Potok42

petak, 30.12.2016.

večeras recikliramo

tvoji dani su od samog jutra starudija,
dotrajali, neudobni; plašiš se krenuti na put
s tim karampanama prema pozornici na kojoj
izvodiš repertoar poistovjećivanja sa samim sobom –
nihilističke tirade i monodramu do vrha punu
uzaludnih pokušaja, opravdanja i iščekivanja ništavila.

večeras recikliramo (glumac i redatelj predstave).
prerađujemo ustaljeno, izlizano, slomljeno.
večeras istrošene nazore, načela i vjerovanja
u stanje upotrebe dovodiš svojim tijelom.
večeras nećeš samo govoriti, večeras ćeš gorjeti.

petak, 23.12.2016.

U njoj

U ruci glatka u očima sjajna,
ublažava umor, daje miran san;
očekuješ korist, nije to tajna,
ne sumnjaš, njen plod je mirisan.

Grizeš, kušaš, žmiriš od slasti.
Nudi se, nestaje u sočnoj muci,
ali nije samo tvoja, ona je u vlasti
drugoga; sve pokvari crv u jabuci.

petak, 16.12.2016.

Laž

I

Naknadnost, skrivenost, ograničenost –
orijentiri na putovanju prema kraju iznenađenosti,
s onu stranu zrcala, bez priziva sudu za tobožnjost.

II

Istrošenost, tlapnje, uspomene, nadanje –
počela emocionalne forenzike za istraživanje
živih mrtvaca prijateljstva i ljubavi.

III

Nedostaci, nedovršenosti, zlonamjernosti, zablude –
vanjština leđa povijesti jer je refraktor usmjeren
u pisarnicu neba, u idee fixe, u uskogrudnost.

petak, 09.12.2016.

tko je kriv

ni naprijed ni nazad kao na cesti,
u autu iza širokog kamiona u koji
smetlari prazne kante za smeće.
ili zbunjeno lutati u potrazi za ulazom
u vlastitu kuću kao u amarcordu
zdvojan tittin djed u magli.

otežavaju pokret bezočnici podsjećanjem na
društvenu korist odvoženja otpada,
rugaju se oni vezani lancima za svoja vrata,
tješe ravnodušni da vrijeme mora jednom stati.

tko je kriv – izabrani ili oni koji su ih izabrali –
za raspored u prometu, za sve gušću maglu?
sugestija uznemirenosti jača je od gravitacije
i vremena; lebdimo izvan sebe bez uporišta.

četvrtak, 01.12.2016.

moj vlak stoji

već treći vikend zaredom stručnjaci za prognozu vremena
ponavljaju najave dolaska hladnoće i snijega, prijete kartama
područja sa sniženim tlakom zraka. ne krećite na put
bez zimske opreme, savjetuju; iz ekrana struji studen i
opasnost nedoživljene kataklizme. i ništa. vrijeme ih ne sluša.
ipak, moj vlak stoji i stenje kao lovrakov u snijegu.
pridržava se unutrašnjih predviđanja o nemogućim putovanjima
u bicko selo, tomicu, prema zapadnim krajevima uz savu, zagrebu.
pišem izvještaje o općim i mjesnim vremenskim neprilikama
i njihovom utjecaju na mentalnu pokretnost, sam u kupeu,
prisjećajući se nekadašnje vreve, smijeha, strasti, suputnika.
predrag lucić dobro definira to stanje promjene vremena:
najzad, ne samo da smo bili tim; bili smo i prijatelji
koji su, znajući da će uvijek dobiti istinu –
ma kakva da je – imali običaj da jedan od drugoga
traže mišljenje o tekstu koji su napisali. I to mi,
vjerujte, danas najviše nedostaje.
čini mi se da se zanosim nekadašnjim putovanjima kao i svi
koji se prisjećaju svojih avantura sjedeći doma pred ekranom,
jer je zima uzajamnosti, sjećam se, oduvijek ometala moj vlak.