Daj mi 5 minuta

Svaka priča ima pravo na slušatelje i svaka osoba zaslužuje svojih 5 minuta. Ako nema tih 5 minuta onda možda nema prave ljude oko sebe.


U posljednje vrijeme se puno propitujem o kvaliteti komunikacije prema ljudima pa tako i o svojoj vlastitoj. Po prirodi sam ekstrovert i nikada mi nije problem pokrenuti razgovor o nekoj temi, no i meni se često u razgovoru znalo dogoditi da me osoba istinski ne sluša i da je ono o čemu ja pričam uopće ne zanima.

U anketi koju sam nedavno pokrenula na instagram storiju bilo je pitanje u kojem sam htjela doznati koliko je nekome važno da ga netko drugi sluša i da je zainteresiran za ono što mu u tom trenutku priča. Naravno bilo je očekivano da će odgovori biti potvrdni, da je svima stalo da ih se čuje i to nije ništa neobično. Razgovor s drugima i dijeljenje sadržaja na glas je čak i terapijska tehnika i to s razlogom. No, uzmite trenutak i zapitajte se jeste li kroz život imali razgovore s ljudima u kojima niste imali dojam da vas netko sluša, da ste imali dojam da apsolutno nije zainteresiran za ono što mu govorite? Ja sam imala i to u više navrata. Znala sam to ponekada i samoj sebi objasniti time da sam brbljava i da se osoba umori slušajući me. Često sam znala samu sebe kriviti radi toga što ja uopće neke stvari i govorim i kako bih trebala rezati i dozirati u razgovoru. Sada, nakon nekog odmaka i s godinama iskustva rada s ljudima imam nekako i drugačiji dojam. Ne mogu reći da se danas u potpunosti ne slažem s gore izrečenim. Moram priznati da sam u rijetkim situacijama možda davala dojam nezainteresiranosti, ali danas idem logikom da pazim da budem strpljiva i pustim osobu da govori kako bi vidjela da sam zainteresirana. Osobe zainteresiranost primijete kimanjem glave, gledanjem u oči, ma ne trebam posebno naglašavati, mislim da svi otprilike znamo kako izgleda kada je netko zainteresiran. No, s druge strane zainteresiranost se očituje i postavljanju pitanja na temu koja je tako reći "na stolu". Važno je naglasiti da ako vam osoba o nečemu govori ona to najčešće čini iz neke potrebe i razloga koji je njoj jednostavno važan. Iako se možda čini da o tome ne znate ništa, kao ja kada mi moje prijateljice pričaju o programiranju ili kemijskim postupcima, barem možete staviti svoje uho na raspolaganje i možda reći da se to čini izazovno i teško i uvijek postaviti neko dodatno pitanje kako bi dali do znanja "čujem te". Kada nekome ispričate čitavu litaniju nečega, a dobijete jedno okej, aha i vrludanje okolo zapitate se je li vas ta osoba uopće poznaje, je li joj uopće išta interesantno što se tiče nečega što je vama zbilja važno. Ono što je suma svega je da trebamo povratne informacije o tome kako i na koji način kominiciramo. Moj je stav s godinama postao  takav da, iako sam ekstrovert znam granice koliko ću brbljati, ali također da je odgovornost druge osobe poslušati me i pokazati određenu vrstu zainteresiranosti. Mogu razumjeti da smo ponekada i umorni, neda nam se, druge stvari nam se vrte po glavi, ali nekako mislim da se onda to treba glasno i izreći i pokazati. Jednostavna iskrenost može dovesti do produbljivanja odnosa i njegovog jačanja.

Moram priznati da prije same anketice nisam imala osjećaj da toliko ljudi razmišlja o tome kako komunicira s drugima, ali onda sam se sjetila u kojoj smo mjeri socijalna bića i koliko nam je važno osjećati se prihvaćeno i voljeno naročito od ljudi koji su u našoj bližoj okolini. Neka vam ne bude teško pitati pitanja. Ja sam nekako učena da nema glupog pitanja već time osjećamo prisutnost druge osobe. Ako pitanja i interes izostanu i sami odnosi gube na težini, no ponekad nije ni to loše koliko god nam može biti teško. Rastemo, mijenjamo se i nismo iste osobe koje smo bile prije 4,5,6, godina, imamo drugačije interese i poglede na život i to je sasvim u redu. Treba imati i naći vojsku onih kojima će biti važno postaviti pravo pitanje, ali i imati tvoje uho kada će oni pričati svoju priču.

Oznake: komunikacija

Otključaj se

Jesi li se ikada osjetio izgubljen?

U onom smislu da nemaš pojma gdje si stao, gdje trebaš nastaviti, ma uopće se pitaš ima li ikakve svrhe sve ono što se do sada dogodilo. Dođeš, zastaneš i zapitaš se jesu li odluke koje si donio u svojem životu, a bile su od velike važnosti, zaista one prave? Poželiš nestati u nekome trenu, pustiti mašti na volju, zaboraviti što su to obaveze i odgovornosti, barem na kratko. Osjećaš se nesposobnim za daljnji korak. Svi sokovi su se istrošili i pitaš se možeš li utjecati baš na apsolutno sve što ti se događa.

