim, bilo to u pozitivnom ili negativnom smislu. Nakon što je izašao na Sundance Film Festivalu počeo je dobivati samo pozitivne kritike te su ga pohvalili kako je ovo film koji je konačno napravio odmak od pukog plašenja gledateljstva ili pretjerivanja s krvlju te se osvrnuo na realnu dramatiku koja je naposljetku i pametno konstruirana. Mislim da se ne mogu više složiti s takvim mišljenjem, jer sam, dok sam gledao film očekivao nešto više scary scena, no kako scene prolaze i radnja se razvija, shvatio sam da se tome u ovome filmu uopće ne trebam primarno nadati, jer je ovo jedan od rijetkih horrora u zadnje vrijeme koji ulazi duboko, duboko u srž problema te ispituje ljudsku psihu na mnogo razina. Siguran sam kako će mnogi od vas pomisliti da film nije zaslužio toliko hvale upravo zato što vas nije dosta uplašio, no stvari se nekada trebaju pogledati s druge, one kreativne strane. Postoji veliki broj horrora koji vas bezglavo pokušavaju izbaciti iz takta, a postoji ona nekolicina koja će vas emotivno protresti u smislu prolaženja kroz sve četiri glavne emocije, strah, tugu, ljutnju pa i kratku sreću. Babadook je psihološki mračni horror koji mi je dao nadu za boljitak horror filma u budućnosti.



Od početka filma narativno se vežemo uz Ameliu i uz njene probleme s ponekad iritantnim, a ponekad nesigurnim malim sinom koji je prvi primijetio prisutnost stare australske urbane legende. Nešto kao babaroga u europskoj i američkoj kulturi, tako bi Babadook bio okarakteriziran u ovdje u fiktivnom smislu, a njegov izgled i pojava te zvukovni quote: Ba ba-ba dook dook dook nešto je što će mi dugo ostati u pamćenju, neman je jako neugodno napravljena i možda mi je najveći manjak filma taj što ga se nije više iskoristilo, odnosno taj njegov vizualni potencijal i što je sve kao duh u stanju napraviti. Daleko od toga da se scenaristica i redateljica Jennifer Kent nije pobrinula za krpanje tih nedostataka, tako da možemo reći da je Babadook kao projekcija iz ljudske glave zapravo veoma psihološki razrađen karakter i antagonist. Gluma je jako dosljedna i odlična, potrebno je jako puno posvećivanja ovako zahtjevnim ulogama u kojima morate zapravo dati ono najviše, iako je možda riječ o horror filmu koji je stereotipan primjer najmanjeg ulaganja truda u mnogo stvari oko realizacije. Film niti u jednom trenutku nije dosadan i neprestano ćete očekivati što će se dalje dogoditi, mnoge scene tjeraju vas na razmišljanje, a opet, neke od njih su i prejednostavne pa se tako postiže i određeni balans. Odlični efekti ugodno su me iznenadili i veoma su artistički prikazani u pojedinim dijelovima, što je također jedna od vrijednosno gledano vrlo dobrih odlika filma.



Iako sadrži manjak očekivanih scary scena, Babadook je vrlo dobro posložen i te moguće manjke dobro je kamuflirao. Uvjeren sam da ćemo od redateljice kojoj je ovo prvi dugometražni film dobiti još puno toga u budućnosti. The Babadook je pametan horror, a to se za puno njegovih prethodnika ne može reći.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Po drugi puta u filmskoj sferi dobivamo horror omnibus od rekordnih 26 priča. 26 priča, 26 slova engleske abecede, 26 redatelja zaslužni su za tematiku i ideju ovoga filma. Da se ne ponavljam iz recenzije prvoga dijela, ukratko se može reći da je svaki redatelj dobio potpuno otvorene ruke da u par minuta koliko treba trajati njegov segment napravi bilo kakav oblik smrti.



Nekonceptualnost prvoga dijela i potpuna kaotičnost kod mene su rezultirali dovoljnom ocjenom, a kako vidite, ni ovdje stanje nije niti bolje, niti lošije. Film traje nešto više od dva sata, a osim što je pozitivna stvar što vam vrijeme brže prođe (film čak možete razdvajati na par dana gledanja jer su priče nepovezane), film je ultra blesav i isforsiran, jednako, ako ne i više od prvoga dijela. Priče koje ovdje nalazimo i riječi koje opisuju neki način smrti naprosto su groteskne, nezanimljive, netaktične i veoma apstraktne. Netko kao da je pištoljem uperenim u glavu redateljima govorio kako moraju snimiti najcrnje dijelove svoje mašte i to uokviriti u par minuta vizualiteta. Da se razumijemo, postoji par priča koje su stvarno ok i veoma gledljive s obzirom na trajanje, dok su neke toliko ubojito morbidne i negledljive. Postigao se relativni balans što se tiče trajanja segmenata jer da bilo koja od ovih priča, pa čak i one dobre traju nešto duže imali bi još veći problem. Iskreno se nadam da će ABCs stati s ovim glupostima, niti je smiješno, niti zabavno, samo stravično gledano s neke "probavne" strane.



