Potok42

četvrtak, 27.10.2016.

u vrijeme obnavljanja kuće

zvučat će kao priča, a radi se o natapanju
preostalih suhih praznih oranica života
vodom gorkom od prijetnji konačnosti.
u vrijeme obnavljanja kuće s aurom
neprolazne topline mog odrastanja
u njoj su se nastanili hladni sugestivni
propusi puni ozbiljnosti i prijetnji,
bez imalo dobrostivosti i pomilovanja
za moje nevješto prevlačenje bojom
poružnjelih drvenih prozora i vrata.
bolni propusi miješali su se s osamom
u naglašeno ometanje i ja sam skliznuo
u jamu nepovjerenja u vlastite snage.
pozvao sam neznanog junaka – lice
u stalom gibanju od ništavila do zanosa,
da mi olakša položaj i da zajedno
spriječimo drskost odustajanja.
došao je, pogledao sve i obećao pomoći.
sutradan je poslao iznevjerujuću poruku:
nisam sposoban za nikakav posao. hodam kao majmun
po ovim birokratskim ustanovama. nagutao sam se tableta.
niti mi se živi više, niti mi se radi isto. hajde molim te kao boga
nađi si nekog drugog, ima ljudi. i hvala ti za pruženu šansu,
ali ne mogu, shvati i oprosti. nisam sposoban za ništa.
mozak mi je na rezervi, a novac mi ne može pomoći.
pomislio sam da se propuh u prostorijama
uklanja zatvaranjem prozora a da ga je teško
odstraniti iz glave bespomoćne kao taoci terorista.
a za dva dana u razdoblju ništavila umro mu je otac.

utorak, 18.10.2016.

Jadikovke

I

U grob položili smo staro prijateljstvo,
zakopali njegovu shizofrenu dušu
bez funeralija i sa suhim očima.
Vrijeme zaustavlja pohode nezasitnosti,
a daleki horizonti postaju visoki zidovi.

II

Nametnuto sklonište za sve nas
u obuhvatu usporednog ostvarivanja,
porušeno je neproniknutim čekanjima
na udare neuvažavanja; besmisleno je
žaliti za razvalinom iluzije o jednakosti.

III

Smatramo da ravnodušnost povećava razmak
između nas, a da prazninu puni opravdanjima.
Mislimo da plamen ljubavi gasi propuh vremena,
i da mrak razblažuju šibice samooplakivanja.
Strepimo da ćemo ponoviti ponavljanje poraza.

srijeda, 12.10.2016.

Putevi prema pjesmi

Pjesmu mora napisati do petka
i pričvrstiti ju da se suši na užetu bloga;
tkaninu satkanu od izvučenih niti osušene nutrine,
obojanu riječima, namočenu u vodi iz oblaka,
prepustit će pogledima drugih radoznalih tkalaca.
I to ga uznemirava – zašto to čini.

Jeo je sitne zelenožute kisele mandarine,
gutao sunce i vjetar iznad Neretve
kao samotni stražar na mrtvoj straži u blizini
neprijatelja u ogledalu; učinilo mu se
da je ugledao njegovo lice bez usta.
I to ga umiruje – da ne mogu jesti obojica.

petak, 07.10.2016.

Prema svjetlu

Kasni je sat, zabava je stigla do kraja,
neka još puste Stonese, Jimija i Doorse;
tijelo se iscrpi u buci klupskog kupleraja,
ali njoj brzi odlasci uvijek račune pomrse.

Vani je hladno, auto se ne može pokrenuti,
idemo pješke, Mjesec je nestao iza oblaka;
spotičemo se, nadam se da neće planuti,
između nas, i nas i žive noći gruba navlaka.

Zalutali smo, vrtimo se u krug izvan ceste,
svađamo se žučno, i ona se vraća na parti;
nastavljam sam, što drugo, te su scene česte.

Opazim svjetla-putokaze, nema ih na karti,
žurim prema spasu, prema novom razdoblju;
trepere lampioni, shvatim idem prema groblju.