Teško je kada ti život na bilo koji način "poremeti" onaj plan koji si sebi zacrtao. Teško je kada ne ostvariš onakav rezultat kojemu si se nadao i u koji si uložio trud. Iskreno, bojim se svoje mladosti i neiskustva koliko god bila "odraslija" od ostalih u nekom trenu. Da, priznajem, bojim se i bude mi teško. Vraški. Izgaram u kaosu vlastite duše i pitanju kako ću dalje. Nastojim se uvijek prisjetiti koliko je važno sebi priznati „ne mogu više“. Priznati si i reći u redu je da se malo povučem od ovoga svijeta. Previše mi je teško i boli me. Malo bih se sakrila.

Kako se osloboditi tog kamena što mi koči dušu? Kako progutati knedlu koja stoji i brani da se ne dogodi poplava? Uzmi vremena da otključaš sebe, odvežeš se od svijeta i stisneš pauzu na svome srcu. Snovi će te čekati, kao i želje i planovi. Ne boj se ako trebaš vremena, ako u ovom trenutku ne želiš, ne možeš, nisi spreman. Ponekad moramo biti svjesni kako u mraku, kada se sva svijetla i svijeće ugase, ostajemo sami. Samo ja i moja duša. Kada budeš spreman vratit ćeš se onome čemu si toliko težio i ponovno se vezati za ovaj svijet. Nekada je duša samo preumorna. I treba tebe da je staviš na punjač.

Predaj se srce

U posljednje vrijeme se stvarno dosta preispitujem. Da li je razlog to što imam vremena jer mi se je trenutno tako posložio život ili je razlog tome što sam odrasla pa puno razmišljam o ljudima u svojem životu, ne znam odgovor na to pitanje. Odnosi, naročito prijateljski, su mi zaista u velikom fokusu u posljednje vrijeme. Pitam se tko su pravi ljudi, kakav mi je odnos s pojedinim ljudima, pitam se najviše o tome kakva sam ja tim ljudima i je li negdje problem sa mnom.

Ja sam ekstrovert i sama riječ govori kako imam potrebu se družiti s ljudima te su mi isti potrebni u većoj mjeri nego možda nekome drugome i to je u redu. Netko je drugačiji pa mu treba manje. No, pitam se gdje je granica nakon koliko vremena ćemo pitati kako si i biti zainteresirani za život nekoga tko ti je navodno važan u životu, bliski prijatelj i ostalo. Pitam se često kako sam jako dostupna za druge pa budem tužna kada to nešto ne dobijem nazad. Da se razumijemo, ne tražim jednako jer smatram da nismo svi isti, no jedno obično kako si, s vremena na vrijeme je lijepo. I potrebno. Naročito u ova luda vremena kada smo više nego inače rastrojeni i gubimo puno stvari koje smo imali do sada. Koja je granica interesa i gdje je tu odgovornost za odnos, pitam se. Često ljudi zaborave kako je prijateljstvo dvosmjeran odnos u kojem obje strane trebaju ulagati. Obje strane imaju dio svoje odgovornosti za to kako to prijateljstvo izgleda. Ono što me smeta što se ponekada neke stvari podrazumijevaju, a ne bi trebale. Na što mislim kada to kažem? Mislim na ono kad netko podrazumijeva da se ovaj drugi javlja, to smo navikli, ti organiziraš, tebi je stalo i ti ćeš mene pitati. No, je li se itko zapita da i tu drugu stranu nekad to isto treba pitati i biti tu, a često se u nekim situacijama ne vidi više od vlastitog nosa. No, važno je i to kakav nam je život u tom trenu i što imamo, naravno da su potrebe drugačije posložene i to je sasvim u redu. U redu je biti u gužvi, no ako je netko stalno u gužvi to je znak da mu baš i nije stalo ili barem ne toliko koliko tebi treba ili želiš. Važno je i istaknuti kako su tu dvije percepcije. Jednoj strani će možda taj odnos biti odličan, neće ga trebati mijenjati, bit će zadovoljavajuć. Do koje granice idemo da nam to odgovara i da su nam percepcije različitog smjera? Mislim da je takve stvari iznimno važno komunicirati, reći naglas što se očekuje i ako osoba to ne može ispuniti u redu je razdvojiti se. Naravno da takve stvari nisu lagane, jer ljudi su više od emocija, tu su i zajedničke uspomene, prošlost, no ljudi se mijenjaju i to također treba prihvatiti.

Nakon svega ovoga se zapitamo imaju li ti odnosi uopće smisla? Kako da se održi vlastita osobnost, a s druge strane kaže gle i ti si odgovoran/ odgovorna i daj iskaži ponekada to malo interesa i brige. Reci to. Jednom porukom i jednim kako si. Jednim tu sam, što ti se mota u glavi, u životu, o čemu sad razmišljaš? Zapitati se kako je drugoj osobi, je li zadovoljna sa mnom kao prijateljem ili ne. Ili sam samo ja dovoljno luda da se to pitam. Stalo mi je, a opet je li to ono što zaista trebam i želim. I u kojoj mjeri? Razmišljam o vlastitoj vrijednosti i snazi, kao i slabostima. Želim reći tu sam. Potrebno mi je prijateljstvo. Želim da ti je stalo kao što to je i meni stalo. Želim da razgovaramo o tome. Želim čuti tvoje potrebe, želje, snove, ambicije, ali isto želim da nosiš sa mnom iste. Inače, ne znam, to nije to. Je li to sebičnost?

