Potok42

petak, 27.01.2017.

prijateljstvo

slavni pisac iz aracataca napisao je u nekoj
svojoj uspješnoj knjizi da je pravi prijatelj
ona osoba koja te drži za ruku, a dodiruje tvoje srce.
nisi to htio, a možda i jesi, svejedno, ali dogodilo ti se:
od trena kada progledaš sve dok ne sklopiš oči
ulazeći u tamu, u carstvo snova, u predaju,
za sve vrijeme svoje budnosti u dugim teškim etapama
traganja za odgovorima o značenjima sklonosti,
tvoje ruke ostaju prazne, i tvoje je srce golo i hladno.
tješiš se vjerujući mu kada kaže – ne plači zato
što je završilo. smij se zato što se dogodilo!

petak, 20.01.2017.

susreti koji se neće dogoditi

kod tržnice, na uglu još neočišćenom od snijega,
pitam ga za zdravlje i majku, a on ne odgovara,
ali me, istovremeno ogorčen i ponosan, obavještava
kako je istaknutom gsm operateru s tri velika slova,
napisao prigovor na njihovu nemarnost. baš ovako
sam im se istresao, viče: važno je da ste se vi meni
zahvalili na upitu, a za obrazloženje vas boli kurac!!
hoću odgovor na svoje traženje! razumijete?!
to što vas boli kurac, mene boli kurac.
doći će odgovor, kažem mu, nemarni su jer
znaju da si njihova lovina u mreži mobitelskih veza.
ovakvi susreti događaju mi se prečesto
kao govna kanti za nuždu u zatvorima; i kad su u
pravu, nezadovoljnici budu tekuće naporni i bezočni,
smrde na samoživost, uskotračnost i sirovost.
udaljavajući se od trajnožarećeg poznanika
pomislio sam na susrete koji se više nikada
neće dogoditi: s pokojnim dragim prijateljima i ocem,
s mirisnim dodirima djetinjstva, s epidemičnim
smijehom djevojčica vršnjakinja, s agavom u trogiru,
na čiji sam debeli list urezao - sb 21. 7. 19.1.,
s čitanjem koje je zazivalo na avanturu i osvajanja,
s crnim mačkom koga je ubio razjareni susjed,
s njom ispod sata na trgu republike u zagrebu,
sa svojom djecom dok im rastu zubi i iskustvo,
s bojažljivim samim sobom prvog dana škole...
susreti koji se nikada neće dogoditi priča su
o vremenima koja poniru i o sjećanjima koja izviru.

petak, 13.01.2017.

ja as, ja drvo

tamanimo otkoštene pohane vruće zabatke,
pijuckamo hladna pića i glasno sanjarimo, kao u
bajginoj pjesmi, o najboljim ženama pored nas.
između zalogaja kaže mi prijateljev brat
pametan si čovjek, valjda znaš ako želiš jabuku
moraš protresti drvo. dodaje da je par jači od asa.
teško se ne složiti s njim. njih su dvojica
protresla svako stablo ispod kojeg su prošli.
složno i zajedno nadvladali su najglasovitije i
najbolje. a ja sam bio zadovoljan hladom ispod
rodne krošnje, bez želje, bez gladi, bez zahtjeva,
ja as, ja drvo. pita me prijateljev brat znam li kako
iskoristiti osobu koja posjeduje nekontrolirani
društvenu utjecaj. zamoliš ju, kaže, za pomoć tako
da se ne miješa. činjenje je moćno kao i nečinjenje.
a ja as, ja drvo od takvih ne tražim ništa i isto dobijem .

petak, 06.01.2017.

tuga

jesmo li to mi – upitao sam se u subotnje dopodne,
dok smo sjedili na terasi kafića nedaleko uskomešane
tržnice od koje smo se odmaknuli s grincajgom u najlonu.
žmirkali smo na hladnom suncu nastojeći da nam barem
izgovorene misli budu prilagođene poput pogleda i žive mete.
sve te vjetrovite godine bez milosti su iza sebe ostavile
opustošeni krajolik naših lica. u oskudnosti nepovrata,
pod zemljom mog i njegovog čela, isušeni osjećaji čekali su
da ih natopi kiša smijeha potomaka, a ne zajedničke uspomene
prekrivene prašinastom paučinom prolaznosti i uzaludnosti.
jesmo li to mi – upitao sam se u subotnje dopodne,
dok sam s prijateljem razmjenjivao znane, otrcane izvještaje.
a na naše obrise padale su sitne povezujuće kapljice tuge.