Potok42

petak, 23.02.2018.

međučin

kada se naposljetku sve završi
još će ti samo prazne i nepouzdane
daljine ostati na raspolaganju.
opraštat ćeš se na putnom čvorištu
prije putovanja bez odredišta
(sva mjesta tvog opstojanja su postaje);
rastanci prije odlaska, ili polaska,
(svi razgovori su razdvajanje,
svaki dan je vrijeme za odlaženje)
međučin je u stalnosti drame, postavljen
između povijesti stanovanja u zgradi
koju si u pokretnoj ulici sam izgradio,
i zamarajućeg kloparanja kotača vlaka.
na peronu prometnik će konačno zazviždati,
a oni koji će te ispraćati mahat će javno,
okrenuti se i vratiti u vlastite zgrade
kao što si to i sam često puta učinio.
i njih čeka slična dorečenost nakon što stignu
do posljednjeg pregiba vremena
koje im je dodijeljeno u strateškoj igrici
nesavladivo bolnog puta u nepovrat.
trpjet ćeš gledajući pospano kroz prozor kupea,
s nepotvrđenom vjerom u novo buđenje.

srijeda, 14.02.2018.

silazak

silazak s vrha planine - padovi i kotrljanja
prema kraju puta, do cilja bez cilja - bio bi bufonada
da nije samosažaljenja, kajanja, sjećanja i straha.
spuštaju se osvajači i pronalaze slomljene mačeve,
ulubljene oklope, tupe vrhove strelica, natrula sedla.
bez poduzetnosti, smeteni, prijetvorni, dosadni
preziru odricanja, podsmjehuju se zanesenjacima.
preuzetnost im je rastaljena u usputnim topionicama
nekadašnje vlastite borbene, neuništive izuzetnosti.
nevidljivi mjernik iscrtao im je staze za spuštanje,
s neprekoračivim ogradama prema budućnosti.
a dolje, kad konačno siđu, snjegovi su se otopili,
oštri vjetrovi prestali navlačiti jakne na njih,
ali studen se u lomljivim kostima staraca zadržala;
dok čekaju oni drhte i na suncu. zar to nije komično?

petak, 09.02.2018.

između

između djevojke "o" i ksantipe,
između sanjarenja o užitku i pronađene patnje,
između slobode i ugnjetavanja
između želja i zahtjeva i okolnosti i prisile,
u vremenu koje istječe bez pitanja i milosti,
prolazi defile: sonja andrejevna bers,
nataša rostova, mona, anais nin, justina, lady chatterley
i druga lica u istoj osobi. a on nije
reageova, sokrat, tolstoj, miller, durrell, lawrence,
on ne zna razliku i kraj.
između posvećenja i dužnosti – sreća je utvara,
zid bez slika, povijest budućnosti.

petak, 02.02.2018.

Hodao sam po toplom danu u veljači

Sve manje mi se sviđa ovaj grad – ulice promet prolaznici.
Hodao sam po toplom danu u veljači,
drukčije vrste nego u pjesmama Gary Snaydera
u kojima se slavi divlji život i čovjek koji se uklapa u klimu,
biljni pokrov, među životinje i nije u istrebljivačkom ratu
sa Zemljom i organskim svijetom. Plovio sam
po moru samoispunjujućih proročanstava, tuge i trpljenja osame,
pored arhipelaga supermarketa, nasukavao se u plićinama
kupovine suvišnosti i susreta s onima koji se ne udubljuju.

U susretu koji nisam mogao izbjeći saznajem da je onemoćalom
tvrdoglavom ocu podvalio smještaj u domu. Za njegovo dobro,
jer ja sam voćar, moram imati oštre škare i tvrdo srce, kaže mi.
U drugom susretu ona me urotnički gurka i grleno se smije.
Ocvala, uvijek svoja i svačija, fraze pretvara u živi pijesak.
Moj mrtvi prijatelj, davno joj je ispunio žarku želju i tucao u guzu,
igrao se riječima hvaleći se da ju je upucao u njeno smeđe puce.
U trećem susretu prijatelj amputiranog milosrđa nadmeno je
ravnodušan. Ne diraju ga smrti poznatih, ne zanimaju ga drukčiji,
ne pokazuje naklonost za filtere naklonosti, ne želi znati za novo.
Umjesto odstranjene sućuti izrasle su mu mutantske povijuše
samozadovoljne sebičnosti za smaknuće mog samopoštovanja.

Sve manje mi se sviđa ovaj grad – ulice promet prolaznici.
Hodao sam po toplom danu u veljači…