Često sam od ljudi oko sebe slušala kako gube veze tj. prijateljstva s drugim ljudima, da se više ne žele truditi, ne žele „vući konce“, stalno se prvi javljati i biti tu povremeno. Prečesto sam čula kako im nedostaje pravih prijatelja, onih koje nazoveš u ponoć i u podne da kažeš kako ti je nešto super ili teško.
Ne mogu reći da i sama nisam imala takva iskustva. Jesam, itekako, prekinula sam neka prijateljstva tj. udaljila se od ljudi jer više nisam htjela davati ono što nisam dobivala nazad. I to je bio krucijalni trenutak za mene, a i za ljude u mojoj okolini. Na početku mi je bilo jako nelagodno, neugodno, osjećala sam se tužno jer sam odmah svaljivala krivnju na sebe. Razbijala sam glavu danima razmišljajući je li problem u meni, tražim li ja previše od ljudi, jesam li ljudima naporna, preambiciozna, prepričljiva, prebrižna, dosadna, previše pametujem...ma nema što meni nije kroz glavu prošlo. Uhvatila bih se u razmišljanju „Ma to ti je sve ona tvoja jezičina odnijela“, jer sam nekada preiskrena, preizravna i tako dalje. Nisam to prihvaćala, dapače, niti očekivala od ljudi s kojima sam bila jako bliska. Bilo je pitanje u glavi „Pa pobogu, zašto me sada šutaš, zašto me sada odbacuješ?“ Bilo je i suza, no nisam o njima previše pričala, niti ću. Sada shvaćam da nisu bile vrijedne.

Da zaključim, tanka je granica između osobnog i odgovornosti za odnos. Treba štititi sebe, čuvati svoje resurse za one koji to cijene, vole, poštuju i koji su ti spremni dati jednako, ali barem približno jednako. No, to ne znači da pri prvoj prepreci treba pokleknuti. Ne, treba ulagati u prijateljstvo kao i u sve ostalo, razgovarati, diskutirati, pa i posvađati se pa iz toga izaći jači. No, biti spreman napustiti prijateljstvo koje te ne zadovoljava, a osoba svjesno ne želi dati više.

Fotografija: Klošarenilo

Oznake: prijateljstvo, razočaranje

Ne možeš biti moj anđeo čuvar, ako mi ne uzvraćaš ljubav.

Mislim da svatko od nas ima anđela čuvara, možda čak i više njih. Ne moramo biti vjernici da bismo ih imali, dovoljno je samo malo okrenuti leđa i pogledati tko je tu kad proživljavaš život. Tko je tu kad ga živiš, ali i preživljavaš. Kada mi je misao o anđelu došla u svjesnost mislila sam na anđele koji se tiču ljudi, živih ljudi koji hodaju ovom zemljom jednako kao ja i ti sada.

U životu imam nekoliko anđela čuvara i presretna sam zbog toga. Ne mogu i ne smijem reći da su oni uvijek bili isti, mijenjali su se ti ljudi kako je tekao život i to je u redu. Mijenjamo se kao osobe, mijenjamo okruženje, mijenjaju se ljudi koji nas okružuju. Moji anđeli čuvari su ljudi za koje bih doslovno dala život. Ti ljudi su mi brisali suze kad sam padala, vraćali mi vjeru i nadu u život, ljubav, ljude oko sebe, pa čak i svijet jer je bilo situacija kada se je raspadao. Ti ljudi sa mnom dijele i dijelili su svu sreću svijeta koju sam proživljavala radeći stvari koje mi pune srce i dušu, od kojih rastem i približavam se nekim svojim ciljevima. Oni su moji junaci na zemlji.

Važno je spomenuti i one koji su to htjeli biti. Bilo je i takvih. Tukli su se u prsa da im je stalo, da me vole, da su pravi prijatelji, a htjeli su djelomično dijeliti život sa mnom. Tada su mi trebali, tada mi je to bilo dovoljno i mislila sam da ne mogu drugačije niti da drugačije zaslužujem. Takvi ljudi najčešće žele tu snažnu i jaku ulogu u tvojem životu, ali oni se ipak ne bi dali potpuno, oni bi to bili, ali na distanci. To tako ne ide. Kada si nekome anđeo, onda si tu i čuvaš mu leđa 100%, ne 98, niti 58. Želeći biti nečiji anđeo, prihvaćaš tu osobu onakvom kakva jest, sa svim neravninama i ravninama, sa svim glasnim i tihim tonovima, sa pokojom borom na licu, suznim očima i onim sretnim. Kada se već herojski želiš toga primiti onda moraš biti tu. Apsolutno tu, a ne relativno.

