Potok42

petak, 25.11.2016.

kao na toboganu

borges je univerzum objasnio
slikom babilonske knjižnice
sastavljene od beskonačenog broja
šesterokutnih galerija; da je živio u
doba interneta univerzum bi jamačno
opisao kao bezbroj poslužitelja s beskonačnim
brojem svjetlosnih (hiper)veza u povezujućoj mreži.

ja sam klijent ona je link
ja sam link ona klijent – u svakom trenutku.
kada pritisnem miš znatiželje i saznanja
na njeno ili moje ime ili lik
iz tog spremišta podataka u memoriji računala
o svijetu u nama i nas u svijetu – na zaslon oculus rifta,
i u slušalice poteče stereoskopska ratna igra
o našem istodobnom uništavanju i spašavanju;
dok pratim pokrete pustolovine koja traje bez pobjednika
osjećam mučninu uzbuđenja kao na toboganu.

četvrtak, 17.11.2016.

Melankolija

Postoji čitav raspon melankolije:
počinje s osmijehom i krajolikom,
a završava sa zveketom
slomljenog zvona u duši, napisao je Cioran.
U toj krajnjoj točki razmaka, titranje
raspuknutosti obuzima dušu kao tuga
zbog gubitka dodira sa smislom cjeline zbilje.

Poput sitih zmija, tromih i snenih,
potišteni žive u prividu sigurnosti,
okruženi nesklonima, preplavljeni bolom,
traju u memljivoj odsutnosti volje.
Između želje za povratkom u predjele lova
i skrivanja u dubokim jazbinama iscrpljenosti
utučeni gnusno i turobno gmižu.

petak, 11.11.2016.

ulica odvezanih pasa

svakog dana prolazim
ulicom odvezanih pasa
svakog dana slušam ritualne
lajuće inkantacije koje će donijeti
zdravlje njima bolest meni.
i po tami i po svjetlu
čopori pasa slinavih gubica
podvijenih repova reže zatvorenih očiju.
promatraju me kusavi psi i kus psa,
kuja i njena štenad, psi koji su mi
nekada bili vjerniji no gazdi,
psi od zajedničkih predaka i
oni skriveni koji samo čekaju
moj pogrešan korak i pogled.
strah, gnjev, stid i sumnju
u vlastitu sigurnost otklanjam
autoironijom, vjerovanjem u sebe i
odabirom lijeve strane ulice.
svakog dana učim razlikovati nagovještaje
od pokreta bez povratka,
obračunavati sa svojim izborom
i odricanjem od zadrtosti. moja sloboda
izbjegava opravdanja vlastith nedostataka.
ja sam lajavi prkosni pas laik isto odvezan,
u beskrajnom danu, pomalo nervozan,
u stalnom uspoređivanju s razdorom opstojanja,
jer u ulici odvezanih pasa protivnika
za mene kao da se ne mari; psi lažno zijevaju
prave se da me ne primjećuju, ne mašu repom,
ne ujedaju, privremeno prihvaćaju stanje.
ulicom odvezanih pasa
korača zlo kao prigušenost prijetnji.

petak, 04.11.2016.

halucinantan dan

ovaj je dan od samog svitanja vraćao ugled
sklonosti promatranja sadržaja prostranosti
u kojoj jesam i koja je u meni. ovaj dan
uspio me je nagovoriti da mjerim neizmjerno.
njegova oštra ljepota ohrabrivala je osjetila
da nahrane glad neukrotive radoznalosti.
oprez je iščeznuo s prijeđenim koracima
prema iznenadnom prosvjetljenju i ja sam
gledao u pomično golo sunce i nepokretnu
vlastitu sjenu, njušio tragove vječnosti
koji su vodili do svebuhvatnog zrcala,
dodirivao konkavne zidove od provizornosti.
ovaj halucinantan dan ostavio je duboku recku
na naboranoj koži moje zatomljene slobode.