Potok42

petak, 26.01.2018.

internetski versailles

Ruka koja je trebala obrisati naše suze, učinila je da one poteku još i više.
(Heloiza Abelardu)


roi soleil, piše u kronikama,
okupao se samo tri puta u životu;
voda je, smatrali su tada liječnici,
otvarala pore na koži kroz koje su
ulazile bolesti, a luj XIV želio je biti zdrav,
kao i tisuće dvorjana i plemića u palači versailles
u kojoj je kraljevsko božanstvo stolovalo;
imao je sobu iznad glavnog ulaza, ali ne i toalet,
kao ni jedna druga od njih nekoliko stotina.
olakšavali su u noćne sudove, lavore;
ne čekajući vrčine, nestrpljivo,
mokrili su i praznili crijeva
iza zavjesa, po zidovima, u hodnicima,
u ruke sluškinja i slugu.
smrad mokraće i izmeta bio je nepodnošljivo
prisutan; plemstvo je njuh zavaravalo
litrama mirisnih vodica kojima su natapali svoje perike.
luj se ceremonijalno prskao vodicom od narančinih latica.
povraćanja zgađenih doprinosila su
ukupnoj mirisnoj nesnosnosti.

okupljeni u virtualnom odjeku versaillesa
bez luja XIV i hijerarhije, ravnopravni
smo i tihi obrtnici, prelci, tkalci pletači
internetskih čvorova na mreži s raskošnim
servisima, poslužiteljima, korisnicima
i posvudašnjim toaletima. precizno se praznimo
u otvore predviđene za nečist. kupanje ne prestaje.
ipak jezovito smrdi kao u versaillesu
od mokraće selfie samohvalisanja,
a neugodan zadah omamljujućih usluga
i nadzora štipa oči i svijest, povraćamo
vlastiti prezir i podsmijeh; bolno žmirkamo
i pitamo se bez nade da će nam tražilice dati odgovor
postoji li za ovaj smrad zavaravajuća
vodica od narančinih latica i treba li staviti perike.
obuzima nas jerofejevski dokurcizam –
ravnodušnost spram svega, čak i vlastitog života.

petak, 19.01.2018.

A vjetar

Neplodnim asfaltom nepokriven pojas
Između ceste i pješačke staze,
Uz zgradu u kojoj živim,
Jedan je od moja dva gradska
Doticanja sa svijetom prirode.
Gazim usku organsku traku –
Zemlju sagnjilu travu i mahovinu u siječnju –
Jer je dio prečaca od mog parkiranog auta
Do ulaza sa stepeništem od brušenih kamenčića.
Drugi dodir s prirodom u malom je zanemarenom vrtu
Iza kuće u kojoj sam rođen. Tri voćke
Grmovi bez imena izdržljivi zelenosmeđi
Travnati pokrivač suhe koprive –
Na površini koja se obnavljanjem mijenja,
Na kojoj razgovaram s duhom mog oca.
A vjetar? Uključuje li se u dodir i on koji povija
Slabije od sebe travu granje iz stanova
U blatnjavi pojas presađenu božićnu crnogoricu?
Vjetar koji skida preostalo lišće
I opominje zbog moje udaljenosti od svijeta rađanja?

četvrtak, 11.01.2018.

poraz

porazi mijenjaju smjer kretanja,
razaraju nedjeljivost težnji i načina.
porazi i opravdanja
stapaju se u vatri samoodržanja
u leguru za odlijevanje
psiholoških klamerica
kojima se ponovo spaja
rastrgana ukupnost.
porazi dolaze kao nepogode
najavljeno i nenajavljeno.
poraz je kad se leti,
a sleti kao kamen;
poraz je kad se hoda
i upadne u otvor za kanalizaciju;
poraz je kad se pliva
i potone jer nisu zaobiđeni virovi.
jedni pored drugih hodaju ljudi mape
za čuvanje spisa o sebi,
s iscijepanim i zaklamanim ispravama
ponosa, volje, žara, upornosti;
jedni pored drugih hodaju osujećeni
plivači, letači i kljasti hodači.
a ti sjediš i prosiš samilost
kao da ne znaš da se od nje
ne mogu izliti spajalice
za tvoj poderani, ispisani A4 život.

četvrtak, 04.01.2018.

odjeci

prestali su postojati,
izgubili su se vremenom –
odjeci – povratni dojmovi
na smijeh, plač, viku, šapat, nade,
glasne misli, uspjehe, brige, molbe…
jeka je bila očekivana potvrda
tvog rasprostiranja i predmnijevanja,
eho si trebao da nadzire
postojanje tvojih vrijednosti,
odjeci su upućivali na usredotočenost
drugih da neprikriveno odgovore
na tvoje odašiljanje energije.
katkad su odjeci bili dosadno prisutni,
gusti kao sukno preko krletke s papagajem,
ustajalo slatkasti poput mrtve vode kišnice.
ni ti odjeci više ne postoje, obustavljena je
razmjena bliskosti, obostrano je
ugašena strast slanja i primanja poruka.
ni tebi ni njima jeka se ne vraća.
a bez jeke, bez opomene o potrebi
da uklanjaš neispravnost svojih glasova,
kao da šutiš na sve strane u osamljeničkoj
altani, kao da se spremaš na predaju –
zakoračiti u asfodelsku poljanu.