Nemoguće je biti nekome anđeo čuvar ako mu ne možeš uzvratiti ljubav. Zašto? Zato što svoje anđele čuvare voliš bezuvjetno i za njih bi dao život. Očekuješ da ti se jednako uzvrati, a ako se to ne dogodi, dolazi do pukotina srca, duše, pa i fizičke udaljenosti. Tada okrećeš leđa, ali ne da ti ta osoba njih čuva nego da joj kažeš zbogom. Zbogom jer nije vrijedna tvoje ljubavi ili možda jednostavno nije spremna, bez obzira što ti želi biti čuvar. Ne može, ne može dok god nije u stanju voljeti od glave do peta i nazad. Na manje se ne pristaje. Bez obzira o kojoj se osobi u tvojem životu radi. Sada ili ranije. Jednostavno ne zaslužuješ manje od maksimuma.

Teško je naći pravog anđela čuvara, priznajem. Teško je nekome reći samo tako odi, ne zaslužuješ tu poziciju.

No, kada nađeš prave, ovi pogrešni će ti se činiti kao prašina koju otpuhneš i za kojom se nikad više ne osvrneš.

Žena ženama

U posljednje vrijeme na društvenim mrežama viđam sve više postova o tome kako je svako tijelo za plažu, kao što sam vidjela i nekoliko žena koje su se slikale u kupaćem kostimu, a nemaju tijelo prilagođeno današnjim standardima, kao što su vitke noge, vitak struk, utegnut trbuh i sl. Bilo mi je drago zbog toga jer sam ja ona koja nikada nije imala savršene proporcije.

Odrastala sam bivajući punija. U pubertetu sam držala dijetu da bih izgubila kilograme i došla do neke optimalne težine. Nije bilo lako gledati ljepše i zgodnije cure od mene koje su nosile manje brojeve hlača, manje košarice grudnjaka, koje nisu uvlačile trbuh na plaži, koje se nisu sramile sjesti da im se ne objesi trbuh, one koje su bez problema nosile tajice dok je meni to bila noćna mora jer je isticalo ionako moje prevelike noge. Ne mogu reći da mi i danas nije to pomalo opterećenje, naročito u svijetu društvenih mreža koje su prepune lijepih slika i promiču određene standarde za koje, ako se imalo razlikuješ, nisi in. Danas je in biti u formi, vježbati i raditi sve da bi bio u proporcijama. Ponekada pomislim što je s nama koji nismo u veličini S, B ili C košarici grudnjaka ili hlača broj 36? Jesmo li i mi lijepe? Zaslužujemo li slikanje u kupaćem kostimu na plaži? Jesmo li takve poželjne ili već sada moramo trčati da sustignemo ono na čemu se teži?

Lako je meni sada pisati. Tko me sprječava da krenem na dijetu i krenem vježbati. Zahtjevalo bi to mnogo truda, volje, vremena, živaca, ali došlo bi do nekog rezultata. No, je li to ono što ja želim? Je li svaka od nas mora biti identična, ukalupljenja u neka očekivanja koja su neki tamo postavili? Ne opravdavam to što imam možda nekoliko kilograma viška, nije u tome cilj, već je cilj reći kako ne moramo biti savršene. Što se tiče konkretno kilograma, uvijek sam nastojala hraniti se zdravo, kretati se pa i ići na treninge. No motiv mi je bio isključivo zdravlje. Mislim da je mnogima ono što će reći netko izvana.

Nije samo stvar u kilogramima. Mi žene kao da se kažnjavamo za svaku „nesavršenost“ koju posjedujemo, bili to kilogrami, visina, boja kose, male trepavice, veliki nos, tanki nokti, prištići i akne na licu, dlakavost...ma do sutra bih nabrajala. Nisam dugo čula da je ijedna žena rekla da je ponosna na neki dio sebe. Koliko samo puta smo sklone komentirati kako nešto ne valja, nije dobro i o tome voditi duge razgovore pune frustracije. Opet zbog neke nametnutosti izvana. Već sam u nekom ranijem tekstu pričala o svojim kompleksima, pa ne bih opet ovdje, ali kolike su samo godine prošle dok sam na sebi počela uočavati stvari koje mi se sviđaju. Dok sam došla do te spoznaje već sam bila odrasla.

Bit je u tome da ti, ženo koja ovo čitaš, si lijepa. Prekrasna si i sa celulitom i sa strijama i s nekoliko kilograma viška. Lijepa si iako nemaš idealnu visinu, savršeno dugu i gustu kosu. Zračiš iako možda nemaš čisto lice jer je prekriveno prištićima, iako možda imaš veliki nos, a male trepavice i tanke nokte, pa čak i ako imaš male/velike usne, veličinu koji prelazi S, možda pomalo krive zube ili neravne obrve. Prekrasna si i dozvoli si da se zavoliš upravo onakvom kakva jesi. Jer si savršena. Svaka od nas je, jer je u različitosti veličina i sjaj. Svaka od nas zaslužuje biti voljena bez obzira što možda smatra kako joj neki dio tijela smeta. Ljepota nije rezervirana samo za odabrane. Rezervirana je za svaku od nas. Zavoli se. Zaslužila si.

Oznake: ljepota je u tvojim očima

Ova je o poštovanju

Ova je o poštovanju. Nisam tu da ga definiram niti tražim neke definicije, već iznosim ono što su me učili i ono što ja smatram istim.

