Potok42

četvrtak, 27.10.2016.

u vrijeme obnavljanja kuće

zvučat će kao priča, a radi se o natapanju
preostalih suhih praznih oranica života
vodom gorkom od prijetnji konačnosti.
u vrijeme obnavljanja kuće s aurom
neprolazne topline mog odrastanja
u njoj su se nastanili hladni sugestivni
propusi puni ozbiljnosti i prijetnji,
bez imalo dobrostivosti i pomilovanja
za moje nevješto prevlačenje bojom
poružnjelih drvenih prozora i vrata.
bolni propusi miješali su se s osamom
u naglašeno ometanje i ja sam skliznuo
u jamu nepovjerenja u vlastite snage.
pozvao sam neznanog junaka – lice
u stalom gibanju od ništavila do zanosa,
da mi olakša položaj i da zajedno
spriječimo drskost odustajanja.
došao je, pogledao sve i obećao pomoći.
sutradan je poslao iznevjerujuću poruku:
nisam sposoban za nikakav posao. hodam kao majmun
po ovim birokratskim ustanovama. nagutao sam se tableta.
niti mi se živi više, niti mi se radi isto. hajde molim te kao boga
nađi si nekog drugog, ima ljudi. i hvala ti za pruženu šansu,
ali ne mogu, shvati i oprosti. nisam sposoban za ništa.
mozak mi je na rezervi, a novac mi ne može pomoći.
pomislio sam da se propuh u prostorijama
uklanja zatvaranjem prozora a da ga je teško
odstraniti iz glave bespomoćne kao taoci terorista.
a za dva dana u razdoblju ništavila umro mu je otac.