Potok42

četvrtak, 01.12.2016.

moj vlak stoji

već treći vikend zaredom stručnjaci za prognozu vremena
ponavljaju najave dolaska hladnoće i snijega, prijete kartama
područja sa sniženim tlakom zraka. ne krećite na put
bez zimske opreme, savjetuju; iz ekrana struji studen i
opasnost nedoživljene kataklizme. i ništa. vrijeme ih ne sluša.
ipak, moj vlak stoji i stenje kao lovrakov u snijegu.
pridržava se unutrašnjih predviđanja o nemogućim putovanjima
u bicko selo, tomicu, prema zapadnim krajevima uz savu, zagrebu.
pišem izvještaje o općim i mjesnim vremenskim neprilikama
i njihovom utjecaju na mentalnu pokretnost, sam u kupeu,
prisjećajući se nekadašnje vreve, smijeha, strasti, suputnika.
predrag lucić dobro definira to stanje promjene vremena:
najzad, ne samo da smo bili tim; bili smo i prijatelji
koji su, znajući da će uvijek dobiti istinu –
ma kakva da je – imali običaj da jedan od drugoga
traže mišljenje o tekstu koji su napisali. I to mi,
vjerujte, danas najviše nedostaje.
čini mi se da se zanosim nekadašnjim putovanjima kao i svi
koji se prisjećaju svojih avantura sjedeći doma pred ekranom,
jer je zima uzajamnosti, sjećam se, oduvijek ometala moj vlak.