Na kraju gimnazije trebalo je odlučiti čime se želim baviti ostatak života. Znala sam da to trebaju biti ljudi ili djeca. Osjećala sam kao da sam ja za takvo što. Rješila sam valjda sve moguće dostupne testove da se uvjerim da mislim dobro. Testovi su mi izbacivali odgojiteljica u vrtiću, učiteljica, psihologinja, socijalna pedagoginja, socijalna radnica, pedagoginja. Ne trebam ni spomenuti da sam svaku istražila, a da me je socijalni rad zainteresirao. Rekla bih čak, sada već kada sam i na kraju studija, da me je odabrao. Zašto? Upravo zbog poštovanja.

Vratimo se opet u prošlost. Moji roditelji su me cijeli život učili o poštovanju. Uvijek su me upozoravali da ljudi nisu isti i da različitosti treba poštivati. Tako sam od malih nogu učena kako oni koji su siromašniji od nas nisu manje vrijedni, već da je važno kakav je netko kao osoba, kao prijatelj (tada sam bila dijete pa se mjerilo u prijateljstvu). Nadalje, da nekoga tko je druge nacionalnosti (išla sam u školu gdje djeca nisu bila samo Hrvati) ne treba izrugivati, već opet oni o tom prijateljstvu. Govorili su mi kako ljudskost ne definira ni to da si katolik (odrastala sam u okolini gdje nisu svi bili katolici), da nema veze koje je čovjek boje kože, dobi ili ima nekakav „nedostatak“. Sjećam se kada sam prvi put čula za termin gej ili lezbijka, a roditelji su mi tada, (nisam imala više od deset godina zasigurno), rekli kako su i oni ljudi koji zaslužuju poštovanje, da ih ne smijemo mrziti, izrugivati ili ne znam što gore. To je bilo razdoblje 2000tih u Hrvatskoj, a znamo da danas ljudi nisu tolerantni na štošta, a kamoli tada. Oni su ostali pri svojim tezama. Suma svega ovoga je da su me od malih nogu rekli da poštujem. Sve. Bez obzira koliko je to slično ili nije od mene ili nečeg mojeg.

Sad se čini da se blesavo vrtim u krug no, ne. Zbog ovakvih stvari volim reći da me je socijalni rad odabrao, jer socijalni rad traži poštovanje (zapisano je čak i u kodeksu, ne pričam napamet). Socijalni rad traži upravo to jer nam dolaze različiti ljudi, različitih povijesti, imena, sudbina, vjeroispovjesti, seksualne orijentacije, dobi, spola i slično da ne duljim. A o tome kako se trebamo brinuti za socijalnu pravdu, boriti i promicati prava za one koji to ne mogu, a i kada mogu tu smo da im držimo ruku na ramenima. To je već tema za nešto drugo.

Nije lako poštivati različitost. Ja sam na to navikla, ali evo jedan banalan osobni primjer. Mislim da nikada ne bih bila sa sadašnjim dečkom da ne poštujem razlike. On je metalac. Nismo iz istih „krugova“, no ja nisam na prvu mislila o tome, nego smo ušli u razgovor i bilo je bitno srce, a ne i kojeg kruga tko potječe. Kada je došao kod mene, mojima je bilo najvažnije da je meni dobar, a ne to što on ima dva piercinga, nosi lanac na hlačama i sl. Obožavaju ga iako nemaju isti ukus glazbe, niti su mu ikada dali da posumnja u to da ga zbog nečega odmjeravaju. No, nije svugdje isto. Iz osobnog primjera znam da je otišao na upoznavanje negdje drugdje da bi dobio etiketu već na vratima. Govorim o većini u okolini u kojoj ja živim, da ne bih slučajno generalizirala.

Socijalni rad mi je samo još više otvorio srce, dušu i oči. Ne bih nikada rekla da sam bila osoba koja je imala kutiju na glavi no ako sam imala i malu, uklonila sam je. I zato ga volim. Puno toga me je naučio. Naučio me je još šire od onoga što su me roditelji učili. Postala sam još otvorenija prema svakome, vidjela koliko je svijet predivan u svojoj različitosti, a poštovanje svega toga došlo je prirodno. Naučio me je kako treba razumijeti, kako voljeti, kako zastupati ono što je važno. Odrasla sam uz njega svakako. I ne bih mijenjala ni za što to što ću biti socijalna radnica. Ona socijalna radnica koja će pružiti poštovanje prema svakome bez obzira na sve, ona koja će naći pravu riječ za bilo koga tko se nađe u njezinom uredu, ona koja će biti podrška, vikati, zastupati one koji ne mogu, poticati onu ljudskost iza koje stoji struka, konvencije, ali i ja sama. Ja to gledam kao na neki tip misije. Kada (ako) prestanem imati srce u tome što ću biti neka me netko upozori da predam komori licencu.

Ne želim osuđivati nikoga. Nije lako prihvatiti razlike, nije lako razmišljati, informirati se, učiti o nečemu. Lakše je imati predrasude i živjeti u kutiji, jasno je. Teže je boriti se i znati, onda više boli bilo kakva nepravda. No, kada si budući socijalni radnik trebaš skidati te kutije s očiju, učiti, učiti i informirati druge o tome koliko su ljudi lijepi, takvi kakvi jesu, no prije toga trebaš srediti svoje srce i svoju kutiju na glavi.