Neću previše duljiti o segmentima, spomenut ću samo neke koji su mi se urezali u pamćenje i koje vjerojatno nikada neću zaboraviti kao i iz prvog dijela. Postoje neke "lakše" priče za pogledati kao što je to recimo prvih par priča koje nisu toliko skrenule u grotesku i bizarnost. D for Delouse vjerojatno nikada neću razumjeti, priča je naprosto nevjerojatna, napravljena od gline i gledano s te strane prilično je kreativna, ali sve ostalo ne mogu pohvaliti. Od najodvratnijih priča mogu spomenuti G for Grandad, X for Xylophone i Z for Zygote, to je nešto što se jednostavno ne može ravnodušno pogledati i osobno ne vidim nikakav smisao da se takvi segmenti uopće i snimaju. Dok bi recimo epitet najčudnijeg i najapstraktnije pripao segmentima kao što su P for P-p-p-p Scary ili K for Knell, dok su jedne od boljih priča J for Jesus i H for Head Games koja je vizualno i ilustracijski lijepo napravljena, iako joj manjka neki smisao, kao što je to i kod većine segmenata. ABCs of Death također ima jednu ogromnu rupu, a to je prekaotičan slijed od čak 26 vizualno i stilski jako drugačijih priča, toliko može biti konfuzan, a opet, ništa se dobroga iz tog nereda može nazirati, a one priče koje zapamtite većinom su one najmorbidnije, valjda je zato to postalo natjecanje u prolijevanju krvi.



Ukratko, ako vam se svidio prvi, svidjet će vam se drugi, potpuno su isti po meni, samo što drugi dio ima čak i manje pamtljivijih segmenata, a morao sam ih se dosta nerado prisjećati jer sam film pogledao prije dva tjedna, a tek sada pišem komentar. Dobra koncepcija ponovno je u sjeni loše realizacije, jednostavno mi se ništa od ovoga u globalu ne sviđa.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Devetero stranaca budi se u luksuznoj velikoj kući ne znajući zašto su tamo niti koje su namjere onoga koji ih je tamo stavio...



Nekakav svojevrsni spin-off napravio je redatelj Steven R. Monroe nakon što je izbacio ovaj prvi (njegov) poznati film. Nakon toga su uslijedile raznorazne eskapade s čudovištima, bigfootima, a nekakav značajniji level postigao je filmovima I Spit on Your Grave. Zašto svojevrsni spin-off? Dobro je poznato da smo se već u četrdesetima i pedesetima susretali s adaptacijama knjiga Agathe Christie Deset malih crnaca, pa smo dobivali filmove kao što su And Then There Were None ili Ten Little Indians. Zatočivanja u kući rapidno su porasla u 21. stoljeću sa Saw serijalom, krajem 20. st. s filmova Cube, a imamo i sličan household u filmu Unknown iz 2006. godine. Nakon što sam vam dosadio s nekoliko naslova, što poznatih, što nepoznatih, važno je za napomenuti da je veoma teško i komplicirano napraviti sličnu ideju (pogledajte opis filma), a da se određeni segmenti razlikuju kako bi se stvorila autentičnost konačnog proizvoda. Iako redatelju horrori nimalo ne idu od ruke, no i dalje ih se drži kao pijan plota, mogu reći kako mu je House of 9 najbolji projekt kojega je ikada napravio, a tužna je stvar da mu je to upravo i prvi komercijalniji. Pljuvanje po grobu 1 i 2 nisam još gledao niti imam skoriju namjeru, ali mystery horrori oduvijek su me zanimali, stoga mi je drago što je unatoč brojnim klišejima i manama House of 9 dokazao i neku svoju individualnost i sposobnost prepoznatljivosti u desecima sličnih filmova.




Zarobljeni umiru jedan po jedan, no na veoma specifičan način. Glas koji im se javio samo jednom tijekom filma i to na početku nagovijestio im je kako im nitko neće ništa nažao napraviti, nego će si sudbinu okončati oni sami. Interesantan uvod traje sve do kraja filma, mogu reći kako je velika prednost održati gledatelja u pozornosti kada je riječ o filmovima koji se odvijaju u par prostorija. Detaljistički scenaristički sklop bio je potreban da se uokvire brojne scene i radnje koje će likove dovesti do samoga kraja, ali napraviti to na način da se gledatelju ne učine glupim ili nelogičnim određeni dijelovi. Pokojni Denis Hooper dao je svoj obol u ovome filmu glumeći dobroćudnog svećenika, a interesantno je vidjeti kako su likovi okarakterizirani i kako su im podijeljene njihove svijetle i mračne strane. Stoga ovdje imamo svećenika, murjaka, narkomanku itd. koji karakterno pokazuju različitost, ali opet, sličan poriv za preživljavanjem. Filmom naravno ne teče med i mlijeko, neki dijelovi koliko god bili kamuflirani ipak nisu uspjeli proći, film je sadržajno ponekad nedorečen i neuštiman te se može izgubiti u nenadanim krvoprolićima, no ne dajte se puno omesti, ako gledate na film kroz prizmu zabave, teško će vam neke rupe uspjeti odvratiti pozornost, meni na svu sreću nisu jer nisu neke destruktivne prirode. Gluma je sasvim zadovoljavajuća, scene ubojstava efektivne, kraj filma je potpuno neočekivan i jako zanimljiv te je popravio moj dojam o filmu za barem pola ocjene.



Ako ste raspoloženi za neki omanji mindfuck pogledajte ovo djelce, neće vam puno vremena oduzeti, a nije nimalo dosadan. S druge strane, nemojte mu se približavati ukoliko ste željni nečega pretjerano pametnog i ozbiljnog. House of 9 jeste pomalo frikav i nedorečen, ali ima svoje trenutke.