Prije nego postane kasno.

Ne osramotiti se kao stil života

Živim u sredini kojoj je sramota najveći problem. Zvuči ovako apsurdno kada se napiše, jer nikome sramota nije ugodna. Uz nju se doživljavaju različite emocije poput srama, krivnje, neugode, pa možda i ljutnje. No, ovo je druga vrsta sramote. Ne osramotiti se kao stil života.
Sebe uvijek opisujem kao nekoga tko je osjetljiv, pa i pretjerano, te me svaka sitnica koja se događa u širem društvu pogađa, a gdje neće nešto što se događa u bližoj okolini. No, vratimo se na tu sramotu.

Sramota je razvesti se. Zašto? Zato što onda dušmani jedva čekaju pričati iza leđa kako im zapravo ništa nije nedostajalo, kako su osramotili obitelj, pa što će sada biti s djecom. No, još veća sramota je napraviti preljub. Jer je taj netko, najčešće žena, kurva koja je nezadovoljna jer joj je suprug sve priuštio pa sad ona nije tako zadovoljna. Taj netko tko je inicirao razvod je crna ovca, pljuje ga se, blati, smatra najvećim zlom, dok se onoga ili onu koji su ostavljeni smatraju žrtvama koje ni za što krivi nisu.

Sramota je imati problem mentalnog zdravlja. Svjesna sam da je to problem društva uopće, ali specifično je da je ta osoba luda, nepovjerenje prema njoj raste, te ju se, što je još najgore, sažaljeva. O izloaciji te osobe neću niti govoriti. No, kada bi i došlo do najgoreg ishoda, dušmani bi se javili i rekli kako je ta osoba sama kriva, ona opet sramoti (jer je sramota težak problem), a nitko od takvih se ne želi zapitati koju on ulogu ima u ovom društvu u istoj toj zajednici prema toj osobi. Koliko je takvoj osobi pomogla ili odmogla. S druge strane tu su osobe koje imaju problem, ali ga ne liječe, a problem je vidan. Jer sramota je potražiti pomoć.

Sramota je prijaviti obiteljsko nasilje. Jer nekome ćemo se zamijeriti jer, kada se jednom zamjeriš, nema povratka. I to je još jedan od problema s kojim se susrećemo. Nećemo izraziti nezadovoljstvo jer ćemo se nekome zamijeriti. Bolje živjeti u miru, slušajući buku i viku iz susjedstva i živjeti ne zamijerajući se drugima. Jer nije važno da djeca odrastaju u sigurnom okruženju, punom ljubavi, uz roditelje koji se slažu i koji im pružaju sve ono najbolje koliko mogu da odrastu sretna. Bitnije je ne zamijeriti se. No, da ne bih samo ispalo sve crno, postoji tu i strah onoga koji bi prijavio, nije to lako i ljudi se boje, što je u redu. No, najveći je problem kada znaju svi, a nitko nije hrabar, a za mnoštvo drugih stvari svakodnevno su hrabri Hrvati, baštinici i ljubitelji svoje zajednice.

Ovo je samo mali segment, tračak onoga što me boli kada se osvrnem oko sebe. Kada dođem u tu sredinu u kojoj, ponekada, ljudi ne gledaju izvan svoje kutije. Ne želim generalizirati da je baš svatko takav, jer to nikada nije slučaj, ali je žalosno kada je to ta većina.

I pitaš se, jesu li te roditelji odgajali krivo kada su ti objašnjavali što je dobro, a što nije u ovome svijetu, da svakoga trebaš poštivati i da je svatko vrijedan? Ponekada svoje roditelje mrzim zbog toga. Mrzim jer je lakše kada ne razmišljaš u 7 perspektiva, eventualno u jednu do dvije. Žuč ti preplavi želudac, pitaš se bi li se borio ili ostao na mjestu ne govoreći ništa. I onda se tu jave moje dvije ličnosti. Jedna bi govorila, a jedna bi šutjela i pustila. Jedna bi mijenjala smjerove, a jedna ne bi trošila energiju. I vječito ratuju njih dvije.

Ne znam uopće više zašto sam počela pisati ove stvari izprva, no vjerojatno jer me to golica, pa razmišljam o tome, brine me, potiče na razmišljanje. Odkada sam došla, prije 12 godina, do danas, pitam se pripadam li tamo. Mislim da ne pripadam potpuno. Potpuno je ta riječ koja nedostaje priči. Potpuno je ono što još uvijek vuče uže i stvara staklenu stijenu između mene i tamo nekog dolje svijeta.

Sramota svakako ne spada u domenu onoga što netko tamo dolje smatra.

SRCE NA CESTI

Svaki put se iznenadim kada shvatim koliko ljudi kreira svoj život ili postupke zbog toga što će se to svidjeti nekome iz njegove/njezine okoline, samo zato što je to ono što bi se trebalo dogoditi ovdje i sada, samo zato što je to ono što sljedeće ide po redu.

Nedavno sam imala vlastitu krizu, koja nije tema mog trenutnog pisanja, već samo poticaj da to razdradim. Počela sam planirati naredne godine onako kako bi to trebalo biti, onako kako bi to na van bio savršen život. Zastala sam, rekla sebi stani, pa život nije kao bullet journal da u njega ispisuješ svaku minutu ili sat znajući da će to biti tako. Ne ide to baš tako.

Da se razumijemo nisam ja tip koji baš ništa ne planira, niti imam nešto protiv ljudi koji to rade, ne, dapače, volim ljude koji vode život onako kako oni to žele, a ja ću fokus staviti na onome što se radi radi drugih, ne radi sebe.

Bila sam svjedok jednog zaljubljivanja koje je bilo prekinuto vezom koja je u to vrijeme bila prikladna, nametnuta, a zaljubljivanje je ostalo dan danas. Veza je nastala radi toga što su došle godine za koje se to očekivalo, od društva, od roditelja, od okoline, da bi se ispunila forma takovanog izvanjskog svijeta. Za unutarnji nitko nije niti pitao. Smatralo se da je to sreća, a ispod površine je bujalo more nejasnoća, neiskrenost, zabluda, ali je funkcioniralo jer su to bili naizgled identični svijetovi, lijepi izvana, isprazni iznutra. Puklo je. Veza, mislim, a zaljubljenost i dan danas stoji i boli.

Nadalje, bila sam svjedok veze koja nije imala elementarne elemente veze. Koji su to elementi, za svakoga su individualni, ali bit je u tome da se radilo o vjernosti, povjerenju, pažnji, a možda i o ljubavi. Razlog te veze je vjerojatno bio samo jak poriv „pripadanja“ nekome. Trajalo je godinama. Mogli ste joj/mu u očima vidjeti tugu, razočaranje, utopiju, a kroz usta racionalizaciju. Isti motiv kao i gore, samo da se nekoga ima, samo zato što je netko lijep/lijepa, ima xy godina, poželjno je imati vezu, nekome pripadati, imati rituale rođendana, Božića, Valentinova i sl. Dobro čitate rituali.

Bila sam svjedok toga da se osobe inače ne vole, ili onako po seljački „ne podnose“, a ljube se i interesiraju za te iste kao da su im vlastita obitelj. Vidjela sam i svjedočila licemjerju, više puta. Jer ogovarat će te selo ako nekoga ne voliš. Možeš ga ne voljeti, ali u tišini. Na van moraš biti ljubazan, kako oni to lijepo kažu, a iza leđa, nož i jezik.

Bila sam svjedok krađe i pohlepe. Mržnje koja je na van gluma nekih velikih humanitaraca, žrtvi kakvi je teško vidjeti. Jer njima je najteže, a njihovim bankovnim računima još gore. Na to se vežu i postupci koji su se činili samo da bi se pričalo. Koliko je to istinske sreće donijelo u srcima tih ljudi pitam se? Sve se radi danas za instagram, facebook, za neke očito nebitne ljude, kažu barem nebitne ljude, ali očito je u tome sav štos (nešto kao fora). Društvene mreže su već druga tema, ali ne manje bitna. Objavljuje se jer svi objavljuju, sve bliješti, svi sretni, radosni, a iza kulisa instagrama nasilje, droga, tuga do bola, neshvaćenost. Stvar je u tome da nam je to nažalost postalo sporedno. Važno je samo da smo kao i drugi, da objavljujemo fotografije kao i drugi, da se pojavljujemo na mjestima na kojima se pojavljuju drugi, da se ponašamo onako kako se ponašaju drugi. Gdje je nestala unikatnost?
Bila sam svjedok toga da su roditelji utjecali na izbor partnera/partnerice koji treba biti prikladan/prikladna jer se oni nalaze u visoko pozicioniranim krugovima i bitno je tko je ta osoba. Bez obzira na to je li taj netko zaljubljen u nekog drugog ili ne. Ta osoba danas bira partnera/partnericu na način da mora ispunjavati određene kriterije. Je li tu osobu itko pitao za osjećaje?

Bila sam svjedok brakova radi forme, samo zato što je to normalno stanje, ispunjavanje forme, rezultat postignuća u životu i sl, a razvod nije opcija jer što će selo reći, trebalo se pretrpjeti, svađe, batine, ljubomoru, prijevaru, sve zbog izvanjske sreće. Dogodio se primjer razvoda u kojem su ljudska usta samo osuđivala i to upravo usta iz brakova koji su tu samo radi forme. Tu je ta žalost. Pa se ja zapitam gdje je ta ljudska nutrina, gdje ona ide?

Suma svega ovoga je da se zapitam koliko ja toga dnevno, mjesečno, godišnje napravim forme radi, a ne radi toga što mi srce, um, duša ili nešto treće to smatra ispravnim. Koliko ljudi, ja, danas misle na svoje osjećaje, na vlastiti osjećaj sreće, na svoje snove, ambicije, na svoj put u životu koji ide onako kako ide? Koliko smo opterećeni tom okolinom? Da me ne biste krivo shvatili, čovjek ne može živjeti sam, važno je imati ljude oko sebe, ali je pitanje kakve to ljude imamo oko sebe i čije nam je mišljenje zaista važno? Koliko nam ta nebitna okolina nameće način života? U tome je bit. U toj zadnjoj rečenici. Kraj je godine i vrijeme je da se zapitamo koliko radimo na sebi, na tome da nam je duša ispunjena, a ne da je na nama najnovija košulja određene marke ili najskuplja šminka u izlogu drogerije? Zapitajte se, jer ja upravo jesam.

Put ka sreći

Dogodi se, s vremena na vrijeme, da jednostavno odem, raspadnem se, ne znam koji mi je smisao, izgubim se u surovosti svijeta koji je preda mnom. Tada suze same od sebe krenu, kao neki oblik katarze koju doživljavam kada suze pokušaju izbrisati sve to negativno nakupljeno u grlu. Ona teška nakupina što stoji. Ne miče se. Guši.

Pitam ja tada samu sebe, pa čemu to? Koji je razlog toga što si se "raspala", nazivajući samu sebe slabićem koju je srušila neka beznačajna priča, reakcija i sl. No, s vremena na vrijeme, shvatila sam kako se ne raspadam, već se ponovno sastavim sa svakom suzom, sa svakim porazom koji se tada javi. Divota. Olakšanje koje nema cijenu.

Današnji ritam života kao da ponekada ne dozvoljava emocije. Ponekad smo zaista "mašine" koje rade od 0-24 bez jasne slike o tome što rade, a sve se svodi na to da se nema vremena. Nema se vremena razmisliti, stati, pa i zaplakati kada je potrebno? Pa nisu samo "sretne" emocije poželjne jer inače ove "manje sretne" nikada ne bi mogli posjedovati. Iz svog vlastitog primjera ponekada mi se čini da sam počela "robovati" stvarima oko sebe, stvarima kojima se bavim, koliko god ja to sve jako voljela. Sad je ovo zaista pomalo kontradiktorno. Robujem, a volim to. Moguće je. Jednako kao i veza u kojoj volite osobu, a zapravo joj se stalno podređujujete pa ispadne da ste joj fizički ili psihički rob. Ili barem nešto slično tome. Stvar je u tome što ponekada treba stati na loptu, reći ne, okrenuti se i biti sam sa sobom. Razmisliti što mi je dalje činiti, što želim od života, sebe, svojih bližnjih? Reći nekom da želiš biti sam sa sobom, nasmijati se, zaplakati, stati, razmisliti, baviti se onim što te boli, onim što stvori kamen, a u koncu i te suze.

Ne želim reći da su suze loše, dapače vrlo često su znak da smo živi, da srce još pulsira, želi, živi i ne odustaje. Želim reći kako ne treba biti stalno usmjeren na ono što je oko nas, neprestano potiskujući ono što živi unutar. Jer to unutar, nazovi to kako hoćeš, kad tad želi svoj red, svoju minutu da bi ga se saslušalo. To je nešto zbilja važno. To je samo naš signal, onaj koji samo mi čujemo i koji želi da reagiramo.

Vrlo često se događa i to da vrlo rado pričamo o sreći, o nekim uspjesima, lijepim događajima, uspomenama i tome slično. No što onda kada nas boli? Kada se osjećamo da danas nema smisla? Da smo tužni, potišteni, razočarani, iznevjereni, nesigurni u sebe i svoje izboreni postupke? Tada je malo teže izgovoriti, bol je jača, javlja se neugoda zbog toga što su negativne emocije za slabiće, što se takve emocije jave kod grešaka, neiskustava i tome slično? Sve su to emocije i trebalo bi ih moći izreći. Negdje. Nekako. Nekome. Trebalo bi ih prevaliti preko usta da se dogodi kazarza. Nešto kao meni sa suzama, da se prizna sebi ili već kome da se dogodio život koji me ovaj put nije pomazio već pomogao da shvatim što je to što je u meni, oko mene, iznad, ispod, na sve načine. I to je iskustvo koje nema cijenu.

Vjeruj mi

Volim kad me određena pjesma podsjeti na tebe. Možda je to zbog toga što oboje volimo glazbu i što nam toliko znači, a možda i zbog toga što želim da me toliko stvari podsjeća na tebe.
Volim te znaš, iako ti to kažem nekoliko puta dnevno ponekada mi se čini da je nedovoljno. Jer ljubavi nikada dosta, naročito prema tebi.
Volim kada me zoveš nekoliko puta dnevno samo da me čuješ, da osjetiš da sam ti blizu iako tada znamo biti po nekoliko stotina kilometara razdvojeni.
Volim kada s tolikom strašću pričaš o stvarima koje voliš, koje te vesele, koje planiraš.
Volim te gledati nasmijanog.
Volim kada me gledaš u oči ne izgovarajući ni jedne riječi iako mi tada bude neugodno, jer me nitko nikada nije tako gledao.
Volim te jer me voliš. Jer ne odustaješ. Jer na svaki moj pad imaš pravu riječ kojom ne daš da se slomi moj duh.
Volim te jer imam osjećaj da u svemu što radim tvoja desna ruka je na mom ramenu čak i kad nije tu, nešto kao neka vrsta anđela.
Volim kada te provociram, pa i ti kreneš mene provocirati pa se zajedno smijemo.
Volim te naše rituale, taj naš zajednički otok , svemir, nazovi ga kako hoćeš.
Volim te u svim svojim oblicima.